Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Ekumenske misli

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Ekumenske misli

Postaj  Boce-Team on 29.04.13 19:02


U četiri nastavka donosimo članke dr. sc. Nike Ikić objavljene u Glasu Koncila 2012. godine.
Piše: Dr. sc. Niko Ikić
Pokoncilski ekumenski dijalog između katoličke crkve u hrvata i srpske pravoslavne crkve (4)
„Konkretni doprinos treba biti prvo na vlastitoj strani u aktivnom otklanjanju barijera, barikada i blokada na ekumenskom putu. U tom duhu treba shvatiti i prihvatiti stavove crkvenih poglavara, da put ekumenskog dijaloga mora razborito voditi prema »čišćenju kolektivne svijesti«, kako potpisaše zajedno carigradski patrijarh Dimetrios I. i papa Ivan Pavao II. u Fanaru 1979. godine ili takav put treba voditi prema »pročišćavanju povijesnog pamćenja«, kako se izrazio papa Ivan Pavao II.“

Pogled na neke važne ekumenske događaje na ovim prostorima

Iako ekumenske ideje još uvijek nisu dovoljno prodrle u široku bazu vjernika mora se istaknuti da su naznačeni dokumenti Sabora i mnogi iskreni ekumenisti silno pridonijeli stvaranju povoljnije ekumenske klime na općecrkvenoj razini. Tome su posebno pridonijeli susreti na najvišem vrhu. U nizu mnogobrojnih ovdje ističem onaj prvi susret nakon dugih stoljeća, kada su se 5. siječnja 1964. u Jeruzalemu zagrlili papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I. Ne može se zaobići ni onaj povijesni susret spomenutih, kada su 7. prosinca 1965. istodobno u Rimu i Istanbulu (Carigradu) dokinuli ekskomunikacije. Boljem ozračju na ekumenskom području, pored papinskog Tajništva za jedinstvo kršćana, veoma su doprinijeli članovi Mješovite međunarodne teološke komisije, koja je počela s radom 1980. god. na Patmosu. Dokumenti te komisije su vrlo značajni za teološki dijalog. U svjetlu političkih događaja valja spomenuti rušenje željezne zavjese, konkretno rušenje Berlinskog zida 10. studenoga 1989, koji je pokrenuo proces oslobađanja istočnog bloka od komunističkog jarma, u čijem se krilu nalazila većina pravoslavnih zemalja. Od tada se očekivao još veći i brži ekumenski zamah koji se ipak u većoj mjeri nije ostvario. Priželjkivalo se da će nestajanje nekih granica ubrzati i crkveno jedinstvo. Umjesto toga došlo se do novih granica i barijera, došli su neki neočekivani problemi kao npr. pitanje grkokatolika koji su preživjeli željezne režime.

Hrvatsko-srpski crkveni susreti

Iz dosadašnjega prilično kritičnog prikaza ekumenskog stanja kod nas mogla bi se dobiti kriva slika da se kod nas nije ništa pozitivno učinilo u tom pogledu. To je pak jednako krivo kao i tvrdnja da smo sve savršeno učinili i da nemamo što više učiniti. Poneseni ekumenskim duhom Drugoga vatikanskog sabora neki hrvatski katolički teolozi silno su pridonijeli ekumenskoj ideji na ovim prostorima. Uz njihove mnogobrojne publikacije i samo pokretanje cijenjenog glasila »Glas Koncila« to svjedoči već blizu pedeset godina.

Ovdje pak valja posebno istaknuti susrete na hrvatsko-srpskom crkvenom vrhu u čijem je visokom nizu ovaj posljednji 8. lipnja 2012. bio jedan od najviših. Smijemo ih poredati kronološkim redom, iako svi nemaju istu ekumensku važnost (detaljnije vidi: Ratko Perić, »Ekumenske nade i tjeskobe«, Mostar, 1993, str. 25-30, te Jure Zečević, ekumensko nastojanje Crkve u Hrvata nakon II. vatikanskog koncila, u: Roman
Miz, »Uvod u ekumensku teologiju «, Veternik, 2001, str. 346-353).

Prvo spomenimo da je Biskupska konferencija bivše Jugoslavije osnovala 1967. godine Biskupsku komisiju za ekumenizam. 25. Travnja 1968. susreli su se kardinal Franjo Šeper i patrijarh German. Kardinal Franjo Kuharić (umro 2002) susreo se čak sedam puta s patrijarhom Germanom, koji je umro 1990. godine. Zadnji put bilo je to pred rat 16. veljače 1987. u Beogradu.

Susreti su intenzivirani neposredno prije i za vrijeme ratnog vihora. Tako su se susreli u Srijemskim Karlovcima 7. svibnja 1991. kardinal Kuharić i novi patrijarh Pavle.

Predsjednici HBK-a i SPC-a sreli su se također u Slavonskom Brodu 24. kolovoza 1991, pa u Ženevi 23. rujna 1992. Posebno bih istaknuo susret u opkoljenom Sarajevu u svibnju 1994. godine u društvu ruskog patrijarha Alekseja II. i nadbiskupa vrhbosanskog Puljića. Vrijedi ponoviti posljednji susret na najvišoj razini u Zagrebu 8. lipnja 2012.

U vrijeme bivše biskupske konferencije bila je teoretski utemeljena zajednička komisija za dijalog između SPC-a i Katoličke Crkve, koja se zbog raznih razloga nije uspjela konstituirati kroz više godina.

Prvi susret te komisije dogodio se za vrijeme rata u siječnju 1992. u švicarskom gradu St. Gallenu, o čemu izvješćuje »Glas Koncila« od 2. veljače 1992, str. 1 i 6. Uputno je spomenuti vrijedne ekumenske susrete biskupa i episkopa u Bosni i Hercegovini, koji se održavaju od 1998. godine, kada su se 17. ožujka u Tuzli prvi put susreli, drugi put 5. studenog 1998. u Banjoj Luci, a 3. srpnja 2000. u Sarajevu itd. Svakako valja pohvaliti institucionalni doprinos Vijeća za ekumenizam pri biskupskim konferencijama Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji na svoj način potpomažu razvijanje ekumenskog pokreta kod nas. Mislim da su takvi susreti teolozima zasigurno bili snažan ekumenski vjetar u leđa. Iz tog vida vrijedno je spomenuti mnoge ekumensko-tematske simpozije i susrete, koje ovdje ne mogu pojedinačno isticati, no one međufakultetske moram.

Međufakultetski ekumenski susreti

Velik doprinos ekumenskom duhu dala su tri teološka fakulteta bivše Jugoslavije, tri najviše crkvene ustanove na području kršćanske kulture i znanosti, i to: katolički iz Ljubljane i Zagreba, te pravoslavni iz Beograda, koji su u dvogodišnjim razmacima održali od 1974. do 1988. godine osam simpozija. Iz poznatih razloga zadnji je bio 1990. godine bez predstavnika iz Zagreba.

Ti susreti nisu samo predstavljali povremena sastajanja ekumenski orijentiranih teologa, nego su značili kontinuirani sustavni ekumenski rad. Sustavni izbor tema, ozbiljne priprave, a znanstveni radovi i teološki pogledi samo su neki pokazatelji ozbiljnog pristupa tim susretima. Za takve susrete prijetila je opasnost s lijeva i s desna, iznutra i izvana. Komunisti su u njima gledali doprinos »bratstvu i jedinstvu« naroda, čime su susrete htjeli politizirati. Time bi susreti stekli simpatije i podršku komunističkog režima, ali bi izgubili simpatije većine svećenika i vjernika, jer bi se iznevjerio svome dubokom teološkom utemeljenju.

