Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 1:58



Autor: Bonislav Grgić

I. UVOD
Ljudi su oduvijek nastanjivali podrucja pokraj rijeka i šuma, doline i padine planina.
Naseljavanje pokraj rijeka i šuma bilo je jako bitno za naše daleke pretke jer su na tim podrucjima imali izvore pitke vode te obilje svježe hrane. Zbog obilja vode mogli su održavati osobnu higijenu te higijenu nastambi. Tu su gradili primitivna naselja od cetverokutnih nastambi slicnim šatorima. Nastambe su pokrivali lišcem, sijenom, mahovinom a kasnije osušenim životinjskim kožama i slamom. Kasnije su poceli graditi nastambe od pletara i gline. Poznato je da na brcanskom prostoru osim rijeke Save postoji još rijeka: Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je razlicito oružje i oruđe, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr.

Najpoznatija arheološka nalazišta u bosanskoj posavini su: Gradic u Maticima, Grbaci u Slatini, Živkovica Brda u Donjoj Mahali, Cifutsko groblje u Tramošnici, Garulje u Grebnicama, Kulište u Kruškovu Polju te Lisnik i Mrke Njive u Žabaru, a na brcanskom podrucju: Bašcurine u Rogozanu kraj sela Ulice, Bare, Kucište, Mađarsko groblje, Kamenik i Okucnica, sva u selu Vukšicu, Boljikovci u Krepšicu, Gornji Gaj u Goricama, Brdo u Laništima, Brdo u Poljacima, Janjkuša u Jagodnjaku, Kukan Grad u Bijeloj i dr.1 Osim predmeta za svakodnevnu upotrebu pronađen je i razlicit novac. Tu ponajprije mislimo na rimski (III.-IV. st.), srednjovjekovni i turski novac. Predmeti od keramike, bakra i željeza su osim u navedenim mjestima pronađeni su i u podmajevickim brcanskim selima: Zoviku (Kalajdžije), Štrepcima, Bocu i Boderištu. U Štrepcima je pronađena i nekropola stecaka.


II. ILIRSKO DOBA


Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti.

Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na podrucju bosanske (brcanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na podrucju Osijeka). Napisano je mnogo knjiga o životu Ilira pa tako i o Breucima. Ova plemena su se najcešce bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su cesto ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breucki vojskovođa Baton.

Na pocetku nove ere breucki kralj je bio Pinnes. U isto vrijeme se u Dalmaciji isticao vojskovođa koji se također zvao Baton. Breucki kralj Pinnes 6. god. podiže veliki ustanak protiv Rimljana jer je bio nezadovoljan lokalnom vlašcu koju su mu dodijelili Rimljani nakon zauzimanja ovog dijela Ilirika. U toj borbi protiv Rimljana pridružuju mu se i najjužnija ilirska plemena Dalmati s njihovim, vec spomenutim vo om Batonom. Breuci su krenuli na Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a Dalmati na Salonae (Solin). Ti su gradovi bili rimski upravni centri.

U Panoniji i Dalmaciji se ratovalo gotovo cetiri godine. U tom ratu je sudjelovalo preko 100 000 vojnika s obje strane.2 Breuci su u pocetku dosta dobro napredovali i prvih su godina rata opustošili citav Srijem dok su Dalmati nešto slabije napredovali prema Solinu. Kasnije je breucki vojskovođa Baton uvidio na ne može pobijediti brojne rimske legije i odlucio se predati. Zbog tog cina je dobio dozvolu da i dalje ostane breucki vođa. O tim je događajima svjedocio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana.


II.1. SLICNOSTI OBICAJA BREUKA I POSAVSKIH HRVATA

Kod obicaja Posavaca (Hrvata) postoje neke slicnosti s obicajima i navikama ilirskoga plemena Breuka. Tu prije svega mislimo na glazbene, graditeljske, higijenske i neke druge navike. Slicnost je ranije postojala i kod izgradnje nastambi, u uporabi glazbala, kod sahranjivanja umrlih osoba itd.

Danas se ta slicnost još može zapaziti u nekim navikama poput brijanja brade, tetoviranja kože, odijevanja te redovitog održavanja higijene tijela i nastambi.Neki se od spomenutih obicaja i danas vrlo malo ili nikako ne razlikuju od nekih obicaja i navika Breuka.

II.1.1. Higijenski obicaji

Breuci su se cesto kupali za razliku od nekih drugih ilirskih plemena koja su bila izuzetno neuredna. Pripadnici ilirskoga plemena Dardani kupali su se svega dva puta u životu i treci put nakon smrti.3 Živjeli su u Pomoravlju. Za života su se kupali pri ro enju i prigodom ženidbe.

Svoje su nastambe gradili ispod gnojnica što je neuobicajeno za civilizirani svijet. Brijanje brade je bio znacajan higijenski obicaj kod posavskih Ilira i to nam svjedoce iskopine broncanih britava na podrucju bosanske Posavine. Osim u sjevernoj Bosni, slicni su predmeti iz broncanoga i starijega željeznog doba pronađeni još i na podrucju današnje Republike Slovenije, te u Republici Hrvatskoj uz jadransku obalu. Iz toga možemo zakljuciti da su, osim Breuka, brade brijala i druga ilirska plemena kao primjerice Liburni i Dalmati. Ne treba posebno opisivati da je ovaj higijenski obicaj prisutan kod hrvatskoga pucanstva u bosanskoj Posavini i danas.

II.1.2. Tetoviranje kože

Tetoviranje je ljudske kože bio cest obicaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi - broncane igle. Breuci su po koži najcešce tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «cuvare
kuce».4 Slicne motive možemo pronaci i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je cesto uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da ce spomenute zmije «cuvarkuce» cuvati njihova tijela u zagrobnome životu.

Kod katolika u brcanskome kraju postoji obicaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se obicaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaska Rimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski obicaj, posebno nakon pokrštavanja.

Tada se kao motiv tetoviranja najcešce pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali razlicite motive, a najcešce križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etickih razloga.

Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeci na islamsku vjeru iz prakticnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeci teške radove i velike poreze koje je kršcanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se obicaj održao kod katolickoga pucanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se cesto mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brcanskog pucanstva.

Danas se mogu vidjeti razliciti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine ro enja i slicni motivi. Tetoviranje se najcešce radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.


II.1.3. Glazbeni obicaji

I danas još postoji dosta slicnosti u glazbenim obicajima Ilira i Hrvata u brcanskome kraju. Gotovo je u cijelom Iliriku bio popularan instrument pod nazivom syrinx (siringa). To je mali višecjevni instrument. Uz ovo su Iliri još koristili razlicite gudacke i puhacke instrumente. Voljeli su svirati i na instrumentu slicnom dvojnicama i fruli. Poznavali su i druge instrumente.


Slaveni su dolaskom na ova podrucja prihvatili neke glazbene obicaje i instrumente od Ilira. Plesovi pri kojima se ljudi drže za ruke prisutni su i danas kod hrvatskog pucanstva u brcanskome kraju. Iliri su, za razliku od Hrvata, plesali držeci se za ruke za vrijeme sahranjivanja umrlih. Plesovi pri kojima se plesaci drže za ruke dosta su cesti u Posavini s obje strane rijeke Save. Prigodom održavanja katolickih blagdana i vjencanja posavski se Hrvati vesele plešuci uz zvuke instrumenta poznatoga pod nazivom «šargija». Plesaci se obvezno drže za ruke. To je tipicna analogija u glazbenim obicajima Ilira i drugih stanovnika bosanske Posavine. U Slavoniji se od pamtivijeka za sviranje koristi «tamburica». Godine 1842. bosanskom Posavinom je prošao poznati franjevac Ivan Franjo Jukic.

Tada je zapisao da u ovome kraju bosanske Posavine žive starosjedioci pod nazivom Šokci. Poznato je da su Šokci hrvatski narod koji danas živi u slavonskoj Posavini na podrucju hrvatskih gradova Županje, akova, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Iz ovog podatka o Šokcima, kojega je zapisao znameniti franjevac Ivan Franjo Jukic, može se zakljuciti da narod u Posavini s obje strane rijeke Save ima iste hrvatske korijene.


II.1.4. Odjeca i obuca

Odjeca se nije mnogo mijenjala kroz razlicite periode života Ilira. Ponegdje se razlikovala u nekim malim detaljima, no osnovna je odjeca sacuvana tijekom više stoljeca. Neki slicni
detalji ilirske odjece mogu se i danas zapaziti u bosanskoj Posavini. Muškarci su nosili duge košulje i pojas oko struka, a ponekad kratke košulje i hlace. Košulje Ilira bile su širokih rukava, što je analogno današnjoj seoskoj nošnji u brcanskoj Posavini. Osim opisanih košulja, Breuci su nosili i ogrtace preko ramena.

Neki povjesnicari tvrde da Iliri nisu nosili hlace, nego da su hlace karakteristicne za Germane, Kelte i druga plemena. Međutim, prikaz hlaca koje su nosili Iliri nalazimo na spomenicima iz rimskoga doba. Na nogama su nosili opanke ispletene ili sašivene od prirodne kože, a na glavama razlicite kape. Poznate su cetiri vrste ilirskih kapa. Ilirke su nosile duge haljine širokih rukava, pojaseve oko struka, te opanke i rupce. Slicna se odjeca uz manje izmjene kod seoskoga brcanskog pucanstva može i danas primijetiti. Rupce na glavama su kod Ilira nosile i udane žene i djevojke. Posavke (Hrvatice) također nose rupce razlicitih boja, najcešce crne.

Za razliku od Posavki, Ilirke su puštale rupce da im slobodno padaju na ramena, dok Posavke rupce vežu ispod brade ili na potiljku. Ženska se odjeca u bosanskoj Posavini u zadnja dva stoljeca razlikovala prema potrebama i dobi, odnosno starosti osoba, pa se Posavska narodna nošnja prema prigodama može svrstati u svakodnevnu narodnu nošnju i svecanu narodnu nošnju. Svakodnevna posavska nošnja je radna nošnja, sašivena od jeftinoga materijala i jednostavnije izrade.

Hrvati u brcanskome kraju svecanu nošnju oblace za vjencanja i katolicke blagdane. Na tim se nošnjama mogu zapaziti široki rukavi, što je analogno nošnjama Breuka. Svecana nošnja je ukrašena vezovima, cipkama, šljokicama, šlingerajima, dukatima, perlama i razlicitim trakama. Osnovna je odjeca pak duga bijela haljina širokih rukava preko koje se nose šareni prslucici i pregace.

Ove su haljine najcešce sašivene od lanenoga materijala. U XIX. i XX. stoljecu u sastavu posavske narodne nošnje se nalazi i gunj - ogrtac. Vec je receno da su Iliri preko ramena nosili ogrtace. Ženske haljine u bosanskoj Posavini imaju razlicite nazive kao npr. prednjice, rubine, lanenice, bobanice, šljokice, vezare, cipkare, krepušnice i sl. Posavke u zadnja dva stoljeca na glavama nose razlicite rupce i krpare. Krpare su malo veci rucnici koje Posavke razlicitim iglama fiksiraju za koture i pletenice, a ponekad su preko njih nosile i rupce.

U prošlome stoljecu ženama u Posavini nije bilo prilicno izlaziti iz kuce nepokrivene glave. Za izradu opanaka koristili su drvo, kožu i gumu. Za vrijeme turske okupacije Posavljaci su ponekad prodavali opanke od kože u susjednoj Slavoniji. Opanke, ovisno o kraju, nazivaju razlicitim imenima. Tako se mogu cuti nazivi: drvenjaci, klompe, kajšari, putravci, oputari, kaljavuše, brvljari i dr. U novije su vrijeme Posavljaci na nogama nosili crne cipele. Muškarci u Posavini su u zadnja dva stoljeca nosili duge košulje ili kratke košulje i hlace tzv. gace. I ova je odjeca izrađena pretežito od lanene tkanine. Oko košulja je obavezan pojas, a na glavama su nosili kape. Od sredine XX. stoljeca muškarci na glavama nose crne šešire.

U tursko doba narod je u bosanskoj Posavini na glavama nosio razlicite kape i fesove (turske kape) crvene boje. Katolici su brijali bradu, ali su puštali brkove. U periodu od XVI. do pocetka XIX. stoljeca poturice su u Bosni i Hercegovini ubijali kršcane i pljackali njihovu imovinu. Cak su i izdaleka pucali na njih.6 Zato su neki franjevci tražili dozvolu od turskoga cara da smiju nositi fesove na glavama i oružje za pojasom. Narodu, odnosno raji, kako su ih Turci nazivali, nisu dopustili nositi oružje, ali su mogli puštati brkove i nositi fesove na glavi. Tako su donekle bili manje ugroženi od poturica, jer ovi zbog fesa na glavi nisu znali radi li se o pravome Turcinu ili raji-kršcanima.



Zadnja promjena: Boce-Team; 27.03.12 0:44; ukupno mijenjano 3 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:06

III. RIMSKO DOBA
Rimljani su na ova podrucja došli cak dva stoljeca prije Krista. Oni su 35. godine p.n.e. krenuli u osvajanje zapadnih krajeva Ilirika i osvojili podrucja na kojima su živjeli ilirska plemena Japodi. Rimski car Oktavijan August tom je prigodom zauzeo Sisciu (Sisak) gdje je se utvrdio i spremao za daljnja osvajanja ilirskih podrucja u Panoniji. Nakon godinu dana, tj. 34. godine p.Kr., car Oktavijan August napada ilirska plemena Breuke, Scordisce i Dalmate. Rat s Dalmatima završio je 33. godine prije Krista njihovom predajom. Godine 27. p.Kr. dovršio je okupaciju i osvojio citav Ilirik tj. podrucja između rijeka Save, Drave, Drine i Dunava i južno sve do Jadrana. Nakon okupacije je cesto dolazilo do pobuna Ilira.
Zadnji znacajniji ustanak desio se 6.-9. godine i nakon njega Iliri su prihvatili potpunu romanizaciju svojih krajeva. Cak su neka ilirska plemena vjerno služila Rimljanima. Rimljani su se u osvojenim podrucjima naseljavali pretežno u starim gradovima gdje su, osim svoje uprave, uveli i mnoge novine u živote Ilira. Zbog strateških i ekonomskih razloga Rimljani su u osvojenim krajevima gradili vojne utvrde, nove gradove, te nove prometnice. Glavni su rimski putevi povezivali rimska upravna središta Sirmium (Srijemsku Mitrovica) u Panoniji i Salonae (Solin) u Dalmaciji.


III.1. RIMSKE CESTE I UTVRDE U BOSANSKOJ POSAVINI

Rimljani su na podrucju današnje BiH izgradili tri glavne prometnice i nekoliko pomocnih puteva. Svrha ovih prometnica bila je brži transport rimskih legija i ubrzanje trgovackoga prometa, jer je u to doba promet na cestama bio dosta gust, a prometnice uske. Putevi su bili poplocani ili samo nasuti pijeskom.

Najstarija rimska cesta izgrađena na ovom podrucju je povezivala Sirmium na sjeveru sa Salonom na jugu pokrajine, tj. prolazila je kroz Srijem, sjeveroistocnu, sjeverozapadnu i zapadnu Bosnu te kroz Hercegovinu i Dalmaciju. Na tome je dalekom putu prolazila kroz nekoliko desetina gradova i naselja na podrucju današnje Bosne i Hercegovine. Ta je cesta bila jako duga, pa su Rimljani vec u I. st. izgradili novu cestu, koja je bila oko stotinu rimskih milja kraca (1 rimska milja = 1482 m). I ova je cesta povezivala Sirmium i Salonae.

Prolazila je kroz istocnu i srednju Bosnu, preko Tuzle i rijeke Drine, za razliku od prve, koja nije išla preko Tuzle nego preko podrucja današnje opcine Brcko i cijele bosanske Posavine. Treca rimska cesta na podrucju današnje Bosne i Hercegovine povezivala je grad Salonae sa Skadrom i Dracom u Albaniji. Jednim je dijelom išla kroz Hercegovinu. Ipak, za bosansku je Posavinu najvažnija prva rimska cesta. Na dionici pokraj rijeke Save, izgra ena su tri grada: Saldae (Brcko), Ad Bassantae (Bosanski Šamac) i Servitium (Bosanska Gradiška).

