Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Kako je govorio moj djed

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Kako je govorio moj djed

Postaj  Boce-Team on 25.09.11 23:34


Piše: Dr. Ružica Šušnjara-Sarić - http://www.hasic-online.at

Često puta mi je postavljeno pitanje koji je jezik mojeg rodnog kraja.
Odgovor je jasan, hrvatski.

No, na vjetrometini raznih utjecaja i jezik je poprimao riječi onih koji su vladali ovim krajem: turcizme, germanizme, mađarizme, srbizme...
Posljednje tuđice su unesene u hrvatski jezik zbog školovanja naših ljudi u drugim sredinama, zbog učitelja i nastavnika koji su iz Srbije i Vojvodine dolazili u naše krajeve, a nisu se potrudili govoriti ni ijekavicu, kojom su govorila djeca, kojoj su predavali svoje predmete. Drugi su pak preuzeli srbizme služeći «vojni rok», treći školujući se u različitim sredinama, izvan svojeg rodnoga kraja.
Nije mi namjera u ovome osvrtu iznostiti znanstvene argumente, političke još manje. Želim samo na živom primjeru pokazati ono što se zaboravlja.

Moj djed Peran (ali ne samo on!), rođen 1. siječnja 1900., preživio je 3 «zemana» - 3 vlasti i 2 svjetska rata:
1.kao dječak austougarsku vladavinu
2. kao mlad čovjek staru Jugoslaviju
3. kao zreo i stariji čovjek živio je u Titovoj Jugoslaviji sve do svoje tragične smrti 1965. g.
Iako je i on upotrebljavao tuđice:
- turcizme: oroz, avlija, ča(r)šija..., ali istovremeno i pjevac, dvor(ište), a izrazom čaršija mislio je na Šamac, grad općenito
- mađarizme: vanjkoš, ostal ili astal
- germanizme : anjcug, olba, šporet, šparati..., njegov govor mi i danas odzvanja svom snagom, točnošću naglaska i jasnoćom izričaja.

Nije on bio školovan čovjek, ali za ono vrijeme i pučka škola bila je krupna stvar i veliko dostignuće.Volio je povijest. Putovao je dosta, vrlo često i pješke, danas nezamislivih 30 km do odredišta i natrag. Zato su ga ljudi i cijenili, jer je znao to što je vidio lijepo i ispričati. Dobrom dikcijom ostavljao je slušače zadivljenim.

Mene je ispravljao kada bih učila neki predmet. Nastavniku povijesti, rodom iz Crkvine, jednom je rekao da bi trebalo djeci objasniti jednako i «istoriju» i «povijest», na što se ovaj nije ni naljutio.

Kada je moj otac rekao, prenoseći govor svojih radnih kolega, da je njegov drug s posla «operisan» djed je nama odmah dao jezičnu pouku.
Vojske su u povijesti «operirale», a doktori «operiraju». «Ljevše» je reći desetljeće nego decenija, »to ti lakše mogu objasniti» - govorio je - «deset plus ljeto i odmah ćeš upamtiti».
Moj djed je rado jeo juhu, koju je nazivao i turcizmom čorba, rjeđe germanizmom supa.

Želio je uvijek prije ručka, osobito zimi, prozračiti kuhinju( ne «luftati») a čim bi «oljepotilo» vrijeme bivao bi po cijele dane na čistom zraku (ne vazduhu) na našim njivama i u vrtlaku (što su u drugim selima zvali bašča ili bašta). Kada bi nabrao povrtnih plodova pitao me je «u što» će ih istresti i «što» bih najviše voljela biti kada porastem, te «za što bi voljela izučiti».
Rado je lijepio ispuhane (ne izduvane) gume, veselio se vjetru kada puše (ne duva) da se osuši mokra Mlaka.
Djed je uživao gledajući kako moja majka šara i čunča otarke iako je znao i za peškire.
On je «promatrao» kako se sunce pomalja u cik zore, a nije «posmatrao» što se kuha u tuđem loncu.
Volio je zemljopis, razumljivije mu je zvučalo od internacionalizma geografije.
Često me ispitivao imena rijeka, govoreći o valovitim (brdskim) i manje valovitim rijekama (ravničarskim).
Naš pas je bio ćuko, ne ker, ali je imao i svoje ime Šargo, koji je osobito lajao kada je ugledao «štakora» (ne pa-r-cova, kako su govorili neki naši momci vrativši se iz vojske).