Stoga su riječi tadašnjeg riječkog nadbiskupa Pavlišića sudionicima Drugoga međufakultetskog simpozija u Lovranu, koje je izgovorio u porečkoj katedrali više negoli znakovite. On je naglasio: »Naša raznolikost u načinu izražavanja vjerskih istina, što ih Bog objavi ljudima po Isusu Kristu, pod utjecajem filozofskih, književnih, kulturnih, umjetničkih, društvenih i bezbroj drugih utjecaja, prouzročila je tjeskobu u pojedincima, negodovanje kod drugih, čuđenje kod mnogih, čak i sablazan kod jednostavnih ljudi. I ovaj simpozij želi pridonijeti dinamici u ostvarivanju kraljevstva Božjeg bez odstupanja od autentične istine što ju Krist objavi za sve ljude svih vremena, društvenih opredjeljenja i slojeva...«, (AKSA, br. 38 (334) od 24. IX. 1976, Prilog XII, str. 1).

Susrete je pratila zavidna ekumenska otvorenost. Na njima su obrađivane značajne ekumenske teme. Vrijedilo bi dakle ozbiljno razmisliti i ponovno ih ozbiljno nastaviti. Iz kuta svih teoloških institucija također bi vrijedilo razmisliti o jednom istinski ekumensko-znanstvenom časopisu.

Zajednička molitva za jedinstvo kršćana

Molitva za jedinstvo kršćana u ovoj ili onoj formi zapravo je stara koliko i raskoli. U različitim vremenima molilo se iz različitih perspektiva zavisno od ekleziološkog stajališta, kao npr. da se drugi obrate, da se otpali povrate itd. Pod današnjim
nazivom i ovakvom intencijom među prvima ju je formulirao 1907. godine prvotno član episkopalne Crk ve a kasnije anglikanski pastor Paul James Wattson, koji je poslije postao katolički svećenik. Papa Pio X. prihvatio je 1909. godine ideju i ustanovio
molitvenu osminu za jedinstvo kršćana. Za pokoncilsko razdoblje važna je 1968. godina kada je prvi put priređen jedinstveni i jedincati svezak: »Tjedan molitve za jedinstvo kršćana«. Na našim prostorima ideja biva posebno oživotvorena nakon poziva biskupa 1974. godine. Danas se ona organizira rekao bih u svim biskupijama. Zajednička molitva je svakako korisna i znakovita. Ona je dokaz postojećeg i molitvena želja
još savršenijeg jedinstva.

Ekumenski impulsi i perspektive

Put vodi prema cilju. Suvremeni ekumenski istražitelji uspoređuju ekumenizam s hodom prema obećanoj zemlji. S takvim hodom povezane su neizvjesnosti i opasnosti, repreke i muke, krv i znoj. Takav put je naporan i zahtjevan, ali on ima svoj određeni smjer, iako često hodi krivudavim puteljcima.

Zajedno s papom Ivanom Pavlom II. rekao bih da je naš ekumenski put težak, ali bogat radošću (UT, 2). Radi se o križnom putu ekumenizma na našim prostorima. Put ekumenskog dijaloga treba biti odmjeren, pun istinoljubivosti i pobožnosti, bez samoljublja i želje za profiliranjem. Razne opasnosti su više negoli očite. No, i pored klizavih ekumenskih uzbrdica i nizbrdica, oštrih krivina i preuskih teoloških staza naš put ekumenskog dijaloga mora biti dovoljno crkven, elastičan, otvoren, a mi na putu ponizni i strpljivi. Takav put počinje s vlastitom obnovom srca i duha, a putnik na tom putu mora biti spreman na obraćenje i pokoru, ističe dijaloški dokument: »Prema susretu religija
«, Dokument 9, KS, Zagreb, 1968, str. 38-39.

Takvom putu Kristovo je evanđelje srce i duša. Taj put ide od »izolacije« i borbene do dijaloške teologije, od promatranja drugoga kao neprijatelja do gledanja drugoga kao
prijatelja, kako se izrazio biskup Perić (»Ekumenske nade i tjeskobe«, Mostar, 1993, str. 118, 269, 270, 118).

Ekumenski put u vedriju budućnost

Vjernici, klerici, teolozi i crkveni velikodostojnici obje Crkve trebaju svjesno i slobodno prihvatiti taj put kao svoj, te u poniznosti srca moraju na putu ekumenskog dijaloga biti spremni priznati vlastite krivnje u procesu udaljavanja i rastavljanja dviju Crkava. Dekret o ekumenizmu jasno kaže da krivnja za razdor ne leži samo na jednoj strani (UR, 3).

Takva predispozicija bi u mnogome olakšala ekumenski dijalog. Ona pretpostavlja dobronamjerno, kritično i konstruktivno preispitivanja vlastite savjesti i čina vlastite strane. To je ono pošteno i odgovorno istraživanje u svjetlu evanđelja, iz zagrebačkog priopćenja. Taj konkretni doprinos treba biti prvo na vlastitoj strani u aktivnom otklanjanju barijera, barikada i blokada na ekumenskom putu. U tom duhu treba shvatiti i prihvatiti stavove crkvenih poglavara, da put ekumenskog dijaloga mora razborito voditi
prema čišćenju kolektivne svijesti, kako potpisaše zajedno carigradski patrijarh Dimetrios I. i papa Ivan Pavao II. u Fanaru 1979. godine ili takav put treba voditi prema pročišćavanju povijesnog pamćenja, kako se izrazio papa Ivan Pavao II. (UT, 2).

Jasno je da takav put ne treba biti put polemike ili politike, čega se moramo posebno kloniti. Jasno je da put ne ide za indiferentizmom, sinkretizmom ili sekularizacijom...

Na ekumenskom putu moramo se boriti protiv osjećaja vlastite samodostatnosti kao da nas nije briga za drugoga. Drugi je zapravo ogledalo u kojem se ogleda naš identitet. Mi svjesno moramo odstranjivati sve predrasude, koje ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju položaju rastavljene braće, pa otežavaju uzajamnost odnosa, kaže se u dekretu o ekumenizmu (UR,4). Na tom putu moramo uvidjeti ono vrijedno duhovno kod drugih i priznati to kao od Boga darovano blago svima nama. Moramo probuđivati u sebi i svojima onaj egzistencijalni osjećaj za drugoga i biti spremni učiti jedni od drugih.

Ekumenski put je put stvaranja povjerenja, put koji po opraštanju vodi do istine i ljubavi. Svakako na tom putu ekumenskog dijaloga moramo moliti jedni za druge i jedni s drugima.


Deset teza za ekumenske impulse i perspektive

Ekumenizam je Kristov zahtjev i imperativ - biblijska perspektiva Ekumenizam je izmoljeni dar - molitveno-duhovna perspektiva Ekumenizam poziva na jednu gozbu u jednoj Crkvi – euharistijska perspektiva.

Ekumenizam je mukotrpan put u ljubavi do istine – istraživačka perspektiva

Ekumenizam je nadnacionalna stvarnost - razlikovna perspektiva

Ekumenizam nije protiv drugih religija, već za Krista –multireligijska perspektiva

Ekumenizam se postiže iskrenim duhom dijaloga u ljubavi – dijaloška perspektiva

Ekumenizam je teološki proces i zadaća za sva vremena – eshatološka perspektiva

Ekumenizam je jedinstvenost u borbi za jedinstvo – eklezijalna perspektiva

Ekumenizam je duhovni olimpizam. Olimpijski duh je nebeski Duh koji ujedinjuje tolike različitosti - međunarodna perspektiva.

Ekumenska olimpijada

Završavam impozantnom slikom otvaranja XXX. Ljetnih olimpijskih igara u Londonu.
Olimpijski predstavnici različitih naroda čine neopisivi kolorit zajedništva. Različiti su po boji kože, kulturi, vjeri, načinu odijevanja, po različitim državnim zastavama i himnama i sl. Jednostavno olimpijada je punina različitosti na jednom mjestu, a jedan olimpijski duh se osjeća kod svih sudionika. Taj duh ih povezuje u jedno zajedništvo.

Različitosti se ne suprotstavljaju, nego nadopunjuju i obogaćuju. Različitosti ne unose strah za vlastiti identitet, nego svjedoče jedinstvo u različitosti. U takvom duhu olimpijada postaje slika ekumenizma. Takvu savršenu ekumensku sliku kršćani očekuju na kraju vremena a iskreni ekumenisti nastoje da se ona već sada ostvaruje i što više nazire, budući da jedinstvo već sada postoji, iako još nije savršeno.

