Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Korizmena razmišljanja

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 10.03.13 5:34


Dr. sc. Niko Ikić
PRAŠTANJE I POMIRENJE – PLOD USKRSA

Duboki teološki smisao uskrsnog otajstva leži u pomirenju čovjeka i Boga. Grijeh i smrt su pobijeđeni. Vrata spasenja su otvorena. Put do spasa vodi preko praštanja i pomirenja.

Oproštenje i pomirenje je dugi proces, slobodni čin cijele osobe, to znači srca, uma i volje, čin koji u biti ne isključuje istinu i nije ovisan o priznanju, koji ne traži bezuvjetno identično shvaćanje, koji ne znači zaboraviti, koji ne briše nepravdu, koji nije provokacija, nego vjera u novi početak u kome je pravda sjeme a mir plod toga procesa. Takvo oproštenje je najbolja „osveta“ koju bih zaželio ljudima u ovom našem vremenu i prostoru.

Praštanje je općeljudska vrednota, ali se praštanje ljudski gledano ne da opravdati. U svojoj biti neovisno je o religiji. Ipak praštanje i pomirenje dolazi do svoje punine i pravoga smisla tek u religioznom okviru, gdje se praštanje pojavljuje kao naravna logika, pomirenje kao životna šansa a mir i pravda kao jedina alternativa. Praštanje je put ka pomirenju a pomirenje podrazumijeva nadvladavanje krivnje ili mržnje i njihovih posljedica. I jedan i drugi pojam su usko vezani uz obraćenje, ali ih ne treba s njim identificirati.

Transformacija životnog smisla

Cijela povijest spasenja je u stvari povijest pomirenja. U Starom zavjetu postojao je godišnji službeni «Dan pomirenja» ili «Dan praštanja» (Yom Kippurim). Pomirenje u Novom zavjetu bitno je vezano za Kristov pashalni (uskrsni) misterij. Bog u Sinu nudi pomirenje. Bog uzima inicijativu i pomiruje u otajstvu smrti i uskrsnuća svoga Sina. Upravo u otajstvu koje ćemo sada slaviti. Čovjek u tom procesu ne ostaje pasivan.

To zorno svjedoči prispodoba o izgubljenom sinu. Zanimljiv je odnos Oca i sina u svim razdobljima prispodobe. Dok sin traži svoju baštinu Otac šuti i daje mu njegov dio, njegovo pravo. Sin odlazi u daleku zemlju, Otac i dalje šuti. U dalekoj zemlji u sklopu određenih nevolja počinje progovarati savjest kao nutarnji čovjekov «ja», kao njegovo nutarnje oko i tihi glas koji poziva na uviđanje i priznavanje krivnje. Čovjek dolazi k sebi. Na takvo nutarnje raspoloženje i kajanje Bog ne šuti, već odgovara praštanjem i pomirenjem. Onaj Davidov «smiluj mi se» (Ps 51) izražava i volju i vapaj i kajanje i priznanje i molitvu i vjeru raskajanog čovjeka. Mukotrpan je to proces u svakom čovjeku. Ne radi se o priprostom čišćenju ili jednostavnom pranju savjesti, bez čovjekova odziva i sudjelovanja. Nakon uviđanja i osobnog priznavanja vlastite grešnosti slijedi teška odluka promjene smjera u vlastitom životu. Tu se radi o radikalnoj transformaciji osobnog života, o transfiguraciji životnog smisla, o transsignifikaciji i transfinalizaciji vlastitod identiteta, o obratu životnog duha (metanoja), o djelotvornoj volji za prevladavanjem negacije i destrukcije života. Radi se o nutarnjem obraćenju koje je jednako osobnoj revoluciji. Takav čin pomirenja nije bez Očeve inicijative. On je u čovjeku oživljen Božjom ljubavlju i inicijativom, prožet je Božjom milošću, orijentiran je u nadi k novoj budućnosti. Otac više ne samo da ne šuti već je aktivan. On ide sinu u susret, širi mu ruke, ne osuđuje ga, ne predbacuje mu, grli ga, oblači i poziva na gozbu. Takvo pomirenje je nadnaravni čin koji se logično završava radosnom gozbom (Lk 15, 11-32).

Dajte, pomirite se

Bog čovjeka u Kristu pomiruje. Zato Pavao moli Korinćane, dajte pomirite se međusobno (2 Kor 5,17), jer za njega nema izmirenja s Bogom osim prethodnog izmirenja s čovjekom. U molitvi Očenaša molimo: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Čovjeku koji ne prašta ni Bog ne može oprostiti. Čovjekovo praštanje je uvjet Božjem oproštenju. Tako je kroz pomirenje spojena vertikala s horizontalom, ljudska s božjom i crkvenom dimenzijom. Uloga Crkve (zajednice) u procesu pomirenja je velika. Crkva je obdarena ovlašću praštanja: kojima otpustite, bit će otpušteno, kojima zadržite bit će zadržano (Mt, 18, 19). Zato je već od ranokršćanskog razdoblja bio poznat slogan: pomirenje s Crkvom znači pomirenje s Bogom.

Do koilko puta oprostiti?

Opraštati i tražiti oproštenja, pružati pomirenje i primati pomirenje je u biti prvenstveno spasonosni religiozni nadnaravni čin, a ne samo psihološki čin oslobađanja i rasterećenja savjesti, i ne samo moralni čin nekog zadovoljenja i nadoknade za počinjeni grijeh. No u tom procesu pored religioznog elementa igra veliku ulogu i pedagoški moment, tj. praštati i tražiti oproštenje treba učiti i naučiti. Praštati i tražiti oproštenje je mukotrpan i težak proces, povezan s nadvladavanjem samoga sebe, a to zaista nije lagano. U tom smislu Petar pita Isusa do koliko puta treba da oprostim svome bratu. Za njega je i sedam puta previše a Isus traži i do sedamdeset puta sedam, tj. nebrojeno puta (Mt 18, 21-22). Treba dakle steći stalni habitus praštati i moliti oproštenje, tj. izgraditi osmišljeni životni stav temeljen na vlastitoj vjeri. Praštanje nam Bog stavlja kao vjerničku i ljudsku dužnost.


Iz društveno-političke perspektive

U našem vremenu i prostoru destruktivna mržnja djeluje razarajuće. Mržnja za dušu je isto što i pokvarena hrana za tijelo. Ona nije identična sa srdžbom, ali se srdžba lako pretvara u mržnju. Takvu afektivno memoriranu mržnju teško je zaboraviti, nekada je lakše oprostiti a zaboraviti možda i nemoguće, teško ju je obuzdati a još teže odstraniti ili iskorijeniti. Ni u takvim slučajevima nema drugog puta do li put praštanja, pa makar on izgledao kao najluđa utopija. Praštanje bez pročišćenja je nemoguće, a pročišćenje je dugotrajni proces. Što je mržnja veća i dublja, to je put do pomirenja teži i trnovitiji a istovremeno potreba za pomirenjem veća i očitija.

I u takvim teškim situacijama put praštanja i pomirenja je moguć, naravno uz velike osobne žrtve i velika nastojanja institucionalnih krugova, u prvom redu Crkava i vjerskih zajednica, da porade svatko u svome dvorištu oko odgoja svojih vjernika za praštanje i pomirenje. Od njih se očekuje ponovno izgrađivanje razorenog povjerenja, da stvaraju mirnu i tolerantnu atmosferu života, da propovijedaju ljubav a ne da šire mržnju, da stišavaju nacionalne strasti a ne da ih raspiruju, da ublažuju duševne rane pojedinca i društva, da ruše zidove mržnje, da mostovima pomirenja povezuju narode i kulture, nacije i konfesije.

Pomirenje bi za nas moralo biti neka vrsta ozdravljenja, pročišćenja vlastite memorije, udaljavanja od vlastite grešnosti, aktivnog napora oko novog srca, novog društvenog ozračja. Valja nam slijediti primjer i princip Lincolna, po kojemu možemo uništiti neprijatelje tako što ih činimo svojim prijateljima. Ali lakše je baciti bombicu pa ga otjerati ako ne i ubiti. Lakše je ne prihvatiti izbjeglice, nego li ih činiti svojim prijateljima. Lakše je djeci igrati se rata, jer zapravo ne znaju kako se igra mira. Lakše je i naravno bezopasnije skrivati ratne zločince, nego ih izručiti, kao što je to slučaj s Mladićem.