Utvrđenja na glavnoj prometnici u BiH

Rimski naziv Noviji naziv
SIRMIUM SR. MITROVICA
SALDAE BRCKO
AD BASSANTAE BOSANSKI ŠAMAC
SERVITIUM BOSANSKA GRADIŠKA
AD LADIOS TRN
AD FINES LAKTAŠI
CASTRA BANJA LUKA
LEUSABA HAN BUNARI
SARNADAE PECKA
SALVIAE PODGRADINA
BALOIAE VARCAREVO
INDENEA JEZERA
SARITTAE PLIVA
JONNARIA JONSKA RIJEKA
BARIDUO STRAŽBINE
IN ALPERIO PROLOG
AEQUM CITLUK
SALONAE SOLIN

III.2. SALDAE (BRCKO)

Rimski grad, utvrda i naselje pod nazivom Saldae se prvi put spominje 2. godine p.n.e. Bio je to prvi grad u bosanskoj Posavini na prometnici koja je povezivala Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) i Salonae (Solin). Pocetkom se I. stoljeca nalazio tocno na granici dviju rimskih pokrajina - Panonije i Dalmacije, a kasnije je pripadao pokrajini Panoniji, jer je granica dviju rimskih pokrajina pomaknuta nešto južnije i protezala se sve do Laktaša u blizini Banja Luke.

Najstarija rimska cesta na tlu današnje BiH se na brčanskom podrucju račvala u dva kraka. Jedan je dio išao neposredno uz rijeku Savu i povezivao gradove Saldae (Brcko) i Ad Bassantae (Bosanski Šamac). Prolazio je uz podrucja današnjih naselja: Crkvište (Plazulje), Krcevine (Vucilovac), Vidovice, Dvorine (Kopanice), Gradic (Matici), Nenavište (Tolisa) i Trgovište (Donja Mahala).

Drugi je dio prolazio nešto južnije kroz podrucje na kojemu se danas nalaze sela Donji Rahic, Ulice, Vukšic, Jagodnjak, Poljaci, Dubrave i Hrgovi. Prema starome romanskom jeziku rijec saldae oznacava spoj, vezu ili vezicu. To je jedno od tumacenja oznake Saldae, jer je grad bio smješten na granici Panonije i Dalmacije i povezivao je Srijem i Bosnu.

Drugo objašnjenje je da naziv Saldae potjece od latinske rijeci za sol, jer znamo da na latinskome jeziku rijec sal (-is, m) znaci kuhinjska sol. Naziv Saldae bi mogao oznacavati mjesto gdje se trguje-prodaje sol jer latinske rijeci salem vendere kao glagol znace prodavati sol. U rimsko doba se citavo podrucje sjeveroistocne Bosne nazivalo Sale (Soli).

Bilo je podijeljeno na dva manja podrucja koja su se zvala Sale superior (Gornje Soli) i Sale inferior (Donje Soli). U srednjem je vijeku ovo podrucje tako er bilo podijeljeno na dvijepoliticke oblasti, na Soli i Usoru. Na starim se zemljovidima cesto pojavljuju nazivi: Sale, Saldis i Saldae. Sale je stara oznaka za Tuzlu, Saldae za Brcko, a Saldis za mjesto u Slavonskoj Posavini koje se danas zove Soljani. Stanovnici ovoga sela podrijetlom su iz okolice Tuzle.8 Naziv Saldae najvjerojatnije oznacava mjesto gdje se prodaje sol, a dokaz postojanja rimskoga grada Saldae su ostatci rimske kanalizacije u Brckom.
U gradu Saldae su vjerojatno bile smještene rimske legije, a Breuci su živjeli u nastambama oko te utvrde. Sredinom V. stoljeca na podrucju današnje Bosne i Hercegovine stradalo je oko trideset rimskih utvrda i naselja pa tako i grad Saldae.



Zadnja promjena: Boce-Team; 03.09.11 13:44; ukupno mijenjano 2 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:07

IV. SLAVENSKO DOBA

Povijest brcanskih Hrvata i naselja u uskoj su vezi sa poviješcu cjelokupne Posavine.
Bosanska Posavina od pamtivijeka zauzima podrucja u dolinama rijeka Save, Bosne, Ukrine, Usore, Tolise, Tinje, Brke i Lukavca. Nalazi se izmeu Save na sjeveru i planina Majevice i Motajice na jugu. U srednjem vijeku su tu izgraena naselja i utvrde: Dobor, Brod, Novi, Nenavište, Modruna, Barka i dr. Danas je to prostor opcina: Odžak, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modrica, Gradacac, Orašje i Brcko.

IV.1. VII.-XII. stoljece

Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama istocnih Gota, a zatim Avara. Bosanska Posavina je u periodu od 626.-948. godine
prvenstveno bila u sastavu hrvatskih zemalja. Za vrijeme hrvatskog kneza Trpimira pripadala je Bijeloj Hrvatskoj, a u IX. st. je u sastavu Posavske Hrvatske ciji su vladari u pocetku bili knez Ljudevit Posavski (814.-828.) i knez Braslav (880.-894.). Propašcu Posavske Hrvatske 822. godine bosanska Posavina je došla pod franacku vlast. Franke ce pocetkom X. stoljeca protjerati Maari i pokušati zauzeti krajeve južno od Save, ali ih u tome sprjecava hrvatski
kralj Tomislav. Njegovom smrcu dolazi do cestih promjena gospodara, bili su to nekad hrvatski kraljevi, nekad Bizant, bugarski car itd. Od 949.-960. godine Posavinom kao bizanski
vazal vlada srpski knez Caslav Klonimirovic, ali je Hrvati tokom 960. oslobaaju njegove vlasti. Kasnije bos. Posavina pripada Slavoniji, tj. hrvatsko-ugarskoj kraljevini. Prvi spomen imena Hrvat na ovom podrucju datira iz XII. st. kada njome vlada bosanski ban Boric (1154.- 1183.). Ban Boric je rodom iz Grabarja kod Slavonskog Broda, kao i njegovi potomci, hrvatski velikaši Berislavici. Titulu bana Usore, pa tako i bosanske Posavine je dobio od ugarskog kralja kao znak zahvalnosti za borbu protiv bizantskih vladara. Uz pomoc Ugarske je radio na širenju katolicanstva u Usori. Vec za njegove vladavine bosanska Posavina je bila
podijeljena na manje upravne župe. Poznate su župa Modruna i Nenavište.9 Ove župe su se sastojale od vlastelinskih posjeda kojih je na ovom podrucju bilo u znatnom broju. Župa
Nenavište se sastojala od posjeda Tumicha i Tolyssa. Vlasnici ovih posjeda bili su sinovi bana Borica. Ova župa se prostirala na podrucju današnjih opcina Orašje, Gradacac, Brcko, Odžak i Bosanski Šamac. Za vladavine bana Borica Bosna se prostirala na istok do rijeke Drine, na
sjever do rijeke Save, a na jug do Jadrana. U sastavu Bosne tada je bila i dolina Rame. Kao velika banovina, Bosna je u to vrijeme bila samostalna zemlja gdje je narod živio slobodno.
Krajem sedamdesetih godina XII. stoljeca u Ugarskoj dolazi do graanskog rata koji se odražava i na sudbinu Bosne. Ugarska tada ponovno okupira bosansku Posavinu. Inace,
posjedi na ovom podrucju cesto su mijenjali vlasnike, što darivanjem, što osvajanjem i ratovima koji su se ovdje vodili stoljecima. Od 1180. do 1204. godine Bosnom vlada ban
Kulin kojeg se smatra za dalekog pretka obitelji Kotromanic. Ban Kulin je u to toba cesto bio optuživan za širenje krivovjerja u Bosni. Zbog tog „krivovjerja“ su cak izvršene križarske vojne na Bosnu. Izjavom na Bilinu polju (8.4.1203.) Kulin ban se odrice krivovjerja. To mu je
bilo više sredstvo da umiri papu, a ne njegova osobna želja za obracenjem. Za razliku od Kulina bana svi bosanski kraljevi su bili katolici. Evo što o bogumilima piše fra Ivan Franjo Jukic: „Pocetnik ovih krivovjernika bio je neki lijecnik u gradu Tebrici u Armenskoj. Osvojen radi svojeg zlog i vjeri Isusovoj protivnog nauka, po zapovijedi cara Aleksija Komnena s 12 svojih drugova bude sažgan. Njegovi nasljednici biše premješteni iz Armenije u Tracku oko
Filibe 969. godine. Tu se umnožiše, ubrzo se uvukoše u Bugarsku. Ovdje ih zovu Bogomili i Pavlicani. Odavde se nauk prenese u Francusku. Iz Francuske pree u Italiju gdi Patareni budu prozvani što znaci trpiti, patiti. Iz Italije dođu u Dalmaciju, a iz ove u Bosnu gdi se pod obranom Kulina bana i njegovih zastupnika još više rasprostrane i sebi papu izaberu u Francuskoj. Tomaš kralj iz Bosne ih protjera, nastane se u Hercegovini a kad Turci dođoše sve ih poturciše. Malu djecu nisu krstili, svetišta, mise i ženidbu ismijavali, štovaše vragove da im ne naude. Samo su molili 5 ocenaša obdan, a 7 obnoc”.10 Krstjani ili bogumili su bili
vjerska sljedba nastala iz zapadnog kršcanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katolicku teologiju uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva. Nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog podrucja. Krstjani nikad nisu cinili vecinu
stanovništva niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca, a posebno franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.

Izjava na Bilinu polju

(Prijevod na suvremeni hrvatski jezik)
U ime vjecnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, godine od njegova utjelovljenja 1203.,
šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inocenta III. Mi, priori onih ljudi, koji smo se dosada na poseban nacin nazivali povlasticom kršcanskog imena na podrucju Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamaria, kapelana vrhovnog svecenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obecavamo pred Bogom i njegovim svetima da cemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete
Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da cemo slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Jamcimo u ime svih koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da necemo nikada ubuduce slijediti opacinu krivovjerstva. U prvom redu odricemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva, (obecavamo) da
cemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice brace, imati bogomolje u kojima cemo se kao braca zajednicki sastajati da javno pjevamo nocne, jutarnje i dnevne casove. U svim cemo crkvama imati oltare i križeve, knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, citat cemo kako to cini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat cemo svecenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, citati mise, slušati ispovijedi i davati pokore. Pored bogomolja imat cemo groblja, u kojima ce se pokapati braca i došljaci ako ondje slucajnu umru. Najmanje sedam puta na godinu primat cemo iz ruku svecenika Tijelo
Gospodnje, a to znaci: na Božic, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rodenje i na spomen Svih svetih, koji se slavi prvi studenoga. Od crkve odredene postove obdržavat cemo i cuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit ce odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a nitko od brace nece sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaci zla sumnja. Niti cemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obecavši uzdržljivost, oboje zajednicki obrate. Slavit cemo svetacke blagdane odredene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošcu znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, necemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako cemo se takoder razlikovati odjecom, koja ce biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja. Odsada se necemo nazivati kršcanima, kao do sada, nego bracom, da ne bismo, sebi pripisujuci to ime, drugim kršcanima nanosili nepravdu. Kad umre ucitelj, od sada za vazda, priori s vijecem brace, bojeci se Boga, izabrat ce starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvecenik. I ako Rimska crkva
bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno cemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda,
dokazujemo našim potpisom. Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. travnja (1203.). Potpisujemo: Dragic, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhidakon dubrovacki.

IV.2. XIII. - XIV. stoljece

Prema pisanim izvorima iz XIV. stoljeca na brcanskom prostoru je postojalo više hrvatskih (katolickih) naselja. Kao najstarija se spominju Bili Potok, Pcelic, Korenita, Štrepci, Gornja Skakava, Zovik, Boce, Bodežište (Boderište), Donji Rahic, Gorice, Gornji Vukšic, Trnjaci, Hrgovi, Brezovo Polje, Brka (selo), Dubrave, Novi itd.12
U svakom je naselju postojala katolicka crkva. Osim navedenih naselja na brcanskom su podrucju u XIV. stoljecu postojali i franjevacki samostan u Gornjoj Skakavi i samostan „locum Bustonicae“ (Bukovica). U to doba je u sjeveroistocnoj Bosni bilo 10 samostana i 12 župa. Prvi spomen franjevaca u Bosni je kada papa Nikola IV. 23.3.1291. piše provincijalu Hrvatske franjevacke provincije da u Bosnu
pošalje dva uzorna franjevca, koji ce tu djelovati. Samostan Bukovica se najvjerojatnije nalazio u selu Gornji Vukšic na lokaciji pod nazivom „Crkvine“. Tu su pronaeni ostaci
srednjovjekovne keramike i dr. U blizini nalazišta „Crkvine“ nalazi se staro katolicko groblje pod nazivom „Mađarsko groblje“. Ovo groblje je staro preko osam stoljeca. Zove se „Mađarsko groblje“ jer su katolike u srednjovjekovnoj Posavini ponekad nazivali Mađarima zbog iste vjeroispovijesti i maarskog politickog utjecaja. Bili su Slaveni, a ne Mađari. Sebe su najvjerojatnije nazivali Posavci, Posavljani, Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci ili pak Hrvati. Teško je to ustanoviti jer u to doba i sve do 19. st. uopce nije postojala nacionalna svijest ljudi na
našem prostoru. Nazive su dobivali po mjestu gdje žive (Posavci, Bošnjani...), po religijskoj pripadnosti (katolici, krstjani...) ili po plemenskoj ili politickoj pripadnosti (Hrvati, Mađari...).
Govorili su štokavskim narjecjem sa ikavskim govorom slicno narodu u susjednoj Slavoniji.
Od 1233.-1249. godine Usorom pa time i bosanskom Posavinom vlada bosanski ban Matej Ninoslav. On je kao i njegov prethodnik ban Kulin priznavao vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja. U to doba je bosanska Posavina podložna katolickoj nadbiskupiji u Madžarskoj. Tome se suprostavljao bosanski ban Ninoslav, svecenstvo i narod, pa je došlo do križarskih vojni ugarske vojske protiv Bosne. Prva na udaru je bila bosanska Posavina. Rat je zapoceo 1234. godine, a trajao je pet godina. Prekinuo ga je prodor Tatara u Madžarsku, te se Matej Ninoslav ponovno vraca na bosansko prijestolje. Sljedeci ban Usore 1272. postaje Henrih Gisingovac.13 Bosanska Posavina, tj. istocni dio Usore je od 1273. do 1319. u sastavu Ugarske. U ruke bosanskih banova Usora opet dolazi 1324. godine. Tada njome vlada Stjepan Kotromanic.
Godine 1377. Tvrtko I. Kotromanic postaje kraljem Bosne i Srbije te pruzima vlast nad Usorom. Njegovom krunidbom Bosna postaje samostalna kraljevina. Godine 1390. kralj Tvrtko zauzima južnu Hrvatsku i Dalmaciju (bez Zadra) i proglašava se „kraljem Hrvatske i Dalmacije“. Nasljednici Tvrtka I. su bili vojno slabiji pa ovaj prostor zauzimaju hrvatski
plemici Šubici, a oni ga darivaju bosanskim plemicima Hrvatinicima. Zbog slabe vojne obrane i položaja bosanske Posavine ona cesto biva pod udarom ugarske vojske za ratova između Bosne i Ugarske. Krajem XIV. stoljeca bosanskom Posavinom vladaju hrvatski plemici Gorjanski. Nikola Gorjanski je bio hrvatski ban i vrhovni vojskovođa u borbama protiv Turaka od 1397. do 1402. godine. Uživao je veliki ugled kod ugarskog kralja Sigismunda (Žigmunda).
Bio je i macvanski ban od 1387. godine i vlasnik više posjeda u susjednoj slavonskoj Posavini.
Godine 1394. hrvatsko-ugarski kralj Sigismund preko akova krece u rat sa Bosnom. Zauzeo je citavu Usoru. Najjaca se bitka vodila kod stare utvrde Dobor gdje je bosanska vojska
pretrpila težak poraz. Uzrok ovog rata je pokušaj bosanskog kralja Dabiše i bosanskih velikaša Horvata da zauzmu posjede hrvatskih plemica Gorjanskih u Slavoniji. Upravo su se plemici Gorjanski istakli u ratu kod Dobora pa su zbog toga od Sigismunda dobili dijelove bosanske Posavine, tj. podrucja današnjih opcina Brcko, Orašje i Bijeljina. Dugo godina su zadržali posjede u ovim dijelovima Usore, te je poznato da je Nikola Gorjanski (De Gara) 1428. god.
bio vlasnik grada Barka (Brcko). Posavina je neko vrijeme bila pošteđena razaranja jer je hrvatsko-ugarska kraljevina tada vec u ratu sa Turcima. Bosanskog kralja Dabišu nasljeđuje kraljica Jelena. Godine 1398. prijestolje joj otima velikaš Ostoja. To ne odobrava ugarski kralj Sigismund te iste godine napada Bosnu. Kralj Ostoja uz pomoc Hrvoja Vukcica Hrvatinica i drugih bosanskih velikaša uspijeva odbiti ovaj napad. Ratovi izmeu Bosne i Ugarske vodili su
se sljedecih petnaest godina pa je bosanska Posavina bivala sve devastiranija i opustjelija.
Bosanski kralj Ostoja potpisuje savez sa Sigismundom, što se nije svidjelo bosanskoj vlasteli,
te ga oni svrgavaju sa prijestolja, a za kralja postavljaju Tvrtka II., sina Tvrtka I. Kotromanica.
Ostoja tada bježi u Ugarsku. Godine 1408. ugarska vojska prodire u Bosnu dublje nego ikada prije. Kralj Sigismund tada zauzima citavu Usoru sve do Maglaja. 1410. godine zauzima citavu Bosnu. Bosna je u svim ovim ratovima pretrpjela ogromne gubitke i bila je jako razrušena.
Nakon posljednjeg rata je skljopljen mir izmeu Bosne i Ugarske, a iducih 120 godina bosanska je Posavina u sastavu hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

