Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Kata Šoljić

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Kata Šoljić

Postaj  Boce-Team on 31.07.11 2:44



Kata Šoljić rođena je u Donjem Vukšiću kod Brčkog, 1922. godine, u siromašnoj obitelji. Rodila je šestero djece: Niku, Ivu, Miju i Matu, koji su poginuli u Domovinskom ratu, te kćeri Maru i Anu.
Njena kalvarija počinje još u Drugom svjetskom ratu kada su joj strijeljani brat i tri polubrata. Oca je izgubila kad je imala 13 godina, a majku malo kasnije.

Ona simbolizira sve koji su u Domovinskom ratu izgubili nekog voljenog i njezina bol je stalni podsjetnik za čuvanje sjećanja i digniteta Domovinskog rata.

Trebalo joj je dvanaest godina da pronađe i sahrani svu četvoricu sinova. Najstariji sin Niko bio je posljednji kojeg su ekshumirali.


Niko Šoljić, najstariji od četvorice ubijene braće, pronađen je na groblju u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji. Tijelo nije bilo u masovnoj grobnici. Pronašli su ga gotovo slučajno. Njegova grobnica bila je zabačena i neoznačena. Katina potraga za ubijenim sinovima napokon je završena.

---------------------------------------
Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara, rodila i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su Majki Kati Šoljić četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu.

MAJČINA PRIČA
Iz razgovora s Katom Šoljić
Hrvatskom majkom žrtvom

"Kata Šoljić je samo majka i ništa više njoj ne treba, jer ništa više ne može biti“
Zdravko Gracin: "Golubica“
Hrvatska knjiga, Zagreb, 1997.

Te jeseni ubijen je jedan grad. Hrvati su branili, svoj grad, svoju domovinu. Ostala je jedna starica na kojoj svaka bora ima svoju priču. Izgubila je četiri sina. A zapravo cijeloga je života bila stradalnikom, žrtvom.

Njezin križni put počeo je od rođenja a njezina priča zaslužuje mnogo više nego što na ovaj papir može stati. Rodom je iz malog sela kraj Brčkog. U mladosti je doživjela veliku tragediju u obitelji. "Došao je Drugi svjetski rat i moja četiri brata i muž odlaze u rat kao ustaški vojnici. Toga proljeća 1945. desio se neočekivano veliki obrat i Hrvatska je bila uzdrmana. Braća su i dalje u vojsci i kao takvi bivaju zarobljeni od komunista. Dvojica braće ubijena su u Bleiburgu. Jedan brat se vratio kući, ali i on uskoro biva izveden na strijeljanje. Četvrti brat ubijen je negdje oko Našica. Muž se vratio živ, ali je prošao križni put te 1945. g. zajednički život s mužem pratilo je, stalno maltretiranje. Ta sad već velika obitelj nije imala svoga mira. Četiri sina i dvije kćeri bilo je teško othraniti i izvesti na pravi put u takvim uvjetima. Potresna je priča ove žene kojoj je smrt mahala kosom iznad glave. Jednom je prilikom s mužem morala kopati sebi raku na komandu nekog srpskog (jugoslavenskog) vojnika.

"Da nije naišla neka grupa ljudi, i mene i muža pojela bi ta raka“. Muž se često morao skrivati, često je bio u pritvoru samo zato što su u njemu vidjeli neprijatelje jer je bio Hrvat. "Odlaze u Sremske Čakovce u nadi za boljim životom. Bogata i plodna zemlja možda bi i njima mogla podariti malo sreće. Iz jednog zla došli su u drugo. Tamo su naišli na još gore komuniste koji su oca Šoljića opet zatvorili i mučili. "Oca nekog Srbina ubili su Hrvati u ratu i zato je moj muž bio teroriziran“. Riječi koje je taj čovjek rekao majci Šoljić govorile su sve: "Ako ga niste vi ubili, jesu takvi kao vi“. Uz takav način života i danonoćni nadničarski rad, ti ljudi prolazili su pakao samo zato što su bili Hrvati. Sa svoja dva para žuljevih ruku othraniše djecu. Ni danju ni noću siguran u svome domu, gospodin Šoljić šutke je nosio svoj križ. Nakon njegove smrti 1981. Kata Šoljić odlazi kćeri u Vukovar. Dolaze krvave devedesete. Trebalo je ustati i braniti svoj dom. Kulminacija Miloševićevih ideja rezultiralo je sukobom na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Znalo se da će Hrvatska biti plijen koji će htjeti osvojiti, ali takvu mržnju dojučerašnjih susjeda i prijatelja Srba teško je tko mogao zamisliti. Iz kuće Šoljić odlazi deset ljudi u borbu. Svoj prag morao se braniti. Grad je te kobne 1991. bio pun tenkova i vojske. "Kako su naoružanje imali Hrvati, svi dobro znamo“. Kata Šoljić sjeća se i nemirnih sedamdesetih kada su pojedine hrvatske kuće pretresali u potrazi za skrivenim oružjem … „