Zato treba moliti i raditi za jedinstvo Crkve s uvjerenjem i bez straha. Krist poručuje:
»Ne bojte se, ja sa s vama« i poziva: »Izvezi na pučinu« (Iv 14, 6 i Lk 5, 4).

ZAVRŠETAK.

Iz prilično kritičnog prikaza ekumenskog stanja kod nas mogla bi se dobiti kriva slika da se kod nas nije ništa pozitivno učinilo u tom pogledu. To je pak jednako krivo kao i tvrdnja da smo sve savršeno učinili i da nemamo što više učiniti. Poneseni ekumenskim duhom Drugoga vatikanskog sabora neki hrvatski katolički teolozi silno su pridonijeli ekumenskoj ideji na ovim prostorima. Uz njihove mnogobrojne publikacije i samo pokretanje cijenjenog glasila Glas Koncila to svjedoči već blizu pedeset godina.



http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20862


Zadnja promjena: Boce-Team; 13.05.13 13:52; ukupno mijenjano 15 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Ekumenske misli

Postaj  Boce-Team on 01.05.13 2:14

I.

Piše: Dr. sc. Niko Ikić
U četiri nastavka donosimo članke dr. sc. Nike Ikić objavljene u Glasu Koncila 2012. godine.
Originalni članak . Glas Koncila pdf

Pokoncilski ekumenski dijalog između katoličke crkve u hrvata i srpske pravoslavne crkve (1)
Jedinstvo Crkve je neostvarena želja drugog i zadaća trećeg tisućljeća budući da se Katolička Crkva Drugim vatikanskim koncilom »nepovratno obvezala ići ekumenskim putem«, kako stoji u Dekretu o ekumenizmu »Unitatis redintegratio«.

Istinski ekumenizam, dakle, ne ide za izmjenom pologa vjere, niti za mijenjanjem dogmâ, niti za brisanjem bitnih teoloških poj-mova, niti za njihovom prilagodbom ukusima vremena, niti teži precrtavanju bitnih članaka Creda. Bitno je shvatiti i prihvatiti da ekumenizam ne znači promjenu ili izdaju vjere, te da nije nikakav kompromis u vjeri, kako ga neki krivo interpretiraju. Blaženi papa Ivan Pavao II. kategorički je isticao da je »biti zajedno« koje bi izdalo istinu vjere suprotno Božjoj biti.

U moru sivih i tmurnih, negativnih i pesimističkih vijesti na svim razinama života na našem životnom prostoru vijest od 8. lipnja 2012. o susretu crkvene beogradske Avale i zagrebačkog Sljemena, tj. o susretu patrijarha Srpske pravoslavne Crkve (SPC) gospodina Irineja, sa svim člano-vima Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a i zagrebačkog nadbiskupa i metropolita, kardinala Josipa Bozanića, u nazočnosti najviše delegacije velikodostojnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije đakovač-ko-osječkim nadbiskupom Marinom Srakićem, bila je doista osvježavajuća i obećavajuća, ne samo za crkvene i političke kru-gove i medije nego i za sve ljude dobre volje.

U većini vjerskih i svjetskih medija odmah su se pojavila novinska izvješća i poneki ko-mentari o susretu na najvišem crkvenom vrhu dviju mjesnih Crkava različite crkvene tradicije i ustrojstva, ali istoga Isusova temelja i poslanja. Na drugoj strani valja reći, istini za volju, da su neki mediji, pa i katolički, taj susret potpuno zaobišli, što je žalosna i znakovita činjenica, posebno kad se zna da bi upravo oni o tome trebali najviše pisati i komentirati jer žive i djeluju u izrazito dijaloško-ekumenskom ozračju.

Potaknut ovim važnim ekumenskim susretom u Zagrebu, usuđujem se našu vjerničku javnost podsjetiti na neke naše osjet-ljive ekumenske teme i dileme. Kritički pristup ovog razmišljanja u četiri nastavka ima za cilj još više kod nas potaknuti svjesnije i djelotvornije ekumensko nastojanje oko jedinstva Crkve. U svezi s temom prvo ću pokušati uspostaviti dijagnozu ekumenskog stanja kod nas. U drugom dijelu moj je cilj upozoriti na bit ekumenizma koji je mukotrpan ali zajednički put do istine, te od istine po ljubavi do Krista. U trećem nastavku želim dotaknuti kod nas posebno osjetljivu temu od-nosa vjerskog i nacionalnog, crkvenog i društvenog s naglaskom da je ekumenizam nadnacionalna vrijednost. Konačno, želja mi je istaknuti pozitivne činjenice na ekumenskom području kod nas gdje ću pokušati dati mali pregled najvažnijih ekumenskih događaja na ovim prostorima te na kraju cilj mi je ponuditi na razmišljanje neke ekumenske impulse i perspektive.

Dijalog kao put i sredstvo do ekumenizma

Pokušaj dijagnoze ekumenskoga stanja kod nas


Bilo koju dijagnozu je teško utvrditi. U medicinskom smislu ona se uvijek sastoji od više specijalističkih pregleda i na-laza kao pretpostavke za liječnič-ki konzilij koji uspostavlja krajnju dijagnozu. Sam podnaslov ovog prvog dijela serijala sugerira da se radi o pokušaju dijagnosticiranja ekumenskog stanja na ovim prostorima, što s jedne strane podrazumijeva da se radi o osobnom a ne službenom pogledu na ekumenske procese i s druge strane samo je riječ o parcijalnom a ne cjelovitom pogledu. Pojam »ekumena«, odakle dolazi »ekumenizam«, poznat je već puna 23 stoljeća, naravno s različitim sadržajima: dom, kuća, prebivalište, naseljeno mjesto, svijet, zemlja itd.

Tek u 2. stoljeću poslije Krista povezuje ga se s Crkvama, a službeni crkveni karakter poprima tek 381. godine, tvrdi Bernd Jaspert (»Ökumene - zum Verständnis eines Begriffes «, u: Una sancta 25 (1970) 27-28). O pojmu »ekumena« piše također pravoslavni teolog Čedomir Drašković (»O ekumenizmu«, Beograd, 1983, str. 3-4).

Danas je pojam poprimio isključivo religiozno značenje. U strogom teološkom smislu ekumenizam se ograničava na nastojanje oko jedinstva među kršćanskim Crkvama, dok se pojam »dijalog« iz kršćanske perspektive teološki odnosi na dijalogiziranje i susretanje s nekršćanima, npr. židovima, muslimanima i slično. Kod nas je uobičajen pojam ekumenski dijalog kao neka spojnica, koja dijalog podrazumijeva kao put i sredstvo do ekumenizma.

Pravoslavno i katoličko polazište

Jedinstvo Crkve je neostvarena želja drugog i zadaća trećeg tisućljeća, budući da se Katolička Crkva Drugim vatikanskim koncilom »nepovratno obvezala ići ekumenskim putem«, kako stoji u Dekretu o ekumenizmu »Unitatis redintegratio « (UR,3).

Uz ovaj dokument između mnogih kao magna charta ekumenizma s katoličke strane valja spomenuti Konstituciju o Crkvi »Lumen gentium« (LG), onda encikliku blaženog Ivana Pavla II. »Ut unum sint« (UT), koja je objavljena
na Spasovo, 25 svibnja 1995, te dva Ekumenska direktorija

(više: Niko Ikić, »Ekumenske studije i dokumenti...«, Sarajevo. 2003).

Iz pravoslavnog vida treba spomenuti da je Carigradska patrijaršija objavila prvi poziv na ekumensku suradnju 1902. godine, a drugi u siječnju 1920. godine, koji je poslala svim Crkvama svijeta. Među novije pravoslavne dokumente o pitanju jedinstva Crkve treba spomenuti dokument Ruske pravoslavne Crkve od 14. kolovoza 2000. godine pod naslovom: »Temeljna načela o odnosima Ruske pravoslavne Crkve prema kršćanskim konfesijama «, te dokument u obliku poruke svih pravoslavnih poglavara iz Carigrada od 15. ožujka 1992. godine pod naslovom: »Pozvani na jedinstvo«, koju potpisuje i srpski patrijarh Pavle.

