Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 0:35


Knjiga - veća slika

Ljeta Gospodnjeg 2013.
Ove godine proslavljamo 90. obljetnicu naše župe i 20 godina našeg Župnog sijela. Obadvije obljetnice su međusobno povezane. Stoga Vam nudimo internetski pristup knjizi Mjesni odbor Boće koja svjedoči o našim prvim Sijelima i još više o velikoj ljubavi naših župljana razasutih po cijelom svijetu prema našoj župi.

Zahvaljujemo Bogu za njezin opstanak, braniteljima za njezinu obranu, svima za njihovu pomoć. Neka Bog blagoslovi našu župu i sve njene župljane kod kuće i svijetu.
Ad multos annos!

PREDGOVOR
U proljeće 1997. navršilo se punih pet godina života i rada Mjesnog odbora Boće. Ova petogodišnjica je i suviše mali jubilej da bi bio uzrokom ovom izdanju. Zapravo jubilej je uzet kao zgodna prilika da se otme zaboravu sve ono što je Mjesni odbor učinio.

Zato je prvotni cilj ove knjižice informirati našu javnost kod kuće i u dijaspori o najvažnijem radu i djelovanju, pokušajima i naprezanjima, uspjesima i promašajima Mjesnog odbora Boće (u daljnjem tekstu MoB-e). Želimo baciti snop svjetla na proteklih pet godina, kako bi se uvidjelo i u svijest našega naroda urezalo, te u povijesti ovjekovječilo ime MoB-e. Time želimo kritički u svjetlu istine zapisati nešto o velikom značenju i ulozi MoB-e u proteklih pet godina, te tako dopuniti nepotpune interpretacije koje su se pojavile u Napretkovom Kalendaru '97 za općinu Ravne-Brčko. Jasno je da će u ovoj knjižici moći doći do izražaja samo one stvari koje su za javnost a da će istovremeno što što morati ostati u našim arhivima i uspomenama.

Građa za ovo predstavljanje MoB-e jesu pisani dokumenti nastali u posljednjih pet godina. Materijal je poredan u četiri velika fascikla. Pored naših dokumenata služit ćemo se našim zapisnicima i protokolima sa sjednica našeg MoB-e, pismima, poslanicama, apelima, molbama, upozorenjima, smjernicama, obavijestima, nekim službenim odlukama i priopćenjima, imenovanjima, zahvalnicama, kalendarskim zapisima, proglasima itd. Ovu građu i njezin sadržaj bi željeli predstaviti našoj javnosti kronološkim redom koliko to bude moguće.....



Zadnja promjena: Boce-Team; 02.06.13 0:09; ukupno mijenjano 5 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 0:40





KARDINALOVA RIJEČ


Uvodna riječ za knjigu o djelovanju Odbora župe Boće u inozemstvu.

Kroz punih pet teških ratnih godina Odbor župe Boće u inozemstvu je neumorno palio svjetlo nade uspostavljajući snažnu vezu iseljene i domovinske župne zajednice. Dok su jedni svim silama nastojali da ljudi pođu sa svog ognjišta i što prije zaborave svoj zavičaj, ovaj je Odbor, okupljajući raseljenu župnu zajednicu iz župe Boće, uporno učvršćivao korijene na kojima su nikli i na kojima mogu ostati ono što jesu bez obzira kamo pošli. Kroz duhovnu potporu, materijalnu pomoć i zajedničko djelovanje bili su silna podrška i čvrsto zaleđe onima koji su ostali na ognjištu braniti rodnu grudu.

Odbor župe Boće u inozemstvu na razne je načine nastojao čuvati međusobnu povezanost i uvijek iznova buditi svijest i ljubav prema svome zavičaju i svemu onom dragom što je neiskorjenjivo zapisano u čovjekovom životu. Godišnja sijela u Beču, a na jednom od njih sam i osobno sudjelovao, znaţno su doprinosila okupljanju na rodnoj grudi. Kao malo koji svećenik u inozemstvu, dr. Niko Ikić je djelom pokazao ljubav prema rodnoj župi, svojoj rodnoj nadbiskupiji i svom hrvatskom narodu. Bio je duša i pokretač spomenutih druženja i akcija nastojeći povezati raseljene župljane Boća s rodnim zavičajem. Mogli su učiniti mnogo, jer su voljeli istinskom ljubavlju. A onaj, koji istinski voli, spreman je i na žrtve i napore bez kojih nema uspjeha.

Vjerujem da će slikom i pisanom riječju puno toga biti zabilježeno. To je i potrebno kako bi i mlađi znali što je sve ovaj Odbor učinio kroz pet godina druženja i povezivanja raseljenih župljana Boća s rodnom župom. Ipak, mnoge stvari nije moguće zabilježiti pa će ostati samo Bogu znane brojne žrtve od kojih je satkana ljubav između raseljenih župljana i onih koji ostaše na svojoj rodnoj grudi. U teškim vremenima u župi Boće ili u njezinom susjedstvu boravio je dugogodišnji župnik vlč. Josip Kalčik koji je i preminuo tijekom rata nakon što je prebačen u tuzlansku bolnicu. Novi župnik vlč. Ilija Matanović je bio posebno ohrabrenje župljanima Boća.

Dok je mržnja sijala smrt i ostavljala duboki trag ranjavajući ljude i rušeći zgrade, ljubav je sijala dobro sjeme koje je rodilo plodove svjetla i života. U ime svjetla i ţivota, zabilježenog u ovoj knjizi, neka bude iskrena hvala svima koji se uvrstiše u tu kolonu dobra i ljubavi.

O Ilindanu 1997.


