Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Veličanstvena proslava 100 godina Župe Novo Selo

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Veličanstvena proslava 100 godina Župe Novo Selo

Postaj  Boce-Team on 04.07.11 19:05

Novoseljani su 01.07.2011. godine, svečano obilježili 100 godina postojanja svoje župe. Uz euharistijsko slavlje koje je predvodio Vinko kardinal Puljić, svečanosti je prisustvovalo oko 2500 posjetitelja.

Iskreno smo ponosni i počastvovani prisustvom delegacije B.Broda koju je predvodio osobno, gradonačelnik Milovan Čerek, zatim, Miladin Dragičević posebni izaslanik predsjednika Rep. Srpske, zajedno sa Davorom Čordašom ministrom u vladi RS. Iz Slavonskog Broda, prisustvovali su župan Danijel Marušić, gradonačelnik Mirko Duspara i predsjednik ŽS Zdravko Sočković.

Naravno, posebno su nas obradovili svojim prisustvom naši mještani koji su jučer bili u svom selu putujući iz Njemačke, Švedske, Austrije, Švicarske, Slovenije... ali i iz raznih mjesta diljem Hrvatske.
Nakon mise, prisutni su uživali u nastupima kulturno-umjetničkih društava iz: Žepča, Usore, Topolja, Omanjske, a nastupile su i folklorne skupine zavičajnog kluba Žeravac i Posavski Biseri sa našim karakterističnim, bosansko-posavskim folklorom.
Zajedničkom ručku je pristustvovalo više od 2000 gostiju koje su zabavljali novoseljani - Braća Ivica-Ćićo i Jakov Čabraja, kojima je pripala čast da pjesmom otvore veselje za sve prisutne!
Veliko iznenađenje prisutnima su priredili ''Baščovani'' sa pjesmom o 100 godina naše novoseljanske župe, a nastupili su i Braća Begići sa ''Marom i Lolama'', te izvorna skupina ''Bistri Izvor''.

Uz band našeg Tome i Štefe Rubila, pojačanih sa legendom Mirzom, našim Kolibarcem, zapažen je nastup imao i Vinko Brnadić.
U prekrasnom i opuštenom prijateljskom druženju, ostalo se do duboko u noć...

Posebno priznanje zaslužuje ekipa koju su organizirali i vodili Đanac i Igor Sidžo, i svi iz te vrijedne grupe koji su taj dan služili drage nam goste!
Svima koji su na bilo koji način pomogli organizaciju ovog jubileja veliko HVALA.
Hvala svima na jednom prelijepom druženju, i dostojanstvenom držanju svih prisutnih...

...Bilo je to, nakon 20 godina, u prepunom i lijepom našem NOVOM SELU!


100 minuta videa za 100 godina



http://www.posavina.org/


Zadnja promjena: Boce-Team; 04.07.11 19:08; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Veličanstvena proslava 100 godina Župe Novo Selo

Postaj  Boce-Team on 04.07.11 19:07

U povodu obilježavanje 100. godina postojanja novoseljanske župe Presvetog Srca Isusova, u utorak, 28. lipnja započeti će četvorodnevni svečani program:

Utorak, 28. lipnja 2011.
Srijeda, 29. lipnja 2011.
Četvrtak, 30. lipnja 2011.
Svete mise u 18 sati s prilikom za ispovijed.

Petak, 1. srpnja 2011.
- od 9 do 9,30 sati okupljanje mještana
- u 10 sati - doček kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog (predvodi dekan F. Tomić i vlč. A. Trgovčević)
- u 11 sati - sveta Misa - predvodi kardinal Puljić
- u 13 sati - zajednički ručak i kulturno zabavni program (vodi vlč. Pavo Brainović)



Mjesto i naziv

Župa Novo Selo kod Bosanskog Broda smještena je u Bosanskoj Posavini na desnoj obali rijeke Ukrine, u području barskih potoka Ukrinca, Tundže, Čađavice, Urevice i Rastovače. Do domovinskog rata (1991-1995) bila je najveće selo bosanskobrodske općine. Prema popisu stanovništva 1991. Novo Selo imalo je 2.953 stanovnika od kojih 2.771 Hrvata, Srba 69, Muslimana 3, Jugoslavena 63, drugih 47. Župskoj zajednici pripadalo je i selo Zborište (854. st., Hrvata 145, Srba 608 …). To znači da je u župi Novo Selo do početka rata 1992. živjelo nešto više od 3.000 katoličkih vjernika. Danas ih tu živi oko 100. ali se mnogi rado vraćaju vikendom i nedjeljom svojim ognjištima i svojoj župnoj crkvi.

