Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Brašančevo

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Brašančevo

Postaj  Boce-Team on 22.06.11 19:11

Piše: Ružica Šušnjara Sarić - http://www.hasic-online.at/
Ovaj veliki katolički blagdan «Corpus Cristi» ili Tijelovo, u našoj Posavini zovemo Brašančevo. Već na prvi pogled jasno je da je riječ u svezi s najvažnijom rječju u životu čovjeka, s brašnom to jest s kruhom. U «Etimologijskome rječniku» Petra Skoka, u knjizi prvoj, na strani l98. stoji; «U starocrkvenoslavenskom brašno je značilo «jelo». To značenje očuvalo se u katoličkom crkvenom terminu Brašančevo za svetkovinu Tijelovo, kada se svetkuje Isusova zadnja večera s učenicima. Ta je riječ poimeničen pridjev na –evo od deminutiva brašance pored brašnace u značenju 'hostia, eucharistia' ».

Naši roditelji, baka i djed su nas poučavali kako se treba usredotočiti uvijek na misi, osobito na Brašančevo, na riječ kruh, koju svećnik izgovara u euharistijskoj službi, tzv. riječi pretvorbe i posvećenja: «Dan prije nego će podnijeti muku On uze kruh u svoje svete i časne ruke, Podiže oči prema nebu K tebi, Bogu, svome svemogućem Ocu, Riječima blagoslova dade tebi hvalu, Prelomi kruh I dade svojim učenicima govoreći:

UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI,
OVO JE MOJE TIJELO
KOJE ĆE SE ZA VAS PREDATI.


Trudili smo se razumjeti tumačenje naših starijih, ali valja priznati, nismo baš mogli dohvatiti veliku tajnu pretvorbe.

Lakše sam razumjela riječi Posljednice «Hvali Sion Spasitelja», koju je ispjevao veleum poznatoga teologa srednjega vijeka Tome Akvinca:

«Kruh što bi kod svetog stola
među dvanaest apostola
podijeljen i blagovan».

Dakle, u dječoj svojoj glavi shvatila sam kako je Isus bio dobar i dao od jednoga kruha svima jednako, da itko ne ostane gladan. Ovu rijječ, «blagovan», djed mi tada «preveo» « s pristojnim, polaganim, a ne halapljivim jedenjem hrane». Shvatila sam i zadnju kiticu;

«Silni Bože što nam jesti
Na zemaljskoj daješ cesti;
Daj nam gore s tobom sjesti,
Među svece ti nas smjesti
U nebu kod stola svog. Amen, aleluja.».

To je meni značilo da neće biti gladi onome tko se ufa u Boga, tko štuje roditelje, tko pomaže slabijima....i da će, uopće, biti manje ljudi koji neće imati prove (kuruzni) ili kruha (ječmeni, pšenični...).

Kako se navodi u životu svetog Tome Akvinskog, papa Urban IV. zamolio ga je da napiše liturgijske tekstove za novoustanovljeni blgadan Tijelova 1264. godine.
Ti tekstovi bez sumnje spadaju u bisere što se tiče teološke jasnoće poruke, ljepote izričaja, cjelovitosti nauka vezanog uz blagdan Tijelova. O tim tekstovima je zapravo, imajući u vidu njihova autora, Akvinca, besmisleno i pisati. Sve što treba učiniti jest pažljivo iščitavati poruke i razmišljati o tajni euharistije. Bit poruke je: Krist je prije žrtve na križu blagovao Posljednju večeru. Dok su večerali ustanovio je euharistiju, uzevši kruh, zatim i vino i izrekavši riječi pretvorbe: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje»; potom

«Uzmite i pijte svi ovo je kalež krvi moje Novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas». «OVO», dakle, to što je on rekao i učinio, naredio je učenicima, «Činite meni na spomen». Sveti Toma to u pjesmi govori ovako:

«Blagdan slavni svetkujemo,
Ustanovu spominjemo
Gozbe što je dade Spas.

Što sam stvori ono veče,
Krist to isto tvorit reče
Dovijeka na spomen svoj.