IV.3. XV.-XVI. stoljece

Vladavina hrvatskih banova nad ovim podrucjem se nastavlja kroz citavo XV. stoljece. Narod u Posavini je u ovom periodu povremeno bio izložen napadima turske vojske koja je u Bosnu
upadala iz Srbije, posebno nakon bitke na Kosovu 1389. godine. Prigodom ovih napada tridesetih godina XV. st. stradali su i franjevacki samostani u Gornjoj Skakavi i Gornjem Vukšicu.14 U periodu od 1432.-1434. Turci su porušili oko dvadeset katolickih crkava u sjeveroistocnoj Bosni o cemu izvještava tadašnji bosanski vikar Jakov Markijski. Samostan u Gornjoj Skakavi je obnovljen, ali ne i onaj u Gornjem Vukšicu, koji je najvjerojatnije bio potpuno porušen. Najznacajnija katolicka naselja u ovom stoljecu su bila Barka i Novi.
Razvili su se na ušcu rijeke Brke i Lukavca u Savu. Hrvatski ban Nikola II Gorjanski, koji je bio vlasnik citavog brcanskog podrucja, godine 1428. naselje Barka tj. Brka proglašava gradom (današnje Brcko). Gradovi Barka i Novi su bili utvreni gradovi koji su služili kao štit od turskih napada. Između brcanskog kraja i Slavonije su postojali vodeni prijelazi koji su služili za trgovinu između ova dva podrucja. Narod u Posavini je živio od poljoprivrede,
stocarstva, vocarstva i trgovine. Narod se na brcanskom podrucju oslanjao na samostan u Gornjoj Skakavi koji ima velike zasluge za razvitak ovdašnjeg gospodarstva. Franjevci su brcanske katolike poducavali poljodjelstvu, stocarstvu, obradi željeza, drveta i kamena, vocarstvu, izradi obuce i drugim obrtima, a zaslužni su i za razvitak trgovine i školstva na ovom podrucju. Brcanski franjevci sredinom XV. stoljeca osnivaju gospodarski sajam koji se održavao u Gornjoj Skakavi između katolicke crkve i samostana. Održavao se svakog 4. listopada tj. na blagdan sv. Franje i tada su dolazili trgovci iz cijele Bosne Srebrene. Ovaj
sajam je prozvan „kraljevac“ jer je s njega bosanski kralj ubirao porez. Kasnije ovaj sajam Omer-paša Latas premješta u Brcko. Postojao je i jedan zasebni sajam pod istim nazivom
„sajam kraljevac“ koji se održavao svakog 24. lipnja u brcanskim katolickim naseljima
Vitanovicima, Ulovicu, Plazuljama, Brezovu Polju te na kraju i u Brckom. Osim hrvatskog bana Nikole II. Gorjanskog ovim podrucjem su vladali još i njegovi sinovi Ladislav i Job.
Vladali su brcanskim prostorom do pred kraj XV. stoljeca kada vlast preuzimaju plemici Morovici, potomci hrvatskog bana Ivana Morovica. Godine 1463. turski je sultan Mehmed II.
Osvajac zauzeo citavu Bosnu, zarobio bosanskog kralja Stjepana Tomaša te ga pogubio pod Kljucem. Iste godine hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin uz pomoc Stjepana Hercega oslobađa neke dijelove Bosne od Turaka. Tada je osloboena i bosanska Posavina koja je pripala srebrenickoj banovini. Posavina je pala pod Tursku vlast 1528. godine, a neki njezini dijelovi kao npr. brcanski kraj tek u ljeto 1529. godine.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:09

IV.4 SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI I NASELJA U BOSANSKOJ POSAVINI

IV.4.1. GRAD DOBOR
Dobor je izgrađen u razdoblju od 1387. do 1390. godine. Utvrde su izgradili plemici Horvat, braca Pavo i Ivaniš. Ivaniš Horvat je bio macvanski i slavonski ban. Grad i utvrda su imali dvije kule i dva obrambena zida dužine oko dvadeset metara. Dobor je bio važan strateški
grad pa su braca Horvat cesto ratovali protiv Ugarske koja je svoje napade na Bosnu gotovo uvijek usmjeravala preko Dobora. Tijekom 1393.-1394. ugarski kralj Sigismund je porazio vojsku plemica Horvata kod Dobora i jako ga oštetio. To se ponovilo 1408. godine kada je Sigismund razrušio Dobor, ubio oko 170 bosanskih velikaša, a njihova tijela bacio u rijeku Bosnu. Tom prilikom je zarobio bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanica. Godine 1415. Dobor je potpuno obnovljen, a u grad se naseljava prethodno izbjeglo stanovništvo. Godine 1457. u gradu boravi kralj Tomaš te prima papina poslanika Karvajala i mletackog poslanika
Tomasija.15 Pao je u turske ruke 1528. god. nakon pada grada Jajca.

IV.4.2. GRAD NOVI

Grad Novi (Nakica kula između Brezova Polja i Vršana) je u XV. stoljecu bilo katolicko naselje u vlasništvu hrvatskog bana Nikole II. Gorjanskog, a kasnije njegova sina Ladislava.
U XV. stoljecu ovdje je postojala drvena katolicka crkva koja je spaljena 1529. godine za vrijeme turske okupacije Posavine. U blizini grada Novi je postojao rijecni prijelaz koji je povezivao Bosnu i Slavoniju, a u staroj rimskoj utvrdi je tijekom XV. stoljeca bila smještena hrvatsko-ugarska vojska. Grad Novi se nalazio oko 20 km istocno od grada Barke (Brka, Brcka, Brcko) u neposrednoj blizini naselja Brezovo Polje koje je i prije i za vrijeme turske
okupacije bila katolicka župa. Tijekom 1529. godine Osmanlije zauzimaju ovo podrucje, a vec 1530. grade (ili obnavljaju) tri utvrde na Savi za potrebe svojih granicara. Prema turskim izvorima to su utvrde Nocaj kraj Mitrovice, Novi kraj Brezovog Polja i utvrda Brcki (Brcko).
Utvrda Novi je u novije vrijeme bila poznata pod nazivom „Nakica kula“, što je ostalo od vremena turske vladavine.

IV.4.3. NASELJE NENAVIŠTE (TERRA TOLYSS)

Banovina Usora je bila podijeljena na župe. Jedna od tih župa je župa Nenavište koja se sastojala od više vlastelinskih posjeda. Vlasnici tih posjeda su u pocetku bili bosanski ban Boric i njegovi sinovi. Ova župa se prostirala na podrucju današnjih opcina Orašje, Gradacac,
Brcko, Odžak i Bosanski Šamac Posjed Terra Tollys se prvi put spominje 1244. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV. U toj povelji se pod istim imenom spominju rijeka Tolisa,
naselje Tolisa i posjed Tolisa. Naziv tollys je grckog podrijetla i oznacava nešto mutno ili poplavno, a rijec terra je latinskog porijekla i znaci zemlja, odnosno posjed. Naselje Tolisa je bilo smješteno na ušcu rijeke Tolise u rijeku Savu. Tu je sve do 1854. rasla ogromna topola u
cijem je stablu bila velika šupljina u kojoj se narod skrivao za raznih vremenskih nepogoda. U toj se šupljini navodno moglo skloniti do 20 ljudi. To sklonište su poznavali i koristili trgovci koji su brodovima putovali od Krajine do Rumunjske. O ovome je pisao i fra Bono Nedic. Tu
su Turci prodavali sol koju su dovozili iz Rumunjske, a održavao se i sajam na blagdan Svih Svetih (1. studenog). U XV. stoljecu u Tolisi je postojala katolicka crkva koja je kao i citava župa dolaskom Turaka opustjela. Pretpostavlja se da je tu kao i u ostalim posavskim naseljima još u XI. stoljecu postojala katolicka crkva.16 Dolaskom Turaka stanovništvo Tolise se iselilo u Slavoniju, pa je u XVI. stoljecu tu ostalo samo 50 naseljenih kuca. Pucanstvo se najviše iselilo u slavonska naselja Babinu Gredu i Štitar.

IV.4.4. NASELJE MODRINA (MODRUNA, MODRICA)

Župa Modrina se kao i župa Nenavište spominje još u XII. i XIII. stoljecu. Vlasnici su također bili sinovi bana Borica. Godine 1374. je osnovan grad Modrina (Modrica). U XIV. stoljecu je tu izgrađena katolicka crkva. Pred dolazak Turaka u gradu Modrini je bilo 500 katolickih kuca sa 2000 katolika. Turci su katolike preko Save protjerali koncem XVII. stoljeca. Naselili su se u selo Velika Kopanica u Slavoniji.

IV.4.5. GRAD BARKA (BRKA, BRCKI, BRCKA, BRCKO)

Brcko kao grad postoji od 1428. godine, a njegovi vlasnici su bili hrvatski plemici Gorjanski, koji su nekad cak bili i najmocniji rod u Hrvatskoj. Njihovi posjedi su se prostirali u Vukovarskoj, Križevackoj, Požeškoj i Baranjskoj županiji, na jugoistok sve sve do Save pa cak i južnije u Bosni. Bili su hrvatski plemici i palatini koji su od pamtivijeka živjeli u gradu Gorjani (Gora) pokraj akova. Najpoznatiji clanovi ove plemicke obitelji su Nikola I.
Gorjanski i njegov sin Nikola II. Gorjanski (De Gara) koji je cak bio i hrvatski ban. De Gara je rođen 1366. godine, 1387. god. postaje macvanski ban, a od 1397. do 1402. godine je vrhovni vojskovođa hrvatsko-ugarske vojske u borbi protiv Turaka. Cesto je s vojskom upadao u Bosnu i osvajao Usoru i Soli. Za zasluge u ratovima protiv bosanskih velikaša je
dobio podrucja današnjih opcina Brcko, Orašje i Bijeljina. Umro je 1433. god., a nasljeđuje ga sin Ladislav koji je 1432. postao ban Macve. Ladislava nasljeđuje sin Job. Gorjanski su citavo XV. stoljece vladali ovim krajevima. Grad Brcko je nosio razlicite nazive, ovisno o
vremenu i politickoj situaciji. Ispravan naziv je Brka, ali su franjevci cesto griješili i pisali Barka. Za razliku od franjevaca Austrijanci grad nazivaju Brcka, a Turci ga nazivaju Brcki.
Nalazio se na desnoj obali Save nasuprot posjedu Alšan u Slavoniji. Posjed Alšan je bio u vlasništvu ugarskih plemica Alšana (Alšany). Na posjedu su izgradili crkvu i kaštel. Danas je taj posjed u opcini Gunja poznat pod nazivom „Mašanj“. Izmeu Alšana i Barke je postojao
rijecni brodski prijelaz. Za razliku od posjeda Alšan gdje su vlasnici bili ugarski plemici Alšani, vlasnici Barke su bili hrvatski plemici Gorjanski. Svoju vojsku su najvjerojatnije smještali u ostacima rimske utvrde Saldae. U nekim izvorima piše da je na podrucju današnjeg Brckog postojao brijeg koji je s vojnog gledišta bio jako važan. Turci su taj dio grada nazivali „Brcki brijeg“. Grad je bio smješen na uzvišenju, a oko njega su rijeke Sava i Brka. Sve ovo je utjecalo na njegovu obrambenu moc. Na tom mjestu je izgrađena i prva brcanska crkva te župni dvor. Tu se nalazilo i brcansko katolicko groblje. Katolicku crkvu i
župni dvor su Turci porušili u XVII. stoljecu. Župni dvor kraj Save je obnovljen u XIX. stoljecu, ali je ponovno porušen šezdesetih godina XX. stoljeca. Stari Brcaci su uvijek tvrdili da se na mjestu današnje Srpske varoši nalazilo katolicko groblje. To može biti i istinito jer se
iz povijesti zna da su pravoslavni Vlasi uvijek išli za Turcima u njihovim osvajanjima po Bosni i useljavali se u katolicke kuce i crkve.17 Stanovnici bosanske Posavine su u XV. stoljecu govorili ikavštinom. Takav se govor danas može cuti u susjednim mjestima u Slavoniji kao npr. u Racinovcima, Gunji, uricima, Drenovcima, Soljanima, Vrbanji,
Strošnici i dr. Krajem XVII. stoljeca Turci bježe iz Hrvatske preko rijeke Save u Bosnu.
Prelazili su brodovima kod Race, Subotišta (Brezovo Polje), Brckog, Županjeg Blata i Mihaljevice kod Babine Grede. Kršcani iz Brckog su pak cesto bili prinuđeni bježati iz Bosne u Slavoniju preko iste rijeke. Sigurnost od Turaka su najcešce nalazili u slavonskim selima Gunji, Podgajcima, Rajevu Selu, Bošnjacima i Strošincima. Tako npr. danas u Rajevu selu imamo obitelj Štrepacki porijeklom iz brcanskog sela Štrepci. Osim što su bježali u Slavoniju sklanjali su se južnije od grada Barke na padinama planine Majevice. U XVI. stoljecu izbjegli brcanski Hrvati osnivaju novo naselje južno od grada Barke pod nazivom Brka. Selo Brka je
najvjerojatnije prvi put bilo izgrađeno još u XIV. stoljecu oko stare rimske utvrde. Godine 1528. hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand dobiva obavijest da Turci spremaju napad na hrvatske gradove Morovic, Brcko, Nijemce, i Virgrad kod Otoka. Zato 4. lipnja 1528. godine iz Ugarske naređuje bivšem hrvatskom banu Ivanu Karlovicu da pomogne u obrani ovih gradova. Turci su napredovali iz Srijema te preko rijeke Drine. U ljetu 1529. godine Barka pada u turske ruke, a nakon toga i ostali spomenuti gradovi pa tako citav Srijem i bosanska Posavina.
Franjevacki samostan u Gornjoj Skakavi Pretpostavlja se da je ovaj samostan izgrađen još u XIII. stoljecu, ali se sa sigurnošcu može reci da je postojao u XIV. stoljecu. Ruševine ovog samostana spominju i bosanski biskupi Ogramic i Dragicevic iz XVII. stoljeca, koji pišu da se pokraj katolickog groblja u G. Skakavi nalaze zidine srušenog samostana. Samostan u Gornjoj Skakavi je pripadao kustodiji Usorskoj. Prvi put je porušen tridesetih godina XV. stoljeca, a postoje i dokazi da je 1600. godine ponovno porušen. Turci su nakon Kosovske bitke 1389. godine cesto upadali u Bosnu, cak su ih i bosanski plemici pozivali kao pomoc u borbama protiv Ugarske. U tim upadima turske vojske stradale su mnoge katolicke crkve. Turci su u razdoblju od 1432.-1434. godine na podrucju sjeveroistocne Bosne uništili oko dvadeset katolickih crkava o cemu svjedoci tadašnji bosanski vikar Jakov Markijski. U tom razdoblju je najvjerojatnije stradao i samostan u G. Skakavi, ali se pretpostavlja da je obnovljen poslije 1435. godine, jer postoje dokazi o njegovom radu sredinom XV. stoljeca pa i kasnije. Od 1435. do 1529. godine Turci nisu više upadali u brcanski kraj, a 1529. godine Turci su došli u gotovo potpuno napuštena sela te se nisu vodile jake borbe. Hrvati su izbjegli u Slavoniju još prije ljeta 1529. godine, a s njima i katolicki svecenici, tj. franjevci, stoga se može pretpostaviti da je tada napušten i samostan u G. Skakavi. Turci tada nisu palili i rušili katolicke crkve u mjestima gdje nije bilo velikih sukoba. Brcanski franjevci su kroz citavu njihovu povijest radili na razvoju školstva,
medicine, književnosti, ekonomije, arhitekture, glazbe, povijesti, umjetnosti, filozofije, biologije i drugih znanstvenih disciplina. Iz bosanske Posavine su potekli mnogi poznati franjevci kao npr.:

fra Ilija Starcevic ( Donji Rahic-Brcko )
fra Ambrozije Matic ( Dubrave-Brcko )
fra Stjepan Ikic ( Štrepci-Brcko )
fra Martin Nedic ( Tolisa-Orašje )
fra Bono Nedic ( Tolisa-Orašje )
fra Blaž Ikic ( Štrepci-Brcko )
fra Julijan Jelenic ( Rijecani-Modrica)
Franjevci su se bavili i lijecenjem katolickog puka. Prvi poznati franjevac koji se u Bosni
bavio kirurgijom je doktor kirurgije i interne medicine fra Gabrijel Jakopovic.18 Franjevci su
radili i na razvoju školstva u Bosni Srebrenoj, a prva pucka škola je otvorena upravo u bosanskoj Posavini.