Problem našeg vremena i prostora ne leži u prvom redu u grešnom onečišćenju duše, nego u „čišćenju“ srca od drugih, koje onda rezultira etničkim čišćenjem. Zato je našem prostoru i vremenu potrebna „teologija oslobođenja“ ali ne od „drugih – od nas različitih“, nego od vlastite mržnje, nju treba čistiti iz vlastita srca. Više no ikada potrebna nam je teologija nade i zagrljaja, umjesto teologije isključenja i isključivosti. Kršćanska teologija ne ide za sotonizacijom, nego za humanizacijom čovjeka.



U tom duhu želim svima sretan Uskrs!





-----------------------------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------------------------------------------


Dr. sc. Niko Ikić
DOBRA DJELA-MILOSTINJA – ne gubi skupljajući, već skupljaj dajući

U crkvenom značenju pojam milostinje označava redovna godišnja, mjesečna ili tjedna mala davanja u sklopu vjerskog obreda ili izvan njega za crkvene potrebe. Kad je u pitanju crkvena milostinja ona se u različitim krajevima različito naziva. Danas je kod nas ipak najrašireniji naziv kolekta, načinjen od latinskog glagola colligere, što označava skupljanje ili sabiranje dobrovoljnih priloga u dobrotvorne svrhe. U nekim krajevima se tradicionalno kaže i lemozina, što dolazi od grčke riječi eleemosyne a označava milosrđe ili dobro djelo potrebnima. Koji je smisao milostinje?

Svetopisamski okvir

Milostinja je na temelju svetopisamskog okvira brzo dobila veliko teološko značenje. Bila je ukorijenjena već u židovstvu o čemu svjedoči starozavjetno davanje desetine, ili npr. svjesno ostavljanje dijela uroda za pabirčenje ili paljetkovanje (Lev 19, 9). Uz post i molitvu u Starom zavjetu milostinja se ubraja među glavna dobra djela. U knjizi Siraha stoji: «Tko daje milostinju prinosi žrtvu zahvalnicu» (35, 2). Isti pisac ju vidi kao čovjekov prepoznatljivi pečat. Na dobročinstvo čovjek neka pazi kao na zjenicu oka (Sir 17, 22). Tobija opominje da čovjek ne okreće lica od siromaha pa ni Bog neće okrenuti lica od njega, ili da treba dijeliti svoj kruh s gladnima a svojom odjećom odjenuti gologa, sve što mu je suvišno neka dijeli a kada čini milostinju neka mu oko ne bude stisnuto (Tob 4, 7,16-17). Teološki pogled davao joj je značenje konkretnog svjedočenja Božje ljubavi. Dobra djela čine čovjeka pravednim pred Gospodinom. Zato starozavjetno poimanje milostinje nije samo u nekom humanističkom duhu, ne radi se samo o pukom čovjekoljublju, nego je to prije svega religiozni čin, koji dopire do samog Boga, koji radi milostinje obećava nagradu i oproštenje grijeha.

Isus i milostinja

U gore rečenom duhu milostinju preuzima i novozavjetna teologija. Isus je ubraja među tri stupa religioznog života. Ona se odvija u potpunoj nesebičnosti, bez ikakva kalkuliranja i računanja. Naglašava se da milostinja ne smije težiti za častohlepljem, licemjerjem, isticanjem, samohvalom ili traženjem priznanja itd. Milostinja je motivirana vjerom i ljubavlju. Zato za nju vrijede one iste karakteristike kao i za ljubav: ne hvasta se, ne nadima se, velikodušna je, ne traži svoje, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada (1 Kor 13, 1-13) itd. Ona je skrovita i samozatajna. Ne treba znati ni ljevica, a kamo li drugi, što čini desnica, poručuje Isus (Mt 6, 2-4). U svojim blaženstvima on hvali milosrdne, jer će zadobiti milosrđe (Mt 5, 7). Pavao podsjeća na Isusovo načelo, da je blaženije davati nego li primati (Dj 20, 35) a Jakov upozorava da je vjera bez djela mrtva (Jak 2, 17).

Isus poziva svoje učenike da budu milosrdni kao što je i otac njihov milosrdan. Upozorava ih da daju i dat će im se: «jer mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite vama će se za uzvrat mjeriti» (Lk 6, 36. 38). Kao kriterij na posljednjem sudu Isus postavlja odnos prema bližnjem. Izričito kaže: «Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste» (Mt 25, 40). On traži djelotvornu i milosrdnu ljubav a ne paljenice. Vrhunac prispodobe o milosrdnom Samarijancu, koju on priča nekom zakonoznancu koji se interesira tko je njegov bližnji, jest upravo da je bližnji čovjeku u svakoj nevolji onaj «koji mu iskaza milosrđe». Isus poziva zakonoznanca ali i svakog od nas: «Idi pa i ti čini tako» (Lk 15, 29-37). U tom duhu Pavao opominje Tita da daje primjer čineći dobra djela (Tit 2, 7).

Ne gubi skupljajući već skupljaj dajući

Veliku ulogu i važnost milostinje isticali su i sveti oci od najranijih vremena. Tako nepoznati pisac drugog pisma (ne poslanice) Korinćanima, za kojeg se dugo mislilo da je papa Klement Rimski, govori u 16. poglavlju o pripravi za Božji sud. U tom sklopu on naglašava veliku ulogu upravo milostinje. U 4.odsjeku kaže, da je milostinja učinkovita kao pokora za počinjene grijehe. Doslovno ističe da je post bolji od molitve, ali više i od jednoga i drugoga za njega je milostinja, jer ljubav prekriva mnoge grijehe a milostinja ih čini lakšima.

Za Ciprijana, teologa iz 3. stoljeća, davanje milostinje je djelo pravednosti i milosrđa. Poručuje svakomu da dopusti Kristu biti dionikom njegova posjeda, kako bi Krist njega učinio dionikom svoga kraljevstva. Za Ivana Zlatoustog je bolje davati milostinju nego li kititi crkvu. On u svome komentaru evanđelja po Mateju, tumačeći u 78. homiliji prispodobu o deset djevica vrednuje više milostinju nego li djevičanstvo. Uspoređujući djevičanstvo sa svjetiljkama a milostinju s uljem kaže da je milostinja potrebnija. Bez nje ne vrijedi ništa, ni post, ni djevičanstvo. Milostinju on smatra najboljom umjetnošću i najboljim lijekom za rane naše duše. Ona koristi više davatelju nego li primatelju.

Petar Krizolog poziva čovjeka da dadne Bogu što on hoće, ako čovjek želi da mu Bog dade ono što čovjek hoće. Neka naš post bude poslastica za siromašne, kako bi Kristov stol postao našim stolom. Post ne koristi ako ga ne natapa milosrđe. Ne činiti milosrđe suši post, jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post, slikovito ali jasno se izražava Krizolog. Naše odricanje u korizmeno vrijeme trebaju siromašni zaista osjetiti. Komprimirano poručuje: ne gubi skupljajući - već skupljaj dajući.

Skoro da nema ni jednog crkvenog oca koji ne bi pisao o temi milostinje. Leon Veliki, papa od 440 do 461. god., posvećuje u svome djelu «Sermo» (razgovor) čak šest propovijedi o značenju kolekti. Prema njemu su ta skupljanja uveli sami apostoli, kako bi kršćani svojim milodarima iskazali samo Bogu dužno štovanje. Papa Leon Veliki pripisuje milostinji snagu skoro kao i krštenju, jer kao što voda uništava vatru, tako milostinja uništava grijehe. On naglašava da je vjerska dispozicija davatelja važnija od vrijednosti dara. Zato opominje i poziva, prije svih bogatije, da ne zatvore svoje srce pred siromašnima i da svoj suvišak rado daju u milostinju. Ovdje se prisjećamo da je Isus pohvalio sirotu udovicu koja je ubacila sve što je imala (Mk, 12, 41-44). Dakle milostinja se ne smije svesti samo na suvišak, što je i Leonu Velikom sigurno bilo jasno.