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 0:45

UVOD

Hrvatsko srce naših ljudi, kako na terenu tako i u dijaspori, voli naše Boće. Ono za njega živi i kuca u Australiji i Kanadi, u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, u Sloveniji i Hrvatskoj. Hrvatsko srce naših Boćana osjeća da ljubiti rodnu grudu nije sramota, nego čast i sveta dužnost.

Ono to osjeća pogotovo onda kad mu se to upisuje u grijeh. Onda se u njemu rađa neki nepobjedivi prkos i pobjedonosni ponos, koji se pretvara u konkretnu žrtvu i djelotvornu ljubav. U toj konkretnoj ljubavi prema Boću treba tražiti uzroke velike spremnosti na žrtve prvenstveno kod naših branitelja ali i svih Boćana širom svijeta. Upravo zato pogodila je u srce sve Boćane procjena našega župnika vlč. Ilije Matanovića, kada u Kalendaru '97 na stranici 85 konstatira: "jadno rodoljublje" naših Boćana.

Hrvatsko srce u Boćana ne samo da je rodoljubno, nego je ono vjerno i ponosno, dareţljivo i meko, iskreno i odano, puno razumijevanja i milosrđa, spremno na žrtvu ali ne i na poniženja.

Ono je katkada istovremeno prkosno i ponosno. Upravo zato su mnoge Boćane ne samo pogodile nego i uvrijedile župnikove riječi: "...da se mnogi nameću i glume vjernika većeg od pape. Svi bi oni komandirali župniku i drugima, umišljajući da su bogovi a u stvari bijeda, jad i praznina. Sve je to TOHU-VABOHU, pusto i prazno u srcu i duši, samo slava, čast i vlast" (vidi str. 80).

Da u boćanskom srcu nije samo "TOHU-VABOHU" pustoš i praznina, da u njihovu srcu nije samo "slava, čast i vlast" dokazuju svi naši branitelji, pogotovo oni koji su položili život za naše Boće, dokazuje također ţivot i rad MoB-e, čiji temelj treba tražiti upravo u ljubavi prema rodnoj grudi. O tome svjedoči i "pismo rodnoj grudi", napisano za Spasovo 28. svibnja 1992. Pismo u cijelosti glasi:

"Rodna grudo ti si nas primila u naručje ţivota kada smo ugledali svjetlo dana. Ti si nas hranila i pojila kada su bile nerodne i sušne godine. Nas si veselila cvrkutima ptica i mirisom cvijeća, plodovima tvojih stabala i prinosima tvojih njiva, zelenilom tvojih pašnjaka i šarenilom tvojih šuma. Nama si darivala svoju snagu, poklanjala svoje čari, nama si otkrivala svoje tajne a naše si uvijek čuvala.

Rodna grudo, u srcu nosimo tvoje puteljke i šumarke, voćnjake i pašnjake, sokake i čardake, izvore i potočiće. Volimo tvoje adice i piskavice, luke i begluke, ajke i prljuge, pirišta i raževišta. Ljubimo sva tvoja sela i zaselke, sve tvoje ljude.

Rodna grudo, sada kada smo daleko od tebe i kada si u opasnosti da te gaze oni koje ti ne poznaš i kojima se ti ne raduješ, jer nisi njihova nego naša, sada osjećamo jače nego ikada, koliko nam značiš i koliko te volimo.

Rodna grudo, ti si nam darovala život a sada si sama u životnoj opasnosti, nama si poklonila sve a sada si siromašna. Sada si više nego ikada prije ovisna o našoj pomoći, da te ne zauzme tuđinska ruka i ne oskvrne tuđinska noga. Svima dobronamjernima otvarala si svoja vrata i pružala svoje gostoprimstvo. Ali onima zlih namjera pokaži snažnu mišicu svoju, koji te s razornim oružjem u ruci žele pokoriti i uništiti.

Rodna grudo, voljena domovino! Iz ljubavi prema tebi učinit ćemo sve da te spasimo iz životne opasnosti, da te povratimo u život naše mladosti. Učinit ćemo sve da se protjerani tebi vrate, da mogneš utješiti žalosne, nahraniti gladne, napojiti žedne, pridignuti klonule, ujediniti rastavljene. Učinit ćemo sve da se i mi iz tuđine mognemo tebi vratiti čista srca, uzdignuta čela i mirne savjesti, jer samo tamo na našoj rodnoj grudi smo mi svi: svoj na svome.

Rodna grudo, pozdravljamo sve tvoje stanovnike od najmlađih do najstarijih. Posebno pozdravljamo tvoje hrabre branitelje i poručujemo: voljena domovino, zovi nas samo zovi, svi će tvoji sokolovi, za te ţivot dati! U ime svih Mjesni odbor Boćana u Beču." (Pismo je potpisano od mnogih Boćana).

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 0:59

KLICE NASTAJANJA MJESNOG ODBORA BOĆE


17. 8. 1991. - počela je "Balvan revolucija" u kninskoj Krajini. Bio je to prvi očiti znak da su se nad hrvatskim nebom nadvili crni i tmurni oblaci, koji su nosili u svojoj utrobi skrivenu ali razornu mržnju prema svemu što je hrvatsko i katoličko. Oblaci su naviještavali ne samo bliske političke promjene na terenu bivše Jugoslavije, nego i uništavajući ratni vihor. Svima razboritima bilo je jasno da se taj vihor neće zaustaviti samo u Hrvatskoj, nego je bilo više nego li očito da će zahvatiti i druge krajeve bivše Jugoslavije a posebno našu Bosnu ponosnu.