Nauke nam svete glase:
Kruh u Tijelo pretvara se,
Vino u krv Gospodnju.

Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al' po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.»

U ovom tekstu riječ je o jednoj od velikih tajni kršćanske vjere. Riječ je o pretvorbi. Vjerujući u Krista, mi vjerujemo u njegovu riječ, u njegov nauk. Po njegovim riječima, kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Kako je bilo na Posljednjoj večeri tako je, svaki put, na svetoj misi po naredbi Kristovoj.

Sveti Toma to opisuje: «Što sam stvori ono veče, Krist to isto tvorit reče...», a u sljedećoj strofi tumači: «Nauke nam svete glase, kruh u Tijelo pretvara se, vino u Krv Gospodnju». Latinski se taj čin naziva "transubstantiatio", odnosno pretvorba bîti kruha i vina. To je misterij, otajstvo, tajna koju ne shvaćamo, ali vjerujemo Kristu da, pod prilikama kruha i vina, primamo Njega. Naravno, ne fizičko tijelo i krv. Toma u himni: „Hvali Sion Spasitelja“ nastavlja:

«U dva lika tu se taje
Silne stvari, kojima je
Tek vanjština razlikom.

Tijelo hrana, krv je piće,
Kristovo je ipak biće
Sve pod svakom prilikom».

Sveti Toma tumačenje euharistije nastavlja i u drugoj himni napisanoj za blagdan Tijelova. Naslov te himne je „Usta moja, uzdižite“, a neke od kitica navodimo radi daljnjeg produbljenja misli i blagdana euharistije Tijelova.

«Gospod zbori i kruh biva
Svetim Tijelom njegovim,
Likom vina krv se skriva,
Okom toga ne vidim,
Ali sama vjera živa
Kazuje bazazlenim.

Divnoj, dakle, Tajni ovoj
Klanjajmo se smjerno mi,
Stari zakon žrtvi novoj
Nek se sada ukloni,
Vjera duši čovjekovoj
Nek spoznanje dopuni».

Poziva nas sveti Toma na klanjanje pred ovom velikom tajnom svete vjere. Dubina ove tajne je i u „smjeni“ starog i novog zavjeta, odnosno saveza. Uz svaki savez
ili zavjet su vezana odricanja i žrtve. U Starom zavjetu, koji završava dolaskom Kristovim, žrtvovale su se Bogu u čast „žrtve paljenice“. Preko proroka Bog je
tražio poslušnost i pokoru umjesto tih žrtava, kako piše u Svetom pismu (1.Samuelova, 15;22). Tim žrtvama je došao kraj Kristovom žrtvom na križu. „Stari
zakon žrtvi novoj nek se sada ukoni!“ Psalmist nam govori: „Žrtva je Bogu duh raskajan, srce skrušeno i ponizno, Bože, nećeš prezreti“. Ujedinjeni s Kristom
po euharistiji, život trebamo promijeniti.

Opet sveti Toma govori:

„Veselo svetkujmo svečani blagdan taj,
Pjesme nek srdačne ječe kroz svaki kraj;
Staro sve svucimo, nove nek budu sad
Misli, riječi i sav nam rad.

Posljednju večeru slavimo danas mi,
Kadno je s janjetom braći kruh beskvasni
Davao Spasitelj, kako je nekad Bog
Reko ocima puka svog“.

Kroz sve ove misli jedna poruka je bitna. Blagdan Tijelova je blagdan Novog Zavjeta gdje je prinesena žrtva, Krist Gospodin. Žrtva ljubavi. Žrtva koju
obnavljamo za vrijeme svake mise. A nastavljamo svojim životom svjedočiti ljubav prema Onom koji nas je ljubio žrtvujući se za nas i prema svim ljudima za koje
je također njegova Krv prolivena. Pjesme svetog Tome Akvinskog su najbolji način za slavljenje ovog blagdana, za slavljenje euharistije, za pripremu za pričest.

Nitko nije tako lijepe tekstove napisao o euharistiji kao sveti Toma.