Nije volio riječ vaspitanje (a sjećate li se da je jedno vrijeme u svjedožbama nas starijih u šamačkoj osmoljetki pisalo: «ovo svedočanstvo vredi bez ocene iz muzičkoga vaspitanja». N.B. nije potrebno reći da je svjedodžbu je napisala razrednica rodom iz Srbije).
Kako je bio jedan od rijetkih djedova koji je odlazio redovito na roditeljske sastanke pitao je jednom moju razrednicu je li sigurna da će ju djeca baš sve razumjeti. Zanimljivo, ni ona se nije naljutila, nije prestala govoriti ekavicu, ali je tu i tamo koju riječ prevela da ju bolje razumijemo (od polugođa postalo je polugodište, uz azot rekla bi i dušik...). Za napomenuti je i to da se u drugim sredinama moralo predavati književnim jezikom sredine (srpski ili hrvatski). Primjera radi u mjestu u kojem sam radila kao profesorica u gimnaziji, došla je profesorica koja je kemiju studirala u Novom Sadu. Stalno je tražila savjet kako prevesti koju riječ od samog naziva predmeta kemija (hemija) pa do naziva kemijskih spojeva.

Djed je dobro znao da je parok svećenik, ali je uglavnom rabio prvi termin, odnosno često onaj naš starinski bosanski izraz za franjevce «ujak». Nikada paroka nije nazvao popom, niti popa sveštenikom (općenito je skupinu suglasnika «št» zamjenjivao sa «ć»). Znalo se da je pravoslavni vjerski službenik pop, a nazvati katoličkoga tim imenom djed je smatrao pejorativnim.

Volio je gledati kada pišem domaću zadaću i «Die Hausaufgabe» iz njemačkog jezika i to po mogućnosti u teku, ne u svesku.
Volio je takodjer da se lijepo odjenem i obujem. Sam bi mi kupio «zepe» ne patike, ali nije želio da se igram na grecizmu «patosu» već na podu. Više mu se sviđalo da knjige nosim u torbi nego u tašni, makar je tašna bila prevladala u mojih školskih drugova. Torba je izgledala «preseljačka» riječ, a tašna je bila «in».

Radije je nosio vreću nego džak, čekao je i «vlak i voz» u čekaonici, ne čekaoni, a na donjohasićkom školištu je bila čitaonica, ne čitaona.
Osim Boga nije se bojao nikoga, a umjesto «osim» nikada nije upotrijebio prilog «sem».
Govorio je o osobnim ne ličnim, doduše, «dokomentima».
Blagdani su mu bili isključivo vjerski (blagi dani), a praznici (prazni- neradni dani) državni.

Nije izgovarao sve suglasnike, npr. «h», pa je njegov jezik bio rvatski, Slavonija je bila u Rvatskoj, on je bio Rvat, baka Rvatica; pričest - (h)ostija, a riječ (h)ljeb nije često upotrebljavo. Ako bi ju upotrijebio bila bi bez početnog «h». Rabio je riječ «kru» sa završnim suglasnikom «v» ili bez njega na kraju riječi.

Žene su, obučene «b-r-esuknje» imale «pregaču», tkanu i načinjanu, a zapreg su imale svakodnevno na prednjem dijelu suknje od običnog platna, dok su djeca u školama onog vremena trebala nositi kecelje (djevojčice u obliku haljinice, dečki u obliku bluze ili kaputića plave ili crne boje).

Slikavalo se u snijegu rasprostrt rukama i nogama kratko i brzo, a snimalo za vojsku, a kasnije grupno u školama.
Djeca su se igrala žmirke ili skrivača, ne žmurke.

Kada se «izređivala» kuća djed je malterio, ne malterisao, prihvaćao je, a ne prihvatao «Božje davanje» za sebe i svoju obitelj, za čeljad koja su s njime živjela u istoj kući, a i za cijelu rodbinu tj., upotrijebivši i internacionalizam, «fameliju» ili «familiju».
Nije se izvinjavao, a Bogu hvala ni nikada izvinuo nogu, ali ako je nekome učinio i nehotice nažao ispričao bi se ne gledajući na svoj ponos.
Ako je netko bio «napalju», značilo je da je « išao porad sebe» tj. u «zaod» - tolaet, a ako je izlazio iz kuće u dvorište išao je « navan».
Kada bi se djetetu «štucalo» djed je znao da netko spominje, a ne pominje, da se molimo u spomen (sjećanje), a ne pomen na mrtve.