12. 09. 1991 - pozvani su u Beč na jedan sastanak sa dijasporom predstavnici hrvatskog naroda općine Brčko. Došli su zapravo predstavnici općinskog odbora HDZ-a Brčko, gosp. Mijo Anić, gosp. Jozo Grgić i drugi. Na veliki zagovor pok. Mate Ikić - zvanog Matića, ne stranački sastanak su organizirali mag. Filip i dr. Niko Ikić. Kao glavni rezultat toga sastanka je osnivanje jednog općinskog koordinacionog tijela za pomoć domovini. Tijelo je, na poticaj organizatora, strukturirano tako da su iz svakog sela bila izabrana po dva predstavnika, koji su onda bili zaduženi za djelovanje među svojim suseljanima.

Na čelo koordinacionog tijela bio je izabran mag. Filip Ikić, koji je sa većim i manjim uspjesima vodio ovo tijelo do travnja 1992. Treba naglasiti da su to bili prvi koraci, da je struktura bila u povojima. Zato nije ni čudo da je na pretek bilo problema i nesporazuma. Sumnja i nepovjerenje sve su više uzimali maha. Sva sela su mislila "mi dajemo najviše, a naši dole na terenu ne dobivaju ništa." Upravo kada su crni oblaci počeli nad Bosnom ispuštati svoj smrtonosni teret, bilo je jasno da je ovo koordinaciono tijelo došlo u fazu rasula i raspadanja. Kompletna dokumentacija je uredno složena i pohranjena kod voditelja toga tijela. Lista darovatelja od 12. 09. 1991, a i ona konačna pokazuje da su Boćani, Boderištani, Dubravičani i Zovičani bili daleko najdarežljiviji i najrodoljubiviji. Tako je dakle već u jesen 1991 zasijano sjeme iz kojega će u proljeće 1992 niknuti MoB-e na novim temeljima.


PRVI KORACI MJESNOG ODBORA BOĆE


Rat koji nas je zadesio, zatekao nas je u mnogo čemu nespremne. To vrijedi kako za naša sela na terenu, tako i za naše ljude u inozemstvu. Čini se da ovakvo stanje nije bilo slučajno. Pored svih naših nedostataka u tome treba tražiti i nečiji smišljeni plan, koji je netko ostvarivao u mirnodopsko vrijeme. Nije slučajno da su upravo hrvatski ljudi sa naše općine morali masovno napuštati svoja ognjišta, ostavljati svoje obitelji, te poći trbuhom za kruhom u tuđi strani svijet. Nije slučajno da su upravo naši ljudi u inozemstvu bili bez ikakvih svojih organiziranih tijela i struktura, jer svoje nacionalne ustanove i institucije nisu smjeli organizirati a one koje je bivša Jugoslavija nudila, većina naših ljudi nije smatrala svojima. Od njih su mnogi naši ljudi bježali poput vraga od tamjana. Mnogima su upravo klubovi i gostionice bivše Jugoslavije zagorčali život i zavili u crno njih i mnoge njihove. Naši su ljudi takve institucije bivše Jugoslavije s pravom smatrali leglom špijunaže. Zato su se naši ljudi okupljali samo u obiteljskom krugu poznanika, prijatelja, te na našim specifičnim slavljima i kod naše katoličke crkve.

Dakle prvi začeci našeg organiziranja u dijaspori padaju u vrijeme kad su ljudi s pravom bili sumnjičavi i nepovjerljivi prema svemu što poprima institucionalna obilježja, jer su imali negativna i gorka iskustva sa prijašnjim političkim sistemom. Nije dakle bilo lako upustiti se u avanturu organiziranja MoB-e. Usprkos negativnih okolnosti na institucionalno organiziranje upravo nas je nagonio rasplamsavajući ratni požar.

1992. god. je olimpijska godina. Od 08. - 22.veljače zapaljena je olimpijska vatra zimske olimpijade u Albertville-u. Ratna a ne olimpijska vatra počela se širiti Bosnom nakon referenduma (29. 02. i 01. 03. 1992). Već početkom travnja (03. 04.) zabilježene su snažne borbe oko Bijeljine a 27. 04. proklamirana je Savezna

Republika Jugoslavija, sastavljena od Crne Gore i Srbije. Brčko je bilo blokirano a dizanjem mosta u 4.50 sati prvog svibnja ujutro

´92 počeo je rat u našoj regiji. Sve to govorilo je više nego li sve naše riječi o potrebi organiziranja MoB-e.

Nakon što su mnogi ljudi došli do uvjerenja da se nešto novo mora poduzeti, počeli smo na inicijativu gosp. Filipa Ante Blaževića i još nekih drugih, naše ne oficijelne sastanke. Na prvom takvom susretu krajem travnja 1992. skupilo se ponosnih trinaest Boćana. Bio je to simboličan broj, broj sv. Ante, kome je posvećena naša župa. Sa ovih sastanaka nemamo pismene zapisnike, nego samo kratke zapise u kalendaru za 1992 . god. Svi skupa tražili smo put i način kako se organizirati i djelotvorno pomoći. I ako je već gorjelo pod petama ipak sam govorio da se ne smijemo prenagliti, te u brzini načiniti krupne organizacijske pogreške, koje bi nas mogle skupo koštati. Morali smo se načelno odlučiti za povjerljiv sustav rada, njega iskristalizirati i učvrstiti, od njega unaprijed otkloniti sve što je sumnjivo. Morali smo osigurati put do svakog našeg čovjeka, uključiti ga u procese suodlučivanja a ne samo skupljanja. Morali smo pronaći put kako strogo voditi evidenciju primitaka i izdataka, kako ljudima omogućiti kontrolu i uvid u cjelokupnu evidenciju. Kako se vidi iz gore rečenoga tražili smo nove demokratske puteve povjerenja na bazi međusobnog poznavanja. Smatrali smo od početka da oni koji daju, imaju pravo znati zašto daju.

