Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Eksluzivno: Ivan Gudelj - intervju

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Eksluzivno: Ivan Gudelj - intervju

Postaj  Boce-Team on 06.05.13 15:43


Prvi objavljujemo intervju sa Ivanom Gudelj koji će tek biti objavljen u "Katoličkom Tjedniku". Ivan Gudelj proslavljeni nogometaš Hajduka, trenutno izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije U17 - "Malih Vatrenih" s kojima se već plasirao na slijedeće Europsko prvenstvo.
----------------------------------------------------------------------

Ivan Gudelj, jedan od najboljih nogometaša Europe za čitatelje Katoličkog tjednika govori o karijeri i teškoj bolesti koju je uz pomoć vjere pobijedio.

ZA BOGA NEMA RAZLIKE:
ISTI JE PREMA VAMA I KADA STE NA VRHU, ALI I U NEVOLJI

Podnaslov: Shvatio sam razliku situacija kada vas tapšu i kada ste u nevolji. Bilo je prijatelja, ali tu je najvažnija i obitelj... i još nešto. Ono što je mene stvarno vratilo je vjera, Crkva.... pozitivno okruženje svega oko nas. Tada mi se postavljalo pitanje: kako pobjeći iz svega? Ne možeš nikud pobjeći. A glavna mi je misao bila da nikad ne pitam: zašto mi se ovo dogodilo? To ljudi sebe često pitaju kad i m se dogode tragedije. Prihvatio sam ono što mi je Bog odredio i to me je spasilo. Dakle, isključivo dragi Bog. Shvatio sam da je igranje nogometa iza mene, da volim život i da moram naći snagu da ozdravim. Razmišljao sam o životu, Bogu, prijateljima, ljudima... Ja sam prelomio. Upisao sam i završio fakultet. Da skratim: nema situacije koju uz Boga ne možete preći. Samo je pitanje imamo li volju i želju? Trenirao sam mlade, svećenike i nikada nisam došao u situaciju da priznam da sam bolestan. To je moj savjet svima u teškoj situaciji. Hepatitis B je podmukla bolest, ali Bog je jači i on svima ulijeva snagu.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Rodio se 21. rujna 1960. godine u Zmijavcima kod Imotskog. Kao velikog nogometnog talenta prepoznao ga je pokojni Andrija Anković i zaigrao je za tada moćni Hajduk. Ubrzo je postao najboljim igračem Hajduka, Europe, pa i uvršten među najbolje na svijetu. Za njegove nogometne usluge otimali su se najveći europski klubovi. A onda dolazi 1986. godina. Ivan Gudelj, tada najveći nogometaš bivše Jugoslavije morao je napustiti nogometnu karijeru, jer su mu liječnici nakon utakmice protIv Zvezde dijagnosticirali Hepatitis B, ali je nakon tih događaja nastavio biti uz nogomet. Kao trener Svećeničke reprezentacije Hrvatske, nekoliko prvoligaša, pa i svog Hajduka. Ovih dana njegovi puleni, reprezentativci do 17 godina igraju na Europskom prvenstvu u Slovačkoj i Češkoj. Zanimljiva je njegova životna priča.

Gospodine Gudelj, kao profesionalni nogometaš, ali i sada kao trener, često ste u BiH?

IG: Obilazio sam mnoge nogometne terene i upoznao mnoge ljude, pa i ljude iz BiH. Sport je velika stvar. Spaja ljude i kratkoročno, ali i dugoročno. Ovdje sam se osjećao lijepo i kad sam dolazio privatno, ali i službeno. Lijepo je prisjetiti se uspomena. Ova zemlja ima dušu i nije fraza, Bosna je ju je uvijek imala.

Potječete iz imotske Krajine. Tamo ste proveli rano djetinjstvo.