Još u osamnaestom stoljeću ovaj posavski kraj pripadao je župi Velika (Plehan) a od 1804. kada je osnovana župa Koraće i Novo Selo je pripadalo toj župi. Prvi stanovnici bili su u tom kraju graničari (spominju se: J. Kurdić, M. Mijić, G. Odobašić, J. Rubil) koji se tu naseljavaju iza Karlovačkog mira (1699.g.) a naselje poprima oblik sela iza Požarevačkog mira (1718.) kada se naziva imenom Villa Nuova (Novo Selo). Zbog močvarnog tla kuće su građene u šorovima manjih uzvisica koje su u vrijeme kiša bile opkoljavane barama i protocima koji su otjecali prema sjeveroistočnom dijelu Save pa je mjesto dobilo novo ime Otočak. No, kako se mjesto razvijalo i naseljavalo dolaskom novih doseljenika iz Hercegovine i Dalmacije napose dolaskom Austrougarske sve je više prevladavalo ime Novo Selo. Tako su ga austrougarske vlasti nazvale i u popisu stanovništva 1895. Vlasti Kraljevine Jugoslavije 1931. vratile su mu naziv Otočak. Tako je bilo do 1941. kada mu vlast Nezavisne države Hrvatske daju ime Nova Ukrina. I konačno vlasti nove Jugoslavije 1945. vraćaju selu ime Novo Selo jer su se mještani voljeli najviše nazivati Novoseljani (Zborište je tada samo zaselak Novog Sela). Još će ostati povijesni trag navezanosti na župu Koraće u imenu željezničke stanice u Novom Selu koja je imala naziv Koraće sve do njezina ukinuća 1968.

U Novom Selu još se mogu susresti stariji mještani koji pamte kako su se umrli u zaprežnim kolima prevozili preko Ukrine i sahranjivali na koraćanskom groblju Cerik iznad Barica jer su tamo imali svoje pokopane pretke. Pa ipak je već 1880. utemeljeno novo groblje u Novom Selu na desnoj obali Ukrine uz nasip – cestu koju je izgradila Austrougarska od Broda prema Sarajevu.

Povijest župe i praktično cijelog Novog Sela zapisao u župskoj SPOMENICI mještanin i prvi župnik vlč. Juraj Majetić (1884.-1964.). Prema franjevačkim kronikama iz 1855. Novo Selo je još pripadalo župi Koraće a kada se 1864. od Koraća osniva župa Bosanski Brod mjesto je sastavni dio novoosnovane župe u Bos. Brodu. Kako je 1878. započela gradnja uskotračne pruge od Bos. Broda prema Zenici i Sarajevu u Novom Selu bile su smještene barake (pa se to mjesto zvalo Barake) za graditelje pruge. U mjesto su doseljavali mnogi radnici koji su se zapošljavali na gradnji pruge. Rastuće potrebe za blizinom svećenika probudiše i zanimanje za osnivanje nove župe u Novom Selu već 1906. Zemljište im je darovala udovica Mehmedalibega gđa. Šećirhanuma Gradaščević. Duhovnu potporu im za gradnju župne kuće i crkve dade vlč. Antun Kubiček dok je u Brodu zamjenjivao župnika Stjepana Ezgetu (1869.-1933.) koji je u to vrijeme po Europi prikupljao darove za gradnju župne crkve. Dobrovoljnim prilozima, darovima i vlastitom građom Novoseljani 1910. podignu prvu drvenu kapelu (majstori bijahu stari Ivo Ćorković, Nikola i Stipančić Djaković). Mještani dogovore i povjerenstvo: Mato Jokić, Ivan Fontana i Ivica Delija koji na Novu godinu 1911. posjete nadbiskupa dr. Josipa Stadlera u Sarajevu od kojega zamole da u Novom Selu osnuje novu župu.