Na nekoliko sljedećih sastanaka diskutirali smo i utvrđivali gore navedeno. Broj ljudi je sve više rastao, makar smo još bili u pripravnoj fazi konstituiranja. Na drugom susretu odlučili smo se za tajne izbore MoB-e, koji će dokazati ljudima da želimo izgraditi najširu bazu povjerenja, da nas vode oni ljudi u koje imamo povjerenja, a te ljude da ne postavlja ni partija, ni drţava, nego da ih sami biramo. Datum prvih tajnih izbora u MoB-e odredili smo za 21. 05. 1992, tako da su se za izbore mogli svi savjesno pripraviti.

Također smo došli do zaključka da za ovakav sustav rada nije samo potrebno izgraditi institucije povjerenja u dijaspori, nego da moramo imati ljude našega povjerenja i na terenu. Zato smo već u toj pripravnoj fazi traţili od naših nadležnih odozdo da nam oficijelno imenuju povjerenika, koji će s nama na ovakvim načelima rada surađivati. Na svim pripravnim sastancima skupljala se redovita pomoć za naše ljude na terenu. Takav jedan pripravni sastanak održan je pored Beča u Raasdorfu 17. svibnja. Svuda smo ljude pozivali, usmeno i pismeno na naše prve tajne izbore MoB-e.

KONSTITUIRAJU]A SJEDNICA MOB-E 21. 05. 1992


Sastanak je održan u prostorijama župe sv. Pavla, Jura Soyfergasse 5 u desetom bečkom kotaru. Za ovaj dan smo se spremali i zato ovaj dan smatramo oficijelnim početkom života i rada MoB-e. Bio je to jedan četvrtak. Sastali smo se u 18,30.

Domaći župnik vlč. Abrachamovitsch bio je vrlo skeptičan prema nama. Jer smo kod njega pobuđivali neke sumnje poslao je gđu. Mariju Šperlik kao župsku predstavnicu, jer je ona razumjela hrvatski. Ona mu je sve prevodila. Na našem dnevnom redu smo imali:
a)- razmjenu informacija,
b)- provizorni izbori MoB-e,
c)-izvješće o transportu hrane u centar županja i
d)- razmatranje i prikupljanje daljne pomoći.

U tajnom glasovanju izabrani su prvi članovi MoB-e. Ljudi su pisali pet osoba svoga povjerenja, ne samo od onih prisutnih nego su i odsutni mogli biti birani. Na kraju glasovanja je izabrana komisija zbrojila glasove i proglasila izabrane članove. To su, bez navođenja broja glasova: Ikić Josip Marijana, Grgić Božo Marka, Jarić Niko Luke, Blažević Mićo Ante, Ikić Mićo Martina, Blažević Filip Ante, Radošević Zvonko Ive, Klarić Tunjo Mate, dr. Niko Ikić Mije.

Na sastanku od oko četrdeset ljudi odbor je ovlašten da može u hitnim slučajevima sam odlučivati i djelovati. Kako nam svjedoči zapisnik s te konstituirajuće sjednice MoB-e na kraju je došlo do otvorenog nesporazuma sa župnikom Abrachamivitschem. Na istoj sjednici je pročitano rješenje odozdo, br. 1/92 od 14. 05. 1992. po kojem je gosp. Niko Blažević, sin Andrije, rođen 24. 08. 1965, broj osobne karte 1766/88, upućen u Hrvatsku kao povjerenik za našu dijasporu, koji je ovlašten da može prikupljati materijalna sredstva, novčane priloge i svaku drugu pomoć za potrebe naših dviju župa (Boća i Zovika), naše zone B.

To je dakle bilo rođenje našeg MoB-e u Austriji. Pupak je svezan, odbor je institucionalno ugledao svjetlo dana, bez pravoga krova nad glavom. Nadali smo se da ćemo se u župi sv. Pavla sastajati, ali su se te želje rasplinule poput mjehurića od sapunice. Trebalo je ponovno tražiti veći prostor, svima prikladan, koji bi nam omogućio nasamo, neometano, obrađivati naše teme. Već u nedjelju su ljudi u Raasdorfu obaviješteni o radu MoB-e.


POČECI DJELOVANJA MJESNOG ODBORA BOĆE


Na sjednici na Spasovdan 28.05.1992 imali smo prvu sjednicu kao konstituirani odbor. Već je bilo prisutno preko pedeset ljudi. Na početku sjednice dvojica novinara "Wiener Kirchenzeitung" tražili su jedan intervju. Pravili su reportažu o nama, koja je objavljena na dvije središnje stranice 07. lipnja 1992. Na velikoj slici vidi se mnoštvo našega svijeta, među kojima se posebno ističu: Ilija Pejić (Majstor), Ivo Tadijanović, Ivo Klarić Tunjiša itd. Posjet novinara i njihova reportaža o nama došli su u pravi trenutak. Oni su nesvjesno puno značili za našu akciju, jer su kod ljudi probudili osjećaj da se nešto veliko i vaţno događa i da je vrijeme sad ili nikad.

Između ostalog na sjednici je čitano "pismo rodnoj grudi", kojeg su svi prisutni potpisali. Na sjednici je također čitana lista darovatelja, te se živo raspravljalo i konstruktivno dogovaralo o daljnim, pravednim i za sve prihvatljivim normama. Od svih ideja najviše zagovornika imala je norma 15, 10, 5. To je konkretno značilo da smo se obvezali do kraja lipnja uplatiti preko odbora našu pomoć po ključu: 15 tisuća po bračnom paru koji radi, 10 tisuća po muškarcu, i 5 tisuća po ženi sa radnom dozvolom.

Odlučeno je da se otvori žiro račun uz pet potpisa, da bi se spriječile bilo kakve sumnje i da novcem ne može nitko sam raspolagati. Također je odlučeno da se napravi naš vlastiti žig, koji će ne samo potvrđivati naše potvrde nego i utvrđivati naše povjerenje. Zato smo se odlučili da princip našeg djelovanja bude naše mjesto, naše Boće, gdje se ljudi međusobno poznaju, gdje se može stvoriti raspoloženje javnog natjecanja u dobru.