Suvremeni okvir

Vrijeme korizme za kršćanina jest vrijeme svjesne pokore, posta i obraćenja. To je vrijeme aktivnog nastojanja oko dobrih djela a ne pasivnog čekanja. Stoga je ono posebno prikladno za vršenja raznih djela milosrđa. U sklopu toga ne treba zaboraviti ni našu Crkvu, posebno u Bosni i Hercegovini, koja isključivo živi od milodara stranih i vlastitih vjernika. U crkvenim zajednicama se skuplja godišnje, npr. za Caritas, misije, Petrov novčić, za gradnju novih crkava itd. Dakle, skuplja se mjesečno i nedjeljno za različite potrebe biskupije i župe. Ovdje zahvalno ističem i skupljanja za našu Bogosloviju. Možda izgleda i previše i opterećujuće za ove naše prilike. No kad se zna da je milostinja djelo milosrđa, da je to čin motiviran vjerom i ljubavlju, onda je svaki milodar radosno darivanje.

Korizmeno vrijeme je izvanredna prilika moliti za sve dobročinitelje i darovatelje, te svima iskreno zahvaliti, moleći i želeći da im Uskrsli milostivo uzvrati.

Na koncu svi živimo od njegove «milostinje», čitaj milosti, milosrđa, dobrote, ljubavi.


Zadnja promjena: Boce-Team; 30.03.13 22:22; ukupno mijenjano 8 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 12.03.13 22:30

Puno je korizmenih tema vrijedno našeg razmišljanja.
Ove korizme Katolički tjednik donosi neka egzistencijalno-biblijsko-teološki uokvirena razmišljanja o sržnim korizmenim temama koje predstavlja prof. dr. Niko Ikić, rektor našeg Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. On vam u ovom korizmenom nizu govori u zadanim teološkim okvirima o istini, kušnjama-napastima, postu, dobrim djelima-milostinji, obraćenju, križu, te praštanju-pomirenju.


Dr. sc. Niko Ikić
ISTINA U LJUBAVI – LJUBAV U ISTINI
Ovdje se govori prvenstveno o istini. Riječ i pojam «istina» označava primarno misao koja je u skladu sa stvarnošću. Isto u glavi i stvari, kako bi se izrazio biskup Perić. Zanimljivo da ni jedna druga stvarnost nema toliko interpretacija kao istina i ljubav. Istinom se manipulira, nju se politizira, nju se izvrće, na nju se vrše atentati, nju se bombardira iz različitih motiva, nju se kroji i prekraja po nekakvim vlastitim mjerilima i kriterijima. Time ona devalvira. Tako se istinu relativizira i privatizira. Stječe se dojam u našem vremenu i prostoru da je grijeh svjedočiti istinu, kao da iznad istine postoje neke veće ovozemaljske vrijednosti. Što nam o istini kažu kršćanski izvori?

Sveto pismo o istini
Istina kao pojam spada u središnje pojmove Svetog pisma, ali taj je pojam u Svetom pismu ima drugačiji okvir. Zato Sveto pismo često govori o istini u različitim nijansama kao npr. vjernosti, sigurnosti, mudrosti, iskrenosti, čestitosti itd. Istina poprima ono božansko značenje, jer se istina povezuje s trojedinim Bogom, s njegovim savezom, s njegovom objavom, s njegovim Sinom. Ona ima i kristološko značenje jer je u povijesnom Isusu objavljena u potpunosti Božja istina. Ona poprima i crkveno značenje jer se Crkvu gleda kao temelj Božje istine u svijetu. Ona ima i evanđeoski karakter jer je evanđeoska riječ - riječ Istine. Svakako da pojam istine ima i antropološku dimenziju. Zato istina ima veliko kreposno značenje kako za život zajednice tako i za život pojedinca. Sve to na svoj način izražava bogoslužna riječ «Amen», koja znači vjerom, molitvom i nadom prožetu potvrdu da smatramo istinitim ono što je upravo rečeno.

Starozavjetni pisci o istini
U osobnom smislu Tobija misli da je cijeloga života hodio putovima istine i pravde (Tob 1,3) a u teološkom smislu da su sva djela i putovi Gospodnji milosrđe i istina (Tob 3,2). U relaciji osobne i božanske dimenzije istine Tobija priznaje da je grešan, jer se on i njegovi oci nisu držali Gospodnjih zapovijedi i nisu u istini hodili pred Gospodom (Tob 3,5). On kao da sve svoje životno iskustvo sažima u savjetu svome sinu kada mu kaže, ne kroči putovima nepravde, nego živi po istini i tvoja će djela imati uspjeha (Tob 4,6). Sve su riječi čovječje isprazne bez istine. Za nju se treba boriti svim silama. Nju treba steći i pribaviti, ali je ne prodavati, kaže se u knjizi Izreka (23,23). Mudri Sirah skupljenu mudrost sažima u pozivu: ne protivi se istini, radije se crveni zbog svoga neznanja (Sir 4,25). Sirah bodri da se do smrti treba boriti za istinu (Sir 4, 28). Zaključimo ovaj letimični pogled na starozavjetne naglaske o istini s prorokom Zaharijom. On opominje: govorite istinu jedan drugom, sudite istinito i miroljubivo (Zah 8,16).

Novozavjetni pisci o istini
Od mnogobrojnih novozavjetnih stavova o istini izdvojimo samo neke. Evanđelist Ivan je uz apostola Pavla veliki teolog Novoga zavjeta. On istini pripisuje oslobađajuće značenje (Iv 8,32), jer ju spasenjski veže uz Isusa, kojega on predstavlja kao Put, Istinu i Život (Iv 14,6). Zato on gleda svaku Isusovu (Božju) riječ kao istinu, pa navodi da je Isus žarko molio da Otac posveti njegove učenike u istini (Iv 17,17). Za Ivana nema veće radosti, nego li čuti da njegova djeca žive u istini (3 Iv 1,4). Pilatovo pitanje: Quid est veritas? Što je istina? – ostaje kod Ivana (18, 38) neodgovoreno. U toj formi ono ostaje kao vječno pitanje za čovjeka svih vremena. Ivan poklanja veliko značenje pojmu istine. Ona je za njega personifikacija Boga Oca, Sina i Duha. U onomu u kome nema istine, nema zapravo Boga (Iv 8,26). Uloga Duha je da uvodi učenike u svu istinu (Iv 16,13). Onda je za Ivana sasvim logično da vjernik ima biti «prijatelj istine» (Iv 18,37).

Naravno u godini apostola naroda, sv. Pavla, ne može se zaobići Kristova ambasadora i evangelizatora kada se govori o istini. Njemu je jasno da ljudi sputavaju Božju istinu svojom nepravednošću (Rim 1,18). Onima koji su nepokorni istini a pokorni nepravdi on pripisuje gnjev i srdžbu (Rim 2,8 ). Prava ljubav ne raduje se nepravdi a raduje se istini, ističe Pavao (1 Kor 13,6). On radi istine usprotivi se u lice Petru u Antiohiji budući da je zavrijedio osudu, jer je s poganima zajedno blagovao dok nisu stigli neki od Jakova, onda je okrenuo ploču i počeo se povlačiti (Gal 2,14).

Slušati istinu nije uvijek lako a prihvatiti je zna biti još i teže. Čini se da to ni Galaćanima nije bilo lako, pa ih Pavao pita: postadoh li vam neprijateljem propovijedajući istinu (Gal 4,16). Istina ima svoje neprijatelje koji joj postavljaju klopke. Takve aktiviste protiv istine pita Pavao: tko li vas je spriječio da se više ne pokoravate istini (Gal 5,7)? Efežane opominje da međusobno govore istinu, slikovito ih poziva da opašu bedra istinom, da obuku oklop pravednosti, te da potpašu noge spremnošću za evanđelje mira (Ef 6,14). Solunjane bodri da gaje ljubav prema istini (2 Sol 2,10). Pavao je svjestan velikog protivljenja istini. Doći će vrijeme kad će ljudi odvraćati uši od istine i priklanjati se bajkama (2 Tim 4,4). Vjernik ne smije istini okrenuti leđa (Tit 1,14). Za onoga tko odluta od istine svaki vjernik mora preuzeti odgovornost, te on treba uznastojati vratiti zalutalog k istini (Jak 5,19).

Isus u sklopu pouke na gori kaže o snazi molitve: Ištite i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se (Mt 7,7). Ove se riječi bez daljnjega mogu primijeniti i na istinu: Tražite i naći ćete je ili tko istinu traži istinu će naći. Ovo mi se čini kao upućivanje na traženje istine ali put do nje je trnovit i samo rijetki je nalaze, ali je ipak moguće doći do istine.