Osnivanje župe

Župa Novo Selo bi osnovana nadbiskupovom odredbom 12. veljače 1911. a prvim privremenim upraviteljem bi imenovan preč. Stjepan Ezgeta, župnik Bos. Broda. Dekret je pročitan vjernicima u Brodu i Novom Selu na Pepelnicu 1911. Župi Novo Selo biše dodijeljena sela; Gornja Močila, Katoličke i Turske Kolibe, Unka, Zborište i Novo Selo. Župljani brzo skupe novac, kupe ciglu i sve potrebno da sagrade župni stan i 1. rujna 1911. dođe im prvi župnik Juraj Majetić koji je do 19. X. stanovao kod Ante Djakovića kada se preselio u novouređeni župi stan. Župnik se odmah dao na prikupljanje darova za gradnju nove župne crkve. No pojavili su se prigovori gradnji crkve i pripadnosti nekih sela novoj župi. Raspre su trajale sve dok nije nadbiskup Stadler poslao novu komisiju za uređenje župnih granica. U listopadu 1912. Nadbiskupski ordinarijat donosi odluku da novoosnovana župa ostane samo u granicama Novog Sela (s Luščanima i Zborištem). Za patrona izabraše Srce Isusovo što Ordinarijat potvrdi 1. travnja 1913. Sliku Srca Isusova i crkveno posuđe i rublje darova im isusovac O. Ante Puntigam koji je i kasnije pomagao gradnju i uređenje župne crkve i stana. Prvi svjetski rat usporio je razvoj sela pa i crkvene gradnje. Za ratne potrebe oduzeto im je i crkveno zvono. Mnogi su morali u rat. Od 84 mobilizirana vojnika oko 25 ih je u ratu poginulo. Zavladale su bolesti i siromaštvo. Župnik ustanovljuje karitativnu akciju Kruh sv. Ante koja je ostala u župi do danas. Ustanovi i bratovštinu „Vojska Srca Isusova“ da odvrati narod od poroka psovke i drugih loših navika. Prvu krizmu u župi 18. rujna 1917. obavio je pomoćni biskup dr. Ivan Šarić. Iako u poslijeratnoj oskudici i siromaštvu župljani započinju već 1919. nove akcije prikupljanja darova za gradnju nove župne crkve.

Gradnja crkve i aktivnosti u župi

Uz mnogobrojne teškoće, uz savjete brodskog ciglarskog majstora Milana Čoha, kasnije i Ferdinanda Baumgartnera iz Prnjavora, sami na armanu Jerkana Delije pekli su ciglu za gradnju nove crkve. U Klakaru od Riste Popovića odmah kupuju kreč koji zagase uz dobre pumpe Valentina Makovca. Odmah kupuju i crijep za buduću novu crkvu. Projekt crkve naruče od Josipa Vancaša koji i nadbiskupski Ordinarijat 12. lipnja 1921. odobri. Od Peje Miljka kupe i 400 m2 zemljišta za gradnju crkve. Odmah naruče u livnici Save Lozanića iz Beograda i novo zvono za crkvu. Zvono je došlo i veće nego je naručeno pa ga mukom isplatiše.

Blagoslov temeljnog kamena za novu crkvu uz skromnu svečanost obavio je župnik Juraj Majetić 22, listopada 1923. Društvo sv. Jeronima osnovano je u župi 1924. Zidanje nove župne crkve započelo je 5. svibnja 1924. s poduzetnikom Nikom Babićem iz Slimena k. Travnika. Na sv. Katu 25. studenoga 1924. srušena je stara drvena crkva i sve preneseno u još nedovršenu novu zidanu crkvu. Slike Križnog puta kupljene su od Josipa Šulentića iz Osijeka i 1. ožujka 1925. postavljene u crkvi a crkva dovršena 1926. Velika vrata na crkvi stavljena su 17. listopada 1927. Uređivanje crkve trajat će i narednih godina. U župi je osnovano Žensko društvo Presvetog sakramenta ili Oltarsko društvo na čelu s Micikom Makovec. Zaslugom tog društva odmah je u crkvu nabavljen i kip umrlog Isusa za Božji grob za potrebe liturgije Velikog tjedna. 1928. nabavljen je iz Ljubljane i kip sv. Ante koji su četnici u Domovinskom ratu bacili u bunar. Obnovljen je i danas izložen u novoj crkvi. 1930. u crkvi je izmijenjen drvni pod.

Pogrebno društvo u župi je osnovano 1933. (Niko Lovrić, Luka Kovačević, Alojz Rubil i Drago Jokić). Društvo je imalo i svoju prekrasnu veliku pogrebnu zastavu. 10. lipnja 1935. za Pogrebno društvo stigla su iz Zagreba vrlo lijepa mrtvačka sprovodna kola koja su bila poznata u cijeloj okolici. Okupacijom sela 1992. nestala su. U prosincu 1935. ustanovljeno je u župi i Društvo sv. Vinka Paulskog po savjetu nadbiskupa I. Šarića. Novi pod u crkvi od keramičkih pločica postavljen je u crkvi 1937.