Lista darovatelja je javna stvar i njezino čitanje treba učvršćivati naše međusobno povjerenje i bodriti nas u pomaganju domovine. Sve što je korisno i pošteno, poput "pisma rodnoj grudi", treba buditi u nama djelotvorno raspoloženje. Javni karakter akcije i metode našega javnog rada moraju isključiti skrivanje iza kulisa, iza drugoga. Odlučeno je da se napravi lista darovatelja i na nju unesu svi darovi naših ljudi koji su dati od 12. 09. 1991. preko koordinacionog tijela općine Brčko pod vodstvom mag. Filipa Ikića, kao i lista darovatelja za dragovoljce iz Beča, kao i lista darovatelja iz Raasdorfa i Županje. Sve je rađeno na temelju potvrda ili više svjedoka. U kompjuterskim listama sva su ta davanja obilježena posebno.1 Bio je to mukotrpan posao u kome su učestvovali svi novoizabrani članovi MoB-e.

Na tu listu nisu unešeni naši darovatelji iz Australije, kao npr. obitelj Blaža (Baje) Blažević iz Boća, koja je preko svoga odbora dala 2550 australskih dolara, što je upućeno u Županju, zašto su dobili zahvalnicu s ljiljanima potpisanu od gosp. Vinka Antunovića.

Vlak zvani "MoB-e" je krenuo. Još je bio u fazi zahuktavanja. 31. 05. 1992 sastali smo se ponovo u prostorijama Pam-Pam lokala u 14 sati, po vrućem i sparnom vremenu. Već smo imali prve goste. To su bili naši Dubravičani i Zovičani. Na sastanku je bilo preko šezdeset ljudi. Povodom druge obljetnice hrvatske drţavnosti (30.05) predstavljen je kratki pregled hrvatske povijesti od najstarjih vremena do danas. U trećoj točki dnevnoga reda Mićo Ante Blaževića je podnio izvješće s zajedničkog putovanja u Županju.

Bila je to neke vrste jedna komisija, koja je trebala utvrditi pravo stanje na terenu. Dijasporom se munjevito širio glas o podjeli našeg područja na dvije zone. ţupa Zovik i ţupa Boće bi sačinjavale zonu B. Tako je već stajalo na dokumentu imenovanja Nike Blažević, povjerenikom za dijasporu. U izaslanstvu su bili predstavnici dijaspore iz obadvije zone. Utvrdili su da neka podjela činjenično postoji. Isticali su da se više griju oni koji su bliže vatri.

Zato je principijelna orijentacija MoB-e u prvom redu zajedništvo zone B, ne isključujući nikada općinsko zajedništvo uz uvjet adekvatnog strukturiranja dijaspore iz zone A, jednake opterećenosti sviju i pravednog ključa zastupljenosti. Do tada MoB-e će raditi u skladu s našim dogovorom. Postojanje zone B dalo nam je povoda da predložimo drugim našim selima: Štrepcima, Gornjem i Donjem Zoviku, kao i Boderištanima i našim Dubravičanima da i oni osnuju svoje Mjesne odbore, te da se tako strukturirani ujedinimo u Središnji odbor zone B.

01. 06. 1992 - otvoren je bankovni račun MoB-e. Da bi učvrstili povjerenje ljudi račun je napravljen, na moju inicijativu tako, da se novac može podići uz nužna tri od mogućih pet potpisa. Time smo željeli otkloniti svaku sumnju da netko sam može raspolagati zajedničkim sredstvima, pa makar u pitanju bio i Niko Jajićkin i svećenik katoličke crkve, jer za zajedničke novce mora se svaki čovjek više brinuti nego li za svoj vlastiti novac. Dakle obraz je u pitanju. Tko želi imati čisti obraz mora oprati i čelo. Tko želi čisto raditi, ne boji se kontrola.

06. 06. 1992 - sastanak prvi puta subotom u 18 sati u Pam-Pamu.

Prvi puta sjednici su prisustvovale i tri dame, kojima je posvećena posebna pažnja. Ponovno je bilo dosta "gostiju" s strane, koje smo srdačno pozdravili, te ih zamolili za razumijevanje, da želimo biti sami kada obrađujemo naše mjesne teme i radimo s imenima naših ljudi. Ugled naših ljudi odbor je uvijek cijenio i štitio. Na ovoj sjednici bilo je riječi o zajedničkim strukturama dijaspore naših dviju župa. U tom smislu dobili smo odozdo poslanicu, u kojoj se između ostalog naglašava, da treba objediniti mještane naših dviju župa kako u domovini tako i u dijaspori, da treba osnovati humanitarne zajednice (naš MoB-e je nakon duge priprave konstituiran već 21. 05. 1992), da treba pokrenuti zajedničko glasilo naših župa, da treba načiniti popise svih naših ljudi u dijaspori (mi smo to već imali)... Očito je da poslanica poručuje da samo zajedno možemo uspjeti, kako u domovini tako i u inozemstvu. Prisutni su se dizanjem ruke jednoglasno odlučili za humanitarno zajedništvo župe Boće i župe Zovik, po paritetnom ključu učestvovanja u zajedničkim akcijama na principu 50% naprama 50%. U Središnji odbor zone B bi ušli po dva predstavnika iz svakog sela. Predstavnici ovog Središnjeg odbora birat će tajnim glasovanjem Izvrsni odbor od tri člana, koji onda kontaktira i suraĎuje s tako isto ustrojenim Središnjim odborima Njemačke i Švicarske.