Ranokršćanski pisci o istini
Biskup Hilarije u sklopu svoje rasprave o psalmu 128, konkretno o strahu Gospodnjem, za istinu kaže: «Mnogi su putovi Božji jer on je sam Put… te pokazuje razlog zašto se naziva putom: Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Mnogo nam putova valja pretražiti i mnogim nam je putovima krenuti da nađemo jedan put, koji je dobar, a to je put istine, put kojim hodimo u život vječni … (Brevir, 2, str.1210).

Efrem Sirski kaže, da je istina samo jedna, a da su zablude mnogobrojne (Bibliothekt Kirchenvaeter, BKV, II, 149 ff). Bazilije Veliki pridodaje, da se istina ne traži lukavo ni zlobno, nego sa strahopoštovanjem (BKV, I, 281). Način predstavljanja istine niti je dokazuje, niti je pobija (BKV, VII, 90)

Origen u knjizi Protiv Celsusa (I, 52) govori o zaprekama na putu do istine. Na prvom mjestu kao zapreku istini spominje osjećaj i poziciju da mislimo kako uvijek imamo pravo, te unaprijed skovane određene predrasude. Čovjek koji traži istinu mora se unaprijed osloboditi tih prepreka, a to nije lako ni u kojem slučaju, jer su one postale dio njihove duše. Nije se lako osloboditi urođenih navika, zato npr. čovjek ne odlazi rado od svoje kuće, ne odvaja se rado od njemu dragih osoba. U tom smislu Origen želi razumjeti Židove, kojima nije bilo lako osloboditi se usvojenih navika i predrasuda još od svojih predaka.

Povratak istini u ljubavi
Istina je dakle temeljna ljudska i kršćanska vrednota. Ako je sam Isus Put i Istina i Život, onda za kršćanina nema drugog puta, ni druge istine, ni drugog života. Onda nam ljubav prema istini mora biti jednako draga kao i sam Isus a njegovi kriteriji istine vredniji od onih drugih ovozemaljskih, recimo karijerističkih, ekonomskih, pa i nacionalnih i svih inih interesa. Istina je jedna, jedincata i nerazdjeljiva. Najčešće postoji više interpretacija i putova do istine, pa je put do jedne, prave i jedincate istine otežan.

U traženju i interpretiranju istine ne smijemo zaboraviti na ljubav, jer je istina bez ljubavi odbojna, a ljubav bez istine prazna i nečasna, kaže kardinal Kasper. Prihvati golu istinu radi Isusa nije ni malo lako, ni pojedincu, ni narodu. Židovi odbaciše Istinu na Cvjetnicu u Jeruzalemu. Razapeli su je kao što ju i mi danas razapinjemo. Istina je trnovit, križni put. No drugog puta nema. Za takvom istinom nam je ići, ali u ljubavi i iz ljubavi, posebice u ovo korizmeno vrijeme, pa makar nas ona udara po glavi bilo u osobnom, bilo u grupnom smislu kad je u pitanju vjerski, kulturni, nacionalni identitet. Iz kršćanske perspektive svaki identitet mora biti izgrađen na Isusovoj istini.

Istina u ljubavi iznad svega.

------------------------------------------
------------------------------------------

USKORO!!

U nastavku korizmenih razmišljanja slijedi:
Borbe s kušnjama i napastima

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 18.03.13 0:27

Dr. sc. Niko Ikić

BORBE S KUŠNJAMA I NAPASTIMA

- Kušnja i napast nisu identični, ali povezani pojmovi. Kušnja je usmjerena na život, dok napast može uroditi smrću. Kušnja je aktivni proces ili prolaz a napast je sotonsko izrabljivanje. Bog kuša a napasnik napastuje. No kušnja može postati napast. Napasti su toliko moćne, da narod kaže, kako one u čovjeku umiru tri dana poslije njegove smrti. Ovdje ćemo ih ipak zajednički promatrati, jer se u narodu skoro poistovjećuju. S njima povezani pojmovi su patnja, bolest, žalost itd.

Postavljanje prema kušnjama
- Između mnogih otaca koji su pisali o kušnjama odabrao sam biskupa Ravene Petra Krizologa (nadimak bi značio zlatnorječiti, zlatnogovornik), koji je živio u prvoj polovici 5. st. Komentirajući Matejevo evanđelje u svojim predavanjima na početku korizme nije zaobišao ono mjesto Isusove kušnje u pustinji (Mt 4, 1-11. Sličan tekst donose i Lk 4, 1-13; te Mk 1, 12-13). U samom uvodu osmog predavanja, opravdavajući četrdesetodnevni post, Petar poziva svoje vjernike da se late vježbanja u «nebeskom oružju», jer se cijela godina posvećuje tijelu pa je logično da se nekoliko dana posveti duši, kako bismo bdjeli u Gospodinu a ne zaspali na mekom jastuku. Petar poziva da se vjernici u vrijeme korizme hrane s «nebeske pijace», da ih ne privuče zemaljski luksuz, da u dane posta najave grijehu žestoku borbu, da navijeste rat grešnim sklonostima. Petar promatra post kao nebesko oružje pa vjerniku zemaljski neprijatelji ne mogu ništa nauditi. Vjernički duh treba posebno u dane posta biti ispunjen nebeskim svjetlom pa ga ni đavao neće zavesti. Kada mi postimo, poručuje Petar, onda đavao gladuje, jer se on hrani našom grešnošću. Đavao je onaj koji nas jelom vodi do prezasićenosti, koji nam puni čašu do pijanosti, kako bi nam pomutio duh, oskvrnuo tijelo koje je stan duha, posuda duše, vrt kreposti. Sotona nastoji pretvoriti ljudsko tijelo u pozornicu grešnih sklonosti, u kazalište užitka. Đavao se nasićuje kad nas napasti obuzimaju, luksuz privlači, oholost tjera, srdžba obuzima, bijes ispunja, zavist zapaljuje, grijeh ražari, brige zabrinu, svađe more, želja za dobitkom zarobljava, lihvarenje mami, novčanici pritišću, želja za bogatstvom zavodi. Kada kreposti umru ožive grešne sklonosti, tada ožive đavolske kohorte i sotonske legije koje svijet ispunjaju grobovima i vežu ga robovskim lancima. Protiv takvih sam čovjek nema šanse. Samo ih Gospod Bog može pobijediti. Kao Pobjednik došao je na svijet i postavio je četrdesetodnevni post kao zaštitno oružje.

Taktika sotone
U sotonskim kušnjama post razgolićuje zavodničku taktiku đavla, koja se sastoji u odgovaranju od posta, u priklanjanju razuzdanosti, pijančevanju, razvratnosti. On svim silama nastoji sijati neslogu, pobuđivati na mržnju, kovati spletke, podjarivati bijes, uvoditi u laži, povećavati lakomost, primamljivati dobitkom, iznuđivati zakletve itd. On posebno nastoji odvratiti od milosrđa, milostinje, posta i dobrih djela. On se predstavlja i kao dobar poznavatelj Pisma. U pustinjskoj kušnji postaje jasno da sotona ima strah od Isusova posta, pa ga nagovara da uzme od kamena pretvorenog kruha, kako bi prestao postiti. On Isusa nagovara da se baci dolje, da mu se pokloni. Petar zaključuje da je lakše čovjeka strovaliti u ponor, nego li ga uzdignuti u visine. Sotona pak zavodeći nudi čovjeku prividne visine da bi ga strovalio u ponor, da bi mu se čovjek ničice poklonio. Sotona mu nudi bogatstvo, moć, čast i slavu, sve ono što samom sotoni ne pripada. Ali čovjeku post pomaže uzdizati se k Bogu a onaj koji posti jedino se Bogu svome klanja. Sotona je toliko nasrtljiv, lukav, uporan i jak da ga se ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom, zabilježio je Marko (9, 29) Isusov zaključak u slučaju ozdravljenja padavičara.