Katolicke pucke škole u bosanskoj Posavini
Naziv mjesta - Godina otvaranja škole
TOLISA 1823.
ZOVIK 1840.
ULICE 1846.
BIJELA 1852.
VIDOVICE 1853.
DOMALJEVAC 1855.
BOK 1856.
OŠTRA LUKA 1856.
POREBRICE 1856.
DERVENTA 1858.
TIŠINA 1858.
TRAMOŠNICA 1862.
ORAŠJE 1862.
PALANKA 1869.
DUBRAVE 1875.
BRCKO 1886.

Franjevci su imali i velike zasluge za razvoj gospodarstva u citavoj Bosni pa tako i u brcanskom kraju. Katolicima su na ovom podrucju donosili strucne knjige i poducavali ih
poljodjelstvu, stocarstvu, vocarstvu, obradi drveta, kamena i željeza, izradi obuce i drugome.
Sredinom XV. stoljeca u brcanskom kraju utemeljuju gospodarski sajam koji je prozvan „kraljevac“ jer je bosanski kralj s njega ubirao porez. Ovaj sajam je opisan na str. 10.

IV.4.6. GRAD SREBRENIK

Prvi put se spominje 1333. godine kada je u njegovom predgrađu stanovao bosanski ban Stjepan II Kotromanic. Godine 1393. ga je zauzela ugarsko-hrvatska vojska. Kralj Tvrtko II ga je 1405. godine pokušao osloboditi, ali bez uspjeha. U ljeto 1426. godine Turci dva puta prodiru do pod zidine Srebrenika, a 1463. godine kralj Matija Korvin osniva posebnu srebrenicku banovinu kao vojnu organizaciju za cuvanje Panonije od prodora Turaka. Grad ipak 1520. godine pada u turske ruke.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:10

V. TURSKO DOBA
V.1. XVII. stoljece

Nakon okupacije grada Barke Turci su obnovili staru rimsku utvrdu na ušcu rijeke Brke u Savu i u nju smjestili svoje granicare, tur. ulufedžije. Hrvati u vrijeme turske okupacije kao i prije nje masovno odseljavaju u Slavoniju, a u Posavinu se doseljavaju muslimani i Vlasi iz Podrinja i Srbije. Vlasi su bila pastirska plemena pravoslavne vjeroispovijesti, koja su redovito pratila turska osvajanja i sve više napucivala Bosnu. Da je starosjedilacko stanovništvo bilo razrijeđeno i da se pomicalo, vidi se i po tome što je vec u prijelaznom razdoblju nestala polovica katolickih crkava. A pedesetak godina po dolasku turske vlasti nailazimo na brojna pusta sela u bosanskoj Posavini. U izvorima izricito piše: "Nevjernici (kršcani) su se podigli sa svojih staništa i nastanili se sada kojekuda."

Da bi kršcansko stanovništvo pridobili za islam, Turci su im davali porezne i druge povlastice, što je poticajno djelovalo. Osmanski izvori pokazuju da su bosansko gradsko stanovništvo u XVI. stoljecu tvorili vecinom oslobođeni robovi-zarobljenici u ratnim pohodima i da su oni prije ili kasnije prešli na islam. Prelasci na islam u sjeveroistocnoj Bosni dogodili su se nešto kasnije, tj. dok se osmanska vlast ustalila u tim krajevima. Nedostatak svecenika pripomogao je djelomice islamizaciji katolika. Turci su izgradili drvenu džamiju poznatu pod nazivom „Carska džamija“, „Atik džamija“, a u novije vrijeme je poznata pod nazivom „Savska džamija“. Katolicku crkvu nisu odmah porušili, a nekolicina katolika je ostala u gradu. Turci grad nazivaju Brcki, a uzvišenje pokraj Save „Brcki brijeg“. Godine 1548. su izgradili tvrdi put od Brckog do Tuzle preko planine Majevice. Uz taj put naseljeni su Vlasi da ga štite, a njegova je uloga znatno povecana poslije završetka osvajanja Slavonije 1552. godine. U upravnom pogledu tvrđava Brcko pripadala je nahiji Koraj, koja je godine 1533. obuhvacala 14 sela s ukupno 264 kuce od cega su 53 kuce bile muslimanske, a ostale kršcanske.

Brcanski kraj je pripadao zvornickom sandžaku, na granici dviju nahija (kotara) Koraja i Nenavišta. Prema najstarijim sacuvanim popisima poreznih obveznika, u tom prijelaznom razdoblju nahija Nenavište, koja se prostirala izme_u rijeka Bosne, Save i Tinje, bila je posve opustjela. Dio izbjeglih Hrvata se krajem XVI. stoljeca vraca u svoj grad. Preko Save su besplatno prevozili Turke i njihovu robu, a zauzvrat su ih Turci osloba_ali teških radova i poreza. Grad Brcki je pocetkom XVII. stoljeca imao poplocane ulice i dva javna kupališta. Bilo je oko 150 kuca, tri džamije i jedna katolicka crkva. Prema turskom popisu iz 1651. godine u brcanskom je kraju živjelo 2769 katolika. Turci prvih sto godina nisu dozvoljavali gradnju novih crkava ili samostana pa su tako u izbjeglickom naselju Brka Hrvati tek 1638. godine izgradili katolicku crkvu, ali se ona održala samo pedeset godina.19 Mjesto na kojem se nalazila crkva danas je poznato pod nazivom „Mandžukuša“.

Osvajanjem Slavonije i stvaranjem tamošnjih gradova i utvrda odlijevalo se bosansko stanovništvo sve tri konfesije. Zna se da je vojska sa sobom vodila obrtnike, a za vojskom se kretalo i drugo stanovništvo, ocekujuci bolje i lakše uvjete za život. U bosansku Posavinu doseljavaju se sada novi stanovnici, i to iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i južne Hrvatske. Prvi popis svih župa, što su ih služili franjevci Bosne Srebrene u Turskom carstvu, s poimence navedenim gvardijanima samostana i profesorima koji su odgajali svecenike, napisao je 18. rujna 1623. godine provincijalov savjetnik fra Jure Neretvanin. On je s fra Pavom Papicem išao u Rim da traži novcanu pomoc kako bi otkupili crkvene predmete, što su ih založili kod uglednih i bogatih ljudi za posudbu novca, cime su platili poreze i druge namete. U to je vrijeme u gradovrškom samostanu djelovalo 14 franjevaca, a služili su župe: Gradovrh, Korenitu, Bijelu i Brcko; gvardijan je bio fra Ivan Fojnicanin, a profesor glasoviti pisac i zacetnik naše književnosti u Bosni fra Matija Divkovic. U vrijeme Beckog rata (1683.-1699.) Turska je izgubila sve prekosavske krajeve i veci dio Dalmacije, pa je u miru, sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine došlo do nove politicke podjele južne Europe. Nova granica Turske s Austrijom i Mletackom republikom bila je povucena Savom, Unom i planinom Dinarom U srpnju 1688. godine austrijska je vojska zauzela sve gradove uz Savu. Tada su zauzeti i Kostajnica, Brod, Derventa, Brcki i Šabac. Iste godine je austrijska vojska okupirala i Beograd. Vojsku su predvodili Ljudevit Bedenski, Nikola Erdedi, Franjo Ivanovic, general Adam Rinjski i general Hofkirchen.

Turci su protjerani iz Slavonije i bosanske Posavine, a pomenuti su krajevi došli ponovno u sastav Hrvatske. Utvrda Brcki je tada dobila novog vojnog zapovjednika iz redova austrijske vojske kao i gradovi Osijek, Petrovaradin, Morovic, Brod i Gradiška. Vojsku u tim utvrdama je morao izdržavati hrvatski narod koji je zbog turskih pohoda i pustošenja bio jako siromašan. Zbog tih izdataka su se cesto žalili caru. Tijekom samog rata došlo je do velike seobe ljudi. Muslimansko stanovništvo iz Ma_arske, Slavonije, Srijema, Like i Dalmacije povlacilo se u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, a kršcansko stanovnuštvo iz Bosne i Hercegovine prelazilo je u novooslobođene krajeve. U vrijeme uspjeha kršcanske vojske katolicko stanovništvo nije krilo svoje oduševljenje što je izazvalo nepovjerenje turskih gospodara. Nešto zbog bojazni od osvete, nešto zbog propagande da ce tamo bolje i mirnije živjeti, nešto zbog gladi, u vrijeme beckog rata kršcansko je stanovništvo masovno prelazilo u novooslobo_ene krajeve. Konacni su rezultati bili porazni.

U Bosni i Hercegovini uništeno je 70% samostana, odselilo se preko 80% katolickog stanovništva da bi u Bosni i Hercegovini ostalo samo oko 20 000 katolika. Ipak, najtragicnije stanje bilo je u istocnoj Bosni, između rijeka Bosne i Drine. U vrijeme pohoda biskupa fra Nikole Ogramica-Olovcica (1672.-1674.) u istocnoj Bosni bilo je pet franjevackih samostana (Srebrenica, Olovo, Tuzla, Modrica i Gradovrh) koji su služili 13 katolickih župa sa 26216 katolika. Poslije beckog rata na cijelom tom podrucju franjevacki vizitator fra Ivan Vietri 1708. godine našao je samo jednu katolicku župu, i to u Tuzli, sa samo 100 katolickih kuca. U jesen 1691. godine Turci su ponovno zauzeli Slavoniju, ali su vec 1692. godine protjerani. Bitke između Austrije i Turske vodile su se sve do 1697. godine.

V.2. XVIII. Stoljece


Novi rat (1716.-1718.) između Austrije i Mletacke republike s jedne strane i Turske s druge strane, nije zaobišao brcanski kraj. Rat je ponovno nepovoljno završio za Tursku pa je Požarevackim mirom 1718. godine granica Bosanskog pašaluka s desne strane Save pomaknuta u unutrašnjost, mjestimice pola, a mjestimice jedan sat jahanja. Brcko i bliža okolica od 1718. do 1739. godine bili su pod ustrijom, a u to vrijeme u ovim krajevima žive pretežno Hrvati, tj. povratnici iz Slavinije, podmajevickih katolickih sela i drugih krajeva jedan austrijski izvještaj iz tih godina bilježi kako je Brcko imalo poplocane ulice, da je džamija ostala neoštecena, kako u tom kraju ima mnogo šljiva, ali da ne i drugog voca, kako su se tu nastanili uskoci, tj. nekadašnje izbjeglice iz Bosne te kako zemlju obrađuju stanovnici iz Gunje i Rajeva Sela.

U tih dvadesetak godina Hrvati u brcanskom kraju uzgajaju šljivu, žito i duhan, a trgovalo se sa Austrijom. U to se vrijeme oko stare utvrde u gradu razvija naselje pod nazivom „Brcka varoš“.20 Uz rijeku Brku su izgra_ena skladišta za robu koju su Brcaci prodavali u Slavoniji, odnosno Austriji. Ta skladišta su bila slicna sojenicama, izgledala su atraktivno i zadržala su se do šezdesetih godina XX. stoljeca kada su porušena. Kad je turska vojska 1737. pod Banjom Lukom porazila austrijsku i protjerala je preko Save, granica Turske vracena je beogradskim mirom na rijeku Savu, a u Brckom su se ponovno naselili okolni muslimani. Turci su tada porušili naselja pokraj Save u bosanskoj Posavini, pa tako i u brcanskom kraju.


Teško su stradala naselja Novi, Brezovo Polje, Trnjaci, Brcka Varoš, Brka i okolna katolicka sela. Hrvati iz ovih krajeva ponovno bježe u Slavoniju, a najcešce u Rajevo Selo, Podgajce, Bošnjake i Županje Blato. Isto se dogodilo sa Hrvatima zapadno od Brckog, tj. u katolickim selima Plazulje, Vucilovac, Lepnica, Vidovice, Kopanice pa sve do Tolise. Neki su brcanski Hrvati izbjegli južnije od grada u katolicka sela Boce, Štrepce, Zovik, Brku i Bijelu. Poslije tragicnih posljedica za katolike u istocnoj Bosni, dušobrižništvo malobrojnih katolika preuzeli su franjevci iz samostana Kraljeva Sutjeska kod Kaknja. Novi biskup fra Mato Delivic (1735.-1740.) zbog tzv. Banjaluckog rata nije vizitirao pogranicne, ratom zahvacene krajeve pa ni bosansku Posavinu.

U bosanskoj Posavini ostalo je nešto starosjedilaca, a onda se pocinju doseljavati katolici iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sutješki franjevci cijeli kraj nazivaju župom Ravne, a svecenik je najcešce boravio u selu Bijela. Iducih dvadeset godina pod turskom okupacijom vlada prividan mir. Hrvati se djelomice vracaju u Brcko. Godine 1742. je na brcanskom prostoru utemeljena nova katolicka župa pod nazivom župa Ravne, koja je obuhvacala preko dvadeset sela. Turci su u me_uvremenu porušili staru katolicku crkvu u Brckom. Poturice su u to vrijeme cesto ubijali katoloke i palili crkve i samostane. Nakon završetka ratova između Turske i Austrije,

Turci u cijeloj Bosni obnavljau i grade vojne utvrde, tzv. palanke. I u Brckom je 1740. godine izgrađena palanka i to na mjestu gdje su još Rimljani izgradili utvrdu Saldae. Izgrađena je od drvenih oblovica, pruca i blata, a imala je i drveni toranj (tur. cardak). Utvrda je bila opasana kanalima ispunjenim vodom (tur. hendeci), koji su služili kao dodatna zaštita. Brcko je tada u sastavu tuzlanske kapetanije. Palanka je postojala sve do 1804. godine, a službeno je ukinuta 1833. godine. Na postojanje ovakvih utvrda na brcanskom prostoru ukazuje i istoimeno selo smješteno desetak kilometara južno od Brckog koje su izgradili muslimani i katolici. Župa Ravne koja je obuhvacala 24 mjesta u kojima su živjeli katolici,
1742. godine imala je 350 kuca i oko 2500 mještana.21 Tijekom 1761. godine u župu Ravne je došao biskup Dragicevic. 2. kolovoza 1761. biskup Dragicevic (fra Pavao Dragicevic) je u župi Štrepci, koju sada naziva i Zovikom.
Biskup se u župi zadržao tri dana, podijelio krizmu te zabilježio kako župa ima 154 obitelji i 1317 katolika što je 93% više nego prije dvadeset godina. U svom izvješcu u Rimu biskup Dragicevic spominje kako se stanovništvo povecava prirodnim priraštajem, ali da ima i doseljenika iz Dalmacije. Ti su katolici, tvrdi biskup, pobjegli u Bosnu tjerani glađu i drugim neprilikama. Kritizira njihov nemar oko poznavanja kršcanskog nauka, te njihovo izbjegavanje da se prijave sveceniku. Hvali Bosance kao marljive ljude, koji se izdržavaju radom svojih ruku, dok doseljenici nisu takvi. Biskup dalje tvdi kako su katolici gostoljubivi, ljubazni, pobožni i poslušni ljudi. Malokad psuju, a prođe i cijela godina da nitko u Bosni ne prijeđe na islam.


