Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

O značenju imena Bosna

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

O značenju imena Bosna

Postaj  Boce-Team on 29.01.13 2:59



Tekst iz Glasnika Zemaljskg muzeja 1889.
Autor: Ljudevit Taoci, januar 1889., Glasnik Zemaljskog muzeja
Historijskim promatranjem imena naroda i zemalja dolazi se često do sasvim nenadanih obreta. Gdje nas kronike i povelje ostavljaju na cjedilu, tu pokašto značenje imena u kojeg naroda reprezentira čitavu perijodu. Vrlo je stara, ali ujedno i vrlo istinita metafora, da su geografija i kronologija oba oka historije.

U sumračnom pojutarju ljudske povijesti, gdje se razabiru samo tamni crtezki, treba nam baklja, a to je jezikoslovje. I svjetlost jezikoslovnih rasprava vrlo često zavarava, ako se ne osvijetli prava stvar i ako to ne bude s prave mete. S toga je razloga etimološko natucanje prečesto besplodno; ili se time samo umnožava čislo praznih hipoteza, ili te pak zavede, te zabasaš u prostranome carstvu fantazije. Unatoč raznijem poteškoćama nema Opet ispitaču slaćega posla, već tražiti i proučavati zametak svome predmetu.

Tražiš svakojakih razjašnjenja, opet ih napuštaš, pa se neozlovoljen vraćaš onamo, odakle si pošao, da počneš iznova. Osobito je mučno protumačiti ime naše zemlje Bosne, onoga teritorija na razmeću zapadne i istočne kulturne sfere, preko koga prestrujaše najraznoličnije narodne stihije. Bujno čislo kako starih, tako novijih povjesničara i zemljopisaca trudilo se i mučilo, tražeći porijeklo imenu Bosna ili Bosnia, pa se pri tom svakojako razgaćalo i nagaćalo.U zadnje vrijeme napisao je gospodin Earlo Saks sastavak o postanju imena Bosne, koji zaslužuje pažnju i s obidate, ondje nanizane građe, i sa svoje trijezne kritike.

Iz svijeh izvora slijedi pouzdano, da se je stara banovina Bosna uopće podudarala s poriječjem Bosne. Sa sudom, koji Saks na tome osniva, da je naime Vosna svoje ime primila od glavne žile te oblasti, od rijeke Bosne, slažu se svi noviji ispitači. Treba dakle pronaći značeše imena te rijeke. Hoćemo li, da pri ovom našem ispitivanju metodički radimo, onda nam valja postaviti dva pitanja: 1. Je li ime Bosna slovjenskog porijekla? 2. Ako nije slovjenskog porijekla, u kojem jeziku valja mu onda tražiti korijen?

Na prvo pitanje možemo dosta pouzdano odgovoriti. Riječ BOSNA, — Boskna — sastavljena je od korijena Bos, — Bosć — i od sufiksa na (u staroslovjenskom ćnć-kna-ćno, inu-ina-ino). Tvorka na dodaje se supstantivima, adjektivima i participima. Riječ Bosna po tvorci na izgleda, da je ženski pridjev; pravo uzevši jest supstantivni adjektiv. To se vidi po dekdinaciji: Bosna, gen. n e, dativ i lokalnoj (u Bosnoj), pri čemu uvijek valja razumijevati bosna zemlja.

Ali korijen bos, nema u slovjenskim jezicima značenja, koje bi tumačilo tu riječ. Vuk Stef. Karadžić navodi Bosnu prosto, kao ime rijeke i zemlje Bosne. Daničić piše o tome u svom „Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika" ovo: „Bosna: ime rijeci i zemlji i jednom selu. Bez sumnje je ostalo od starijega tućega naroda; pisalo se u tućijem jezicima X. vijeka Bosona, poslije i Bosnia." Ali i po autoritativnome sudu Miklošića i Jagića ne može se korijen odgonetnuti u slovjenštini.

Ako dakle tako stoji, da se ime toj obdasti, kojoj je tek jedno sdovjensko pdeme, i to bosansko, dado historičku njenu individualnost , ne može protumačiti slovjenštinom, kud nam se onda valja obratiti? Po našem mnijenju valja tu promotriti oskudne ostanke predbosanske povijesti. Iliri su prvo i po historiji najstarije pleme, koje je naselilo sjeverozapadni ugao balkanskog poluostrva.

U najstarije doba, šta ga povijest bilježi, bida su ta ilirska pdemena još u stanju napola pražitnom. U podzemnim prostorijama i pećinama živio je čovjek, životinjskim kožama branio se od zime, a vatru je neprestano poticao, da mu ne ugasne. Duge zimske noći kratide bi se igrom i pićem, ljudi i živina življahu zajedno.