Križarko bratstvo u župi je ustanovljeno 8. kolovoza 1937. (prvo povjerenstvo: Ivan Makovec, Jurišić Luka, Stipo Čuturić, Jozo Barišić). Društvo je održavalo sastanke uglavnom u kući Mate Jokića a istaknuli su se mladi članovi Marko Bilić i Petar Vidović. Križarsku zastavu blagoslovio im je župnik pod pučkom sv. Misom 8. svibnja 1938. pred kojom se zaklelo odmah 27 križara. Za mnogobrojne aktivnosti križara i Katoličke akcije sagradiše Novoseljani i Hrvatski katolički dom 1939. (u vrijeme NDH imenovan imenom Hrvatski katolički dom nadbiskupa Stadlera). U okviru Katoličke akcije djelovalo je u župi Djevojačko društvo Srca Isusova i klanjatelja Oltarskog sakramenta za koje je najviše zaslužna Marta Rubil r. Fontana. Bila je dugo vremena kućanica župniku a 1945. udala se za Petra Gavrana. Novu pribavljenu sliku bl. Nikole Tavelića od Gabrijela Jurkića 1940. izložili su na štovanje u crkvi na lijevoj strani u apsidi crkve.

Nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske na inicijativu nacionalsocijalističke Njemačke 10. travnja 1941. godine u Novom Selu odmah nastaje rat. Četnici napadaju Otočak od Lužana. Njemački tenkovi sprečavaju pokolj stanovništva ali su u Lužanima ubili pravoslavnog paroha dok je u Novom Selu poginuo Blažan Kovačević. Stanje se ipak smirilo pa je 7. rujna blagoslovljen i Hrvatski katolički dom. U tijeku rata mnogi pravoslavni vjernici iz Zborišta, očito pod pritiskom, traže prijelaz u rimokatolički vjeru. Župnik Majetić drži im pouke, ne prekrštava nikoga, ali ih prima u Katolički crkvu, prema svjedočanstvu mnogih, da znaju neke molitve ako im ustreba u slučaju progona. Rat se razbuktao i izginuli su i mnogi novoseljani. 16. srpnja 1944. u ratnom vihoru Mladu Misu proslavio je na groblju vlč. Stjepan Fontana. 19. travnja 1945. u selo ulazi Jugoslavenska armija. Smjena vlasti prošla je mirno u selu ali brojni vojnici domobrani i ustaše nikada se nisu vratili svojim kućama a i mnogi su u prvim godinama nove države stradali u progonu i odmazde partizana. Župnik se vješto prilagodio novom vremenu i novoj državi. Opravljao je crkvu, crkvena groblja, držao vjeronauk u školi dok to zakonom nije zabranjeno a potom se sve odvijalo u samoj crkvi. 11. kolovoza 1946. u župi svečano je slavio Mladu Misu vlč. Petar Vidović. Najviše je župa u poslijeratnom vremenu patila od siromaštva i brojnih poplava Ukrine i Save. 1956. župnik Juraj Majetić povlači se u mirovinu a za novog župnika imenovan je vlč. Jakov Kovačević koji svoju dužnost preuzima nastupom nove 1957.g Juraj Majetić ostao je u župi kao komenzal novog župnika i 1957. svečano proslavio svoju zlatnu Misu. Bio je župnik Novog Sela punih 45 godina. Umro je 29. veljače 1964. u 80. godini života i pokopan na mjesnom groblju u Novom Selu.