Poslanica za dijasporu nije za nas bila ništa novo. Ona je imala za cilj informirati o novom zajedničkom ustrojstvu. Dokumentni uz poslanicu organizacijski nisu za nas bili nešto posebno, jer smo ustrojstvo bili sami zamislili i djelomično sproveli u djelo već puno prije poslanice. Ona je za nas ipak bila važna kao znak sigurnosti ispravnoga pravca na započetom putu. Na toj sjednici odlučeno je da će se ispitati mogućnost otpisivanja crkvenog poreza na ime naših potvrda, što je kasnije uspjelo. Također je naglašeno da ovaj MoB-e ne može biti odgovoran za financije prije sredine svibnja 1992. Na sastanku je pročitano pismo "poziv na akciju" i upućeno svima koji se još nisu bili odazvali na našu akciju prikupljanja humanitarne pomoći. "Poziv na akciju" donosimo u cijelosti:

"Naša zajednička rodna gruda je u životnoj opasnosti. Više nego ikada prije potrebne joj je naša zajednička pomoć. Radi prikupljanja i koordiniranja pomoći osnovan je Mjesni odbor Boće (navedeni su izabrani članovi).

Uz odobrenje MoB-e načinjen je spisak svih naših ljudi, koji rade u Beču i okolici, pa i šire. Da se ne bi moglo bezrazložno opravdavati "drugi ne daju" i da bi smo imali pravu sliku tko je i koliko dao za obranu našeg Boća vodimo strogo evidenciju. U tu svrhu napravili smo listu darovatelja sa svim iznosima i brojevima potvrda, koja se javno čita i koju ćemo mjesečno slati u domovinu, da svjedoči o našoj ljubavi prema rodnoj grudi.

Usvojena je zajednička norma da svi zaposleni muškarci do kraja šestog mjeseca uplate iznos od 10.000 ATS a zaposlene ţene 5.000 ATS, uz razumijevanje za osobne prilike. Oni koji su već nešto uplatili i imaju zato potvrde trebaju nadomijeriti do naznačene svote. Za pomoć poslije tražit ćemo zajedničko rješenje po stalnom pravednom mjesečnom ključu.

Dragi (a).............. ! Vaše ime se nalazi na popisu Boćana u Beču i okolici. Prema našoj evidenciji do sada se niste nikako (ili s vrlo malo .... ATS) uključili u našu akciju, koju je većina prihvatila s najsvetijom ozbiljnošću i najvećom žrtvom.

Zato vas ovim pismom pozivamo da ne zaboravite na domovinu u njezinim najtežim trenutcima. Otvorite srca i džepove kao i drugi, te ispunite svoju domovinsku obavezu, da se svi mognemo vratiti u rodni kraj čista srca, uzdignuta čela i mirne savjesti. U tu svrhu vam prilažemo naše bankovne uplatnice i pozivamo na naše tjedne sastanke (subotom u 18 sati: Zentagasse - Pam-Pam, u petom). Srdačno vas pozdravlja vaš MoB-e."

Dobar glas o Odboru širio se munjevitom brzinom. Zapisnik sa sjednice 13. 06. 1992. - upravo na blagdan sv. Ante, patrona naše župe, svjedoči da je bilo preko sedamdeset ljudi, među kojima je bilo puno više žena nego li do sada. Na toj sjednici izabrana su i potvrđena naša dva predstavnika u Središnji odbor zone B. To su: mag. Filip Ikic (koji je u međuvremenu završio rad u općinskom tijelu iz 1991) i gosp. Mićo Blažević. Na prijedlog članova odbora u MoB-e su ušla nova dva člana: Filip - automatski kao delegirani član u Središnji odbor, te gosp. Ivo Plavotić Joze. Humanitarno zajedništvo sa Zovikom odlučeno je da bude strogo na principu 50% : 50%. Po tom ključu je već na toj sjednici uplaćeno u ime ţupe Boće 150.000 ATS (potvrda br.24, od toga Boće 75.000, Bederište 49.500 i Dubravice 25.500 ATS. Boće je posudilo Boderištu 39.000 te Zoviku nešto novaca). Već prije toga poslano je u Zagreb u ime Boća 105.000, Boderišta 19.500, Dubravica 35.000 i Zovika 103.000 ATS. Novce predali: Marko Zečević, Ivo Bročić, Filip (Piljo) Blažević i Anto Ikić. Novac primio Vitomir Zečević koji je napisao zahvalnicu:

"Hrvatsko vijeće obrane sektora B zahvaljuje se našim radnicima privremeno zaposlenim u Austriji i Njemačkoj, koji su svojim dragovoljnim prilozima pomogli obrani naše rodne grude. Zajednički braneći naša ognjišta nećemo dozvoliti tuĎinu da gazi naša sela. Svi smo mi branitelji naših sela: Dubravica, Goričkića, Boderišta, Boća i Zovika, ako pripomažemo financijski, humanitarno ili kao dobrovoljci. Nadamo se da će te i dalje potpomagati ove zajedničke akcije. Zahvaljujemo se svima koji ste dali svoj dobrovoljni prilog u iznosu od ..."

Kako vidimo prvi rezultati MoB-e su više nego li dobri, iznad očekivanja. Oni govore sami za sebe. Snažni duh zajedništva nosi nas naprijed. Radi se punom parom na sve strane. Filip je poslao telefaks na ORF (austrijska radiotelevizija), na centar akcije "Nachbar in Not" (susjed u nevolji), tiražnom austrijskom listu Kurier, da se i oni uvjere da i naši ljudi špendiraju za svoju domovinu. Da bi se podiglo dobro raspoloženje na još veći stupanj došao sam na ideju, da bi vidljive zahvalnice i naljepnice mogle u tom smislu ispuniti svoju zadaću. Ideje se rađaju noću a realizacije slijede danju. Nemamo puno vremena za razbacivanje. Ipak smo se o svemu dogovarali s članovima Odbora, makar telefonski. Za ovu ideju dobiveno je zeleno svjetlo. Posla se prihvaćaju Ivo i Petar Plavotić, koji su u rekordnom vremenu napravili u tiskari u kojoj rade lijepe zahvalnice i još ljepše naljepnice "I love Boce" (ja volim Boće). Sjećam se da su ih te subote donijeli vruće i neosušene u moj stan. Njima smo se srdačno zahvalili uz zaslužni aplauz svih prisutnih. Kod naših ljudi je svijest pripadnosti MoB-e sve veća i veća. O našim sastancima se priča. Nijh se s nestrpljenjem iščekuje.