U ovdašnjim kamenitim i krševitim predjelima, gdje je gotovo tropsko ljeto, a zimi veoma studeno, življaše kršan, žilav, hrabar, ali divlji narod, koji je sastojao od zasebnih, nepredobitnih plemena. Taj narod nazivali su stari geografi skupnim imenom Iliri. Nije to povijest, što su nam stari historici ostavili o tim plemenima i narodima. Tu se razabire samo inštinktivno vrludanje po dolovima, po morskome žalu, kao po prilici selenje ptica u jatima i rojenje pčela. Istom u IV. vijeku prije Hrista zbio se dogaćaj, koji u svojim pošljedcima ilirska plemena rekao bih prorećuje, a ponekle i naše današnje bosansko područje osvjetljuje.

To je seoba Kelta, koja je na badkanskom poluostrvu izazvada pravu etničku revoluciju. Ogranak Kelta, veliki Skordisci, koji su od sjeverozapadne obale jadranskog mora putovali prema istoku: na Drinu i donji Dunav, za tim mali Skordisci, ubrzo su silno uticali u jednu ruku na Trake, štono su istočno stanovali, a u drugu na Ilire, nastanjene zapadno. Od onih ilirskih naroda, koji su onda stanovali u današnjem području Vosne i Hercegovine, sanpaka i Kosovog polja, osobito se ističu dva plemena: Ardiejci i Autarijati.

Između 370—60. pr. Hr. udaraju Kelti na ilirske narode, koji su stanovali na jugu. Najprije naiđoše na pleme 'ArsaGa, koje nazivaju 'Arhabsos i ArbgaGos. Njihova obitališta valja nam tražiti ili blizu Liburanaca (sjeverozapad Bosne), ili na jugu od srednje Save. Otale budu potisnuti. O tome Strabo (VII. 5. 15) piše ovo: „Ardijske planine cijepaju Dalmaciju u dvije polovice, tako, da jedan dio zemlje leži uz more, a drugi preko planine. Najprije dolazi rijeka Naron, oko nje žive Daorici, Ardiejci i Plerejci, među kojima leži ostrvo Crna Korcira, a na njemu varoš, utemeljena Knidijcima; uz obalu Ardiejaca deži ostrvo Far (Pharus), prije zvano Par (Ragiz), jer ga naseliše Parijci."

Ardiejci stanovahu dakle na jugu Hercegovine blizu morske obale, poviš riconijskog (kotorskog) zaljeva. Usred tih naroda bilo je od mora 80 štadija udaljeno trgovačko mjesto Naron. „Od trgovačkog mjesta dalje u unutrašnjost zemlje" (u Hercegovini), — veli Scilaks (Scylax) s. 24 „ima veliko jezero, koje dopire do Autarijata, ilirskog pdemena. U jezeru ima ostrvo od 120 štadija, to je ostrvo vrlo plodno; od tog jezera otiče Naron."

Ardiejci bijahu dakle u dodiru o Autarijatima, koji su stanovali uz gornju i srednju Neretvu. Oamo sobom nastaje pitanje, a gdje je bilo to veliko jezero u Hercegovini? Nema sumnje, da je postalo od sutoka voda, koje su u davna vremena ispunjavade tri ravnice: Bjelopolje, Bišće i Mostarsko blato, i tako činile jednu cjelovitu kotlinu; — ostrvo, što je niklo iz tog jezera, mora da je bilo najviše šljeme Huma, luka mova da je bila negdje oko sela Struga, a poblizu ne baš staroga grada i kasnije rimske kolonije Narone. Tu luku poslije poplaviše i razoriše vode Narona. Naron (Neretva) po nekoj kataklizmi otvori sebi put i opade, a v.iši se predjeli na to oslobbdiše vode, jezersku kotdinu pak zaepe vodom Dovaljani krš.

Tako nastadoše današnje mladine, kojima je uz gornju stranu utvrda OPuzen. Tako dakle Ardiejce i Autarijate nalazimo u najbližem susjedstvu još u godini 360 pr. Hr. Doskora se zaratiše. O Autarijatima (Au-Tara, narod uz Taru) čitamo u Strabona ovo: „Autarijati bijahu najveće i najjače ilirsko pleme. Prije su neprestano s Ardiejcima vodili ratove zbog soli, koja se na njihovim međama staložila iz vode , što u proljeće dolazi iz jedne doline.