Drugi župnik župe i duhovni zamah
Novi župnik Jakov Kovačević, rodom iz Morančana, u Novo Selo došao je iz župe Pećine k. Novog Travnika, gdje je od 1946. bio upravitelj župe 11 godina. Novoseljani su ga s radošću dočekali jer su već duže vrijeme imali starog i bolesnog župnika Majetića, koji se na Novu godinu 1957. oprostio od župljana istaknuvši: „Božja Providnost se pobrinula da naša župa ne zaostane i ne propadne pa je došao mlađi svećenik koji će sa vama i za vas raditi“. Predstavio im je novog župnika i pozvao vjernike da mu budu na pomoći, da se za njega mole i pomažu mu u radu. Župnik Kovačević tada je imao 35 godina a u Novom Selu bio je župnik 35 godina, do smrti 1991. Župljani su odmah osjetili zanos mladog, snažnog, ozbiljnog, iskusnog i odlučnog a duhom poletnog župnika. On je bio vrstan pjevač i dobar propovjednik. Vrlo brzo upoznao je župljane bliskim i otvorenim razgovorima sa svima a napose mladima. Već kod prvog blagoslov kuća 1957. po kišom i snijegom razblatnjelim putovima i poplavom Save privukao je pažnju svih župljana. Obavio je popis župljana i obitelji. Iskazao je svoju jednostavnost i bliskost svima, napose siromašnima i tada brojnim obiteljima s djecom. U poplavljenim Luščanima obavljao je blagoslov kuća vozeći se čamcem od kuće do kuće. Imponirali su mu mladi puni snage i zanosa koji su se zadržavali u kolu i pjesmi iza svetih Misa i od njega uvedenih svibanjskih pobožnosti i nedjeljnih Večernji (nedjeljom i blagdanima, pobožnost moljenja krunice i klanjanja Presvetom sakramentu). Kirijaše i mnogobrojne zanatlije u selu znao je iskoristi u župnim akcijama. Odmah se dao na prikupljanje sredstava za gradnju novoga župnog stana kojega je izgradio sedamdesetih godina. Tih godina aktivno sudjelujući u raspravama podržavao je elektrifikaciju sela koja je u to vrijeme uspješno provedena. Svoju odvažnost i čvrstu narav pokazao je i u sporovima s tadašnjim vlastima koje su na sve načine pokušavale udaljavati mlade od crkve koje je on privlačio. Otvoreno se suprotstavljao i onim nastavnicima Osmogodišnje škole koji su odvraćali djecu da nakon završene nastave ne idu na sat vjeronauka u crkvu koji je on programirao tako da djeca u hodanju ne gube previše vremena. Kada su ga vrlo brzo i vlasti i policija upoznali kao poštena i za dijalog spremna župnika u narednim godinama s njim su svi imali vrlo dobre odnose. Bio je aktivan u održavanju vjeronauka za djecu ali i za odrasle u korizmi, napose za njih uvođenjem ispovjednih, tada već u Nadbiskupiji proširenih, ceduljica. Kako je bio izvrstan pjevač odmah je u župi obnovio i na zavidnu razinu doveo župno crkveno pjevanje. Uz pomoć tadanjih bogolova B. Odobašića i N. Čabraje svečano se pod misama sviralo i pjevalo. Čak je formiran i dječji pjevački zbog koji je pjevao pod ranom misom. Mlade dječake okupljao je oko sebe i mnoge uvrstio u ministrante dok je curice priučio moljenju krunice i uvrštavao u crkveni zbor pjevanja. U župi se posebno svečano slavio Sveti tjedan; svečano se pjevala Muka Isusova, Gospin plač. Pjevale su se skoro sve poznate božićne pjesme. Orile su se opet i one novoseljanima drage Srcu Isusovu koje je on isto volio. Od mladih koje je volio mnoge je oduševio i za svećeničko zvanje (mnogi su pošli u sjemenište a postadoše svećenici: Božo Odobašić, Jozo Čabraja, Andrija Djaković, Nikica Čabraja, Željko Odobašić). I cijelog života volio je i tražio da mu se mjesni a i drugi svećenici, sjemeništarci i bogoslovi, svraćaju i kod njega odsjedaju. Uvijek je za njih imao vremena, davao im dobar savjet i pouku. I svoju kuharicu Anđu Gelo naviknuo je da ih kao svakog najboljeg gosta dočeka i posluži.

Župnika Jakova Kovačevića osim kao dobrog duhovnog vođu župljani su upamtili kao dobrog skrbnika i pomoćnika u obnovi i održavanju crkvene imovine. Već prvih svojih godina izgradio je novi župni dvor (1958-1960), više puta obnavljao župnu crkvu, u nju uveo elektrifikaciju, na crkveni toranj stavio bakreni krov a crkvu u cijelosti prepokrio. Crkveno dvorište ogradio je željeznom ogradom, izgradio crkvene zgrade, šupu, garažu. Izgradio je, za župu važnu, novu vjeronaučnu dvoranu. U crkvu je nabavio veće božićne jaslice. 1964. nabavljen je novi brončani umjetnički kip Srca Isusova, (Isus u naravnoj veličini raširenih ruku poziva: „dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28), djelo akademskog kipara Ante Starčevića iz Zagreba. Obnovio je crkveno ruho. Crkvu je opremio i novim hrastovim crkvenim klupama. Izgradio je i filijalnu kapelicu Srca Marijina u Zborištu, obnovio kapelu u Lušćanima i sv. Josipa kod Križa /Mijića. Uredno je vodio župne knjige, oformio župnu knjižnicu. 1982. g. kroz pet godina obnašao je i dužnost derventskog dekana. I konačno sve je to zajedno s crkvom stradalo u ruševinama ratne godine kada su srpske snage 6. listopada 1992. okupirale i porušile selo i cijeli kraj.

Župniku Kovačeviću posebno će novoseljani ostati zahvalni jer je u više navrata uređivao mjesno groblje. Očistio ga od mnogobrojnih hrastova, ogradio ga željeznom ogradom, izgradio lijepu kapelicu u groblju a u njoj grobnicu za svećenike. Tako je odgojio generacije da vode brigu o groblju i znaju častiti svoje najmilije koji tu počivaju. Podržavao u župi Pogrebno društvo koje je za župljane bila vrlo važna udruga kod sahrane umrlih. U zadnjim godinama župniku Kovačeviću bio je od 1976. župni vikar bratić vlč. Anto Stjepić koji je uz njega odrastao i provodio kod njega svoje bogoslovne dane pa je praktično do njegove smrti 1991. on vodio pastoral župe i brinuo se o bolesnom stricu.