… Pa kakvo su onda oružje Hrvati mogli imati?!. U obrani Vukovara pomagalo se svakako. Kako je tko mogao. Šoljići su počeli s nekoliko pištolja i lovačkih puški, ali što je to bilo naspram sve one siline oružja. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednjoj životnoj borbi. Stjecajem okolnosti našla se u bijelom svijetu kad je rat počeo, a jedina veza s djecom bile su telefonske veze koje su uskoro nestale.

U toj ratnoj pošasti, u kojoj je i nevine civile čekala smrt, logor, mučenja, zvjerska i luđačka iživljavanja, ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt. Odvođeni iz bolnice, ranjenici, a i ostali, danas se vode kao nestali a za obitelj je to prava muka. Živjeti u neizvjesnosti jednoj majci razdire i dušu i tijelo. "Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. Ali dok je nade, lakše je: možda je ipak živ. Katine sinove zadesila je smrt. Kako i na koji način, danas čuje priče onih koji su nešto možda čuli ili vidjeli. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od "Komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prolazi pakao Sremske Mitrovice, ali na svu sreću ostali su živi. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

"Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala“.
Kaže da njezini sinovi svoje živote nisu uzalud dali.


"Ostali su da brane svoje grad, takvi su bili moji sinovi“.

Ta žena obišla je cijeli svijet ne bi li pronijela glas vukovarskih majki koje su vapile u potrazi za najmilijima. To je priča bilo koje vukovarske majke. Primjer majke Kate može poslužiti kao najtužniji prikaz majke koja pati, majke kao žrtve. Povijest je uvijek pričala najstrašnije priče kroz ratove, a nama je dio te strašne priče pokušala ispričati ova žena. Pomoću papira može se pokušati prenijeti istina, ali oni koji bi tu istinu trebali spoznati, nikada to neće pročitati. Ova majka ostvarila je veliku žrtvu na oltaru domovine. Stalno moli jer joj snagu za život daje molitva i ostala obitelj.

Postala je simbolom hrvatske majke, ponosne i tužne. Na pitanje odakle joj sva hrabrost i želja za prenošenjem istine, odgovara: "Vukovar je Hirošima. Svaki komentar je suvišan.“Neka Srbi pričaju što hoće, svi mi dobro znamo što se desilo. Veliki je zločin počinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na čije išli, branili smo svoje. Da nismo ustali, pogazili bi nas. Nisam htjela šutjeti. Moja majka u ono doba nije nikomu smjela ništa reći ili pitati za svoje sinove. Mi danas imamo svoju državu. Naši sinovi nisu uzalud pali, istina se zato mora znati. Teško je invalidima i braniteljima koji su sve to proživjeli. Nismo svi postali veliki i heroji, ali naša država najveća je nagrada“. Ovako završava priča naše Kate jer život ide dalje: "Grad treba izgraditi, a kad se budemo svi vratili, tada će naša pobjeda biti najveća“


Zbornik radova VUKOVAR 2001.
"DA SE NE ZABORAVI"
ZA PRAVDU I LJUBAV

(Poruka moćnicima svijeta)
Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.