Kad bi tu vodu zagrabio, pa onda ostavio, da se ustoji, scijedila bi se za pet dana so. Oni su bili ugovorili, da će zajednički upotrebljavati tu solaru, ali oni taj ugovor prekršiše, pak se zaratiše." U tim ratovima Autarijati, koji su bili na kopnu jači, poslije vedikih gubitaka najzad satrše Ardiejce, koji su bili vrsni mornari. Tu premoć održaše Autarijati, — koji kako se vidi, življahu u gornjoj Hercegovini i u južnoj Bosni — samo u jednom koljenu, jer već god. 335. sjede Kelti u zapadnim stra-nama Bosne i rasipaju Autarijate. Oko 310. rzzdvojeni su Autarijati, i jedan dio stanovaše za vremena Aleksandra velikoga uz bugarsku Moravu.

Za naše pitanje od velike je vrijednosti, da je bojevima među ilirskim srodnim plemenima uzrok bila so. Pitanje soli od vajkada je u starih naroda bio jedno od najglavnijih. Isto tako, kao kod Hurmundura, Khata i Alemana, imala je so i kod Ilira veliku ulogu. Ne samo da je trebala za hranidbu ljudima i živini, nego je, — kako Suidas primjećuje, —i u trgovačkoj izmjeni imala vrijednost. Tračani prodavahu svoje roblje za so, a za Autarijate, koji su stanovadi u neplodnim predjelima, bila je so životno pitanje (Appianus de rebus Illyricis car. III.).

I u Slovjena so je znamenit faktor. Slanih vrela, radi kojih su se zavadili Autarijati i Ardiejci, bilo je a i danas ih ima obilato kod Konjica. Oskudica u soli u Hercegovini i Dalmaciji bila je i u srednjem vijeku povod razmiricama. Što je veća bila oskudica u soli u Hercegovini, to je Bosna njome bogatija bila od vajkada. Za predrimskog vremena živjela su u istočnoj Bosni ilirska plemena, poznata pod imenom Panonaca. Predjeo Soli (Sa1e, Sau, Soy, Soro) ležao je uz rijeku Soreču; tamo je stanovalo panonsko pleme Dicijona, južno od ovih pleme Desitijata, s kojima su mećašili Autarijati.

To solju bogato područje leži u poriječju Vosne. U polovici X. vijeka bila je ondje, — kako Konstantin Porfir. spominje — tvrđava , južni Slovjeni nazvaše taj predjeo Soli. U naslovu bosanskih kraljeva navode se Soli (n. pr. Mi Ostoja, milost. bož. kralj Bosni, Usori, Soli itd.) Već godine 1225. označuje se kao ugarski posjed. Teritorija bila je velika banovina, a dio te banovine, koji se je prostirao meću Drinom i Bosnom, činio je banovinu 86. Ugarski taj naziv bio je udešen po slovjenskom „Soli" i znači to isto, naime sb.

Sada doćoše Turci i nazvaše Soli Tuzlom po korijenu tuz ili to je opet so. Historijsko razvijanje imena uči nas dakle. da je kolijevka prave Bosne, poriječje rijeke Bosne, vazda bila spletena imenom soli. Sasvim je prirodno, da su takozvani pražitelji pri imenovanju svoje domovine imali na umu dar prirode. Da sada još jednoć ogledamo riječ Bosna. Bos, Boss zove se u današnjem sjeverno-albanaškom nariječju: saliera, vasetto nel quale si mette il sale che si pone in tavola, luogo dove si fanno evaporare le acque salse per estrarne il sale.

Dakle slano korito, mjesto, gdje se varenjem slane vode prirećuje so. Ne pribrajamo se onoj školi, koja, kao n. pr. B. Gajtler, sve prabalkansko hoće da protumači iz albanaškog. Nasuprot, mi tvrdimo, da je današnji sjeverno-albanaški govor već u ono vrijeme, kad je još čist bio od latinskih, slavenosrpskih, talijanskih i turskih elemenata, bio samo pomiješano ilirsko nariječje, te se samo s opreznošću smije uzimati pod staru ilirštinu.

Ali u ovoj zgodi, gdje je prirodno svojstvo zemlje a priori uputilo stanovnika, da glavnu žilu zemlje i glavno poriječje nazove po daru prirode, koji su Iliri, — kako to posvjedočuju njihovi bojevi, — toliko cijenili, gdje je za tim ime solnoga područja uvijek poznato, kako to povijest svjedoči, tu nam ništa ne smeta, da tako zgodnu sjeverno-albanašku riječ smatramo za osnov zemaljskom imenu Bosne.

Starodrevno značenje imena Bosne jest dakle: solna zemlja.

    Sada je: 03.12.16 2:36.