Kršćanin na «ratnom polju»
- U svom devetom predavanju slijedio je nastavak komentara Isusove kušnje u pustinji. Petar promatra vjernike slikovito kao «ratnike» i poziva ih da posteći u vrijeme korizme izađu na «ratno polje». To je pravo vrijeme da se odstrani mlitavost duha i pospanost života, da se tijelu «ukradu» grešne moći. To je pravo vrijeme borbe između razuzdanosti i posta, suzdržljivosti i raskošnosti, čistoće i naslade, vjernosti i nevjernosti, pobožnosti i bezbožnosti, strpljivosti i bijesa, pohlepe i darežljivosti, milosrđa i lakomosti, poniznosti i oholosti, svetosti i grijeha. Ovu borbu u korizmenom vremenu vjernici vode protiv sotonskih legija po uzoru na Krista. Tko ne izađe na bojno polje kreposti taj će izgubiti nagradu i slavu, pobjedničku palmu i lovorov vijenac pravednosti. Đavao ne može ništa onome tko posti, on od njega bježi, iako ga pokušava zavesti, kao i samog Isusa.

Napast kao duhovna gripa
- U jednoj svojoj tematskoj propovijedi o postu i milostinji Petar Krizolog ih povezuje s kušnjama kad konstatira da su mnogi narodi pobjeđivali u ratovima ali su podlegli u borbi s tijelom. Mnogi junaci nisu nikada okrenuli leđa neprijateljima ali su predali svoja prsa napastima. Tako su pobjednici postali podanici i robovi svojih strasti. Oni koji su vladali narodima služili su grijehu, na jednoj strani su bili strah i trepet a na drugoj igračka strasti. Petar se glasno pita: Otkuda to dolazi? To mu ne izgleda kao razborito ponašanje, nego kao pospanost, to je za njega ludost i nešto ne normalno. Pita se, zašto vjernik ne slijedi Krista u postu, kao što gripozni bolesnik radi ono što mu liječnik propiše? On gleda i jednu duševnu «gripu» koja čovjeka ruši u ponor. Zajedno s Pavlom u poslanici Rimljanima priznaje, da dobro ne prebiva u čovjekovu tijelu, pa čovjek ne čini dobro koje bi htio, nego zlo koje ne bi htio, to čini grijeh koji je u čovjeku (7, 18-20). To zlo u čovjekovu tijelu je za Petra požuda, ona gori u njegovim žilama, ona žari u njegovoj krvi, te izbija u njegovim strastima. Ta gripa čovjekove naravi je majka njegove boli, njegovih strasti. Ona uspavljuje duh a povećava nagone tijela, sve pruža tijelu kako duši ne bi ništa ostalo. Ona čini čovjeka ubojicom samoga sebe. Kada se čovjek osjeća duhovno tako gripozno bolestan neka se obrati nebeskom liječniku.

Drugi bibljijski tekstovi
- Kušnju ili napast dodiruju i drugi biblijski tekstovi koje Petar ovdje ne spominje. Očito su napasti i kušnje bile uočene već od novozavjetne zajednice kao veliki kamen spoticanja kršćanstvu kada je u sastav molitve Očenaša ušlo: … i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla (Mt 6, 13). Pavao se na više mjesta u više svojih poslanica (prva Korinćanima, Galaćanima, Solunjanima) osvrće na temu kušnje. On hrabri i bodri članove korintske zajednice da ih može zahvatiti samo ljudska kušnja. Ako je Bog dopustio kušnju Isusa onda on dopušta i kušnju kršćana ali ne preko njihovih granica. To znači ako već dopušta kušnju onda će im dati i snage da izdrže (1 Kor 10, 13). Pisac poslanice Hebrejima pridodaje da je trebalo da Isus postane i u kušnji braći sličan, jer u čemu je iskušavan trpio može iskušavanima pomoći (Heb 2, 18).

- Jedno od sustavnih biblijskih mjesta o kušnji nalazi se u Jakovljevoj poslanici (1, 2-28). U svojoj teologiji kušnje Jakov joj pripisuje veliku korist. Kršćanin ju ne treba smatrati kaznom, već pravom radošću i blagom «znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću» koja treba biti savršena. Tako prokušani primit će vijenac života. Jakov snažno ističe da Bog ne napastuje, nego čovjeka napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Ako joj se čovjek preda ona onda rađa grijehom a grijeh duhovnom smrću. Kršćani ne smiju biti samo slušatelji riječi nego i vršitelji riječi, jer je vjera bez djela mrtva (Jak 2, 17).

- Veliku ulogu molitve u borbama s kušnjama i napastima ne treba posebno ni isticati.

- O molitvi treba manje govoriti a više moliti.

- Stoljeća prolaze, ljudi se mijenjaju a kušnje ostaju. Duhovna iskustva prošlih stoljeća mogu i nama danas biti korisna, posebno u vrijeme korizme.



------------------------------------------
------------------------------------------

USKORO!!

U nastavku korizmenih razmišljanja slijedi:
Post - lijek protiv duhovnih bolesti




Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 22.03.13 1:35

Dr. sc. Niko Ikić
POST – lijek protiv duhovnih bolesti

Čistom srijedom započeli smo korizmu. Pojam «korizma» je doživio modifikaciju a dolazi od lat. riječi quadragesima. Radi se o četrdeseto-dnevnom postu po uzoru na samog Isusa. Kršćanska tradicija stavila je ovaj post neposredno prije muke, smrti i uskrsnuća Isusova. Broj «40» povezuje se upravo s Isusovim postom kroz četrdeset dana, te četrdeseto dnevnim boravkom na zemlji od uskrsnuća do uzašašća. Vrijeme korizme ide prema svome vrhuncu u Velikom tjednu. Poslije „čiste srijede“ ostao nam je još obavezan post na Veliki petak. Što nam danas znači post?

Smisao posta prema Starom zavjetu
Post poznaju skoro sve religije svijeta. Tako i kršćanstvo. Post u Svetom pismu je česta tema. To posebno vrijedi za Stari zavjet. Židovi su bili obvezni postiti jednom godišnje i to na Dan pomirenja, kako se vidi iz Levitskog zakona. Tamo se doslovno kaže: «U sedmom mjesecu, deseti dan toga mjeseca, postite i ne obavljajte nikakva posla, ni domorodac, ni stranac koji među vama boravi. Jer toga dana nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih grijeha… Trajan je to zakon», naglašava se u zakoniku (Lev 16, 29-31). Ovo ne znači da Židovstvo ne pozna i druge dane posta. Na post se pozivalo u posebnim okolnostima, kao npr. u doba posebnih nevolja, nesreća, žalosti, uz posebne blagdane kao npr. Purim, kao i za potporu određenih molitvenih molbi. Postili su Mojsije i Ilija. Prema Augustinu prvi predstavlja zakon a drugi proroke. Bilo je i onih koji su tjedno postili kao npr. farizeji dva puta i to ponedjeljkom i četvrtkom. Post se sastojao u potpunom uzdržavanju od jela i pića od izlaza sunca do njegova zalaza. Sigurno je u svemu tome bilo i puno vanjštine. Prorok Izaija konstatira da takav post nije Bogu ugodan. Za njega je smisao posta u kidanju nepravednih okova, u razvezivanju jarmenih spona, u puštanju potlačenih na slobodu, u slamanju svih jarmova, u podjeljivanju kruha s gladnima, u primanju pod krov beskućnika, u odijevanju golih (Iz 58, 6-7).

Novi zavjet o postu
Novi zavjet nema puno mjesta koja govore o postu. Sinoptici (Matej, Marko i Luka) donose pitanje Ivanovih učenika: zašto Isusovi učenici ne poste dok to drugi čine? Čini se da Isus s takvim postom s puno vanjštine nije bio zadovoljan, iako su oni pripadali starozavjetnom pokorničkom bogoslužju. On je tražio neupadni preokret srca bez upadljivih vanjskih znakova. Zato kaže svojim učenicima: «Ti naprotiv kada postiš, pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je u skrovitosti… uzvratiti će ti» (Mt 6, 17-18). Ovo se čini Isusovom preporukom da se posti. Važnost posta on naglašava kada kaže: «Ovaj rod (demona) ničim drugim ne može se izagnati osim molitvom i postom» (Mk 9,29). Važnost posta ponajviše svjedoči posteći četrdeset dana prije svoga javnog nastupa, kada ga je i sam đavao kušao. Smisao posta treba tražiti u ne navezanosti na bogatstvo, u svojevoljnom suzdržavanju, u odricanju sama sebe, u otvorenosti Božjoj milosti, u ljubavi prema bližnjemu, u težnji za istinskom pravednošću, u poniznom prihvaćanju vlastita životna križa. Ispravna namjera čini post religioznim činom. Tako npr. uzdržavanje od jela iz pobuda zgodne linije ili figure, nije religiozni post.