U sedmoj točki se spominje bratoubilački sukob između Srba i Hrvata. Važno je podsjetiti da katolički dokumenti polaze od činjeničnog stanja ne okrivljujući za nastale razdore samo jednu stranu, te traže jedinstvo u bitnome a prihvaćaju i poštuju različitosti i raznovrsnosti. Također na početku smatram potrebnim istaknuti da pitanje ekumenizma predstavlja zadaću i izazov cijele Crkve, svih njezinih struktura i svakog pojedinca, jer se uvriježilo mišljenje da je to stvar samo nekih zanesenjaka u Crkvi.

Ovim smo već započeli razmišljanje o dijagnozi ekumenskog stanja u kojem posebno želim istaknuti tri opasna virusa koji ugrožavaju ekumensko zdravlje i napredak. Riječ je o ekumenskom virusu nezainteresiranosti i pasivnosti, jednostranosti i krivih interpretacija, te straha od ekumenizma.

Ekumenska nezainteresiranost i pasivnost

U procesu uspostavljanja ekumenske dijagnoze kod nas valja primijetiti da skoro svim Hrvatima katolicima općenito puno znače riječi rimskih papa, kako onih iz povijesti, tako i ovih u posljednjih tridesetak godina. U tom smislu Hrvati rado pamte papine riječi: »Papa vas voli«, a kad taj isti papa govori o pročišćavanju povijesnog pamćenja ili jasno poziva na ekumensko djelovanje, kao npr. u enciklici »Ut unum sint«, onda većina katoličkih Hrvata postaju kao atenski Grci, koji su se rugali Pavlu na Areopagu, koji su njegove riječi ismjehivali i nisu ga o tome željeli ni slušati, a kamoli se držati (Dj 17, 22-34). Nameće se zaključak da se papine ekumenske poruke kod nas još uvijek dovoljno ne usvajaju, pri čemu pokazujemo određenu nezainteresiranost za ekumenizam.

Nepobitna je ali istinita činjenica u tom duhu, koliko god bila teško prihvatljiva, da je za neke hrvatske katolike ekumenizam mlaćenje prazne slame ili pravljenje mjehurića od sapunice. Slike dakle, jasno govore da je ekumenizam za mnoge nešto skoro potpuno sporedno i prilično nevažno, nešto vrlo opasno a posve nepotrebno. Među tima ima nažalost značajan broj katoličkih svećenika i manji broj teologa (znam da će mi neki kolege zamjeriti). Nije za utjehu ili opravdanje, ali sličnih i još puno ekstremnijih pogleda na ekumenizam ima i na srpskopravoslavnoj strani. Tako je npr. ugledni teolog SPC-a Justin Popović mislio da je ekumenizam zajedničko ime za pseudokršćane i pseudocrkve zapadne Europe, da se potpuno pretvorio u filozofski humanizam, da je hereza nad herezama
(»Pravoslavna Crkva i ekumenizam«, Manastir Hilandar, 1995, str.123).

Ekumenska jednostranost ili krivo poimanje

Za katoličku teologiju jedinstvo Crkve je bitna karakteristika Kristove Crkve. Stoga ekumenizam za kršćane nije neki privjesak, nego bit Crkve, ističe blaženi Ivan Pavao II. (UT, 20). Crkva je u svojoj biti jedna, jer je djelo jednoga Boga u njegovoj jedinstvenoj ekonomiji spasenja. On čini jedinstvo Crkve jednim krštenjem, jednom euharistijskom gozbom kojoj je preduvjet pravi episkopat s nasljedstvom, jednim evanđeljem, jednom vjerom. Jedinstvo Crkve, dakle, ne leži u zbrajanju osoba, nego u istom ispovijedanju vjere, istom slavlju sakramenata, zajedništvu hijerarhije, naučava Drugi vatikanski sabor (LG, 14).

Jedinstvo Crkve uvijek uključuje kako onu vertikalnu tako i onu horizontalnu dimenziju, tj. zajedništvo s Bogom i zajedništvo s ljudima a na eklezijalnoj razini jedinstvo partikularnih (krajevnih, mjesnih) i opće Crkve. Put do jedinstva i model jedinstva Crkve bio je različito shvaćan i prakticiran.

Danas se govori o jedinstvu u različitostima, koje se nekada potiskivalo.
Istinski ekumenizam, dakle, ne ide za izmjenom pologa vjere, niti za mijenjanjem dogmâ, niti za brisanjem bitnih teoloških pojmova, niti za njihovom prilagodbom ukusima vremena, niti teži precrtavanju bitnih članaka Creda. Bitno je shvatiti i prihvatiti da ekumenizam ne znači promjenu ili izdaju vjere, te da nije nikakav kompromis u vjeri, kako ga neki krivo interpretiraju. Blaženi papa Ivan Pavao II. je kategorički isticao da je »biti zajedno «, koje bi izdalo istinu vjere, suprotno Božjoj biti (UT, 18).

Ekumenizam ne stvara neko novo zajedništvo

Zato je bitno podsjetiti da ova-ko utemeljeni ekumenizam u Crkvi ne stvara neko novo zajedništvo, nego da potpoma-že rast postojećega, da bude sa-vršenije negoli je sada, jer je to Kristova volja (Iv 17, 21). Iz
ovoga slijedi vrlo bitan zaključak su-protan raširenom mišljenju da svi crkveni raskoli nisu potpuno razorili postojeće jedinstvo, koje se ispovijeda u nicejsko-ca-rigradskom vjerovanju. Raskoli ma je jedinstvo suženo i ugrože-no, poniženo ali ne i pokopano. Koliko je ta svijest duboko prodrla u srca naših vjernika, sveće-nika i teologa, te njihovo pastoralno i ekumensko djelovanje, neka odgovori svatko sebi. Pored mnogih pozitivnih pomaka čini se da konačni teološki cilj eku-menizma kao i dijaloga ipak nije dovoljno jasno uočen, a još ma-nje pretočen i prenesen u široku vjerničku bazu.

Zbog jednostranih, pa i krivih interpretacija jedinstva Crkve mo-ramo priznati da nam nije uspje-lo stvoriti šire i dublje dijaloško-ekumensko ozračje ljubavi. Među ostalim razlozima takvog stanja uzrok treba tražiti u nekim bari-kadama na putu ekumenskog di-jaloga. Prva takva barikada leži u činjenici, koju moramo prizna-ti, da svatko na svojoj strani ima nekih vjernika, pa i klerika, koji doživljavaju pripadnike druge Cr-kve kao strance ili čak neprijatelje. Treba u vlastitim sredinama otkla-njati osjećaj stranca za drugačijeg vjernika.

Na putu ekumenskog dijaloga kod nas ispriječile su se još veće polemičke i političke, nacional-ne i povijesne barikade, koje su bitno produbljene nesretnim rato-vima (o čemu će biti više govora). Pored brojnih ekumenskih i neekumenskih poteškoća zajedno sa Tomislavom Šagi-Bunićem valja naglasiti da osim ekumenskog dijaloga »drugog puta nema«.

Eku-menski put nas sve više približava Kristu, a time onda i jedne drugi-ma po Kristu i kroz Krista. Zajedno s Jeanom Tillardom smijem kon-statirati da kršćansko jedinstvo nije neka koalicija progresivnih ili konzervativnih snaga protiv zla u svijetu, nego je crkveno jedinstvo životvorno zajedništvo pred živim Bogom (Lumiere et vie, br. 39/1990, str. 200). Zato ekumenizam nema alternative, ali samo u ispravnoj i sveobuhvatnoj interpretaciji.

Da bi se otklonilo jednostrano i krivo poimanje i predstavljanje potrebno je upoznati stvarnu bit ekumenizma i nadići mnoge predrasude.

Nastavlja se





Zadnja promjena: Boce-Team; 05.05.13 2:25; ukupno mijenjano 2 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Ekumenske misli

Postaj  Boce-Team on 05.05.13 2:06

II.