Ovdje smo 14 stoljeća

Naučila sam i najvažnije iz hrvatske povijesti i ponosna sam što, hvala Bogu, pripadam časnom hrvatskom narodu, koji u svojoj sadašnjoj domovini Hrvatskoj živi već blizu četrnaest stoljeća. Ovu smo zemlju uvijek branili i krvlju natapali, ali nikada nismo osvajali tuđe. Hrvatski narod do 1918. godine nije imao ništa zajedničko sa Srbijom. Od tada se, mimo svoje volje i silom jačih, našao u tamnici svih nesrpskih naroda, zloglasnoj Jugoslaviji. U toj zajedničkoj državi stalno je bio izložen pljački i uništavanju od strane srpskog fašizma.U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je želio obnoviti svoju samostalnu državu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome sprečavali, čineći nasilje i zločine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas čine.Oko tristo tisuća naših nedužnih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su položili oružje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najvećim mukama ubijali na križnom putu. Tu su stradala i moja četiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladići i ostali. U najvećim poteškoćama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katoličkoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini.Cijeli hrvatski narod se 1990. godine na referendumu izjasnio za svoju samostalnu i slobodnu državu. Jamčili smo Srbima, kojih je u Hrvatskoj bilo oko deset posto, sva ljudska i građanska prava. Bili smo goloruki, a srpski fašizam je najvećom vojnom silom nasrnuo na nas.Znate što su nam sve načinili. Znate da su najvećim nasiljem i zločinima istjerali nas 350.000 Hrvata, a njih je tamo bilo oko 150.000. Porušili su sve naše kuće i naše crkve, pa i groblja. Znam da su mi jednoga sina, koji je imao pedeset godina, toliko tukli i mučili u svom zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, dok od udaraca nije izdahnuo, kao i mnogi drugi Hrvati. Za drugog sina i za zeta znam da su poginuli u Vukovaru, a za dvojicu sinova ne znam kako su završili.

Gdje su vukovarski ranjenici

Ne pitate gdje su i danas još mnogi naši sinovi, pa čak i mnoge žene i djeca, njih oko tri tisuće, odvedeni još 1991. i za koje se ništa ne zna. Posebno gdje su naši sinovi, vukovarski ranjenici, njih dvjesto pedeset, i sto civilnih osoba, pomoćnih radnika, svi točno popisani i odvezeni iz vukovarske bolnice u šest autobusa 20. studenoga 1991. godine, u nazočnosti predstavnika Međunarodnog crvenog križa i predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Recite nam, što je učinjeno s njima? Ne možemo prihvatiti

Od Vas samo ponekad čujemo usputnu hladnu i strašnu riječ da su svi pobijeni, kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvih uzbuđenja i osude s vaše strane, kao da se radi o janjcima. A mi, majke i očevi i supruge i djeca, u strahu, strepnji i nadi, to ne možemo vjerovati, pa se još uvijek nadamo. Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zločin da pobije nemoćne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoćnim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su mogući takvi zločini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez četiri sina i zeta, kao i toliko druge majke i očevi, pitam vas, kao predstavnike međunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoćete od nas, zašto štitite i pomažete zločinačku i agresorsku srbofašističku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim očima vredniji oni koji čine zločine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam već ne želite pomoći, što bi vam bila moralna ljudska dužnost? Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zločinac d pobije nemoćne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoćnim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su mogući takvi zločini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez četiri sina i zeta, kao i tolike druge majke i očevi, pitam vas, kao predstavnike međunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoćete od nas, zašto štitite i pomažete zločinačku i agresorsku srbofašističku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim očima vredniji oni koji čine zločine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam već ne želite pomoći, što bi vam bila moralna ljudska dužnost?! Znajte samo jedno, da smo ponosni na svoje sinove, što su hrabro i dostojanstveno samo branili svoje domove i svoju Domovinu, i što nisu činili, i ne čine zločine, pa makar, mnogi dali svoje živote, i makar mi toliko patili. Moga sina su pretukli do smrti, i toliko druge sinove, ali hvala Bogu da naša policija i vojska tako ne uzvraća i to ne čini. Naše kuće i crkve su srušene, a neka su njihove cijele. Mi ne smatramo da su svi oni krivi za našu nevolju. mi možemo i trebamo oprostiti, ali krivci moraju odgovarati za svoje zločine!