IG: Najljepše razdoblje u životu svakog čovjeka je djetinjstvo. Nije uzalud Branko Radičević rekao: Od kolijevke do groba najljepše je đačko doba. Tako je samnom i mojim Zmijavcima. Tamo sam započeo igrati nogomet. U Runovićima sam imao mnogo prijatelja koji su već igrali u tamošnjem Mračaju, a kojega je tada vodio otac nogometaša Zvonima Bobana, Marinko, kojemu sam jako zaslužan za svoju karijeru. Tada nije bilo dovoljno lopti, pa smo pravili krpenjače, ali je bilo više radosti i veselja nego što je to danas. U školi smo igrali protiv učitelja i profesora, a gledala nas je cijela škola. Bilo je to doista za pamćenje. Sjećam se svakog detalja. Mene je zapazio profesor Ićo Kutleša. Moram reći da je cijelo djetinjstvo bilo vezano uz nogomet. Profesor povijesti i zemljopisa Ićo bio je vizionar i on je pravi primjer da talent može prepoznati svatko. Naravno, skrivene talente prepoznaju samo veliki ljudi. Spomenuo bih jedan događaj iz djetinjstva. Kada su se u mojim Zmijavcima snimali „Prosjaci i sinovi“ kultni film Antuna Vrdoljaka imao sam sreću da su me zapazili, pa sam sa skupinom dječaka pjevao pjesmu rugalicu. Gađali su nas kamenjem. Bio sam prvi u pjevanju ali u bježanju od kamenja. Moje je djetinjstvo bilo predivno. Jako je vezano uz katoličku Crkvu, jer se crkva nalazi 50 metara od moje kuće. Svaki dan misa je bila neizostavna. Bio sam ministrant i zajedno sa sadašnjim fra Vinkom Gudeljem maštao sam jednog dana postati svećenikom. Ta mi je spona u životu jako važna, a pogotovo nakon 26-te godine života.

Vrlo rano dolazite u veliki Hajduk. Kako se dijete iz provincije osjeća u velikom gradu?

IG: Sada ,iz ove perspektive, Imotska krajina nije uopće daleko do Splita, a tada je to bilo jako , jako daleko. Za mene siromašno dijete samo je jedna prilika bila otići do Splita i to u đačkoj ekskurziji. Dolazak u Hajduk za mene je bio pojam. U selu je tada bila jedna televizija koju smo svi gledali i slušali prijenose. Imao sam sreću da sam igrao na jednoj utakmici i pokojni Andrija Anković me je zapazio i rekao da dođem. Sjećam se kad sa pokojnim ocem otišao na Stari plac, gdje je bila jedna ćevabdžinica. Otac me molio da jedem. Meni tri dana nije bilo do jela. Baš sam volio ćevape, ali kome je do jela. U glavi mi je bio samo veliki Hajduk i pitanje: hoću li ja moći zadovoljiti? Ušao sam u prvi tim sa 16 godina. Prvu sam službenu utakmicu odigrao protiv ljubljanske Olimpije. Karijera je išla uzlaznim putem. Uskoro sam proglašen za najboljeg juniorskog igrača Europe. Desilo se to u Beču 1978. godine. Bio sam kapetan reprezentacije. Postao sam reprezentativac A tima, a da nisam bio standardni igrač Hajduka. Potom sam 1980. igrao na Olimpijadi u Moskvi, pa na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine. Proglašen sam najboljim igračem u bivšoj Jugoslaviji, uvršten u selekciju svijeta, ali sam postao i najboljim sportašem Dalmacije, a to je bila velika čast. Bilo mi je to posebno priznanje. Biti bolji od silnih vaterpolista, košarkaša, itd... Bio sam i najmlađi kapetan u povijesti.

Tih godina uporno Vas traže veliki klubovi: Real iz Madrida, Bordo...

IG: Tada sam imao 25 godina i vrlo mlad sam stekao reputaciju u Europi i svijetu. Tada je na prostorima bivše Jugoslavije bilo dosta menadžera. Nudili su mi velike novce, ali me to nije zanimalo. Tada sam dobio i poziv igrati za reprezentaciju svijeta, ali nisam uspio zaigrati. Novac me doista nije zanimao.

U rujnu 1986. godine na Poljud dolazi beogradska Zvezda. To je vaša posljednja utakmica. Što se zapravo dogodilo?

IG: U tim trenucima sam mislio da mi se ništa ne može dogoditi. Osjećao sam ne da hodam po zemlji, nego da lebdim i radim ono što najviše volim. Dogodilo se da sam toga dana 26. rujna jednostavno pao na terenu. Nitko nije znao da inkubacija Hepatitisa B već traje nekoliko mjeseci. Oni koji su me voljeli i navijali počeli su zviždati, kada su vidjeli da sam pao. Mislili su da simuliram. Oni su bili navikli da dajem sve od sebe, a vidi me sada. Uskoro se stvorila priča... i ja sam ispraćen zvižducima. Simptomi su bili jasni: povraćanje i slabost. Liječnici su uskoro dijagnosticirali žuticu.