U četiri nastavka donosimo članke dr. sc. Nike Ikić objavljene u Glasu Koncila 2012. godine.
Piše: Dr. sc. Niko Ikić
Pokoncilski ekumenski dijalog između katoličke crkve u hrvata i srpske pravoslavne crkve (2)
„Različitost je prirodna datost a jedinstvo vjerska zadatost. Jedinstvo ne ugrožava nacionalnu slobodu niti prava sloboda razara jedinstvo. Mora se težiti za istinskom ravnotežom između jedinstva i različitosti. Jedinstvo u bitnome a različitosti u dozvoljenome. Različitosti nisu prokletstvo jedinstva, nego su njegovo bogatstvo.“

Zajednički put do istine, te od istine po ljubavi do Krista.

Nakon riječi o ekumenskom virusu nezainteresiranosti i pasivnosti te jednostranosti i krivih interpretacija, progovaramo i o virusu straha od ekumenizma. Oblici straha od Ekumenizma Manje-više na svim prostorima bivše Jugoslavije osjeća se katkada nekakav duh davno prošlih križarskih vremena. Njega su potpaljivali politički i teološki »tvrdolinijaši « koji su se našli u jednom krugu i na istoj zadaći, iako ne iz istih motiva.

Oni su imali posebno velik utjecaj u ratnom i poratnom vremenu. Često su propovijedali ili provodili etnička čišćenja, jer su drugoga i drugačijega smatrali neprijateljem kako politički tako i religiozno. Od njih su ponajviše dolazile manipulacije vjerskoga u političko-nacionalne svrhe. U rječniku njihovih mentora se i danas mogu čuti oznake za druge vjernike kao: poluvjerni, bezbošci, idolopoklonici, nevjernici, antikristi i slično (Atanazije Jevtić, »Vapaj Srba Kosova i Metohije«, Gračanica 1999, str. 10, 11, 14).

Takvi tvrdolinijaši na obje strane traže konfrontacije. O jedinstvu rijetko govore. A kada ga spominju, onda u smislu povratka zalutalih heretika, koji kajući se i čineći pokoru imaju se odreći svojih krivovjerja. Takvi s katoličke strane razumiju jedinstvo kao »rekatolicizaciju« a isti takvi s pravoslavne strane razumiju jedinstvo kao »repravoslavizaciju «. Za takve je vjerska jednoličnost (uniformitet) najvažnije načelo ekumenizma, što je davno prevladano.

Njihova obvezna jednoličnost eoipso znači negaciju drugoga i nepriznavanje drugačijega. Takvi u ekumenizmu vide posebnu opasnost za nacionalni identitet, koji je pak na našim prostorima vrlo osjetljivo pitanje (o čemu će biti više riječi). Također na našim prostorima neki su poistovjećivali ekumenizam s političkim komunističkim programom »bratstva i jedinstva«. Tako bi Crkve trebale pomoći komunističkom sustavu i biti u službi države, mislio je pokojni Tomislav Šagi-Bunić (»Katolička Crkva i ekumenizam«u: »Vjerske zajednice u Jugoslaviji«, uredio Zlatko Frid, NIP »Binoza«, Zagreb 1970, str. 122-123).

Takvim se postupcima kod običnih vjernika utjeruje strah od ekumenizma i širi
antiekumenski duh. Treba također istaknuti da ima mnogo onih koji su iz razno raznih
razloga frustrirani dosadašnjim vjerskim ekumenskim gibanjem. Zato u njemu više ne
vide mnogo smisla, pa se stoga i ne zauzimaju. Ohladili su gledajući gomilanje mnogih ekumenskih dokumenata, lijepa izvješća ekumenskih »povijesnih« susreta, ali bez konkretnih rezultata.

Jedinstvo ne ugrožava nacionalnu slobodu Krive interpretacije ekumenizma redstavljaju silnu barikadu jedinstvu Crkve, jer ih se tako predstavlja da utjeruju strah u vjerničke kosti. Što više one proizvode strah od jedinstva. Tako npr. shvaćanje i interpretiranje jedinstva kao uniformizma ili uniformiteta (»jednoobraznosti«) Crkve, kao pokatoličenja i unijaćenja, kao nekog vjerskog kompromisa i gubljenje nacionalnog identiteta i slično, odbija kršćane od jedinstva, budući da se nitko ne želi odreći tisućljetne vlastite vjerske i nacionalne tradicije. Nadalje tako krivo interpretirano jedinstvo Crkve doista bi bilo opasnost za nacionalni i vjerski identitet, kao i za jedinstvo u različitosti. Istinsko jedinstvo Crkve u duhu »dijaloga ljubavi« nema za cilj niti jednoobličnost, niti fuziju, niti konverziju. Ekumenski put slijedi načelo jedinstva u različitosti i različitosti u jedinstvu.

Različitost je prirodna datost a jedinstvo vjerska zadatost.

Jedinstvo ne ugrožava nacionalnu slobodu niti prava sloboda razara jedinstvo. Mora se težiti za istinskom ravnotežom između jedinstva i različitosti. Jedinstvo u bitnome a različitosti u dozvoljenome. Različitosti nisu prokletstvo jedinstva, nego su njegovo bogatstvo. Neki ne djeluju u smislu ispravljanja krivih interpretacija jedinstva Crkve, nego na užarenu ekumensku vatru svjesno, polusvjesno ili nesvjesno nadolijevaju ulje.
Takvi doprinose tzv. ekumenskoj teologiji »in fuga salus« (u bijegu je spas), teologiji bijega i izolacije od drugoga i drugačijega. Oni sigurno ne vode kooperaciji, nego konfrontaciji. Zajedno s biskupom Ratkom Perićem čudim
se prestrašenima »koji danas na crti svoje povijesti, zatvoreni u geta svoje vjerske svijesti, nisu moćni ući kroz ekumenski portal u dvoranu kršćanskog dijaloga, skidanja osuda i naizmjenična praštanja« (»Dekret o ekumenizmu - Dekret o istočnim katoličkim Crkvama«, Ratko Perić - Michal Lacko, Zagreb 1987, str. 20).

Takva dijagnoza nalaže određenu terapiju koju valja primijeniti na mnogovrsnim povijesnim pitanjima, nacionalnim opterećenjima, uskim eklezijalno-teološkim
poimanjima jedinstva i sl., kako bi se ostvarile bitne pretpostavke za zdravo i plodonosno ekumensko djelovanje, kako bi se istjerao strah od ekumenizma.

Zagrebačko ekumensko priopćenje

Ekumenski susret u Zagrebu 8. Lipnja 2012. ostavio nam je životni biljeg u pisanom obliku zajedničkog priopćenja, a priopćenje je uokvireno s više okvira. Istaknimo onaj povijesno prošli trenutak opterećen ratovima i njihovim posljedicama, kao i povijesno
sadašnji trenutak kada Hrvatska stoji pred ulaskom u Europsku uniju.

Nije nevažan ni onaj sadašnji politički trenutak kada se u regiji osjeća političko udaljavanje i zaoštravanje međudržavnih odnosa poslije predsjedničkih izbora u Srbiji. Posebno je važan onaj društveno-religioznovrijednosni okvir kada je općenito ugroženo temeljno ljudsko dostojanstvo života i slobode, mira i pravednosti. Ipak priopćenje nosi prvenstveno onaj crkveni okvir pastoralnih problema i teoloških pitanja. Iako se u
priopćenju izravno nigdje ne spominje ekumenski okvir mislim da susret u prvom redu ima ekumensko značenje. Iz ekumenskog pogleda se nadam da priopćenje nije pisano na ekumensko-vodenoj površini, niti na dijaloškom vjetru, niti na pustinjskom pijesku, niti na običnom papiru, nego na vjerskoj stijeni i kamenu uvjerenju, kako bi bilo i ostalo trajni povijesni ekumenski dokaz i putokaz.