Otačka tradicija o postu
Sveti oci ranokršćanskog razdoblja često su pisali o važnosti posta, o načinu ispravnog posta te o crkvenim danima posta. Važnost posta u tom razdoblju svjedoči i činjenica da se postilo za vrijeme održavanja pokrajinskih i općih koncila, kao i praksa da su i katekumeni (kandidati, pripravnici za krštenje) postili u fazi priprave na krštenje. Čak ni bolesni i slabi nisu tada bili pošteđeni posta. Naučavalo se da su sami apostoli odredili post. Oci počinju post teološki vrednovati. Dopustite da kratko predstavim misli o postu trojice od mnogobrojnih otaca koji su pisali o postu. Neka to budu: Tertulijan, papa Leon Veliki i Petar Krizolog.
Tertulijan posvećuje jedan spis temi posta u grupi svojih apologetskih radova. Tu on opisuje da je nagon za jelom bio povod prvom iskonskom grijehu. Puni stomak sprječava duh na putu prema božanskim težnjama. Čovjek ne smije postati rob stomaka. Zato taj nagon za jelom treba postom posebno energično obuzdavati. Po njemu je Bog upravo zato dao svome izabranom izraelskom narodu posebne propise što smiju a što ne smiju jesti.

Smisao posta prema papi Leonu Velikom
Papa Leon Veliki naziva korizmeni post četrdeseto-dnevnim vježbama. On piše dvanaest dugih propovijedi o postu. Neke propovijedi imaju pet-šest točaka na više stranica. Između ostaloga papa ističe, da se ljudske tjelesne želje protive onim duhovnim vrednotama a bez njih čovjek nema pravog mira ni prave slobode. Zato mu je koristan četrdeseto-dnevni post. On je intenzivna borba ne samo protiv krvi i tijela nego i protiv mračnih sila zloće u nama. Obuzdavanjem tijela treba duša biti ojačana, posebno za praštanje, jer samo onomu koji prašta bit će i oprošteno. Prva zapovijed milosrđa je drugome oprostiti koji nam je učinio uvredu. Praštanjem se čisti vlastito srce. Smisao posta leži u revnom ispunjavanju vjerskih obveza, u bdijenju pred sotonom čije je kraljevstvo ugroženo pa on traži pozaspale žrtve. Zato postom treba tijelo da odumre a duh da oživi. Postom se uviđa smisao za više ideale, za veće dobro, za veće milosrđe. Dužnost je kršćanina u postu prihvatiti i trpljenje s Onim koji je za sve trpio. Smisao posta je i u odbijanju svih krivovjerja i očuvanju pravovjerja. U sotonskim napadima đavao traži prvo potkopati vjeru čovjeka. Što đavao više navaljuje to kršćanin treba više osluškivati Riječ Božju. Post je usko povezan sa nutarnjom obnovom kao i sa spremnošću činiti dobra djela a posebno davati milostinju. U tom smislu potiče on kako bogate tako i siromašne. Svi jednako trebaju svladavati svoje strasti neprijateljstva, osvete, mržnje, svađe itd. Što više treba ih pretvoriti u njihove suprotnosti za vrijeme posta. Tko želi s Kristom uskrsnuti, taj mora s njim i umrijeti, tj. grijeh u njemu mora odumirati. Svatko tko misli da je lako izbjegavati grijeh taj se vara. Na one koji se bore protiv grijeha sotona nasrće posebno u korizmenom vremenu, jer post izaziva zavist sotone. Zar se nije približio i samom Isusu? Papa Leon Veliki upozorava da kršćanski post ne smije proizlaziti iz proklinjanja jela i pića, kako su to krivovjerni montanisti naučavali. Grijeh ne leži u jelu i piću, nego u prekomjernosti.

Savez posta i milosrđa
Za Petra Krizologa post je usko vezan uz molitvu i milosrđe. Sve troje mu se čini jednim izvorom kreposnog života. Što molitva traži, post postiže a milosrđe dobiva. Sam post je za njega poput duhovnog zida, barjaka vjere, pobjedničkog znaka svetosti. On veliki značaj posta povezuje uz svijetle likove Staroga zavjeta. Post bi Adama zadržao u raju ali ga je nesuzdržljivost protjerala iz njega. Post je Noi sačuvao barku dok se svijet utopio u nesuzdržljivosti. Lot je postom ugasio požar nad Sodomom. Post je rasvijetlio lice Mojsija pred gorućim grmom, dok je narod jedući i pijući utonuo u tamu poganskog krivovjerja. Post je uznio Iliju na nebo, dok je pijančevanje strovalilo nemirnog Ahaba u pakao. Post je učinio Ivana Krstitelja najvećim od žene rođenim, dok je neumjerenost učinila kralja Heroda ubojicom.

Duhovno gripoznom bolesniku prvi lijek je post, ali za potpuno ozdravljenje potrebno je i milosrđe. Post ozdravlja ali su se udovi osušili od duge gripe, pa ih se mora namazati uljem kako bi se osvježili. To ulje za njega je milosrđe. Post liječi rane a preostali ožiljci mogu se odstraniti tek milosrđem. Post je najbolje sredstvo iskorijeniti strasti, a milosrđe mu leži kao temelj. Što je duša tijelu, to je milosrđe postu. Post je poput kreposnog broda koji treba milosrđe kao luku spasa. Post i milosrđe čine neraskidivi savez. Post nam otvara nebo a milosrđe je naš odvjetnik. Naš post neka bude poslastica za siromašne. Post bez milostinje nije pravi post.




Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 26.03.13 1:41

Dr. sc. Niko Ikić
SMRT NA KRIŽU – PUT U ŽIVOT

"Puno je onih koji idu za križem, ali je malo onih koji nose križ“ kaže jedna njemačka poslovica. Ona očito cilja na mnogobrojne kršćane, među njima i katolike, koji su dokumentarno kršteni, ali životom ne potvrđuju svoju vjeru. Zar nije čudo i u naše vrijeme da ljudi za «vjeru» rado vojuju, ali nerado žive po vjeri. Najveći znak prijanjanja uz kršćansku vjeru jest vjersko prihvaćanje križa i na križu Raspetoga.

Kršćaninov život počinje u znaku križa. Križ ga prati u svaku stopu njegova života, od povoja do pokopa. U njemu se kršćanin rađa, miče i umire. On mu stoji svakog dana pred očima, svjesno ili nesvjesno. Ako li ikada toliko svjesno onda zasigurno na Veliki petak.

Misterij križa u bibliji
Tko je gledao film «Pasija» tomu će biti kristalno jasno koliko je značenje križa u Bibliji. Ne samo u tom neobičnom krvavom filmu, nego u cijeloj novozavjetnoj teologiji, križ zauzima središnje mjesto. Križ je postao prepoznatljivim znakom kršćanstva, znakom našega spasa. Židovima je bio sablazan a poganima ludost (1 Kor 1,23). Poznati rimski književnik i političar Cicero, koji je živio malo prije Krista, zastupao je tezu da se križ mora udaljiti od rimskog građanina ne samo tjelesno, nego i duhovno ga odstraniti iz njegovih misli, srca, očiju, i ušiju.