Naravno, da o ovom teološkom tumačenju nisu djevojčice iz Hasića i šire ništa znale.
Ipak, Brašančevo je značilo nešto posebno, osobito, možda i najveći događaj u godini. Naime, za taj sveti dan pripremane su gotovo cijelu godinu. One će biti
one izabrane prosipateljice ružinih latica u procesiji koja se odvijala oko naše stare bijele crkve.
Zato su ih njihovi ukućani stalno podsjećivali opominjući da cvijeće u procesiji ne mogu nositi ni prosipati djevojčice koje nisu bile poslušne svojim starijima i učiteljima, koje su lagale ili, ne daj Bože, krale, koje su « lajale» (glagol lajati nije
označavao samo glasanje psa nego i nepristojne izraze, psovke i vulgarizme).

Trebalo se itekako potruditi steći čast sudionice brašančevske ili tjelovske procesije u blizini baldahina ispod kojeg je svećnik nosio monstrancu-pokaznicu s velikom hostijom.

Moje druge iz sokaka i ja smo se pripremale već dugo za taj dan. Rodica Ivka djeda Šime, zanimljivo nismo govorili čiče Mate, rekla je da će ona nositi svoj
šareni cegerić, a ja opet da ću ružine latice nositi u lijepoj korpici koju mi je teta isplela u korpari, gdje je godinama teško radila.

Večer je bila prekrasna, lipe su mirisale, a mi smo se igrale bose ispred njihove kuće blizu kanala. Najednom je Ivka vrisnula uhvativši se za nogu. Brzo sam pozvala njenu baku Anu. «Ubola se na srču» (srča-staklo) – kukala je baba Ana – grdeći sve žive i mrtve pijanice koje svuda rasipaju ispijene boce. Dio tog stakla, narandžaste boje, je izvadila iz stopala, polila ranu rakijom, zamotala otarkom koji joj se našao pri ruci.

Ivka je plakala, ja sam kod nje sjedila, ne tješeći je već pomažući plakati. Nije Ivka toliko plakala od boli već od straha da joj «noga neće proći» i da neće moći na Brašančevo prosipati cvijeće. Molile smo se dnevno da ozdravi, ponekad i nesabrano «s pet na devet», kako je komentirala baba Ana. Ja sam Ivki donosila grudice šećera ili šećerlame, koje mi je djed darovao kupujući ih na svkaodnevnom radu u Šamcu.

Nastave nije bilo, bilo je ljetno ferje pa je to bila olakotna okolnost. Meni je bilo teško svako jutro bez nje ići na ispašu. Jer, s njome sam se najljepše
igrala, bila je mirna i nesvadljiva djevojčica.
Brašančevo se približavalo, Ivka je počela pomalo skakutati na jednoj nozi. Rekla mi je «Nikome neću rijeti koliko me još boli jer mi ne bi dali ići u
procesiji.» Odgovorila sam joj «Ti samo čvrsto mene stisni ispod ruke, ja ću te pridržavati, izdurat ćeš ti to svakako. Samo 'rabro!» I eto, predvečrje je Brašančeva. Mela sam «avliju» kako je bio red prije svake nedjelje i blagdana. I cestu ispred kuće, sve do živike. Otrčala sam brzo do Ivke. Potvrdila je da će nju biciklom dovesti brat Pejo, neka se ne brinem jer
ona sigurno dolazi i neka slučajno ne stanem u par s nekom drugom djevojčicom.Odahnula sam, pozavršavala sve poslove oko kuće i otišla u sobicu vidjeti svoju skićenu rubinu. Majka je naime, puno dana prije «skitila i srozala», rekli bi danas «plisirala» rubinu mrkaljicu. Tako «skićenu» stavila je par dana, dobro poškropivši vodom, pod par kamenova, a potom uvezala užetom i objesila po dužini.