Zajedničko priopćenje je vidljiv znak nade u vedriju ekumensku budućnost. Tračak ekumenske nade i vedrine temeljim na očitoj svijesti velikodostojnika na obje strane da su ekumensku prošlost desetljećima uvelike opterećivali nedovoljno razjašnjeni i osvijetljeni ratni događaji. Oni su bili i još uvijek jesu veliki kamen spoticanja na putu susretanja. Njihove dijametralno različite interpretacije opterećivali su u prvom redu normalne nacionalne susjedske odnose a ovi pak su u dobroj mjeri kočili ekumenske kontakte.

Pošteno i odgovorno istraživanje istine Od velike povijesno-nacionalne i crkveno-ekumenske važnosti u priopćenju smatram obostrano izraženu spremnost da se svi
događaji iz prošlosti pošteno i odgovorno razmotre tražeći istinu u evanđeoskom svjetlu. Svakako je to pravi put zdravog suživota u različitosti, put pročišćenja i liječenja
teške prošlosti, ali zasigurno put vedrije budućnosti. To me podsjeća na veliki doprinos Crkve i crkvenih velikodostojnika u poslijeratnoj normalizaciji međunacionalnih odnosa
između Francuske i Njemačke, ili između Poljske i Njemačke, gdje su upravo biskupi tih zemalja uvelike otvorili put svakog približavanja. Crkveni vrh dviju Crkava izražava
spremnost tražiti istinu. Svima nam je poznato da je put do istine mukotrpan i trnovit. Riječ i pojam »istina« označava primarno misao koja je u skladu sa stvarnošću. Dakle,
isto u glavi i stvari, kako bi se izrazio biskup Perić.

Zanimljivo da ni jedna druga stvarnost nema toliko interpretacija kao istina i ljubav, a za ekumenizam su obje od bitne važnosti. Istinom se manipulira, nju se politizira, nju se
izvrće, na nju se vrše atentati, nju se bombardira iz različitih motiva, nju se kroji i prekraja po nekakvim vlastitim mjerilima i kriterijima. Ovo posebice vrijedi za ratnu istinu. Pri tome se zaboravlja da time sama istina devalvira.
Oni koji je prekrajaju oni je relativiziraju i privatiziraju. Žalosno ali istinito kod nas se stječe dojam da je u našem vremenu i prostoru grijeh svjedočiti istinu, kao da iznad istine postoje neke veće ovozemaljske vrijednosti. Pri tome se također zaboravlja da su
sve riječi čovječje isprazne bez istine. Mudri Sirah skupljenu mudrost sažima u pozivu: ne protivi se istini, radije se crveni zbog svoga neznanja (Sir 4, 25).

Isti Sirah ističe da se do smrti treba boriti za istinu (Sir 4, 28). Pavao kaže da se prava ljubav ne raduje nepravdi a raduje se istini (1 Kor 13, 6). Kršćani ne smiju zaboraviti da je Isus Put, Istina i Život (Iv 14, 6), te da je žarko molio da Otac posveti njegove učenike u istini (Iv 17, 17).

Što je istina?

Isus u sklopu pouke na gori kaže: Ištite i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se (Mt 7, 7).

Ove Isusove riječi se bez daljnjega mogu primijeniti i na istinu: »Tražite istinu i naći ćete je!« Ono Pilatovo pitanje: »Što je istina?« (Iv 18, 38) ostalo je u povijesnom kontekstu hrvatskosrpskih odnosa uglavnom neodgovoreno ili krajnje oprečno tumačeno.

Kao primjer uzmimo broj žrtava u Jasenovcu i Gradiški. To i mnoga druga slična pitanja vape za poštenim i odgovornim traganjem istine. Biskupi i episkopi se nedvosmisleno
odlučuju za traženje istine. Svjesni su oni da je put do istine trnovit i da je samo rijetki nalaze a još rjeđi prihvaćaju. Iz njihove spremnosti traženja istine progovara vjera u istinu i vjera da je ipak moguće doći do jedne istine, iako uz velike napore i odricanja, budući da svatko ima svoju istinu. Spremnost velikodostojnika obje Crkve u tom smislu valja podržati, budući da ekumenizma nema bez istine. Istina je samo jedna a zablude
su mnoge. Samo je jedan Put koji vodi do Istine. Približavanje Kristu znači eoipso kretanje prema istini i zbližavanje jednih prema drugima.

U procesu traženja valja imati na umu da se istina ne traži lukavo i dvosmisleno, nego
sa strahopoštovanjem i ponizno. S druge strane dokazana istina se ne predstavlja drugačije osim u ljubavi, jer je istina bez ljubavi odbojna, a ljubav bez istine prazna i nečasna, kaže kardinal Kasper.

Odgovorna uloga povjesničara i teologa

Slušati istinu nije uvijek lako a prihvatiti istinu zna biti još i teže. Istina ima svoje neprijatelje koji joj postavljaju klopke. Jedna od njih je čista predrasuda po kojoj uvijek mislimo da samo mi imamo pravu istinu. Dakle, u traženju istine mora postojati
potpuna otvorenost i istinoljubivost. U predstavljanju istine mora postojati
ljubav i dobronamjernost. U prihvaćanju istine mora postojati spremnost priznati grijeh i moliti oproštenje ili s druge strane iskreno oprostiti.

Tko kaže da nema grijeha vara samog sebe i nema istine u njemu (1 Iv 1, 8.). Samo cjelovita istina u koju uvodi Kristov Duh (Iv 16, 13), samo svjetlom dokaza upoznata istina oslobađa (Iv 8, 32), samo u ljubavi predočena istina je put u vedriju ekumensku budućnost. Samo takvo traženje istine može od kamenja spoticanja napraviti temelje prevladavanja povijesnih i nacionalnih zapreka na ekumenskom putu.

Traženje istine treba prvenstveno povjeriti dobronamjernim i stručnim povjesničarima a uloga teologa pri tome je da ih prožimaju svjetlom ljubavi. Pravoslavni i katolički povjesničari i teolozi moraju biti ljudi od istine, ljudi posvećeni istinom, koji nju traže, u njoj hode i u njoj ostaju.

Povjesničari i teolozi moraju istinujući u ljubavi poraditi da povijesni kamen spoticanja postane zaglavni kamen budućih vedrijih ekumenskih odnosa na hrvatskim i srpskim
prostorima, kako bi sve uzraslo u Kristu (Ef 4, 15).

Ekumensko traženje istine Prošlost treba poštovati, ali ne i obožavati. Dokazana i prihvaćena povijesna istina je bitna pretpostavka vedrije ekumenske budućnosti
na ovim prostorima, ali i sam ekumenizam je teološko traganje do usuglašene vjerske istine u bitnome, pri čemu se uvažavaju tradicionalne razlike koje obogaćuju.

Ekumensko traganje za istinom je također teški križni put. Ekumenizam traži jednu
istinu čak i u različitim interpretacijama. Istinu se uvijek traži u ljubavi a ne s ciljem da se drugoga pobijedi ili ponizi, nego da mu se približi i omogući da nam se drugi približi bez
straha za vlastiti nacionalni, kulturni ili vjerski identitet.

Za razliku od raširene prakse kod nas u ekumenizmu treba polaziti prvo od sebe i onda ići u susret drugome, otkrivati drugoga u Kristovoj istini, ali i u drugačijoj interpretaciji a da se pri tome ne odričemo vlastitog identiteta. Vjerske, disciplinske i tradicionalne
razlike ne treba skrivati, nego zajednički i dobronamjerno tražiti ono dubinsko što nas povezuje u jednoj istini usprkos vidljivih razlika, koje se ne suprotstavljaju, nego obogaćuju. Drugim riječima treba poći na izvore i biti otvoren istini u ljubavi i za ljubav Krista.

Ekumensko traženje istine uvijek uključuje stalno obraćenje srca, ne samo onih drugih, nego i našeg. Ono traži obraćenje svih Kristu. Nepristrano istraživanje povijesne istine u
ljubavi treba pomoći pronaći putove i načine kako da se zla iz prošlosti više ne ponove, kako da rane doista zacijele, kako da se Crkve stvarno zbliže i ujedine. Takvo pošteno i odgovorno istraživanje u povijesnom i ekumenskom duhu nije parničenje o prošlosti, nego izgradnja zajedničke crkvene budućnosti, kako bi zajednički što vjerodostojnije svjedočili Krista. Stoga je ekumenizam prvo zajednički put do istine, a onda zajednički put od istine po ljubavi do Krista.