Zadnja promjena: Boce-Team; 03.09.11 13:22; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:11

V.2.1. Župa Ravne

U XVII. i XVIII. stoljecu na brcanskom su podrucju osnovane nove katolicke župe: Brcki i Bijela 1623. godine, Ravne 1742. god., Zovik i Štrepci 1768. godine. Prema izvještaju bosanskog vikara Mate Delivica župa Ravne se spominje još 1737. godine. Spomenuti franjevac je rodom iz Kreševa kod Sarajeva, a 1735. godine ga je Sveta stolica postavila za glavnog apostolskog vikara u Bosni. Biskup Dragicevic u izvještaju iz 1743. godine navodi da je župa Ravne utemeljena 1742. godine od ostataka župe Bijela. U to vrijeme su u bosanskoj Posavini postojale župa Velika i župa Ravne. Župa Velika je pokrivala podrucja današnje opcine Derventa, a župa Ravne ostala podrucja u bosanskoj Posavini. Župa Ravne je nešto kasnije podijeljena u dvije manje župe: Štrepci-Ravne i Bijela-Ravne. Župa Štrepci-Ravne je obuhvacala sela Štrepci, Boderište, Dubravice, Boce, Brezovo Polje i Trnjaci, a župa Bijela-Ravne sela Gornja Skakava, Ulice, Vukšic, Gorice, Krepšic, Poljaci, Jagodnjak, Dubrave, Hrgovi i Bijela.

V.3. XIX. stoljece


Tijekom XVIII. stoljeca u brcanski kraj se doseljavaju Srbi iz Podrinja i Srbije. Pocetkom XIX. stoljeca u Brckom se grade razliciti objekti, a u samome mjestu nastaju nova naselja: Varoš, Kolobara, Atik mahala i Karanfil mahala. Atik mahala se nalazila tocno na mjestu hrvatskog naselja Barka iz XV. stoljeca. Sredinom XIX. stoljeca pokraj same rijeke Save katolici obnavljaju stari župni dvor. Mise su se tu održavale sve do 1885. godine kada je sagrađena nova katolicka crkva sv. Mihovila i novi župni dvor. Tridesetih godina XIX. stoljeca u brcanskom kraju djeluje znameniti franjevac Ilija Starcevic. Rodio se 1794. godine u D. Rahicu, a školovao se u Ugarskoj. Dobro je surađivao sa Austrijom zbog cega mu je stalno prigovarao kapetan Husein Gradašcevic „Zmaj od Bosne“. Unatoc tome fra Ilija je od njega dobio dozvolu i 1823. u Tolisi sagradio župni dvor s osam soba, crkvu za 1500 duša i prvu pucku školu u BiH za 120 ucenika.22 Život katolika je u to doba bio dosta težak. Iz izvještaja poznatog franjevca fra Martina Nedica iz 1854. godine doznajemo da su Turci izme u ostalog od kršcana ubirali porez i na muške glave u obitelji, pcelarenje i proizvodnju meda, konzumiranje rakije i vina, pušenje duhana, uzgoj svinja, proizvodnju lana, kao i druge poreze. Francuskom revolucijom 1789. godine proglašena je jednakost svih građana pred zakonom i ukinut je feudalni sustav. To je brzo odjeknulo i u drugim europskim zemljama.

Zbivanja u Europi potakla su vodece ljude u Turskom carstvu da i sami zakljuce kako moraju poduzimati reforme ako žele ostati ravnopravni na europskom tlu. Sultan Mahmud II. (1808.- 1839.) pocinje s reformama u vojsci, ali je vec tu naišao na jak otpor janjicara, nekad udarne turske snage. Slicno je bilo i u Bosni, u najisturenijem i najzapadnijem turskom pašaluku gdje je bilo mnogo janjicara. Kad su se janjicari u Carigradu 1826. godine pobunili i pokušali svrgnuti sultana, redovita vojska i pristalice reformi krvavo su ugušili tu bunu. Oko 6000 janjicara bilo je spaljeno u svojim vojarnama ili poubijano na ulicama. Na tu vijest pobunili su se i janjicari u Bosni, te prognali vezira. Novi vezir pohvatao je i pogubio njihove vođe, a kažnavao je i sve one koji su bili protivnici reformi. Buduci da je bosanska Posavina plodan i bogat poljodjelski i stocarski kraj, u njoj su se koncem XVIII. stoljeca pocele izdvajati neke mocnije muslimanske obitelji koje su i u novim prilikama željele ocuvati svoje stare povlastice.

To se posebice odnosi na obitelj Gradašcevica, koja je imala svoje sjedište u Gradaccu. Prema svojim podanicima i kršcanima bili su okrutni. Svaki njihov sluga mogao je nekažnjeno ubiti kršcanina. Braneci svoje povlastice i svoj uobicajeni nacin života, muslimanski su se velikaši i zemljoposjednici, protivnici reforme, u sijecnju 1831. godine sastali u Tuzli i tu oblikovali svoje želje i uputili ih u Carigrad. Doneseno je više zakljucaka od kojih su ovi najvažniji: da ne prihvacaju reforme, da Bosna bude samostalna turska pokrajina, da muslimanski velikaši izme u sebe biraju bosanskog vezira, da se Carigrad ne miješa u njihove poslove, a oni ce godišnje davati dva milijuna groša. Za vođu je izabran mladi Husein kapetan Gradašcevic. Buna je ipak ugušena i pobunjenici su poraženi.

Nezadovoljstvo kršcana zbog zuluma Turaka dobilo je široke razmjere. U Turskoj je carevini bio obicaj da cinovnici pojedinih krajeva o novim državnim propisima obavijeste vjerske službenike, a oni su onda obavještavali svoje vjernike. Tako su carske odredbe imami prenosili i tumacili muslimanima, pravoslavni svecenici pravoslavcima, a franjevci katolicima. U vezi sa rješavanjem agrarnih problema u Bosni, bosanski se provincijal fra Andrija Kujundžic obratio iz Fojnice 15. lipnja 1851. okružnicom župnicima i kapelanima s dokumentom "Nove uredbe carske za obdržavat se među gospodarima i kmetima u Bosni", tražeci od njih "da svaki u svojoj župi i u svakom kraju župe iste uredbe carske više puta bistro i cisto proglasite, i da svaki sebi i knezovima ilti malbašama od svoje župe potribite propise izvadite, da se tako u slucajim nepovoljnim, koi se iz neznanstva lasno poroditi mogu, znate vladati...". Međutim, nove uredbe nisu donijele željenog mira.

Opažajuci nezadovoljstvo među kršcanima, Omer paša Latas je u vrijeme svoga boravka i provo enja carskih reformi u Bosni naredio da se pokupi oružje od kršcana, kako bi se time smanjila mogucnost oružane pobune. Kad je nezadovoljstvo u Posavini dobilo široke razmjere, bosanski je vezir 1857. godine pozvao biskupa fra Marijana Šunjica, pravoslavnog vladiku i druge velikaše da se dogovore kako ce umiriti Posavinu. Ljetopisac fra Jakov Baltic je zabilježio: "Dapace zovne vezir starišinu iz manastira Sutinskog, koji pošalje fra Martina Nedica. Ovomu zapriti govoreci: U top cu Vas mecati, oli umirite raju! Ovi ode u Posavinu s okolnicom biskupovom na narod, i svit malo umiri, ali svit odvec nezadovoljan rad nasilja turskog, moljaše svoje župnike, da se oni u to ne stavljaju, da oni živiti ne mogu s trecinom...". Izražaj nezadovoljstva u Posavini zabilježio je i tadašnji tuzlanski župnik fra Mato Mikic 1857. godine: "Ove godine podigoše se ljudi seljaci i pred njima Tomo knez iz Biljina, i mnogi drugi i dojde blizu 700 ljudi u Tuzlu da placu na zulum.

Ove mudro i pametno doceka Nuredim paša, i posla ji kuci, njekoliko tj. sedmorica odoše u Bec da placu Cesaru, a kad u Bec, onda turskom konzulu, ovaj jih razbije i natrag u Bosnu povrati (...) videci Turci da su Vlasi otišli u Bec, a drugo, gospodarima ne daju ništa, oni što jim reknu, to fajde ne ima, navale na pope i fratre da oni to izrade, najpri lane dobaviše prisvitlu gospodu fra Mariana Šunjica, latinskog biskupa, a Agatangela, vladiku i metropolitu zvornickog, te ji tu vezir prave zdrave propra, i baš oštro izgovori. Ovi rekoše što god je u njiovoj vlasti da ce uraditi, ali svit na zlo kad ustane, što je paša, a kamoli biskup. Šunjic nacini pismo otvoreno i posla svog vikara obcenitoga da stvar izvidi. Agatangel posla pismo i sobom obi e mjesta a što dobiše ovi prelati, ništo, nego samo prikore, jerbo svitu turske laži dodijaše.“ U listopadu 1858. godine u bosanskoj Posavini je došlo do sukoba između turske vojske i srpskih pobunjenika.

Hrvati su u toj pobuni sudjelovali u manjem broju. Turci su razbili pobunjenike, posebno u bitkama kod Orašja i okolici Brckog. Nakon pobune Turci su popalili sva pravoslavna naselja u okolici Orašja i neka naselja u brcanskoj okolici. Ova buna je utjecala na strukturu stanovništva u bosanskoj Posavini. Smanjio se broj katolika, a povecao broj muslimana. Godine 1868. Brcko je novom cestom povezano sa Bijeljinom. Vec tada Brcko postaje ekonomsko i kulturno središte bosanske Posavine. Pred austrougarsku okupaciju u gradu je bilo preko 500 kuca, od toga 300 muslimanskih, 150 hrvatskih i 50 srpskih. Zbog povecanog prometa i trovine između Brckog i Austrije, Austrija svoj konzulat iz Tuzle prenosi u Brcko.

Godine 1864. otvorena je prva pošta (tur. posta hane). 1869. godine uveden je telegraf. Turska je svoju vlast u ovim krajevima održala sve do srpnja 1878. godine kada ju je austrijska vojska istjerala iz Brckog, a nešto kasnije i iz cijele BiH.

V.4. CRKVENA STATISTIKA

Pretpostavlja se da je na turskom podrucju današnje BiH 1489. godine bilo 365.000 katolika i oko 55.000 muslimana. Progoni katolika su poceli za Mustafa-paše Juriševica godine 1515.- 1519. Između 1489.-1529. godine na islam je prešlo oko 150.000 katolika. Od 1536-1570. na kršcane je cetiri puta povecan harac, a ostali porezi šest puta, te tada na islam prelazi 300.000 katolika. Pri kraju 16. stoljeca muslimani postaju vecina pucanstva u BiH, a katolici su potisnuti u manjinu. 19.10.1697. godine princ Eugen Savojski prelazi Savu kod Bosanskog Broda te osvaja Sarajevo.

Prilikom povratka njegove vojske katolici iz Bosne odlaze u slobodnu Slavoniju, a iz Hercegovine u Dalmaciju. Pretpostavlja se da se za beckih ratova iselilo oko 100.000 katolika. Postoje i sacuvani podaci o nekim iseljavanjima kao npr.: iz Dubocca se iselilo 2.700 katolika pod vodstvom fra Andrije iz Dubocca; iz Velike župe Derventske 2.300, izveo fra Mijo iz Velike; iz Modrice 6.506, fra Ilija iz Dubocca; iz Seocanice 4.000, fra Grga Zgošcanin; iz Komušine-Kuzmadanj 5.300, fra Juro Turbic; iz Majevca 1.500, izveo Fra Josip Seocanin itd. U to vrijeme broj katolika pada na najmanji u povijesti Bosne (od pokrštavanja), tj na oko 17.000 ljudi.


V.4.1. Popis 1743. godine

Br. Naziv župe Godina Sela Kuca Odraslih Djece Ukupno
1. Livno 1741. 35 446 2740 1128 3968
2. Duvno 1741. 17 332 2102 1399 3501
3. Rama 1741. 12 83 529 328 857
4. Skopje 1741. 15 115 595 354 949
5. Jajce 1741. 12 181 737 459 1196
6. Bihac 1741. 3 64 303 139 442
7. Majdan 1741. 10 116 539 250 789
8. Ivanska 1742. 18 305 1598 874 2472
9. Banja Luka 1742. 7 84 341 136 477
10. Kotor 1742. 11 105 605 369 974
11. Dobretici 1742. 5 76 489 274 763
12. Lašva 1742. 16 291 1454 910 2404
13. Fojnica 1742. 3 115 433 135 568
14. Žepce 1742. 6 74 368 258 626
15. Komušina 1742. 8 131 948 454 1402
16. Velika 1742. 8 107 629 327 956
17. Pecnik 1742. 2 44 210 97 307
18. Soli-Tuzla 1742. 18 131 907 385 1292
19. Štrepci-Ravne 1742. 5 89 480 204 684
20. Bijela 1742. 19 255 1125 643 1768
21. Vareš 1742. 16 168 728 388 1116
22. Sutiska 1742. 23 204 1409 482 1891
23. Posušje 1742. 8 173 1010 600 1610
24. Drinovci 1742. 4 125 666 390 1056
25. Veljaci 1742. 13 90 388 230 618
26. Brotnjo 1742. 27 248 1175 704 1879
27. Mostar 1742. 15 138 662 553 1215
28. Mostarsko Blato 1742. 19 178 1016 542 1558
29. Kreševo 1742. 25 314 391 1705 153
30. Sarajevo 1742. 4 67 267 109 376
31. Dobralin-Vodicevo 1742. 6 71 343 117 460

V.4.2.Popis 1768. godine

Br. Naziv župe Godina Sela Kuca Odraslih Djece Ukupno
1. Livno 1768. 44 715 4390 2275 6665
2. Duvno 1768. 25 277 1975 989 2964
3. Rama 1768. 12 102 628 357 985
4. Skopje 1768. 13 153 1068 516 1584
5. Jajce 1768. 11 225 983 446 1429
6. Bihac 1768. 5 116 603 371 974
7. Majdan 1768. 7 128 753 484 1237
8. Ivanjska 1768. 21 432 2861 1184 4045
9. Banja Luka 1768. 5 94 441 224 665
10. Kotor 1768. 8 112 781 481 1199
11. Dobretic 1768. 8 104 674 435 1109
12. Lašva 1768. 11 466 2092 1234 3326
13. Fojnica 1768. 6 168 627 313 940
14. Žepce 1768. 9 111 592 348 940
15. Komušina 1768. 19 214 1504 981 2395
16. Velika 1768. 13 339 1863 1098 2961
17. Tuzla 1768. 14 237 1488 818 2305
18. Štrepci 1768. 7 189 901 546 1497
19. Bijela 1768. 22 472 2114 1306 3420
20. Vareš 1768. 6 268 1236 533 1769
21. Sutiska 1768. 13 230 1183 567 1750
22. Posušje 1768. 10 192 1235 573 1808
23. Drinovci 1768. 6 155 890 533 1423
24. Veljaci 1768. 13 138 610 325 935
25. Brotnjo 1768. 25 331 1825 1026 2851
26. Mostar 1768. 14 149 754 338 1092
27. Mostarsko Blato 1768. 16 138 1142 789 1931
28. Kreševo 1768. 23 404 1384 846 2230
29. Sarajevo 1768. 6 79 383 189 572
30. Pecnik-Vucjak 1768. 7 142 739 396 1135
31. Dobralin-Vodicevo 1768. 5 99 659 337 996
32. Roško Polje 1768. 2 100 695 434 1129


Popis 1741.-1743. godine obavio je bosanski biskup fra Pavo Dragicevic. Godine 1741. odlucio je obaviti krizmu po cijeloj biskupiji, obici sve župe, popisati sva sela u kojima žive katolici, sve kuce, odrasle osobe i djecu, kao i krizmanike poimence i njihove godine starosti, njihove kumove itd. Krizmati je poceo u Livnu 26.7.1741., a završio u Sarajevu 17.7.1743. godine.24 Sakrament krizme se inace dodjeljuje osobama sa oko 14 godina, a biskup Dragicevic je krizmao osobe od 4-70 godina. Iz ovog podatka možemo zakljuciti da je katolicko pucanstvo u crkvenom pogledu u određenim mjestima bilo jako zapušteno, jer ako se krizmaju starci onda krizme na tim mjestima nije bilo desetljecima. Postoje tocni podaci o broju i starosti krizmanika za svaku župu, ali nisu navedeni u tabelama na str.19-20-21.