Dakle, rubina bijela s izvezenim crnim i crvenim ukrasima u obliku ruže na rukavima i po donjem porubu, s motivima lipinog lista u snježno-bijeloj čipci
koju je majka, za tu prigodu, posebno isplela, spremno je čekala brašančevsko jutro. Pokraj rubine su visjele tkanica trobojnica (Crven, bijeli, plavi Ja sam Rvat pravi – govorila bi majka), istkana pregačica poklon ujne Marije, pokrivača ili potkoljenača, također mali tkani tepih za klečanje i sjedenje na njemu u crkvi (nismo tada u crkvama imali klupe), te nazaobilazna košarica s ružinim laticama. Tata je jedva pronašao po
koju ružičastu laticu divlje ruže, već su bile ocvale, ali je zato baba Mara Blaževica došla s puno latica svoje kao krv crvene velike ruže složenih u pripasnom zapregu.

Dok sam čistila svoje «trike-trake», plastične sandalice k majci je sva zajapurena došla njena poznanica. Nešto se žalila majci. Malo sam prisluškivala
da nije došla štogod mene ili moje sestre tužiti, makar sam znala da nismo ništa krive. Čula sam kako govori da joj se sin «pogurbetio» da ne da snahi spremiti unučicu za procesiju. Čak je snahu i «oturio» skoro je pala.
«Otkad se upiso u tu partiju sam vrag je unišo u njega, ne upiši mi Bože u grije! - kukala je jadna majka.
« E da mu je ćaća živ nikada se to ne bi dogodilo, a vako se more okrećat u grobu. I još su njeki u partiji pa ne brane ženama i djeci ići u crkvu....» - govorila je zaplakana žena lomeći prste.

Jako mi je bilo žao te djevojčice pa više nisam onako veselo pogledala na svu ljepotu s kojom ću sutra poći u crkvu. Teta je donijela lijepe upletnjake i lizu za moje pletenice. Nisam vidjela kada je djed izašao iz kuće, ali sam vidjela kada se vratio i šapnuo mi da će ona moja prijateljica ipak ići sutra prosipati cvijeće. Kasnije sam sam saznala da je djed, kao kum onome čovjeku, otišao i ne znam što, ali svakako pozitivno i uvjerljivo rekao što je rezultiralo plodom.

Naime, u ono vrijeme kumstvo je značilo i obvezu kuma savjetovati svoje kumče, bez obzira koliko mu je godina, osobito ako su mu roditelji umrli. Sutradan sam vidjela tu djevojčicu, s njezinom bakom i majkom, kako ozarene radošću hode u procesiji pokušavajući roniknuti u ogromnu tajnu Euharistije.

Svu noć nisam zaspala iščekujući jutro. Žabe iz naše Čandžićke kao da su imale koncertno natjecanje. Dale su sve od sebe da svojim glasom nadglasaju ćuka i netopira, sovu ili koju drugu noćnu pticu. Kada su one posustale čula se lijepa pjesma našega tetka Šime Dragićčevića koji se vraćao sa čašice razgovara sa svojm društvom. Pjevao je našu poznatu bosansku pjesmu o djevojci Mari i njenoj tuzi za voljenim, a nevjernim dragim.

«Bosa Mara Bosnu pregazila
na vitu se jelu naslonila ....»

Kada je tetak Šima ušao u svoju kuću, nastupila je kratka pauza tišine.
Par naših momčića vraćalo se s raskršća šaleći se, a svaka se njihova riječ u toj noći čula.
Prevrtala sam se po ležaju, virkala prema prozoru jedva čekajući zoru. Bojala sam se zaspati i zakasniti na procesiju, bez obzira što mi je majka rekla da će me probuditi. I sada se stidim tog nepovjerenja u majku.
Sivoplavi obrisi na nebu su počeli tjerati mrklinu noći. Svanjivalo je.