Nastavlja se




Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Ekumenske misli

Postaj  Boce-Team on 13.05.13 2:00


U četiri nastavka donosimo članke dr. sc. Nike Ikić objavljene u Glasu Koncila 2012. godine.
Piše: Dr. sc. Niko Ikić
Pokoncilski ekumenski dijalog između katoličke crkve u hrvata i srpske pravoslavne crkve (3)
„Ekumenizam ni u kojem slučaju nema zadaću od Srbina stvoriti Hrvata, niti obratno. U svojoj biti ekumenizam nema državno-pravno, ni političko-kulturno, ni nacionalno-povijesno značenje. Ne ide za tim da ujedini Srbe i Hrvate u jednoj državi, nego samo u jednoj Kristovoj ljubavi. Kristovo jedinstvo je metanacionalno - nadnacionalno, a ne nacionalno ili antinacionalno. Ekumenizam transcendira sve narode, ali ne ukida ni jedan narod. Jedinstvo kršćana je nadnaravna stvarnost koja nadilazi nacionalne naravne vrijednosti. Ono nije protiv tih vrijednosti, nego ih prožima poput kvasca.“

Ekumenizam je nadnacionalna vrijednost.

Izvorna misija Crkve nije u biti ni političke, ni ekonomske, niti socijalne naravi, nego prvotno religioznog reda, navodi konstitucija »Gaudium et spes«. Crkva u biti nema ni svoju kulturu, ni svoju ekonomiju, a niti svoju politiku, ali ima svoju etiku i moralku po kojima vrednuje bilo koju politiku, kulturu, ekonomiju. Cilj Crkve ne smije biti politika, nego inkulturirati evanđelje i u politiku, kulturu, ekonomiju. Blaženi Ivan Pavao II. u svojoj poruci francuskim biskupima od 13. veljače 2005. preporučio je suradnju države i Crkve na dobrobit građana. Zajedničko priopćenje biskupa i episkopa od 8. lipnja 2012. sugerira pošteno i odgovorno traganje za istinom u povijesno-nacionalnom smislu riječi, kako smo vidjeli u prošlom nastavku. Time se priznaje da je ekumenizam na našim prostorima snažno i bitno opterećen neekumenskim pitanjima, što je jedan od glavnih uzroka da još uvijek nije dovoljno jasno percipiran. Stoga valja paralelno pošteno i odgovorno istraživati povijesno-nacionalu istinu i istodobno mukotrpno i ustrajno objašnjavati što je bit novoga ekumenizma, a što to nije. I danas je bitno naglasiti da je ekumenizam duhovni i religiozni pokret, a ne politički. Radi se o pitanjima temelja vjere a nikako o pitanjima domoljublja, povijesti ili kulture, o pitanjima nacije ili države.


Korelacija nacije i vjere, države i Crkve u ekumenizmu.

Na ovim prostorima vrlo se često identificiraju pojmovi nacije i vjere, Crkve i države. Crkva i država su kao dva različita grada, s različitim poretkom i načinom postojanja. Crkva nije obična institucija Crvenog križa ili humanitarna udruga, niti obično građansko npr. lovačko društvo. Isto tako Crkva nije samo ljudska institucija ni careva, ni kraljeva, ni političara, ni UNO, ni EU, ni OHR, ni HR, pa ni društvo samo biskupa ili episkopa, patrijarha ili papa, iako oni u njoj imaju konstitutivnu eklezijalnu ulogu. Crkva je živi organizam Krista povezan unutarnjim kohezionim djelovanjem različitih karizmi Duha. Crkva je simbioza i communio božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog, svetog i grešnog, nevidljivog i vidljivog, kako se kaže u Konstituciji o Crkvi (LG, Cool.

Crkva se u odnosu na društvo razumije kao predznak, model i prototip zajedništva svih ljudi i svih naroda, ističe kardinal Walter Kasper (»Theologie und Kirche«, Mainz 1987, str. 272-290). Crkva kao communio je znak i oruđe, riječ i sakrament svijetu i društvu, komu treba biti svjetlo što svijetli, grad na gori, kvasac, duša ljudskog društva. Crkva kao savjest društva obraća se tom društvu, te tako vrši svoju proročku ulogu eprestano skrbeći za vlastitu obnovu, zaključuje Treća Sinoda biskupa (»Ministerijalno svećeništvo«, Dokumenti 35, KS, Zagreb 1972, str. 20). Pri tome je ona s jedne strane svjesna svoje odgovornosti u svijetu, s druge strane je svjesna svoje nemogućnosti mijenjati svijet, npr. Otklanjati nepravde, budući da nema svoje mehanizme sile. Crkva iako nije od svijeta ipak je u svijetu, i mora voditi dijalog sa svijetom radi čovjeka, kaže se u dekretu »Christus Dominus« (CD, 13). U vrijeme planetarnog dijaloga i totalne globalizacije Crkva mora biti u dijalektičko teološkom odnosu i dijalogu sa svijetom i njegovim institucijama, tenzijama, nevoljama, potrebama i slično.

Ipak izvorna misija Crkve nije u biti ni političke, ni ekonomske, niti socijalne naravi, nego prvotno religioznog reda, navodi konstitucija »Gaudium et spes« (GS, 42 i 76). Crkva u biti nema ni svoju kulturu, ni svoju ekonomiju, a niti svoju politiku, ali ima svoju etiku i moralku po kojima vrednuje bilo koju politiku, kulturu, ekonomiju. Cilj Crkve ne smije biti politika, nego inkulturirati evanđelje i u politiku, kulturu, ekonomiju. Blaženi Ivan Pavao II. U svojoj poruci francuskim biskupima od 13. veljače 2005. preporučio je suradnju države i Crkve na dobrobit građana (»Slobodna Dalmacija« od 14. II. 2005). Pojam i bit države i društva je ovdje nepotrebno detaljnije objašnjavati.


Međusobna komplementarnost Crkve i države, nacije i vjere

Moderni teološki aspekt pokazuje u mnogo čemu komplementarnost Crkve i države odnosno društva, kao dviju stvarnosti koje se u mnogo čemu prožimaju a ne suprotstavljaju. Dvije stvarnosti ni u kojem slučaju ne treba identificirati, jer svaka ima svoje vlastito područje djelovanja. Iz crkvenog kuta u njihovoj korelaciji se ne preporuča ni izolacija, ni identifikacija, ni potpuna odvojenost koja bi isključivala, ni potpuna odbojnost koja bi onemogućavala suradnju, nego dinamičko nadopunjavanje u prihvatljivoj dijalektici i zdravoj oprečnosti u službi općega dobra. Zato Crkva nije obično društvo a bilo koje društvo pak nije Crkva. Oba pojma stoje u zdravoj korelaciji. U nekim područjima su kompaktibilne a u nekim nekompaktibilne stvarnosti. Crkva bi trebala biti svjetlo, sol, i kvasac društva.

Njezin je primarni cilj navještaj evanđelja i spasenje čovjeka. Ona bi trebala društvu otkrivati transcendentalnu dimenziju. Obje institucije se nadopunjuju u čovjeku kao jedinom subjektu. Društvo ne bi smjelo biti anticrkveno, niti antiklerikalno a Crkva ne smije biti antidruštvena ili antinacionalna. Zašto komplementarnost?

Zato što se obje stvarnosti susreću u čovjeku i samo u njemu. Radi njegova dobra obje imaju svoje osmišljenje. Teološki temelj te suradnje dakle, mora biti osoba. U tom smislu vrijedi načelo: sve za osobu a osobu ni za što, jer je čovjek slika Božja. Društvo (država) i Crkva imaju neosporno zajednički subjekt a to je čovjek.