Oni se brižno pripremaju. Koriste se sve vijesti, sve informacije, sve što nas povezuje u zajedništvu, učvršćuje u povjerenju, motivira u raspoloženju. Ljudi osjećaju da ih je zahvatio posebno snažni duh zajedništva, da je vraćeno poljuljano povjerenje, koje je uvijek prvi temelj svake akcije. Naše ovjerene potvrde odgovaraju svakom sumnjičavcu na njegove sumnje i pitanja: tko, zašto, koliko, gdje i kada je uplatio u humanitarne svrhe. Naši dosadašnji postupci, tajni izbori, pripremljene sjednice, vođenje i čitanje zapisnika, javne liste darovatelja, stroga kontrola, zajedničko dogovaranje i suodlučivanje učinili su veliko povjerenje kod većine naših ljudi.

Neke naše akcije npr. uplata zajedničkog lota, torte za dame, mala iznenađenja, prije svih naljepnice "I love Boće", zahvalnice, "pismo rodnoj grudi", "poziv na akciju", te naše zidne liste javnih klubova 15, 10, 5 ... urodili su brzo neočekivano visokim rezultatima i podigli do maksimuma naše oduševljenje i raspoloženje. Kao plod svega toga jesu vidljive uplate koje su iz subote u subotu rasle astronomskom brzinom. Bilo je onih koji su donosili odjedanput po 40, 27, 25 tisuća ATS. Bilo je dirljivo vidjeti kako raste broj imena na listama klubova 15, 10, 5. Bilo je ushićeno predavati javno zahvalnice s kojima su se ljudi ponosili, koje su zauzimale počasna mjesta u njihovim stanovima. Kroz sve to ljudi su izražavali svoje domoljublje, koje je netko površinski ocrtao kao "jadno rodoljublje". Različiti plakati, kao npr. povodom ljetne olimpijade u Barceloni, na kojem su dolazili do izražaja kontrasti: jedni se igraju dok drugi ratuju, jedni se raduju dok drugi plaču, korišteni su s ciljem ljude motivirati, zajedništvo produbljivati a domovinu pomagati.

Još jedna stvar bila je važna u stvaranju ovakve klime. Trebalo je objediniti sve političke struje a pri tome ne postati politička stranka. MoB-e se uspio izdići iznad svih političkih stranaka kao zajednica koja objedinjuje sve naše mještane bez obzira na politička usmjerenja. Naša obilježja su postala znakom pripadnosti našem Boću bez ikakvih stranačkih obilježja. Zato nam je uz sve ostalo uspjelo izgraditi takvo zajedništvo, koje se neda lako opisati. Njega je trebalo doživjeti. Kod ljudi se osjetila neka posebna spremnost na žrtvu, na odricanje, na takmičenje u dobru. Boćani nisu žalili ni truda, ni novaca da bi ispunili postavljeni zadatak. Tada sam osjećao takvu spremnost naših ljudi, da se moglo nekome u pola noći reći "idi u Zagreb i obavi taj posao", taj bi otišao, bez obzira što sutra mora sam na posao. Kod svih se osjetilo ono: "kad hoću - lako ću", a onome "kad neću - kako ću" nije bilo mjesta.

Lista darovatelja pod naslovom "Boće za domovinu" imala je ovaj uvod: "Skuplja se već dulje vrijeme za potrebe našeg kraja. Do sada su skupljali različiti ljudi u različite svrhe. Nitko u ime mjesta nije imao potpuni pregled nad učinjenim. Sve je više rasla sumnja, te nagrizala i razbijala sve akcije. Zato ovaj spisak darovatelja ima za cilj razbiti sumnje a ulijevati povjerenje. On nam daje pravu sliku tko je dao, koliko i kada. Ovaj spisak nema ucjenjivački karakter, nego nas ţeli sve potaknuti, a u prvom redu one koji se do sada nisu odazvali, da činimo što je moguće više za svoju rodnu grudu. Ovaj popis je podstrek za takmičenje u dobru. On je također dokument za buduća vremena i spomenik, koji će svjedočiti o našoj ljubavi prema okrvavljenoj domovini. Hvala MoB-e." Sigurno je da se lista darovatelja ne može uzeti kao jedini svjedok ljubavi prema domovini.

Za 20. 06. 1992 bilo je čitano pismo "molba i upozorenje", te uz suglasnost svih prisutnih, kao i uvijek, poslano našim ljudima.

Pismo "molba i upozorenje" glasi u cijelosti:

"Hvaljen Isus i Marija. Dragi (a) .......... ! Srdačan pozdrav u ime centralnog Mjesnog odbora Boće za Austriju u Beču. Naša akcija za domovinu poprimila je u meĎuvremenu jako ozbiljne forme. Redovno se tjedno sastajemo, vodimo zapisnike, zajednički raspravljamo i odlučujemo itd. Veliki dio Boćana prihvatio je akciju kao najsvetiju duţnost i tako potvrĎuje svoju ljubav prema rodnoj grudi. Kao ilustraciju toga navodimo da je 16 bračnih parova darovalo 293, a 21 osoba 221,5 te 5 ţena iz Boća dalo je 26 tisuća ATS, ne uzimajući u obzir mnoge druge koji su sasvim blizu ispunjenja dobrovoljno preuzete norme 15, 10, 5. Do sada je Boće dalo preko 820 tisuća ATS. Tu se nalaze neki penzioneri, turisti,
pa čak i učenici.