Zadnja promjena: Boce-Team; 03.09.11 13:27; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:11

VI. AUSTRO-UGARSKO DOBA

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Austro-Ugarska je dobila ovlast da okupira Bosnu i Hercegovinu. Vojni pohod pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovica zapoceo je 29.7.1878. godine i trajao je tri mjeseca. Vojska je u brcanski kraj ulazila iz dva smjera: od Bosanskog Šamca preko Orašja i od Dubrava preko Vukšica i Ulica. Dio stanovništva (uglavnom muslimani, ali i nešto pravoslavaca) je pod vodstvom Mehmed-bega Cerimagica i Nike Ristanica pružao otpor sa oko 600 dobrovoljaca. Do sukoba s austro-ugarskom vojskom došlo je 16.9.1878. godine kod sela Loncari i Krepšic, odakle su se branitelji morali brzo povuci. Da bi usporili i otežali kretanje vojske, ustanici su srušili most na rijeci Tinji, ali je knez Ivan Lucic preveo vojsku na gazu niže mosta. Cijeli kraj gdje su vo ene borbe jako je stradao. Austrougarske trupe zauzele su brcanski kraj 17.9.1878. godine i stavili ga pod vojnu upravu. Po selima u kojima su vo ene borbe bilo je više mrtvih i ranjenih nego li same vojske. Od okupacijske vojske je zbog slabe obaviještenosti stradalo i civilno kršcansko stanovništvo, jer su i njih zbog slicne nošnje smatrali Turcima, pobunjenicima. U gradu je tada osnovana tzv. etapna pošta (privremena vojna pošta) za potrebe vojske. Civilno stanovništvo se u pocetku nije moglo služiti tom poštom, ali je vec nakon godinu dana pretvorena u stalnu poštu kojom su se mogli svi služiti. Austrougarska je potpuno promijenila ekonomski i društveni život u brcanskom kraju. Hrvati se vracaju u Brcko. U cijeloj BiH se broj Hrvata povecavao. Pozitivne promjene su se osjetile u svim poljima života u BiH, pa i u Brckom. Grade se znacajni objekti, razvija se promet roba i ljudi sa zapadnom Europom, trgovina je u ekspanziji, ugostiteljstvo doživljava procvat, razvija se školstvo, napreduje industrijska proizvodnja (koje do sada nije ni bilo na ovim podrucjima), izgra uju se nove crkve i džamije, židovi su u centru grada izgradili sinagogu, itd.


Popis 1743. godine u BiH Popis 1768. godine u BiH
Župa 31 Župa 32
Sela 390 Sela 407
Kuca 4920 Kuca 7128
Odraslih 26107 Odraslih 39073
Djece 13722 Djece 20988
Ukupno 39829 Ukupno 60061


Brcanski kraj je za vrijeme Austrougarske doživio najveci napredak u svojoj višestoljetnoj povijesti. Izgrađene su škole, banke, pošte, mostovi, bolnica, tiskare, ljekarne, sušionica šljiva, pilane, hoteli, vijecnica, elektrana, parni mlinovi i niz drugih objekata, pogona i ustanova. 13.9.1894. godine izgrađen je most preko Save dug 775 m. Na pocetku austro-ugarske vladavine u samom gradu Brdsko živjelo je oko 3000 ljudi. Tijekom 1895. godine taj se broj povecao na 6146 stanovnika, a 1910. godine iznosio je 7000 stanovnika. Prema podacima iz 1895. godine u brcanskom kraju je živjelo 8000 Hrvata, 6100 Srba i 2400 Muslimana. Brcanski kotar je 1910. godine bio najgušce naseljen kotar u BiH. U Brckom i okolnim selima je tada od ukupnog stanovništva bilo 38,87% Hrvata, dok je ostalih bilo manje. Za vrijeme turske vladavine muslimani su cinili vecinu stanovništva, ali su se dolaskom Austrougarske poceli seliti. Smatra se da je u to doba BiH napustilo do 200.000 muslimana i da sada u Turskoj živi oko 5.000.000 njihovih potomaka. Na 928 km2 brcanskog kotara živjelo je 57 788 stanovnika, a kotar je obuhvacao preko 90 katastarskih opcina. Brcko je za austrougarske okupacije bio relativno moderan grad, a zvao se Brcka. U grad su dolazili trgovci iz gotovo cijele Europe, pogotovo iz Zagreba, Budima, Pešte, Beca i Trsta. Brcanke i Brcaci su se odijevali po najnovijoj modi.

Pocetkom XX. stoljeca brcanski su trgocvi nosili bijelu odjecu i bijele šešire, a Brcanke bijele vezene bluze, duge suknje od pliša te za sparnih dana suncobrane razlicitih boja.

VI.1. Važniji događaji u Brckom
Godina Izgrađeno-otvoreno-osnovano u Brckom
1878. Zgrada svratišta "Konak", vl. A. Kucukalic (7 soba)
1878. Apoteka „Lutvo Muftic“
1878. Apoteka „Gustav Proche“
1879. Telegrafska stanica
1880. Hotel „Orijent“
1880. Zgrada sinagoge
1881. Džedid džamija
1883. Katolicka crkva (sv. Mihovila)
1883. Tiskan prvi hrvatski casopis u BiH pod nazivom „Bosanac“, gl. urednik Ivan Lepušic
1883. Hrvatsko pjevacko i tamburaško društvo „Hrvat“
1883. Trgovacka akademija
1884. Zgrada Trgovacke akademije
1886. Zgrada rimokatolicke osnovne škole
1886. Prva etivaža šljiva, braca Weiss iz Münchena
1886. Zgrada opce bolnice
1887. „Kiarethana“-muslimanska citaonica
1889. Viša srpska djevojacka škola
1891. Hotel „Posavina“, vl. A. Kucukalic
1891. Bosansko parobrodsko društvo
1892. Gradska vijecnica
1892. Hotel „Bosna“, vl. Lj. Krsmanovic
1893. Zemaljska banka
1893. Novcani zavod Sparkasse
1894. Druga zgrada brcanske pošte
1894. Željeznicki most na Savi (27 kamenih stupova)
1894. Željeznicki kolodvor
1894. Brcanska tiskara
1894. Medresa-muslimanska vjerska škola
1897. Tiskara Eduard Sohr i sinovi
1899. Elektrana (tri parne lokomotive, 155 kW)
1900. Hotel „Central“
1990. Hrvatsko sportsko društvo „Sokol“
1901. Ciglana-opekara, vl. Marbach
1903. Me unarodni sajam pcelarstva, šljivarstva i poljoprivrednih strojeva (Balkanski sajam)
1904. Hotel „K caru Austrijskom“
1904. Telefonska centrala
1912. Zgrada „Islahijet“-muslimansko kulturno društvo


VI.2. KATOLICKA VAROŠ U BRCKOM


Sa izgradnjom nove katolicke crkve u Brckom (1883.-1885.) zapocinje i razvoj naselja koje je kasnije dobilo naziv „Katolicka varoš“. Ovaj dio grada se nalazio između današnje „Bijeljinske ceste“ i „Tuzlanske ceste“. Katolicka varoš se na istok prostirala do sadašnje željeznicke pruge, a na zapad do samog sadašnjeg centra grada. Tijekom I. svjetskog rata katolicka crkva je kao i župni dvor jako stradala pa je na istom mjestu 1933. godine izgrađena nova katolicka crkva posvecena Srcu Isusovu. Osim crkve u XIX. stoljecu je u Katolickoj varoši izgrađena i zgrada Rimokatolicke osnovne škole i zgrada Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Nekada su na tom podrucju osim vec opisanih objekata postojali samo kuca i imanje brcanskog Hrvata Đure Sabadoša.

Na tom posjedu su bili veliki vocnjaci, šljivici i bare na kojima su se zimi klizala djeca. U novije vrijeme su na podrucju Katolicke varoši izgrađeni različiti stambeni objekti, stambeno naselje „Š“, vojarna bivše JNA, poznati brcanski neboder „Bosna“ i gradsko stambeno naselje kraj tog nebodera. Rimokatolicku osnovnu školu su 1886. godine otvorile sestre milosrdnice, koje su u Brcko došle brodom iz Zagreba. Škola je neprekidno radila od 1886. do 1946. godine. Zgrada ove škole se nalazi u bivšoj Strossmayerovoj ulici, odnosno današnjoj Klosterskoj ulici. Nekada se ta ulica nazivala „Šalapic sokak“ (njem. Salapisgasse). U novije vrijeme je ovoj zgradi bila smještena brcanska radio-postaja Radio Brcko, a danas Radio Brcko Distrikt BiH.

Prijeratni Radio Brcko osnovaoje Mirko Piljanovic, Hrvat iz Ulica. U zgradi HKD „Napredak“ je u vrijeme Jugoslavije bio smješten Dom JNA. Pocetkom XX. stoljeca u ovoj su zgradi vježbali sportaši Hrvatskog sportskog društva „Sokol“, tu su bile smještene i ceška i ma arska citaonica, od 1908. godine tu djeluje HKD „Napredak“, a od samog otvaranja zgrade tu je bilo aktivno i Hrvatsko pjevacko i tamburaško društvo „Hrvat“ koje je osnovano 1883. godine. U Katolickoj varoši su se još nalazili veliki park i nogometno igralište. U njima se za katolickih blagdana okupljalo katolicko pucanstvo.

O pobožnosti brcanskih Hrvata svjedoci i podatak da je Papa Pio XI. Svetim križem odlikovao Brcanke Mariju Jozic i Katarinu Cebalo.



Zadnja promjena: Boce-Team; 03.09.11 13:31; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:12

VII. DOBA KRALJEVINE SHS (PRVA JUGOSLAVIJA)

Nakon završetka I. svjetskog rata (1914.-1918.) u Versaillesu je 1919. godine proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta država je nastala ujedinjenjem Hrvatske, BiH, Vojvodine i Slovenije sa kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Ne celo države došao je kralj Petar Karađorđevic. Ova je unija za Hrvate kao i druge nesrpske narode znacila nazadovanje u svim poljima života, a dominaciju su imali Srbi. U razdoblju od 1919. do 1929. godine u bosanskoj je Posavini vladalo siromaštvo u svakome pogledu. 1929. godine novi kralj, Aleksandar Karađorđevic, uvodi tzv. „januarsku diktaturu“. Dekretom zabranjuje rad svih politickih stranaka. Promijenio je i naziv države. Umjesto Kraljevine SHS nastala je Kraljevina Jugoslavija koja je proglašena 3.10.1929. godine. Ova država je u politickome smislu bila podijeljena na manje upravne jedinice-banovine, kojih je bilo devet: Savska, Drinska, Dravska, Primorska, Vrbaška, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska. Drinska banovina, kojoj je pripadala i bosanska Posavina prostirala se na podrucju od 30 000 km2, a 1931. godine u njoj je živjelo 230 000 Hrvata. Drinska banovina je obuhvacala dijelove Hrvatske (Slavonija), BiH (sjeveroistocna i srednja Bosna) i Srbije (Srijem i Macva). Tu su se nalazili gradovi poput Tuzle, Mitrovice, Užica, Šapca, Cacka, Brckog, Borova, Vinkovaca i Vukovara. Sjedište je bilo u Sarajevu. Sve banovine su imale Bansko vijece (ban i 60 vijecnika). Iako je u Drinskoj banovini živjelo preko 200 000 Hrvata u Prvo bansko vijece Drinske banovine ušlo je samo 6 Hrvata, 10 Muslimana, nekoliko Židova, a preko 40 Srba.

Cijelu bosansku Posavinu, najgušce naseljenu oblast u Drinskoj banovini, zastupala su samo dvojica vijecnika: Musliman Avdaga Kucukalic iz Brckog i Hrvat Marko Jozic iz Donjeg Rahica, sela u brcanskoj opcini. Bosanska Posavina je u to vrijeme bila cesto izložena poplavama. Nova vlada je obecala razlicite mjere i agrarne reforme, a gotovo ništa od toga nije urađeno. Posavci su i dalje orali zemlju na najprimitivniji nacin, tj. volovima i plugovima.
Pojavljivale su se epidemije razlicitih bolesti, kao npr. tuberkoloze. U to vrijeme je standard života bio na najnižim granama. Uvjeti stanovanja su bili jako loši, nastambe su vecinom bile građene od cerpica. Ni grad Brcko nije bolje prošao za vrijeme kraljevine. U Brckom je tada živjelo 2000 Hrvata, a u brcanskom kotaru 20 000 Hrvata, 17 000 Srba i 13 000 Muslimana.
Godine 1930. Hrvati obrtnici iz Brckog osnovali su Hrvatsku obrtnicku zadrugu, koja je osnovana zbog zaštite prava svih obrtnika koja je tadašnja vlada povređivala na razlicite
nacine. Hrvati su se u Brckom nacešce bavili obucarskim, pekarskim, krojackim, frizerskim, tesarskim, grncarskim, zidarskim i drugim obrtima. U upravnim i drugim rukovodecim
organima brcanskog kotara, rukovoditelji su bili Srbi. U kotarskom sudu je radio samo jedan sudac Hrvat, i to dr. Martin Ikic. U školama je bio poneki ucitelj Hrvat, a ravnatelj niti jedan.
Sve u svemu, pouzdano se može reci da su, kao i umnogim drugim krajevima, na ovom podrucju Hrvati za dinastije Karađorđevica bili građani drugog reda.