Ne identifikacija – nego diferencijacija

Ipak dvije institucije valja dobro razlučivati. Krist je osnovao Crkvu a ne državu. Program Crkve je evanđelje a na tom temelju nije moguće izgrađivati današnju državu. Između Crkve i države postoji kvalitativna razlika kao između Starog i Novog saveza, između starog i novog Adama, starog i novog čovjeka. Pokušaj stvaranja kršćanske države je davno propao. Također je propao pokušaj transformacije države u Crkvu, isticao je nedavno preminuli teolog SPC-e profesor Radovan Bigović u članku o »Crkvi, politici,
demokraciji«, pri čemu naglašava da nije lako ostvariti suglasje i harmoniju između sacerdotium i imperium, iako ih je lako teoretski predstaviti uravnoteženim ovisnim odnosom duše i tijela (»Nauka, religija, društvo«, ur. Vladeta Jerotić, Đuro Koruga, Dejan Raković, Beograd 2002, str. 7-22).

Odnos Crkve i nacije je vrlo osjetljiv i teško je povlačiti razlike. Ekstremno rečeno za neke bi to bile potpuno nespojive stvarnosti, dok ih drugi čak identificiraju. Jedno je sigurno da nominalno imamo nacionalne države, ali ne postoji nacionalna Katolička Crkva za razliku od pravoslavnoga crkvenog ustrojstva, gdje postoje nacionalne Crkve. Uokvirena tim koordinatama Katolička Crkva u Hrvatskoj snažno je poprimila nacionalna obilježja, iako je u svojoj biti nadnacionalna. Tako je katoličanstvo jednostavno postalo
prepoznatljivi znak hrvatstva. Ono de facto prožima hrvatski identitet. Da je to prožimanje tako duboko do poistovjećivanja, što nije slučaj npr. s Austrijancima, razloge vjerojatno treba tražiti i s druge strane u velikoj identifikaciji pravoslavlja sa srpstvom, zbog stoljetnog života jednih pored drugih. Nacionalna i religiozna identifikacija čini simbiozu identiteta a tek u određenim okolnostima može biti negativna, kada dolazi do zlorabljenja vjerskog u nacionalno i crkvenog u državno.

Nažalost, upravo je to pokazao i Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Poučena iskustvom ovoga rata, Crkva treba još diferenciranije definirati svoj odnos prema naciji, kao i mjesto i ulogu nacije u njezinu poslanju. Zdravo odvajanje je poželjno, ali ne bolesno negiranje. Pri tome valja imati na umu, da je vjersko iznad nacionalnoga kao što je univerzalno iznad partikularnog, što ne treba miješati, ali što također ne treba silom razdvajati. Vjersko i nacionalno, crkveno i državno omogućuje nazovimo dvostruki ili pluralni identitet. Vjersko i nacionalno se itekako može zdravo prožimati i međusobno obogaćivati.

Također valja dobro razlučivati pojmove: narod, etnos, nacija, nacionalan i nacionalistički. Također naciju kao pojam nije lako definirati. Za Špiru Marasovića nacija je »samo onaj narod koji je dosegao stupanj vlastite samosvijesti i svijesti interesnog zajedništva« (»Crkva i nacija«, u: Teološke teme, Sarajevo 1991, str. 298). Zdrav pojam nacionalnog prerasta u nacionalistički, kada prelazi granice opće ljudskog, kršćanskog, demokratskog, civiliziranog svijeta, kada postaje jednoumlje usmjereno protiv drugog i drugačijeg. Carlton Heyes tvrdi da je u određenom stupnju nacionalizam stupio na mjesto religije u 19. I 20. st. jer se nacionalnoj zastavi klanja kao svetinji, nacionalna himna se pjeva kao Te Deum, a masovni mitinzi postaju kao procesije ili kao religiozne svečanosti (»Essays on Nationalism«, New York 1928, str. 107-109). Slične pseudoreligiozne elemente također pokazuju velike sportske manifestacije, poput nedavno završenog europskog prvenstva u nogometu.

Crkva je mjesto za mnoge nacije

Tijesni odnos oltara i trona i njihovi različiti modeli koegzistencije od teokracije do demokracije bili su jasno izraženi na Zapadu, a na kršćanskom Istoku taj odnos je ostao skoro do kraja 19. st. Jednostavno nerazdvojan. U tom duhu bilo je kod nas nepisano pravilo da član SPC-a može biti samo Srbin, a član Katoličke Crkve samo Hrvat.

Nepisana pravila na ovim prostorima poštuju se mnogo više negoli pisana, a pri tome se zaboravljalo da su SPC i Katolička Crkva u Hrvata jednako nadnacionalne, iako njima ne pripadaju anacionalni kršćani. U takvim pogledima i vrednovanjima Crkve dolazio je u prvi plan nacionalni a ne eklezijalni identitet, koji ističe da je Crkva novi Izrael i novi vinograd u kojem ima mjesta za sve nacije. Crkva je veća od nacije i ne da se strpati u granice jedne nacije. I druge nacije su dio jedne, svete, apostolske i opće katoličke Crkve. Ne smije se zaboraviti temeljno da Crkvu ne konstituira nacija, nego krštenje.
Crkva duhovno ne živi od nacije, ali živi unutar nacije i u mnogim nacijama. Crkva i nacija se ne poklapaju, ali se preklapaju, tj. prožimaju.

Zato se ne smije s njom u svemu poistovjetiti što je često opasnost za jednonacionalne crkvene zajednice. Iz zapadnog kuta Crkva se ne smije dati apsolutno »nacionalizirati
«. Crkva nije mitsko tijelo nacije, nego mistično tijelo Kristovo, ističe Marasović (nav. dj.,
str. 308-309). Ona se inkulturira i živi u naciji, ali ona je iznad nacije i u njoj mora živjeti Krist.

Ekumenizam je nadnacionalna kategorija

Kada te misli i relacije o naciji i vjeri, Crkvi i državi prenesemo na naše ekumensko područje, onda valja istaknuti da ekumenizam ni u kojem slučaju nema zadaću od Srbina stvoriti Hrvata, niti obratno. U svojoj biti ekumenizam nema državno-pravno, ni
političko-kulturno, ni nacionalno-povijesno značenje. Ne ide za tim da ujedini Srbe i Hrvate u jednoj državi, nego samo u jednoj Kristovoj ljubavi. Kristovo jedinstvo je metanacionalno - nadnacionalno, a ne nacionalno ili antinacionalno.

Ekumenizam transcendira sve narode, ali ne ukida ni jedan narod. Jedinstvo kršćana
je nadnaravna stvarnost koja nadilazi nacionalne naravne vrijednosti. Ono nije protiv tih vrijednosti, nego ih prožima poput kvasca. Abeceda našega ekumenizma poziva na zdravo razlikovanje hrvatstva od katoličanstva i srpstva od pravoslavlja, ne osporavajući
njihovo međusobno prožimanje i ne umanjujući njihove pozitivne naravne kulturno-nacionalne vrijednosti, ali ne uzdižući ih u nadnaravne sfere, kako se često čini. Nema ni nacionalnoga pomirenja bez oproštenja, a nema oproštenja bez pročišćenja povijesnoga, nacionalnoga, crkveno krivo interpretiranoga, što previše opterećuje naše ekumenske procese.

Priopćenje biskupa i episkopa od 8. lipnja 2012. sadrži doista važne poruke kako za društva i države tako i za Crkve. Stoga ga smatram velikim poticajom kojeg treba što prije odjelotvoriti.

Svršetak u sljedećem Broju…………..

Moderni teološki aspekt pokazuje u mnogo čemu komplementarnost Crkve i države odnosno društva, kao dviju stvarnosti koje se u mnogo čemu prožimaju a ne suprotstavljaju. Dvije stvarnosti ni u kojem slučaju ne treba identificirati, jer svaka ima svoje vlastito područje djelovanja. Iz crkvenog kuta u njihovoj korelaciji se ne preporuča ni izolacija, ni identifikacija, ni potpuna odvojenost koja bi isključivala, ni potpuna odbojnost koja bi onemogućavala suradnju, nego dinamičko nadopunjavanje u prihvatljivoj dijalektici i zdravoj oprečnosti u službi općega dobra.


Nastavlja se

Sponsored content

Re: Ekumenske misli

Postaj  Sponsored content Today at 16:32


    Sada je: 05.12.16 16:32.