Upravo križ u takvom ludom i sablasnom kontekstu izabra Isus kao simbol svoga poslanja, kao mjesto svoga raspeća. Na križu raširi ruke da bi nas sve zagrlio. Na križu mu bi probodeno rebro kako bismo mi mogli ući u kuću Očevu. Neshvatljivo, da upravo Bog po križu nudi čovjeku svoje spasenje. Ta sramota i kazna križa se ne uklapa u životnu i religioznu filozofiju grčko-rimskog svijeta a niti u židovsku teologiju. Zato povici: raspni ga, raspni. Ma zašto? Jer nisu prihvaćali da «osuđenik» može spasiti osuđene, da «prokletnik» može pobijediti prokletstvo. Jer huli na Boga, ne poštuje subotu, jer je krivi prorok, prozvao se mesijom, sinom čovječjim…

Upravo zato žele ga raspeti, kako bi konačno križ zapečatio njegovu sudbinu, kako bi jednom zavladao mir. Vrlo simptomatično u osudi Isusa Židovi su se pokazali spremnim na suradnju s inače omraženom rimskom vlašću. Ujediniše se vlast i čast u zabadanju noktiju u tuđe živo meso. Optužba je tada modificirana, sigurno ne i zadnji puta. Od vjerskog heretika i bogohulnika postao je neprijatelj vjere, od krivog proroka postao je opasni huškaš protiv javnog mira koji ugrožava i moćno Rimsko carstvo. Predstavljen je protivnikom cara, jer ga samo rimska vlast može osuditi na križ. Zato, raspni ga, raspni, na križ s njim, da mu križ zauvijek satre sve «sablasne, sramotne i lude» tragove u narodu. Sam je izabrao samar, sam neka ga i nosi.

Križ je dakle tada bio znak kazne, sramote i ludosti. Iz ove perspektive gledano upravo zato imamo u Starom zavjetu samo aluzije na križ, kao ono mjesto kada Mojsije stavi mjedenu zmiju na stup (Br 21,9), u čemu Ivan gleda prasliku Krista na križu raspetoga (Iv 3,14).

Novo značenje križa nisu razumjeli, niti odmah prihvatili, ni Isusovi učenici. Kad Isus najavljuje trpljenje, patnju, smrt…, Petar to ne shvaća niti prihvaća, za njega je to neprihvatljiva i opasna avantura: «Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi» (Mt 16,22). Iz te perspektive razumljiv je Petrov pokušaj mačem braniti Isusa. Novu teologiju križa ponajviše razvijaju Pavao i Ivan. Oni prepoznaju križ kao Božji naum spasenja. Pavao u križu prepoznaje istinsku mudrost, pa ne želi znati ni za kakva drugog Isusa osim onog raspetoga (1 Kor 2,2). Ivan u križu gleda buduću slavu. On vidi u drvu križa drvo života, u stablu križa stablo života (Otk 22,2.14.19).

U tom svjetlu se shvaća da je Učiteljev križni put i put njegovih učenika: «Ako dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi» (Mt 16,24). Taj ga put vodi po smrti u život.

Tajna križa
Križ je postao za kršćane znakom spasa i radosti. On posta svjetskim oltarom Isusove žrtve. On je ujedno sudačka stolica i izvor svakog blagoslova, znak pobjede života nad smrću. U takvom značenju jeruzalemski križ postao je relikvija nad relikvijama, drvom života. Kako nam svjedoči Grgur Nazijanski među prvima koja je počela nositi taj znak na svojim prsima bila je sv. Makrina. Ona je s takvom vjerom nosila dio križa na kome je Isus izdahnuo. Nošenje znaka križa proširilo se sve do današnjih dana, mada kod nekih iz pomodarskih motiva.

Ivan Damašćanski posvećuje temi križa 11.glavu četvrte knjige o pravoj vjeri. Po svome značenju on povlači paralelu između židovskog obrezanja i kršćanskog križa, kojeg svaki kršteni dobiva na svojem čelu. Kao što su se Židovi po obrezanju razlikovali od drugih, tako se i kršćani po križu razlikuju od drugih. U njemu se kršćani međusobno prepoznaju. Za kršćanina je križ pečat, oružje i znak pobjede u borbi s đavlom. Križ je znak ohrabrenja ležećima, znak sigurnosti stojećima, znak potpore slabima.

Križ je vodič onima koji se obraćaju, spas duše i tijela, obrana od svakog zla, oružje svake dobrote, oproštenje grijeha, mladica uskrsnuća, drvo života. Prema Ivanu Damašćanskom drvo života iz starozavjetnog raja simbolizira upravo Isusov križ. Po prvom drvetu smrt, po drugom drvetu spas. Predznak križa on vidi u blagoslovu kojeg patrijarha Jakov, Izakov sin, podjeljuje Efrajimu i Manašeu, Josipovim sinovima, kada je ruke ukrstio (Post 48,14). Nadalje on vidi predznak križa i u Mojsijevom štapu, kada ovaj s njime razdjeljuje more kako bi Izraelci po suhu mogli proći (Izl 14,16) i slično.

Ciprijan misli da kršćani čine znak križa na svome čelu po uzoru na onaj starozavjetni znak «tau», kojim su bili obilježeni oni Jeruzalemci koji su tugovali i plakali zbog onih gnusoba koje su se dogodile u Jeruzalemu (Ez 9,4). Znak «tau» imao je u starom alfabetu oblik križa. Ćiril Jeruzalemski preporuča da se čini znak križa nad svime, npr. nad kruhom, što su činile i naše bake, dok su kruh same mijesile i pekle. Već spomenuta Makrina je činila znak križa na očima, ustima, na srcu, svjedoči Grgur Nazijanski. Prema Ćirilu na znak križa dršću demoni. Njega treba činiti prije svega sa srcem, a onda tek s rukom. Kod pravoslavnih pri križanju tri prsta simboliziraju Presveto Trojstvo a dva savijena prsta simboliziraju dvije naravi u Isusu Kristu. I znak križa i Raspeti na križu nas spajaju, samo mu se moramo vjerodostojno približiti, svatko sa svoje strane.

Poruka Križa
Kao što je ponoć kraj jednog i početak drugog dana, tako i križ objedinjuje dvije dimenzije. Prividno se čini kraj i propast, ali istovremeno i novi početak. Čini se smrt a u biti je rađanje. Zar mjesec i sunce nestanu kada zađu, pita se Meša Selimović. Smrt na križu rađa životom. Smrt i život su jedno kao što su esencijalno jedno rijeka i ocean. U tom smislu kliče papa Leon Veliki u svojoj propovijedi o muci Gospodnjoj: Tvoj je križ, Gospodine, izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti. Po njemu vjernici dobivaju jakost u slabosti, slavu u sramoti i život u smrti. Poruka zemlje glasi: mi živimo da bi smo umrli. Poruka Isusovog križa glasi: mi umiremo da bi smo živjeli.


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Boce-Team on 27.03.13 21:07


Dr. sc. Niko Ikić
OBRAĆENJE – put unutarnje preobrazbe

U sklopu naviještanja kraljevstva Božjeg bitni element je poziv na obraćenje, na obrat duha, na promjenu života, na promjenu puta, na vraćanje natrag ali ne unazad, na nutarnji okret, kako se najjednostavnije kaže, na pokoru. Ivan Zlatousti u svojoj homiliji o napasniku navodi pet putova pokore: prvo osuditi grijeh, drugo oprostiti uvredu bližnjemu, treće pobožno moliti, četvrto davati milostinju i peto živjeti ponizno.

Obraćenje je animirano vjerom u svjetlu Božje Riječi i sastoji se, s jedne strane, u uviđanju i odvraćanju od vlastite grešnosti i svakoga zla, a s druge strane u priklanjanju i prihvaćanju Boga, ali ne samo deklarativno nego istinskim životom po djelima ljubavi. U procesu obraćanja (metanoji) su bitna dva elementa: tu je prvi subjekt Bog koji čovjeku prašta a drugi subjekt je čovjek koji treba obraćenje i koji se obraća. Čovjek se od Boga grijehom udaljava a obraćenjem mu se približava. Inicijativa je na Božjoj strani. Jeremija kaže: obrati me, da se obratim (Jr 31, 18). Čovjekov povratak k Bogu je ujedno i povratak k Crkvi. Čovjek je tim procesom zahvaćen kao cjelovito biće a njegovo obraćenje ga stvara novim bićem. Oba elementa, kao i sam proces preobrazbe i nutarnjeg obraćenja ponajbolje izražava prispodoba koju možemo istovremeno nazvati: o milosrdnom Bogu-Ocu ili o izgubljenom sinu (Lk 15, 11-32), koju obrađujem u sklopu teme pomirenja i praštanja.

Jona – osporavani znak

Poziv na obraćenje čini bitni dio proročkog propovijedanja. Tako su činili Joel, Ezekijel, Sefanija i drugi. Analitički gledano možda je najbolji starozavjetni primjer procesa obraćenja prorok Jona. Njegovo iskustvo pokazuje da Bogu, koji želi spasiti čovjeka pojedinca (Jonu) i sve Ninivljane (cijelo čovječanstvo), ništa nije nemoguće. Jona je tipični primjer izraelskog partikularizma.