VIII. DOBA NDH

Brcko je od 1941.-1945. godine bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, koju je 10.4.1941. godine Slavko Kvaternik u Zagrebu javno proglasio. Tom je prigodom poslao brzojave i
upute u sva kotarska poglavarstva na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pozivajuci ih da polože zakletvu na vjernost i poslušnost Anti Pavelicu, poglavaru NDH. To je u Brckom 14.4.1941. godine ucinio dotadašnji kotarski nacelnik Petar Puškaric.26 Od pocetka vladavine NDH u Brckom je djelovao tzv. „Ustaški stan“. Prvi službeni logornik u Brckom bio je Martin Petrovic, a njegov pomocnik Miroslav Stemmer. Obojica su bili studenti. Na mjesto kotarskog nacelnika postavljen je Vjenceslav Montani. Pocetkom rujna 1941. godine logornika Petrovica zamjenjuje Marko Tubic. Ustaše su najviše ubijali Srbe, Židove i Hrvate koji se nisu slagali sa režimom NDH. Mnogo je Hrvata u to vrijeme stradalo i od cetnika. S terorom nad Srbima i Židovima koji su Ustaše provodili 1941. i 1942. godine, nisu se slagali
spomenuti kotarski nacelnik Puškaric, niti Božidar Mileusnic, tadašnji zapovjednik Domobranskog garnizona u Brckom. Najoptuženiji ljudi za genocid nad Srbima i Židovima
bili su kotarski nacelnik Montani, Marko Tubic (ustaški logornik), Ljubomir Palošek (šef policije u Brckom), Salko Salkovic (zamjenik šefa policije), Dane Babic (poštanski cinovnik), Rašid Užicanin (Tubicev pomocnik), Vlado Lastric (tabornik u Celicu), Anto Šimic, Refik Azapagic (tabornik u Brckom), uro akovic (opcinski policajac), Ilija Maskaljevic, Ivan Biroševic, Ivan Janko, Suljo Mešanovic i dr.27 Godine 1941. u Brckom je bilo aktivno desetak
komunista. Međutim, još su za prve godine vladavine NDH oko Brckog formirana jaka cetnicka uporišta: Loncari, Obudovac, Žabar, Krepšic, Bukvik, Vucilovac, Mrtvica, Lopare,
Puškovac i Tobut. Svu vlast u gradu drže Hrvati, to se nije svidjelo Srbima i oni napuštaju grad. Stupaju dijelom u Komunisticku Partiju, a dijelom u novoformirane cetnicke odrede.
Cetnici pljackaju i pale hrvatska sela, presrecu Hrvate i Muslimane na putu od grada do njihovih sela. U kolovozu 1941. godine u Brckom je osnovan vojni sud, tzv. „Prijeki sud“. U gradu je djelovao i redoviti kotarski sud, Ministarstvo pravosua i bogoštovanja itd. Na celu
ovog ministarstva bio je procelnik. U poštanskom pogledu u uporabi su bile poštanske marke NDH, a u sudskome i kotarskom prometu biljezi. Valuta je bila hrvatska kuna. U katolickoj crkvi u Brckom službovao je dr. Ilija Violini. Njega su partizani likvidirali 1945. godine pod izgovorom da je suraivao sa kardinalom dr. Alojzom Stepincem. Židovi su se u Brcanski kraj doselili u XIX. i XX. stoljecu iz Mađarske i Austrije, a uoci uspostave vladavine NDH u
ovom kraju ih je bilo oko 350. Tijekom 1941. i 1942. godine kotarski nacelnik Montani je uz pomoc svojih suradnika likvidirao oko 200 brcanskih Židova, a sinagoga je srušena 1942. godine. Sinagoga se nalazila na mjestu današnjeg brcanskog MUP-a. Ustaše su vodili borbe s partizanima i cetnicima, koji su se skrivali po obroncima planine Majevice, i to najcešce na istocnoj granici brcanskoga kotara kod Celica i Lopara. U gradu dolazi do uhicenja clanova komunisticke partije. Iz izvještaja zapovjedništva II. domobranskog zbora iz veljace 1942. godine saznajemo kako su ustaše uhitile 57 osoba za koje se sumnjalo da su komunisti. Od Hrvata je za ustaše najznacajniji bio poznati brcanski revolucionar iz II. svjetskog rata Ivica ermanovic, kojega su ustaše više puta hvatale, ali je on uspijevao pobjeci iz brcanskoga zatvora. Tijekom 1941. godine cetnici su na planini Majevici formirali cetnicki bataljun. Na celu brcanskih cetnika bili su Aleksandar Medunic i Ljubo Petrovic. Osim ovih relativno
organiziranih cetnika, na brcanskom podrucju djeluju i samoproglašene cetnicke vojvode i skupine. Meu takve spadaju Savo Arsenic, Tanasije Nikolic i Milorad Nikolic, svi iz Krepšica kraj Brckog, zatim Pavle Gajic iz Loncara, Branko Kovacevic i pop Savo Jeremic iz Žabara i Obudovca. Partizani su koncem studenog 1942. godine kod Lopara nanijeli težak poraz brcanskim cetnicima. Clanovi KP stalno su vršili gerilske napade u Brckom. Komunisti
su tijekom 1943. godine djelovali po cijelome gradu, a u brcanskim naseljima Nova Varoš, Kolobara, Stolin i nekim drugim, organizirali su partijske celije. Jednu su imali cak u brcanskoj domobranskoj vojarni. Ovim partijskim celijama upravljao je mjesni komitet KP u sastavu: Dragoljub Markovic (Srbin), uka Kolak (Hrvat) i Angela Sasic (Slovenka). Iste
godine brcanski komunisti, potpomognuti simpatizerima iz grada, napadaju brcansku domobransku pukovniju na putu od Brckog do Bijeljine. Tada je pobijeno mnogo Hrvata
domobrana, sve su ih opljackali, svukli do gola i vratili u Brcko kako bi demoralizirali ustaše.
Od 1942. godine funkciju ustaškog logornika je obnašao Blaž Dilberovic. Sredinom 1943. oko grada su se grupirali partizani. U grad je tada kao pojacanje stiglo nekoliko tisuca domobrana iz Slovenije. Grad je utvren bunkerima, tranšejama i bodljikavom žicom. Borbe su trajale tri dana, a partizani su tada pretrpjeli težak poraz i morali su se povuci prema Majevici. No, ustašama su ipak nanijeli teške ratne štete. Koncem 1943. godine partizani su zauzeli hrvatsko selo Gunju i odatle su preko mosta na Savi pokušali prijeci u Brcko. Grad su tada branili gestapovci i ustaše smješteni kraj Save. U tom napadu je poginulo 2500 partizana,
ponajviše na bodljikavoj žici oko grada. Brcko su tada branile najelitnije ustaške postrojbe, VIII. i V. pukovnija, a osim ustaša grad su branili gestapovci, a nešto kasnije su ukljucene i kozacke postrojbe na celu kojih su bili njemacki casnici. Kozaci su bili njemacki zarobljenici.
Partizani su se povukli iz Gunje nakon što su uvidjeli da ne mogu zauzeti Brcko. U proljece 1944. godine u Brcko su došle neke jedinice SS „Handžar divizije“. Ova divizija je brojala
oko 20 000 vojnika, pretežno Muslimana i Albanaca. Ova vojska je pomagala ustašama u borbi protiv partizana, a njima su se pridružile i cetnicke skupine, vjerojatno vjerujuci da je partizanima došao kraj. Kod Lopara je uništeno partizansko uporište i ubijeno je oko 300
partizana. Pocetkom 1945. godine partizanima se pridružuju dojucerašnji neprijatelji, cetnici iz brcanske okolice. Skidaju cetnicke odore i oznake i gotovo pred kraj rata oblace partizansku odoru, postajuci time antifašisti. Cetnici su shvatili da ce partizani uspjeti potisnuti ustaše i Nijemce iz brcanskog kraja i na vješt nacin su od neprijatelja postali antifašisti. Ustaške i druge jedinice su pocetkom travnja 1945. godine potisnute iz Brckog.
Povukli su se u Slavoniju i za sobom srušili Savski most. Partizani su 7.4.1945. ušli u grad, cime završava vladavina NDH na brcanskom prosroru. Partizani su nakon toga nasrnuli na uništenje hrvatskog puka, posebno u hrvatskim selima, bez obzira jesu li ili nisu bili u ustaškoj vojsci. Te je godine strijeljano na tisuce hrvatskih mladica, osobito u Ulicama,
Vukšicu i Goricama. Ova sela su proglašena ustaškim leglima i spaljena su do temelja. Zbog navodnoga saveza s ustašama ova su sela nakon Drugog svjetskog rata bila pod posebnom
komunistickom prismotrom i kažnjavana su na razlicite perfidne nacine, a najviše u ekonomskome pogledu. Ogroman broj hrvatskih vojnika i civila stradao je na „Križnom putu“,
u Bleiburgu i logorima diljem komunisticke Jugoslavije. Na podrucju današnje Republike Hrvatske evidentirano je 153.700 žrtava, u BiH 99.228 žrtava, te 8587 žrtava na drugim
podrucjima.28 Prema istim podacima hrvatski narod je imao 261.415 žrtava rata i poraca. Na
prostoru Republike Hrvatske postoji oko 700 lokacija s masovnim grobnicama, na prostoru BiH oko 90, a na prostoru Slovenije oko 200 masovnih grobnica.29 Vecina ovih grobnica je nastala za vrijeme „Križnog puta“.


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:12

IX. DOBA SFRJ

U poslijeratnim godinama u SFRJ (Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija) vladaju siromaštvo, glad, nezaposlenost, epidemije bolesti i druge pošasti. U takvim okolnostima su najviše stradali Muslimani i Hrvati koji su od strane komunista optuživani za sva fašisticka zlodjela u II. svjetskom ratu. Naravno, ustaše su bili fašisti, ali su za fašizam optuživali sav Muslimanski i Hrvatski narod. Cesto su ih maltretirali tokom prvih deset godina nakon rata.
Hrvati su skinuti sa svih funkcija u gradu, zatvarani su u zatvore u Foci, Zenici i drugim kaznionicama, preostale Hrvate i Muslimane poslali su na dosluženje vojnog roka u
partizanske vojarne ili su ih odmah raspodijelili na najteže poslove u „obnovi zemlje“. Dosta je Hrvata na vrijeme izbjeglo iz Jugoslavije. Komunisticko rukovodstvo izmišlja
megalomanske radne akcije (gradnja pruga i autocesta) premda za takve nije bila sposobna, pogotovo ne u ekonomskom pogledu. Ciljevi ovoga su izmeu ostalog bili držanje na okupu radno sposobnog pucanstva, pogotovo Hrvata i Muslimana. Gradnja puteva i pruga bila je potrebna, ali se odvijala u pogrešno vrijeme, kada narod živi u najvecoj bijedi. Cinjenica je da je međunarodna zajednica dugo morala slati humanitarnu pomoc u vidu „Unrinih“ paketa u
Jugoslaviju. Tijekom 1946. godine izgraena je „Omladinska pruga Brcko-Banovici“. I tu su najteže poslove radili „fašisticki narodi“. Pruga je graena primitivnim oruima, prehrana i odjeca bila je oskudna, a disciplina stroga. Gradnja je cesto ometana preostalim cetnicima koji
nisu prešli u partizane. Brcanski cetnici su se skrivali u šumama na Majevici, a nocu su radili diverzije na pruzi, ponajviše u mjestima Mramor, Duboki Potok i Tinja. Prvih pet godina nakon rata stanje za Hrvate bilo je jako loše. Dovoljno je bilo reci da si Hrvat da odmah budeš priveden u brcanski MUP. Maltretirali su ih na razlicite nacine i imputirali generalnu krivicu za stradanje Srba. Ni ucenici nisu bili pošteeni. Kažnjavali su ih na razlicite nacine i
nametali su im kompleks krivnje za fašisticka zlodjela u II. svjetskom ratu. Život im je bio jako težak, nisu mogli dobiti zaposljenja pa je vladalo opce siromaštvo meu Hrvatima i Muslimanima. Tako je bilo sve do 1960. godine kada sve cešce odlaze na rad u inozemstvo.
Brcanskim Hrvatima trasirali su put Hercegovci koji su iz ekonomskih razloga morali napustiti državu. Komunisti su šezdesetih godina malo popustili želji Hrvata da idu raditi u
inozemstvu. Tamo su radili teške poslove, a plodove svoga truda donosili su u svoj kraj, koji se samo na taj nacin održavao i razvijao. U svoje krajeve bi dolazili za katolickih blagdana.
Komunisti bi ih tad pozivali u komitet SK, MUP i SSRN na razgovore. Na kraju su od njih tražili novcanu pomoc za razlicite potrebe. Brcko je u zadnja dva desetljeca Jugoslavije doživio novi ekonomski procvat. Otvorene su tri robne kuce, Ekonomski fakultet, hotel „Galeb“, novi Dom kulture, više modernih stambenih naselja i dr. U gradu su radile 4 srednje škole, a u brcanskoj opcini bilo je 13 osmogodišnjih škola. U opcini je radilo deset tvornica sa
preko 20.000 radnika.30 Djelovalo je preko 50 kulturnih društava. Sport je također bio jako razvijen. No, onda ponovno dolazi do katastrofe. Cetnici 1.5.1992. uz blagoslov JNA okupiraju grad i dijelove oko grada. Ponovno dolazi vrijeme pljacke, progona, ubijanja i mucenja. Hrvati opet, po tko zna koji put, bježe preko Save u Hrvatsku i dalje u druge zemlje.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:13

X. DOBA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Neposredno pred agresiju predstavnici se hrvatskog naroda opcine Brcko na sjednicama opcinskog vijeca zalažu za politicka prava Hrvata ovog podrucja, dok Srbi rade na stvaranju srpske opcine Brcko. Zahtijevaju da se brcansko opcinsko vijece, koje je do tada bilo građansko vijece, transformira u vijece naroda. U travnju 1992. godine ipak je dogovoreno da se u gradu formiraju tri nove opcine: Srpsko Brcko, hrvatska opcina Brcko te bošnjacka opcina Brcko. Taj
dogovor nikad nije realiziran mirnim putem, jer je 1.5.1992. pocela vojna agresija na grad. Rat je u Brckom neslužbeno poceo dan ranije rušenjem mosta na Savi, kada je stradao neutvrđen broj civila prelazeci most. Hrvatsko pucanstvo još prije okupacije grada bježi u Republiku Hrvatsku.
Nekoliko stotina ih ostaje u gradu, a nekoliko tisuca u okolnim hrvatskim selima koja nisu okupirana. U tim selima pružaju jak otpor cetnicima, srpskim paravojnim formacijama iz Srbije i pripadnicima bivše JNA, koja je još za rata u Republici Hrvatskoj izgubila sva obilježja narodne armije. Sredinom svibnja 1992. godine u brcanskom kraju formirana je 108. HVO brigada (108. HVO brigada bosanske Posavine Brcko). U sastav ove brigade ulaze i Bošnjaci. Ustrojen je i
„Krizni štab“ opcine Brcko, na cijem je celu bio Mato Jurišic. Postrojbe 108. brigade HVO ukljucivale su i Hrvate iz Špionice, Srebrenika, Cerika, Hrgova i drugih naselja koja do tada nisu bile u sastavu brcanske opcine. Brcanska se brigada se od pocetka rata u logistickom pogledu
oslanjala na Republiku Hrvatsku. U ožujku 1993. godine Bošnjaci se izdvajaju iz 108. HVO brigade. U vojnom i civilnom pogledu se oslanjaju se na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dok se Hrvati tada oslanjaju na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ubrzo dolazi do formiranja hrvatske
opcine Brcko, koja se prostire na 27.500 hektara i na kojoj je pred rat živjelo oko 30.000 Hrvata.

X.1. OPCINA RAVNE-BRCKO
Na Saboru Hrvata cijele brcanske opcine 15.10.1994. godine utemeljena je hrvatska opcina Ravne-Brcko. Sabor se održao u Bosanskoj Bijeloj (kasnije samo Bijela). Osim brcanskih
Hrvata, Saboru su nazocili i legitimni predstavnici iz Srebrenika, Špionice, Cerika, Donjih Hrgova i Gornjih Hrgova. Na Saboru su među ostalima aktivno sudjelovali: Mijo Anic, tadašnji predsjednik HDZ-a opcine Brcko (prvi nacelnik opcinskoga poglavarstva opcine Ravne-Brcko, kolovoz 1996. godine), Niko Novakovic, predsjednik HDZ-a Srebrenik, dr.
Ivan Hudolin, kirurg, dr. Slavko Nikic, fra Jurica Ljubicic, fra Valerije Stipic, fra Petar Matanovic, Ivica Filipovic, dozapovjednik 108. pješacke HVO brigade Brcko (kolovoza
1996. godine zapovjednik 108. domobranske pukovnije), prof. Mato Jurišic, Mato Šimic, Ivo Veselcic i drugi poznati Hrvati ovoga kraja.31 Nova opcina Ravne-Brcko obuhvacala je
hrvatska podrucja od Stoglava, preko Špionice, Gornjih i Donjih Hrgova, Cerika, Gornje i Donje Skakave, Jagodnjaka, Dubrava, Bijele, Prijedora, Seonjaka, Poljaka, Gornjih i Donjih Laništa, Cetnice, Blaževca, Podbara, Gornjeg i Donjeg Vukšica, Ulica, Vitanovica, Ulovica, Drenave, Markovic Polja, Lipovca, Donjeg Rahica, Gorica, Krepšica, Katolickog Islamovca, Peškira, Bunarica, Gornjeg i Donjeg Zovika, Donjih Dubravica, Boca, Boderišta, Cađavca, Gredica, Bukovca i dijela grada Brckog.