Polako sam se dizala da druge ne probodim. Pošla sam na «pumpu»- česmu gdje me je već čekao natočeni lavor vode. Hladna voda osvježavala mi je lice i duh. I majka je bila budna. Počela me oblačiti, dotjeravati rubinu na meni, teta je plela kosu u pletenice s posebnim upletnjacima, šnalama u koje je zadjenula lizu i zimzelen, baka je donijela «đendar» (ogrlicu), djed korpicu s cvijećem, tata u džep pregače stavljao banku za koju ću poslije procesije kupiti sladoled,
dok su moje mlađe sestre jedva otvarale sanjive oči da vide ono što svaki dan nisu mogle vidjeti. Dakle, cijela obitelj je sudjelovala u nečemu tako lijepom,
nesvakidašnjem i dostojanstvenom!
Djed je sa mnom, vodeći me za ruku, krenuo u Tišinu. Provjerila sam još jednom dolazi li i Ivka. Rekla je da neće nikome govoriti da je boli i da će svakako doći.
Bila sam spokojna, a kada sam pred crkvom dočekala Ivku koja je, doduše šepajući, sišla s bicikla, moja radost je bila na vrhuncu. Uzela sam ju pod ruku. Procesija je krenula i mi smo prosipale cvijeće. U jednom trenutku Ivka je stala na neki kamen, pvrijedila nogu i gorko zaplakala. Strina Janja ju je uzela k sebi, a brat ju odveo kući.

Koliko sam prije bila radosna sada sam bila tužna. Nisam kupila sladoled već pojurila s djedom k Ivki.
Ona je tužna ležala, a baba Ana je djedu pokazivala komadić «srče» koji je isplivao na rani poslije toliko vremena. Ivka se, Bogu hvala, oporavila. Opet smo zajedno išle na ispašu, smišljale kojekave pjesmice, literarne pokušaje, uživale u životu jednostavnih djevojčica.

A onda , život nas je razdvojio. Nismo se vidjele više od dva desetljeća. Pronašla sam njezin telefonski broj, nazvala sam ju i rekla da se svakako moramo vidjeti. Njenom iznenađenju i mojoj radosti što ju čujem nije bilo kraja. Bila je kasna jesen. Išla sam k majci, 2007. godine, na grob, pa bratu Mati u Piškorevce s čvrstom odlukom pronaći Ivku. Ona sada živi u selu Ivanovci blizu Đakova. Dogovorile smo se za sastanak.
Kasna, vrlo kasna jesen, gotovo zima. Kišica ledena, dosadna sipila je cijeli dan, koji je i onako bio prekratak za ispunjenje svih mojih želja i obveza toga
dana. Brat nam je objasnio kako najkraćim putem doći do Ivke. Razgovarala sam s njom prije polaska, objasnila je gdje trebamo skrenuti u njeno selo.Rekla sam da
ćemo se još prije ulaska u selo čuti. Iako je bilo tek l7 sati bilo je mračno kao u rogu, a kiša je sve žešće padala.

Moj sin Frano je pokušao nazvati Ivku na skretnici, ali mobitel je otkazao poslušnost. Što sad mislila sam, a onda mi se nametnula misao «Srce će kazati put». Skrenuli smo u dugi šokački sokak. Tu i tamo vanjska rasvjeta je «škiljila», iz kuća se vidjelo po neko žmirkavo svjetlo. Tek pred jednom kućom su bila upaljena svjetla , u predvorju, u samoj kući...
Pred kućom su stajale dvije meni drage osobe. Ivka i njena starija sestra Ana, kako smo je od milja zvali Nana. U to su izašli i njihovi supruzi Nikica
Martinović, iz Kladara i Jozo Langer iz Tišine.
Susret dirljiv, pun emocija, bezbrojnih pitanja koje nismo sva uspjeli ni postaviti, a komo li odgovoriti.
Dogovorili smo se «za drugi put». Na žalost, do toga drugog puta nije došlo, ali se toplo nadamo da će doći. Jer, ono što je posijano u djetinjstvu duboko je u
nama ostalo ukorijenjeno i sve kada bismo htjeli ne možemo izbrisati.

USTA MOJA UZDIŽITE

Usta moja uzdižite k preslavnomu tijelu glas
i krv dragu proslavite, što je proli za sve nas.
Čedo majke plemenite ljudskog roda Kralj i Spas.

Dan je svima smrtnicima, Djeva nam ga porodi,
i on prođe sijuć tlima zrnje riječi Božijih,
a na kraju vjernicima divan spomen ostavi.