Hajdučko srce je i dalje kucalo?

IG: I kad se saznalo što je posrijedi, opet sam bio tražen. Metz nije mario što sam bolestan. Željeli su me uzeti. Nudili su novce da me liječe bilo gdje u svijetu. Odbio sam, jer u tom trenutku nije bilo lijeka za ovu bolest. U tom trenutku sa 26 godina ostajete sami u bolesti. Ljudi koji su vas tapšali, nestali su. Shvatio sam razliku situacija kada vas tapšu i kada ste u nevolji. Bilo je prijatelja, ali tu je najvažnija i obitelj... i još nešto. Ono što je mene stvarno vratilo je vjera, Crkva.... pozitivno okruženje svega oko nas. Tada mi se postavljalo pitanje: kako pobjeći iz svega? Ne možeš nikud pobjeći. A glavna mi je misao bila da nikad ne pitam: zašto mi se ovo dogodilo? To ljudi sebe često pitaju kad i m se dogode tragedije. Prihvatio sam ono što mi je Bog odredio i to me je spasilo. Dakle, isključivo dragi Bog. Shvatio sam da je igranje nogometa iza mene, da volim život i da moram naći snagu da ozdravim. Razmišljao sam o životu, Bogu, prijateljima, ljudima... Ja sam prelomio. Upisao sam i završio fakultet. Da skratim: nema situacije koju uz Boga ne možete preći. Samo je pitanje imamo li volju i želju? Trenirao sam mlade, svećenike i nikada nisam došao u situaciju da priznam da sam bolestan. To je moj savjet svima u teškoj situaciji. Hepatitis B je podmukla bolest, ali Bog je jači i on svima ulijeva snagu.

Vjera u Boga je pobijedila. Postali ste selektor svećeničke reprezentacije Hrvatske, a potom i juniorske reprezentacije.

IG:To je posebna priča u mom srcu. Imao sam tada 35 godina i nisam ništa radio. U Topolovcu kod Siska se rodila ta ideja. Od kardinala Kuharića ubrzo smo dobili zeleno svjetlo i počeli smo pozivati igrače. Bilo je teško, jer su svi htjeli igrati. Prva utakmica odigrana je protiv Austrije u Sisku pred 15 tisuća gledatelja. Bilo je mi je zanimljivo kad su me svećenici počeli slušati. Malo smo zamijenili uloge. Ja njihove propovijedi slušam cijeli život. I bili smo zadovoljni i ja kad sam slušao njih, ali oni kad su slušali mene. Sada na mlade naraštaje prenosim svoje znanje ne samo nogometno. važnije je ono ljudsko, katoličko. Koliko sam uspješan pokazat će vrijeme.

Gospodine Gudelj, Vaša je nesvakidašnja hajdučka priča osvojila srca svih koji su je čuli. U njima je učvrstila nadu. Što poručujete čitateljima na kraju ovog razgovora?

IG: Kad su ljudi bolesni, oni su traumatizirani i ne žele o tome pričati. Vole biti izolirani iz društva. Žele da njihovu muku drugi ne vide. Hepatitis B je podmukla bolest, ali ti ljudi trebaju naći snagu i ući u pozitivni pogled na život. Drago mi je da sve to ljudima mogu kroz svoje iskustvo prikazati. Ja sam realiziran čovjek. Imam obitelj. uspio sam i sretan sam čovjek. Mladi u sportu trebaju slušati svoje trenere, a koji mlade trebaju prvenstveno učiti kako sutra biti pravi čovjek i kako biti ispravan temelj i okosnica društva.



http://hajduk.hr/?otvori=klub&kat=treneri&trener=ivan-gudelj

http://sportski.net/specijal/mali-vatreni

http://sportski.net.hr/nogomet/reprezentacija/izbornik-ivan-gudelj-za-sportskinet-otkrio-tajno-oruzje-malih-vatrenih



    Sada je: 05.12.16 16:33.