X.1.1 Politicka deklaracija

Sabornici su 15. listopada 1994. godine donijeli i Politicko-programsku deklaraciju koja sadrži:
-ocuvanje i obnovu hrvatskoga puka na podrucju nove opcine
-suživot u miru s ostalim narodima na ovim podrucjima
-formiranje društveno-politicke zajednice opcine Ravne-Brcko u ciji sastav ulaze sva prethodno navedena naselja i dio grada Brckog
-temelji su društveno-politicke zajednice Ravne-Brcko u povijesnim katolickim župama: Brcko, Zovik, Boce, Ulice, Gorice, Krepšic, Poljaci, Dubrave i Špionica. Nadležnost
ovih katolickih župa traje gotovo sedam stoljeca
-osiguranje bolje buducnosti za sve naraštaje na ovim podrucjima
-ocuvanje katolicke vjere, kulture i obicaja Hrvata
-uvođenje višestranacja u politiku, te poštovanje slobode misli i djelovanja
-poštivanje vjerskih, nacionalnih i kulturnih odreenja svih naroda koji žive na ovome
podrucju
-stvaranje uvjeta za smanjenje migracije pucanstva s ovih podrucja, te povratak
prognanih i raseljenih osoba
-oživljavanje gospodarstva i skrb za ugroženo pucanstvo
-sve navedeno u Deklaraciji utemeljeno je u korelaciji s međunarodnim dogovorima i
aktima
-politicka zajednica Ravne-Brcko je povijesno, zemljopisno, vjerski, kulturno i gospodarski neraskidiv i neotuiv dio Veležupe bosanske Posavine (kasnije Županija Posavska)
-elaborat o politickoj Deklaraciji upucen je nadležnim tijelima Federacije BiH
-za provedbu u djelo odredaba Deklaracije zadužuju se sve politicke stranke, Opcinsko vijece i Skupština opcine Ravne-Brcko.

U Bijeloj, Ljeta gospodnjeg 1994. godine 15. listopada
Sabornici



Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Boce-Team on 07.07.11 2:14

X.2. BRCKO DISTRIKT BIH

Brcko distrikt je odlukom Međunarodnog arbitražnog tribunala uspostavljen 8.3.2000. godine.
Prostire se na površini od 493 km2 posavske doline, koja seže od rijeke Save do obronaka planine Majevice. U blizini je tromee država Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, te
stoga slovi za strateško raskrižje u mnogim pogledima. Prema posljednjim procjenama u distriktu Brcko živi od 95.000 do 100.000 stanovnika, a od toga oko 50.000 u gradu Brckom.
Distrikt Brcko, po svom Statutu, kojeg je proglasio Robert W. Farrand (prvi supervizor za Brcko), jedinstvena je administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ima vlastitu multietnicku administraciju, policiju i pravosuđe. Demilitarizirano
je podrucje i pruža sve potrebne slobode svojim graanima. Distrikt nema drugu zastavu ili grb osim zastave i grba Bosne i Hercegovine. Latinicno i cirilicno pismo, te srpski, hrvatski i bošnjacki jezik ravnopravni su u upotrebi za sve svrhe. Funkcioniranje distrikta nadzire međunarodni supervizor i šef ureda OHR-a Sjever. Zbog svog zemljopisnog položaja, distrikt ima velike gospodarske prilike u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji te trgovini,
pogotovo što posjeduje najvecu tržnicu u ovom dijelu Europe (Arizona). Mnoge velike državne tvornice prošle su fazu privatizacije, a paralelno s tim povecava se, vec sada veliki, broj privatnih poduzeca. Upravo zbog svoga položaja, distrikt Brcko, pored tradicionalnog lovnog, ima dobre mogucnosti za razvijanje kongresnog i seoskog turizma. U distriktu Brcko, od njegovog osnutka do danas, usvojeno je preko 100 vlastitih zakona, koji pomažu građanima da lakše izgrade sredinu koja ce biti ponos cijeloj državi, stvaraju pogodnosti za ulazak zdravih inozemnih investicija i ideja, a ti zakoni postaju i modeli za entitete u BiH.
Osnovno obrazovanje je devetogodišnje, obvezatno i besplatno u distriktu Brcko, koji ima 16 osnovnih škola, 5 srednjih i, za sada, Ekonomski fakultet. Sloboda izražavanja građana i
javnost rada je zajamcena. Distrikt ima i svoj javni medij u instituciji J.P. Radio Brcko, a u perspektivi je i njegovo proširenje na pisani i TV segment. Također funkcionira i nekoliko privatnih medija. Brcaci posjeduju bogatu narodnu knjižnicu, gradsku galeriju, amatersko kazalište, dom kulture i nekoliko kulturno-umjetnickih društava. U distriktu su aktivna i tri nacionalna kulturna društva: "Prosveta", "Preporod" i "Napredak". Godine 1991. opcina Brcko je imala 87.627 stanovnika, od toga: Bošnjaci 38.617 (44,06%), Hrvati 22.252 (25,39%), Srbi 18.128 (20,68%), Jugoslaveni 5.731 (6,54%), ostali 2.899 (3,33%).
Nacionalni sastav stanovništva po naseljenim mjestima u brcanskoj opcini
Ime mjesta Bošnjaci Hrvati Srbi Jugoslaveni Ostalo Ukupno Vecina
Bijela 5 1.729 730 34 41 2.539 H
Boce 0 1.242 0 4 7 1.253 H
Boderište 1 952 2 1 9 965 H
Brcko 22.994 2.894 8.253 5.211 2.054 41.406 B
Brezik 0 3 408 1 1 413 S
Brezovo Polje 0 3 330 1 1 335 S
Brezovo Polje (selo) 1.158 11 89 96 39 1.393 B
Brka 1.921 3 40 27 53 2.044 B
Brod 938 6 50 28 20 1.042 B
Bukovac 6 69 279 9 1 364 S
Bukvik Donji 0 3 192 16 1 212 S
Bukvik Gornji 0 9 328 23 18 378 S
Buzekara 0 0 422 5 3 430 S
Cerik 3 25 221 18 13 280 S
Cađavac 0 60 0 6 8 74 H
Cande 377 0 0 0 0 377 B
Coseta 502 0 0 0 5 507 B
Donji Rahic 4 552 48 12 31 647 H
Donji Zovik 0 465 0 0 16 481 H
Dubrave 1 1.310 18 1 8 1.338 H
Dubravice Donje 1 368 0 0 27 396 H
Dubravice Gornje 0 20 280 2 17 319 S
Gajevi 0 1 188 1 4 196 S
Gorice 1 894 174 19 9 1.097 H
Gornji Rahic 2.131 6 8 5 17 2.167 B
Gornji Zovik 0 1.454 9 0 106 1.569 H
Grbavica 13 21 499 16 8 557 S
Gredice 0 121 168 2 12 303 S
Islamovac 97 0 0 0 8 105 B
Krbeta 0 4 240 0 0 244 S
Krepšic 0 721 383 9 43 1.156 H
Laništa 1 648 0 0 7 656 H
Lukavac 0 8 208 7 2 225 S
Maoca 2.815 5 11 36 19 2.886 B
Markovic Polje 0 362 88 2 18 470 H
Ograenovac 723 0 0 1 10 734 B
Omerbegovaca 792 73 1 7 22 895 B
Palanka 1.381 1 0 9 3 1.394 B
Popovo Polje 0 0 245 1 2 248 S
Potocari 3 2 838 26 24 893 S
Rašljani 1.073 0 76 2 4 1.155 B
Ražljevo 0 2 331 4 4 341 S
Repino Brdo 240 4 0 1 1 246 B
Sandici 1 0 410 7 2 420 S
Skakava Donja 2 2.175 40 12 43 2.272 H
Skakava Gornja 3 1.581 142 5 6 1.737 H
Slijepcevici 0 2 363 1 5 371 S
Stanovi 0 2 345 0 6 353 S
Šatorovici 1.216 2 0 0 20 1.238 B
Štrepci 5 804 25 4 23 861 H
Trnjaci 0 0 310 2 1 313 S
Ulice 1 1.108 136 7 14 1.266 H
Ulovic 200 606 73 8 25 912 H
Vitanovici Donji 5 324 82 4 4 419 H
Vitanovici Gornji 1 158 98 9 20 286 H
Vucilovac 1 0 673 11 15 700 S
Vujicici 0 1 270 9 4 284 S
Vukšic Donji 1 633 3 3 4 644 H
Vukšic Gornji 0 805 1 4 11 821 H

XI. STATISTIKA
Godina Objašnjenje
1463. Turci odveli oko 100.000 ljudi u zarobljeništvo
Turci odveli oko 30.000 mladica u janjicare
1489.-1529. Na islam prešlo 150.000 katolika
1524. Dolazi do najžešceg progona katolika u BiH
Tih godina na islam prelazi 120.000 do 150.000 katolika
1528./1529.
Na prostoru današnje BiH bilo je:
Katolika oko 360.000 oko 57%
Muslimana oko 220.000 oko 34%
Pravoslavaca oko 55.000 oko 9%.
1536.-1570. Na islam prešlo 300.000 katolika
1624.
Na prostoru današnje BiH bilo je:
Muslimana oko 300.000 oko 67%
Katolika oko 100.000 oko 22%
Pravoslavaca oko 50.000 oko 11%.
1683.-1699.
Za vrijeme habsburško-turskog rata Bosnu napušta oko 100.000 katolika
Na kraju rata u BiH ostalo samo 17.000-20.000 katolika
1743. U BiH se broj katolika povecao na 39829
1768. U BiH se broj katolika povecao na 60061
1875.-1878. Tijekom ustanka kršcana protiv Turaka u Hrvatsku je izbjeglo 150.000 ljudi
1878.-1918.
Za vrijeme Austrougarske se izmeu 100.000 i 200.000 muslimana iselilo u Tursku
Za vrijeme Austrougarske u Bosnu se naseljava 180.000 do 200.000 Ceha, Nijemaca,
Slovenaca, Maara, Hrvata i drugih naroda. Veliki dio se raspadom Austrougarske iselio.
1878. U Brckom je živjelo oko 3000 stanovnika
1895.
BiH je imala 1.433.471 stanovnika, od toga:
Pravoslavci 42,93%
Muslimani 34,99%
Katolici 21,31%
1895.
U Brckom je živjelo 6146 stanovnika
U brcanskom kraju je živjelo:
Hrvata 8000
Srba 6100
Muslimana 2400
1910. U Brckom je živjelo 7000 stanovnika
1914.-1918. Demografski gubitak tijekom I. svjetskog rata iznosi 300.000 ljudi
1931.
BiH je imala 2.323.787 stanovnika, od toga:
Srba 44,25%
Muslimana 30,90%
Hrvata 23,58%
Ostalih 1,02%
1941.-1945.
Za vrijeme II. svjetskog rata BiH je imala gubitke od:
Srba 164.000
Muslimana 75.000
Hrvata 64.000
Židova 9.000
1971.
BiH je imala 3.746.320 stanovnika, od toga:
Muslimana 39,57%
Srba 37,19%
Hrvata 20,62%
Ostalih 2,62%
1971.
Opcina Brcko imala je 74.771 stanovnika, od toga:
Muslimana 30.181 40,36%
Hrvata 24.925 33,33%
Srba 17.709 23,68%
Jugoslavena 1.086 1,45%
Ostalih 870 1,18%
1981.
Opcina Brcko imala je 82768 stanovnika, od toga:
Muslimana 31434
Hrvata 23975
Srba 16707
Ostalih 9652
1991.
Bosanska Posavina imala je 260.793 stanovnika, od toga:
Hrvata 131.542 51%
Srba 77.723 29%
Bošnjaka 32.796 12%
Ostalih 18.726 7%
1991.
Opcina Brcko imala je 87.627 stanovnika, od toga:
U opcini U gradu
Bošnjaka 38.617; 44,06% Bošnjaka 22.994; 55,53%
Hrvata 22.252; 25,39% Srba 8.253; 19,93%
Srba 18.128; 20,68% Jugoslavena 5.211; 12,58%
Jugoslavena 5.731; 6,54% Hrvata 2.894; 6,98%
Ostalih 2.899; 3,33% Ostalih 2.054; 4,98%
1991.-1995
Za vrijeme rata u BiH stradalo je 98.837 ljudi, od toga:
Bošnjaka 63.687; 67,87% civila 30.514 vojnika 30.173
Srba 24.216; 25,81% civila 1.978 vojnika 21.399
Hrvata 5.057; 5,39% civila 2.076 vojnika 2.619

XII. ZAKLJUCAK
Iz svega ovoga možemo zakljuciti da je svaki rat i sukob tijekom citave povijesti Bosne i bosanske Posavine nanio ogromnu štetu hrvatskom narodu. Politika također u zadnjih
nekolika stoljeca nije bila privržena Hrvatima. Za vrijeme Turaka su slovili kao njihovi najveci protivnici, jer su Turci najvece ratove vodili sa katolickim zemljama. Tako su Turci uvijek gledali loše na Hrvate i smatrali su ih opasnim za njihovu državu. Između ostalog su smatrali da Hrvati informiraju turske protivnike o stanju u državi. Zbog svega ovoga su ih cesto proganjali i nametali im teške poreze, pogotovo u vrijeme ratova sa susjednim Hrvatima, tj. sa katolickim zemljama u cijem su sastavu bili Hrvati. Tu prije svega mislimo na ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, Austriju, Mletacku republiku i Austrougarsku. U vrijeme kraljevine Jugoslavije su bili narod drugog reda. U komunistickoj Jugoslaviji su zbog NDH i ustaša proglašeni fašistickim narodom i protivnikom komunizma. Od dolaska Turaka pa sve
do danas udio Hrvata u stanovništvu Bosne postaje sve manji. Najvecim dijelom zbog stradanja i iseljavanja, ali i zbog doseljavanja drugih naroda na ovo podrucje. Sva politicka
zbivanja su imala za posljedicu gubljenje Hrvata i Hrvatstva sa podrucja BiH, tako da vecina ljudi neupucenih u povijest Bosne smatra da toga nikad nije ni bilo. Hrvati u bosanskoj
Posavini su potomci autohtonih Šokaca i hrvatskih doseljenika iz drugih dijelova Bosne.
Šokci su hrvatski narod koji naseljava podrucja oko Save i dijelove Slavonije i Srijema.
Doseljavanja Hrvata iz drugih dijelova Bosne su se dešavala za vrijeme Turaka i njihovih ratova. U sela Kopanice, Vidovice, Tolisu i Domaljevac su se doselili Hrvati iz Županje, Babine Grede i Štitara. U današnje opcine Derventa i Bosanski Brod iz Hercegovine (1735.- 1782. i 1820.). U opcine Modrica, Gradacac, Orašje, Šamac i Brcko su se doselili najviše iz Mostara, Posušja, Uskoplja, Bugojna, Livna, Duvna, Poreca, Vareša, Imotskog, Dalmacije,
Srebrenice, Tuzle, Kraljeve Sutjeske i Olova. Sa Tuzlanskog i Srebrenickog podrucja je bilo masovnih seobi Hrvata na podrucje Posavine. Danas oko Tuzle još ima sela sa vecom
hrvatskom populacijom, dok toga oko Srebrenika skoro nema. Primjer su sela Seona, Babunovici i Hujdurovici. Po nazivima nekih mjesta i prezimenima ljudi možemo zakljuciti
odakle se narod doselio. Tako npr. imamo selo Seonjaci gdje je bilo mnogo doseljenika iz Seone. Kad gledamo na povijest ovih podrucja vidimo da su Hrvati od nekadašnjeg vecinskog
naroda potisnuti u manjinu. Taj proces se i dalje nastavlja.
Bit ovog citavog rada je što objektivnije prikazati povijest ovih podrucja, posebno povijest hrvatskog naroda koja je iz politickih razloga cesto bivala iskrivljena.


Literatura
Objavljena djela:
HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003.
Dr.sc. Josip Jurcevic/ Bruna Esih/ Bože Vukušic, „Cuvari Bleiburške uspomene“
Dr. Zlatko Jakobovic, „Brcko hrvatski povijesni grad“
Jakov Babic, „Posavina i župa Ulice“
Kalendari sv. Ante
Publicirana djela:
Razne internet stranice[/b][/font]


Povijest Hrvata brčanskog područja pdf


Sponsored content

Re: POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA

Postaj  Sponsored content Today at 16:33


    Sada je: 05.12.16 16:33.