Pravda i ljubav

Zahvaljujemo svima iz međunarodne zajednice koji nas razumiju i koji nam pomažu, ali se pitamo, i žao nam je, zašto tako moćna međunarodna zajednica, koja je mogla pobijediti daleko jači njemački fašizam, sada ne zaustavi i ne osudi velikosrpsku agresiju i zločine nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom?Zašto izjednačujete žrtve i krvnike? Pitamo, možete li nama, ožalošćenim hrvatskim majkama, u oči pogledati, i dalje nas Hrvate nepravedno optuživati i tako raditi za neke svoje interese?Zapamtite da je za nas, sve ljude, pravda i ljubav najveći i jedini pravi interes!



Zbornik radova ZAGREB 2004.
"O ŽRTVAMA JE RIJEČ"
NOĆAS SAM SNILA

Najprije ću se zahvaliti ministru gospodinu Šaparoviću, kao što vodi ovo žrtvoslovno društvo rekla sam već u Vukovaru kada smo bili prije dvije godine, da nije njega - to bi se sve zakopalo, nitko ne bi znao što se dogodilo i što se radilo. Ja bih se prvo zahvalila njemu, pozdravljam sve ovdje i slušala sam puno svećenika koji je čitao (pater Nikola Mate Roščić) i govorio ovdje. Bože moj onako bi se moglo govoriti takva tri dana - i sve je istina što bi se govorilo.Čovjek bi se još mogao i uzrujati ako ćemo govoriti o žrtvama. Od 45-te tuga moja – braća moja – ostala djeca njihova – ostala bez oca bez majke. Tako sam proživljavala 45 godina komunističkog života, muža u pritvoru - terali, nikad nisam smjela riječ ni tko sam ni što sam i kud god sam krenula bila sam ustaša, ja i moja djeca, koja su se rodila poslije 45-te svi su bili ustaše. Sada opet dođe Drugi Domovinski rat isto od istog zločina, opet nastradaše mi djeca, opet pokosiše - misle pobiti Hrvatsku, ne mogu je pobiti nikako, ako smo pravi hrvati ne dajmo se braćo i sestre – lijepu riječ podajmo ja kada sam išla u Čapljinu pa su me u Mostar vodili, vjerujte primili su me kao Tuđmana. Čist me je sramota bilo. Kako su aplauz mi dali kako su mi cvijeće dali. Ja sam se mislila – što sad tom narodu da kažem - vjerujte, ja sam izašla u malu kancelariju tamo – iz mene je izletilo odmah ovako "Kao što Isus učinio – rekoh – učini mom bratu - čašu hladne vode, ja ću te nagraditi, ili tko jednu lijepu riječ kaže za našu domovinu, ili korak korači za ovu našu domovinu, budimo svi složni. Nagradit će Vas naša Hrvatska. Evo sad smo dobili izbore, moglo je malo biti bolje. Nije morao naš predsjednik kupiti Kurtu i Murtu. Da su svi izašli kako Bog zapovijeda, već ne ćemo sada izaći – kom' su žrtve pale – neka mu... kome nije - njemu je dobro - i onako ide i socijalu traži. Dan za danom prolazi. Ja ne mogu tako. Ja sam dala djecu ja sam dala braću – živim za ovu Hrvatsku. I živiću – da sam Bog zna - tu sam na kraju. Još ovo Hrvatsko žrtvoslovno društvo da proslavim, a poslije Kongresa ići ću za Bosnu i Hercegovinu našu dragu. Još jednom tamo ćemo da pravimo Kongres. Svi su ljudi bili s nama. I ti su ljudi mučeni i ranjeni. Braćo i sestre budimo složni kao 91. Budimo jedan za sve i svi za jednoga. Krv je prolivena. Nemojte zaboraviti, Majka neće zaboraviti. Dok oni kažu kad je to ikad bilo - men' je kad ikad meni je sve jučer bilo! I Vukovarcima ni jednom nemojte reči što je radio, da je vode 'ladne dono zaslužio je što se događalo u Vukovaru. Zaslužio je da mu se učini i da primi ono što je zaslužio. Ja ne želim tako da im se kaže - pitao je „tko je puco“– onaj naš bivši ministar… on rane nije vidio, on nije bio tamo. On uglavnom nije vidio tko je pucao iI' neće ni vidjeti više. Kako da kažem, oni ljudi koji su preživjeli ono tamo teško i gorko - oni naši pokojni - vidite ovo – to je bacano živo u zemlju, to je paljeno, to ne zna se što je tamo rađeno. I Bog sačuva svoje – bar ovo što je živo a što nije živo neka im da duševno spasenje. Majka im želi i moli. Ja nemam drugo ništa nego da molim za svoju djecu i moju braću. I za moje unuke koji su ostali - da ne dočekaju ovo - oni – u ove četiri godine smo jedva pogurali, sve su poizbacivali s posla, odmah čim su upali - ovo su Šoljićevi – van! Oni ne moraju raditi. A to što su se borili i državu izborili – skupa sa svima ne sa ovim s onim neko s našim braniteljima koji su državu stvorili sa svojom krvi to su bili i moji unuci, ako nisu poginuli, živi su ostali fala Bogu – a njihovi su očevi poginuli i to na mučki način. Ja kažem - pokazani su oni limeni – tako bi trebali i Srpski Čakovci kad su vadili ljude one ljude iz bunara. Tu je i moj sin izvađen bez glave. Ja mislim da veliki je trud izdržati i ostati živ - na to misleć. Kako ti duraš … ispričat ću priču ….