Župljani Novog Sela godinama su doživljavali župnika Kovačevića kao uzornog ali i odvažnog duhovnog vođu koji jednostavno živio za njih i s njima kao jedan od njih. Volio je sport. Dolazio je na utakmice mjesnog nogometnog kluba Ukrine. Volio se i šaliti ali u duhovnim i moralnim pitanjima kod njega nije bilo šale ni dvojbe. Korio je mane župljana a veselio se svakom duhovnom pomaku. Uvijek je prije svete Mise bio u ispovjedaonici. Zato je često održavao u župi i pučke misije. Uz Božić i Uskrs redovno je organizirao i tzv. velike ispovijedi. Posebno je svečano nastojao slaviti patron župe svetkovinu Srca Isusova. Umro je u Novom Selu 16. siječnja 1991. u 70. godini života a pokopan 18. siječnja u rodnoj župi Morančani na mjesnom groblju Sv. Ilije u Ljubačama.

Zbog veličine župe, broja vjernika i mladih (samo u Osmogodišnjoj školi bilo je oko 800 đaka) kojima je redovno održavan vjeronauk, župniku Kovačeviću bili su dodjeljivani svećenici pomoćnici, kapelani i župni vikari; Josip Kresić, Josip Šušak (6.2.1970.-11.9.1970.), Đuro Zrakić, Ilija Krištić, Mato Aračić, Pavo Brajinović ( u župi do danas vrlo omiljen), Ilija Čabraja i Anto Stjepić kasnije i župnik u Novom Selu. Nakon smrti župnika Kovačevića šest mjeseci po usmenoj odluci nadbiskupa Vinka Puljića župom upravlja vlč. Anto Stjepić, dotadanji vikar u župi.

U ratu 1992. razoreni i raseljeni

25. srpnja 1991. bi imenovan za župnika vlč. Mijo Nikolić dotada župnik u Prozoru. I on je lijepo prihvaćen od župljana. Započeo je odmah s obnovom župne kuće, sakristije i tek što se prilagodio novoj okolici i vjernicima i oni njemu započinje domovinski rat u Hrvatskoj a napetosti sve više rastu i u ovom posavskom kraju. U jesen 1991, jedinice Tuzlanskog korpusa JNA i druge srpske paravojne diverzantske skupine raspoređuju se oko srpskih sela i kuća. Već početkom 1992. nastaju česti incidenti a početkom ožujka sukobi prerastaju u otvoreni rat. Župnik Mijo Nikolić smirivao je uznemireni puk i neprekinuto vršio svoje pastoralne dužnosti. 3. ožujka prva granatiranja započela su na Brod i hrvatska sela iz Liješća. Započinje mobilizacija i hrvatskog stanovništva na poziv osnovanog Kriznog štaba općine. Kraj posjećuju i čelnici vjerski zajednica. U kraj i župu 23. 3. 1992. dolazi i nadbiskup Vinko Puljić te pokušavaju smiriti stanje. Rat se razbuktao. 6. travnja jedinice JNA iz Zborišta teškim topništvom granatiraju Koraće i Novo Selo. Uslijedio je i protuudar hrvatskih jedinica koje su potisnule srpske snage. Nova srpska protuofanzija bila je mnogo snažnija i uslijedilo je povlačenje Hrvata preko Save. Župnik Nikolić ostao je uz vjernike do kraja. Pomagao je u povlačenju, sahranjivao poginule i dijelio sakramente ranjenima. Bombardiranja iz daljine i zraka bila su razarajuću. Sve je više bilo razorenih kuća, mrtvih i ranjenih. Poginulo je oko 35 novoseljana, vojnika i civila. I pred sam pad Bosanskog Broda (6.10.1992.) uspio je spasiti najveći dio župnih knjiga i crkvenog ruha. Končano i sam je s prognanicima 5.10. 1992. morao izbjeći u Slavonski Brod gdje je bio prihvaćen od redovnika Misionara Sv. Duha u župnoj kući Podvinje. Odatle je pastoralno služio prognanim vjernicima; prikupljao i dijelio humanitarnu pomoć, obilazio raspršene vjernike i tješio. Župna crkva i kućar kao i cijelo selo razoreni su nakon ulaska srpske vojske. Crkva je minirana nakon što je brončani kip Srca Isusova odvezen u nepoznatom pravcu a župski stan zapaljen. Sve kuće i imonovina u selu prvo su opljačkane a zatim porušene, minirane ili spaljene. I mjesno groblje je demolirano, mnogi mramorni spomenici pokradeni, kapelica je minirana zajedno sa svećeničkom grobnicom, željezna ograda oko groblja pokradena. I kapelica u Zborištu je minirana. Župa i selo je kroz naredne ratne godine postalo prava pustoš.