Pazio je da «ne jedemo» slova i uvijek nas upozoravao oprimjerujući to ovako.
Pitao je pojedine «kako bi bilo da izostaviš prvo slovo svoga imena gledaj što bi postao:
Ilija –lija
Ruža – uža (mn. imenice uže, ne pridjev uža, tada bi bio različit akcent opaska R.Š.)
Pero – Ero (Hercegovac)
Šima- ima
Ana- na
Luja- uja (ljutnja op. R:Š)
Josip – osip
Ivan – van
Ivo- vo(l)
Mišo – išo
Blaž – laž
Soka – oka
Pako – ako
Jovan- ovan
Mitar – (h)itar
.... «

Ni on nije izgovarao infinitivno «i» (na kraju glagola), ali je nama djeci govorio da ga moramo pisati objasnit-i, reć-i, spriječit-i, molit-i, učit-i, ić-i......
Rabio je oba nazivlja za mjesece, ali kada je vremenski smještao npr. blagdan «Marino»-Svijećnicu, uvijek je rekao da je u veljači, sv. Josip u ožujku, Uskrs najčešće u travnju, Ilino u srpnju, Velika Gospa u kolovozu, Božić u prosincu....pri tome zorno objašnjavajući zašto taj mjesec ima baš takvo ime.
1. maj kao državni, međunarodni praznik nije nazivao svibanj.
Njega je osobito zanimao, ne interesovao, napredak njegovih unuka u školi, volio je pričati o nogometu, ne o fudbalu, a kada su mlađi kukali što je neki njihov tim izgubio tješio bi ih «nemojte za to lupati glavom» ( a ne «nemojte zato da lupate glavom»).
Ni o ubojstvu ni ubistvu nije volio govoriti, ali ako je morao rekao bi «na žalost, dogodilo se ubojstvo».
Volio je i čitao dobro štivo, bio maran čitatelj.
Kupovao nam je nova «štila» (držala za pisaća pera) i tintu, ne mastilo.
Malo dijete mu je uvijek bilo dojenče, a ne odojče.

Sa Žendragom i Čandžićkom je živio cijeli svoj život. Nikada ih drugačije nije nazivao.
Dakle, nije riječica što prolazi kroz naše selo ni ŽANDRAK, ni ŽENDRAK, ni ŽANDRAG, nego samo Ž E N D R A G. Pa to valjda mi mještani moramo točno znati. A zato postoje i dokumenti gdje se to može provjeriti.
Ja ću podsjetiti na jedan meni bliz.

Najstariji list u Bosanskoj Posavini, a koji je izlazio upravo u Hrvatskoj Tišini zvao se imenom naše riječice «ŽENDRAG».
List je, prvi puta, pretpostavlja se, izašao 1854/55.g., a obnovio ga je fra Bono Nedić u siječnju 1894. g. (istražio i opisao pok. novinar i urednik PNK, Zasavičanin, Mato Krajinović, što sam i u usmenim razgovorima s njim komentirala).
Ista tako je s imenom naše bare. Ispravan naziv je ČANDŽIĆKA.
Kasnije se pojavio naziv ČANDRIĆKA, neki progutaju i suglasnik R pa ispada ČANDIĆKA, ali to nije jezik naših djedova.
Ako se već upotrebljava, neka se kao i ostali lokalizmi obilježi ili istakne drugačije, stavljanjem u navodnike npr.

Moramo čuvati jezik našega kraja, a tko drugi nego mi? Barem dok smo živi!
Kako će uopće naši mlađi znati izvorno i pravo nazivlje, ako ih mi ne podučimo.

Vratit ćemo se jeziku djeda Perana i inih Hasićana, zbog njih i još više radi nas i naše djece i unučadi, koje će to, možda, jednoga dana zanimati.


Na slici: † Jozo Tufeković (1864.-1968.)


    Sada je: 10.12.16 5:10.