On je ozlojeđen da Bog nudi oproštenje i njihovim neprijateljima. On bi želio vidjeti njihovu kaznu a ne oproštenje. Niniva, koja je razorena u 7. st. prije Krista, postala je prototip Bogu neprijateljskog grada, koja se ipak obratila za razliku od Jeruzalema, Bogu miloga grada. Božjoj strpljivosti i milosrđu zaista nema kraja. U paraboli Jona se opire svome proročkom poslanju koje mu je namijenio Jahve. Što više on okreće u suprotnom pravcu od Ninive, bježi u Taršiš, želi biti daleko od Jahve.

On bježi od stvarnosti, spava tvrdim snom, dok se digla silna oluja, i to upravo zbog njega, pa su u opasnosti i drugi ljudi. Bježeći od Jahve sve je bliži smrti. Bačen u podzemlje dolazi do dna svoje ograničenosti. Bog ga spašava velikom ribom. Jona polako progledava, ali još ne potpuno. Ponovo čuje Božji poziv da ide u Ninivu, prihvaća ga, ali ne potpuno, nego sa svojim primislima. Odlazi, propovijeda trećinu dana i trećinom svoga žara, volje i snage. No i to je dovoljno za obraćenje Ninivljana od njihova zlog puta i nepravdi koje su počinili, ali još ne i za njegovo obraćenje. Obraćenje Ninivljanja izaziva bijes, a ne radost u Joni. Njemu je čak krivo, jer je očekivao Božju kaznu za njih, a

On im se smilovao, jer je bogat milosrđem. Od bijesa ne želi više živjeti, želi umrijeti. Na smrt je zlovoljan, jer je njegova volja puna zla. No, Bog ne želi njegovu smrt. On spašava obraćene Ninivljane a Jona se zbog toga ljuti i to «s pravom» kako sam misli. Bog želi obraćenje svih a čovjek katkad ne, iz vlastite zavisti i zle volje. No i s takvim čovjekom se Bog služi u spasenju drugih. Ninivljanima je bio znak i poziv na obraćenje (Mt 12, 39-41). Možda i u nama koji puta «čuči» moderni Jona.

Proces obraćenja Samarijanke

Cijeli Novi zavjet je prožet idejom obraćenja iako se obraćenje doslovno kao pojam ne spominje tako često. Ovdje navodim samo neka fragmentarna mjesta. Marko na samom početku svoga evanđelja poziva: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje.

Obratite se i vjerujte evanđelju» (Mk 1, 15). Petar osnažen silaskom Duha Svetoga hrabro i uspješno propovijeda na Pedesetnicu i poziva: «Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista, da vam se oproste grijesi i primit ćete dar Duha Svetoga» (Dj 2, 38).

Evanđelist Ivan opisuje primjer obraćenja Samarijanke na Jakovljevu zdencu a preko nje svih Samarijanaca. Pisac opisuje stupnjevito prepoznavanje od strane Samarijanke. Ona prvo u njemu vidi muškarca, pa onda Židova, onda otkriva u njemu proroka i na kraju Mesiju. S muškarcem bi koketirala, sa Židovom ne bi raspravljala jer su suparnici, od proroka je pročitana a od Mesije spašena. Procesi prepoznavanja su zapravo koraci obraćenja. Ona kao strankinja uviđa tu mesijansku dimenziju u Isusu prije apostola.

Samarijanka je došla na zdenac o šestoj uri (Iv 4, 1-42). Dakle negdje oko podne. Došla je kad nitko ne dolazi, jer u sebi nešto krije, ne želi susretati druge. Bježi od njih. No nakon obrata njena duha ona ima pozitivni nagon ići u susret ljudima. Ona se sama stavlja u proročku službu naviještanja i svjedočenja. Obraćenje nuka na životno svjedočenje. Ovo posebno zorno osvjetljava Pavlovo obraćenje.

Pavlovo obraćenje

Pavlov poziv smatra se temeljnim događajem za povijest Crkve. Koliko je bio važan svjedoči i činjenica da ga evanđelist Luka spominje na tri mjesta a sam Pavao ga dotiče na više mjesta u svojim poslanicama a posebno u Galaćanima. Od progonitelja i krvnika obraćenje učini propovjednika i apostola naroda.

U opisu u Djelima apostolskim (9, 1-18) radi se zapravo o dva viđenja: Pavlovo i Ananije, učenika u Damasku. Ananija ne može k sebi doći. Kao da Bog ne zna za Pavlovu prošlost. Ne vjeruje da upravo on sada treba tražiti Pavla od koga se krije i bježi, jer je čuo za Pavlova zla i progone, čuo je za kršćanskoga inkvizitora, zna da je službenik farizeja, progonitelj s dozvolom i punomoći velikih svećenika.

Ananija se opire a Bog ga šalje k oslijepljenom Pavlu, jer ga je izabrao kao svoje navjestiteljsko oruđe. Po prestrašenom Ananiji Pavao progledava i napunja se Duha Svetoga. Krvnik i progonitelj postade mu bratom. Od inkvizitora postade evangelizator. Pavao se po obraćenju odmah dade na propovijedanje, prvo u Damasku, pa u Jeruzalemu a onda po cijelom tadašnjem svijetu Rimskog carstva. Farizej obraćenjem postade apostolom pogana.

Augustin – bojao se biti oslobođen

Augustin u procesu obraćenja, kojega je i sam doživio, poziva da čovjek uništi ono što je sam sagradio, kako bi Bog mogao spasiti ono što je on stvorio. Obraćenju grešnika se najviše raduju Bog i njegovi anđeli. Ovdje aludira na onu radost Pastira i Oca, koji se raduje kad nađe izgubljenu ovcu, odnosno kad mu se vraća izgubljeni sin. Također pobjedonosni kralj slavi kad pobijedi. No pobjede nema bez borbe, kaže Augustin.

Što je veća opasnost u borbi to je veća i radost pobjede. Velikoj radosti prethodi velika jad, nevolja, opasnost itd. Obraćenje velikih ljudi je također velika radost. Tu on spominje obraćenje Pavla. Svakako da spominje i svoje osobno obraćenje. Zato je njegovo iskustvo o procesu obraćenja dragocjeno. Svoju mukotrpnu borbu opisuje u osmoj knjizi svojih Ispovijesti. Kada je osjetio Božji poziv u sebi onda su se u njemu počele svađati dvije volje, ona stara i ova nova, ona tjelesna i ova duhovna. Unutarnja borba u njegovoj duši bila je tako jaka da ju je skoro razdirala. Njegovu tjelesnu volju držao je đavao čvrsto svezanu u svojim lancima.

On priznaje da je u njemu iz tjelesne volje nastala požuda, kako je služio požudi ona je u njemu postala navika, kojoj se dugo u životu uopće nije protivio. Tako se požuda preko navike pretvorila u potrebu. Osjećao je da je lancima vezan poput roba. Na početku kada je osjetio Božji poziv na obraćenje nova volja je bila preslaba onu staru naviku odstraniti. Borbu tjelesnoga i duhovnoga nosio je u sebi. Tijelo je bilo slabo opterećeno navikama. Na početku se protivio svim svojim silama boriti protiv sebe. Bojao se biti oslobođen. Poput pospanog želi i dalje ostati u krevetu, moli za još trenutak, dva. A onda je konačno shvatio svu svoju bijedu i odlučno se obratio. Iskustvo drugih i pomoć prijatelja a prije svih Božja milost pri tome su mu pomogli.

Njegovo pak iskustvo mnogima je pomoglo. Nema nikoga koji ne bi bio dužan uvijek biti bolji. Slično izriče latinska poslovica: Qui cessat esse melior, cessat esse bonus - okaniš li se težnje da budeš bolji, prestat ćeš biti i dobar. To znači da su na obraćenje pozvani svi ljudi: mladi i stari, grešni i oni manje grešni, jer nam je svima dužnost obnavljati se svakodnevno od prljavštine smrtnosti.

Zato je obraćenje poziv i izazov svima, posebno pred Uskrs.

Sponsored content

Re: Korizmena razmišljanja

Postaj  Sponsored content Today at 5:10


    Sada je: 10.12.16 5:10.