Župljani su se uglavnom raselili u okolici Slavonskog Broda, po Hrvatskoj ali i do Sjedinjenih američkih država, po Europi, od Norveške pa do Australije. One što su srpske jedinice zatekle u selu uglavnom su pobili, jedan je razmijenjen, nekima se još ne zna za grob.

U izbjeglištvu župnik Mijo Nikolić u Podvinju im je izdavao dokumente potrebne za novo udomljavanje u Hrvatskoj i po svijetu. Kao svoje župljane obilazio ih je, pomagao i tješio. I tako je bilo dok ga nadbiskup Vinko Puljić 1994. nije imenovao za upravitelja svećeničkog izbjegličkog doma Sv. Josipa u Zagrebu. Izbjegle župljane i župu nadbiskup je 1994. povjerio novom upravitelju, župniku Gornja Močila – Sijekovac vlč. Mati Janjiću.

Župnik Mato Janjić i sam u izbjeglištvu, udomljen u Marijinom Domu kod tadanjeg župnika u Malom Parizu preč. Marka Majstorovića, zdušno se zauzimao za izbjeglice i prikupljao im humanitarnu pomoć. Često je slavio sv. Mise samo za njih, tješio stare i obeshrabrene, dijelio im sakramente i često po Slavonskom Brodu sahranjivao. Ujedno ih je s vremenom pripremao na povratak u zavičaj jer se rat bližio kraju. No Daytonski mirovni sporazum 21. studenoga 1995. koji Bosansku posavinu, s većinom hrvatskog i bošnjačkog stanovništva, ostavio u Republici Srpskoj zapečatio je njihovo izbjeglištvo jer većina stanovništva nije ga prihvatila kao pravedno rješenje. Pa ipak svećenici su ostali vjerni svome poslanju, tako i župnik Mato Janjić, vraća se s malim grupama uglavnom starijih župljana u svoju župu Gornja Močila – Sijekovac i odatle upravlja i župom Novo Selo sve do 2000.g. Počelo se s čišćenjem ruševina i uklanjanjem izraslog korova. Okupljao je župljane Novog Sela u jedinoj zgradi, koja nije bila posve porušena, vjeronaučnoj dvorani. Ona će služiti kao kapelica do gradnje nove župne crkve.

Ljubav gradi što je mržnja razorila

Za novog župnika 31. srpnja 2000.g. imenovan je, novoseljanima omiljeli i drag, bivši vikar vlč. Anto Stjepić koji preuzima župu već početkom kolovoza. On odmah započinje obnovu župskih zgrada. Obnavlja ogradu oko župnog dvorišta. Pokriva porušeni krov vjeronaučne dvorane, temeljito obnavlja i proširuje zapaljeni župni dvor. Župne dvorišne zgrade obnavlja i pretvara u karitativne prostore. Prikuplja sa svih strana potrebnu karitativnu i novčanu pomoć novim povratnicima, uglavnom starijim osobama koji se vraćaju u porušene kuće i dvorišne zgrade. Drži se njemu dobro poznatih pastoralnih programa od prije rata. Redovno drži svete Mise nedjeljom ali i radnim danima makar i pred malim brojem vjernika. Obilazi povratnike ali i izbjeglice u Slavonskom Brodu i okolici, pa čak i Njemačkoj. Ni prve petke i marijanske svibanjske i listopadske pobožnosti nije propuštao. Odmah je počeo i obnovu groblja, postavio novu ogradu, izgradio novu i ljepšu grobljansku kapelicu i obnovio svećeničku grobnicu. U nju je skupio rasute kosti svećenika iz minirane grobnice i ponovno iz položio u grobnicu. Iz Njemačke nabavio je nova crkvena zvona za novu crkvu.