Noćas sam snila
Da su djeca došla
Vidjela sam kraj prozora su prošla.
Najstariji progovara:
"Otvori nam majko stara“
Brzo sam potrčala i vrata otvarala
Mog sina za ruku fatala ...
Tine, Tine mili
Pa tebe su četnici ubili.
To te Isus oživo ko Lazara.
Jeste majko mila dao mi krila.
I nema sina moga. sine …
Tine, sad si bio
Kud' si mi se skrio.
A možda je drugi po redu.
Možda je moj Mijo.
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila
Majki nije puno bilo.
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo.
Javi se sine majci svojoj.
Nema ga
Možda je treći po redu.
Možda je moj Ivo
Što je u Dunav skočio.
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane
Jel'te odnesoše nebeske visine,
Dunavske dubine.
Majka te sine traži
Sad si bio
Kud si mi se skrio.
Da bol ublažim.
Možda je četvrti po redu
Moj Mato – moje zlato.
Tumaram, hodam po hodniku
Od vrata do vrata
Pa nema moga zlata.
Ja udarim susjedu na vrata
Susjed brzo zbori
Pa mi vrata otvori
"Ajd' u sobu majko stara
Nisi ništa snila“
"Jesam, susjed“
Djeca su mi bila
Kud su se skrila.
"Ajd' u sobu – zbogom i laku noć“.
Ja osta sama
U slike gledajuć
I misleć kud ću sada proć!
Djeco moja
Sokolovi mili
Kud ste mi se skrili
Pa sad ste bili … Hvala svima koji ste me saslušali. Ja Vam se svima zahvaljujem, i sve Vas pozdravljam od srca i kog znam i kog ne znam. Budite živi i zdravi i budite složni. Dragi naši branitelji, dragi naši generali - stojte čvrsto na nogama, doće sunce i Vama. BOG! Majka Kata Šoljić prima priznanje za izuzetan doprinos razvitku žrtvoslovlja, predan rad i pomoć razumijevanju žrtava u Hrvatskoj od predsjednika HŽD-a prof. Šeparovića.

(Snimio: FOTO VIDEO LEA - Jozo Miličević)
DIO ARHIVE HŽD-a- Majke Kate Šoljić


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Kata Šoljić

Postaj  Boce-Team on 31.07.11 2:48

KATA ŠOLJIĆ je umrla 8.7.2008.

ZAGREB - Kata Šoljić, majka četvorice poginulih branitelja i junakinja Domovinskog rata, umrla je jutros u 86. godini, u Zagrebu u bolnici sv. Duh, potvrđeno je iz Ustanove za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju "Ćorluka" u Zagrebu, gdje je u posljednje vrijeme bila smještena.

Katu Šoljić je 1995. u prigodi Dana državnosti i pete obljetnice samostalnosti države Hrvatske, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Za izniman doprinos u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske 2004. primila je nagradu "Junakinja hrvatskog Domovinskog rata", koju je utemeljila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata - djelatnika Podravke
(UBIUDR). (Hina)


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Kata Šoljić

Postaj  Boce-Team on 04.09.11 18:24


Sponsored content

Re: Kata Šoljić

Postaj  Sponsored content Today at 2:36


    Sada je: 03.12.16 2:36.