Kad je s braćom večerao spas na gozbi posljednjoj,
sav je zakon obdržao On u hrani vazmenoj
i ko hranu tad je dao sama sebe družbi svoj.

Gospod zbori i kruh biva svetim tijelom njegovim,
likom vina krv se skriva, okom toga ne vidim
ali sama vjera živa kazuje bezazlenim.

Divnoj dakle tajni ovoj klanjajmo se smjerno mi,
stari zakon žrtvi novoj nek se sada ukloni,
vjera duši čovjekovoj nek spoznanje dopuni.

Bogu Ocu, Bogu sinu hvala s pjesmom radosnom
slavimo im veličinu častimo ih dušom svom,
k Duhu Svetom nek se vinu glasi s dikom jednakom. Amen!


HVALI SION, SPASITELJA

Hvali, Sion, Spasitelja,
Vođu svog i učitelja
Pjesmama i popijevkom.

Uzdiži ga iznad svega,
Nećeš preveć hvalit njega
Nit kojom pohvalom.

Slava evo velika je:
Živi kruh, što život daje,
Častit nam je ovaj dan.

Kruh, što bi kod svetog stola,
Među dvanaest apostola
Podijeljen je i blagovan.

Pojmo punom jasnom riječi,
Neka milo klikće, ječi
Srdaca nam skladan glas.

Blagdan slavni svetkujemo,
Ustanovu spominjemo
Gozbe, što je dade Spas.

Novog Kralja stol je evo,
na njem evo Janje novo,
starom Vazmu dođe kraj.

Nesta lika toga trena,
Ispred zbilje minu sjena,
Tminu progna sunčan sjaj.

Što nam stvori ono veče,
Krist to isto tvorit reče
Dovijeka na spomen svoj.

Poučeni kako treba,
Pronosimo dare neba,
U žrtvi spasonosnoj.

Nauke nam svete glase:
Kruh u Tijelo pretvara se,
Vino u krv Gospodnju.

Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al' po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.

U dva lika tu se taje
Silne stvari, kojima je
Tek vanjština razlikom

Tijelo hrana, Krv je piće,
Kristovo je ipak biće
Sve pod svakom prilikom.

Kad ga primaš, nije dio,
Nije kriška, nego cio
Ljudima se predaje.

Jeo jedan, jelo trista,
Svaki prima svega Krista,
Nit'ga jelom nestaje.

Dobar, opak blaguju ga,
Kob je ipak svakom druga:
Život ili smrtni mrak.

Smrt je zlima, dobrim žiće,
Gledaj isto Kruh i Piće,
A plod tako nejednak.

Kad je tajna razlomljena,
Znaj, da čest joj odijeljena
Ko cjelina vrijedi njena,
Jer u svakoj sav je dar.

Nit' se manje što pri tome
Stas il' stanje sakritome,
Prilike se lako lome,
Ne trga se sama stvar.

Anđeoske eto hrane,
Putnici se njome hrane:
To je kruh za odabrane,
Ne daje se svijetu zlom.

Davno mu je spominjanje:
Izakovo žrtvovanje,
Izraelskog Vazma Janje,
Mana, hrana pustinjom.

Dobar Pastir, pravo jelo,
Smiluj nam se, Janje bijelo
Daj nam hranu, svoje Tijelo
Brani, vodi stado cijelo
K strani žića blaženog.

Silni Bože, što nam jesti
Na zemaljskoj daješ cesti:
Daj nam gore s tobom sjesti:
Među svece ti nas smjesti
U nebu kod stola svog.

Amen. Aleluja.

Toma Akvinski

KLANJAM TI SE SMJERNO

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.
Samo Bog na križu bješe oku skrit,
ovdje je i čovjek tajnom obavit.
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.
Rana kao Toma ja ti ne vidim,
ipak Bogom svojim priznajem te s njim.
Daj da vjera moja uvijek življe sja,
da se ufam u te, da te ljubim ja.
Uspomeno smrti Spasa premilog,
živi kruše što si život puka svog.
Daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
Dokraj žića budi najslađi mu kruh.



    Sada je: 03.12.16 15:36.