Najveći uspjeh vlč. A. Stjepića je izgradnja nove župne crkve na temeljima stare Vancašove u ratu porušene crkve. Po uzoru na Vancašov projekt stare crkve, novi je priredio dipl. inženjer Juro Pranjić (Tuzla/Par Selo) a izvođač je bila firma KA-Projekt iz Žepča. Temelji nove crkve izliveni su 2004. g. darom mještanina svećenika vlč. Joze Čabraje. U gradnju se se uključili svi mještani svojim darovima a i drugi svećenici rodom iz Novoga Sela (B. Odobašić, Nikola Čabraja - AUD 20.200, A. Djaković, Ž. Odobašić). Gradnja je postepeno napredovala a veći doprinosi stizali su i iz inozemstva (Hrvatska vlada, Kirche in Not, biskupija Limburg). Darivali su koliko su mogli i sami novoseljani izbjeglice koji su se dobro u inozemstvu snašli (oni iz Australije i Njemačke) ali i oni sa svojim malim prilozima kada bi dolazili obići svoje porušene kuće koje si i sami obnavljali. Rado su sudjelovali u župnim akcijama čišćenja u kojima je prednjačio sam župnik Stjepić. Blagoslov nove župne crkve svečano je obavio 23.srpnja 2006. uz veliko slavlje sa svih strana pristiglih župljana nadbiskup Vinko kardinal Puljić.

I kada se nekako započela iznova formirati župna zajednica sve većim povratkom izbjeglica, makar samo starijih u župu, onda je uslijedio iznenadni premještaj vlč. A. Stjepića 13. 3. 2009. u tuzlanski kraj, župu Par Selo kod Živinica.

Župa Novo Selo praktično je ostala bez župnika. Za novog privremenog upravitelja župe imenovan je 13. ožujka 2009. bosanskobrodski župnik i dekan preč. Franjo Tomić. Župljani su ga s radošću prihvatili ali se nisu pomirili da ih samo iz Broda poslužuje. Oni su naviknuli imati župnika u Novom Selu. Unatoč svega što ih je župnik Tomić u svemu s ljubavlju posluživao, i oni mu s ljubavlju uzvraćali. Rado su ga imali i voljeli ali su ga stalno molili da im od nadbiskupa isprosi novog rezidencijalnog župnika.

Konačno u jesen 15. listopada 2009. imenovan je za novog župnika, svećenik rodom iz Bijelog Brda, dotada na službi u Gospićko – Senjskoj biskupiji preč. Anto Trgovčević. Svečano je dočekan kada je preuzeo župu 23. listopada 2009. Novoseljani su s mirom odahnuli i odmah se počeli pripremati s novim župnikom za proslavu jubileja 100 godina od utemeljenja župe. Novi župnik odmah je uz pomoć novoselskih iseljenika iz Australije izgradio novi kameni oltar s ambonom i uredio prezbiterij a ove godine uz pomoć hrvatskih stranaka i vjernika nabavio i nove masivne hrastove klupe. Tako sada nova crkva u cijelosti blista u svojoj ljepoti i okuplja mještane i vjernike raseljene župe.

USAD već iza Daytonskog sporazuma 1995. obnovio je u selu temeljnu infrastrukturu, struju i vodovod, do kuća obitelji koje su se prijavile za povratak i obnovu. Obnovili su zgradu nove pošte i ambulante koja služi za društvena okupljanja. Obnovljeno je oko 120 kuća u kojima živi oko 115 vjernika. Selo i župa se i dalje obnavljaju.

U mjestu je formirana Mjesna zajednica koja je pod vodstvom Mirka Djakovića mnogo učinila i čini za daljnju obnovu u selu. Proširena je već do svih kuća električna mreža. Uglavnom je već obnovljen i Hrvatski katolički dom. Aktivno pod vodstvom vjeroučitelja Roberta Čabraje djeluje Hrvatsko kulturno društvo Napredak. On vodi i crkveno pjevanje u župi. Nogometni klub Ukrina svake godine organizira nogometni turnir iza Velike Gospe. Vikendom mještani izbjeglice već u većem broju dolaze i obilaze svoje kuće. Dolaze sve više i mladi u crkvu svojih roditelja. Sve je više onih koji se javljaju za povratak i traže donacije kojih je, nažalost, sve manje. No, unatoč toga mnogi i sami obnavljaju svoje kuće i imanja. Valja ipak kazati da povratak najviše ovisi o političkom uređenju cijele Bosne i Hercegovine. Uz Božju pomoć valja se nadati boljoj budućnosti.

Nova župna crkva u Novom Selu

Organizacijski odbor, Mirko Djaković, Jozo Kovačevič i drugi, na čelu sa župnikom Antom Trgovčevićem skupili su sredstva i organizirali proslavu jubileja. Proslava jubileja 100 godina župe Novo Selo bit će svečano proslavljena na svetkovinu Srca Isusova u petak 1. srpnja 2011. Svečanu sv. Misu predslavit će uzoriti Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski, sa svećenicima i pukom u 11 sati a iza toga u 13 sati bit će zajednički ručak za sve. A sve će popratiti Kulturno zabavni program folklornih društava.


Božo Odobašić

    Sada je: 03.12.16 15:37.