Početkom šestog mjeseca pozvali smo Vas pismeno na akciju. Naša evidencija pokazuje da ste se do sada slabo odazvali.

Možda imate svoje opravdane razloge, koji se mogu uvažiti, pa Vas molimo da nam ih saopćite. Možda imate sumnje pa Vas molimo da to zajednički raščistimo. U jedno smo sigurni, da Vam je stalo do Boća i da ga u srcu nosite. Zato Vam šaljemo naljepnicu kao znak te ljubavi i naše povezanosti. A tko ima srca taj ima i ljubavi za domovinu, a onda je takav spreman i na žrtvu za voljenu rodnu grudu. Zato nemojte dozvoliti da u to bilo tko posumnja. Sve sumnje ćete razbiti svojim uključenjem u akciju.

Zadaća ovog Odbora je sve pozvati, sve zamoliti i naravno o odazivu obavijestiti naše branitelje u domovini. U tom smislu ćemo poslati prvu kompletnu listu darovatelja zaključno s nedjeljom 12. 07. 1992. kada će nas posjetiti povjerenik zone B i kada ćemo (11. 07.) imati našu Tombolu za Boće (2. Alexander Pochplatz 6). Imate dakle još vremena izbrisati svaku sumnju. Ako Krizni štab dole donese bilo kakve odluke protiv onih koji se nisu odazvali, molimo Vas da ne krivite zato ovaj MoB-e".



Kako i gore navedeno pismo svjedoči na sastanku je odlučeno da ćemo po prvi puta organizirati našu tombolu (11. 07.) u prostorijama Sv. Leopolda u drugom kotaru.

21. 06. 1992 - zbog krštenja djeteta Baje Marinova i Srećka Ilije Lukić, bilo je na sastanku prisutno oko 40 ljudi.
Tada je Niko predstavio prisutnima lik našeg prvog župnika vlč. Izidora Poljaka. Nadležnima dolle će se predložiti:
a)- da se škola u Boću zove njegovim imenom,
b)- da se napravi njegovo poprsje i
c)- da se ekshumiraju njegovi posmrtni ostatci i prenesu u naše mjesno groblje Boće.

23. 06. 1992 - Konstituiran je Središnji odbor zone B, u kome je mag. Filip Ikić izabran za presjednika, za dopresjednike gosp. Marijan Nikić-Pejić (Zovik) te gosp. Mišo Matijašević (D. Dubravice). Ostali članovi Središnjeg odbora su bili: Vinko Pranjić (Zovik), Boţo Ikić i Ivo Iljić (Štrepci), Vidan Zečević i Ivo Matijašević (D. Zovik), Ivan Filipović i Ivo Peršinović (Boderište), Pejo Mateljić (D. Dubravice) i Mićo Blažević (Boće). O tome svjedoči zapisnik s te sjednice. Izabrani članovi su potpisali, da će uz punu svijest i odgovornost raditi na dobrobit naših ţupa. Ovako konstituirani Središnji odbor od po dva člana iz svakog sela funkcionirao je prilično dobro.

04. 07. 1992 - Niko je otputovao zajedno s Marjanom Nikić-Pejić u Stuttgart, kako bi tamo informirao župljane župe Boće i župe Zovik o našim gore opisanim aktivnostima i uspjesima, principima i temeljima. Sjednicu u Beču je vodio Ivo Plavotić. Toga dana je bio prikazan prvi film iz naših krajeva. Bilo je preko 70 osoba. Mala dvorana postala je previše tijesna i zagušljiva, tako da su neki govorili o pravom paklu (kad je tu pakao što je tek na ratištu). Mnogi su donijeli svoje darove. Skupljeno preko 90 tisuća.

Interesno područje MoB-e protezalo se koliko je ţivot širok. Na našim sjednicama bilo je mjesta za teme svjetskoga ranga ali i za naše lokalne interese. Zbog toga ni jedna odluka UNO-a, pa ni ona o sankcijama br. 757, nije mogla proći bez naših komentara.




Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 1:06

VRUĆE LJETO 1992


- tombola s hrenovkama

07. 1992 - Naša prva tombola. MoB-e je postao sastavni dio našega života. On je već za nepuna dva mjeseca svoga postojanja izrastao u pravu instituciju. Svoju zadaću uviđao je ne samo u skupljanju humanitarne pomoći, nego i u stalnom produbljivanju i življenju našega zajedništva. Odbor se počeo brinuti ne samo za sastanke subotom, nego i za sve druge forme našega druženja. Tako je došlo do ove tombole. Mnogi nisu znali što je to. Zato je logično da su prema prvoj tomboli bili skeptični. Očito je trebalo probijati led na novim područjima. Brodolomac je bio, zna se, MoB-e. Vremena za duge priprave i razjašnjavanja jednostavno nije bilo. Odbor je prihvatio tu ideju i odmah se prešlo na njenu realizaciju. Trebalo je osigurati za veću grupu ljudi nešto za njihovu dušu, to znači neki posebni program, i nešto za njihovo tijelo. I u tim i svim takvim momentima naše su misli bile okrenute našem Boću i našim braniteljima.

Nismo mogli ovu tombolu nazvati nikakvim slavljem, nije nam do toga jer su naši momci u rovovima. Što bi oni rekli da čuju, mi se častimo i gostimo pečenjem, janjetinom ili slično. Ne, to se nije smjelo dozvoliti. Zato je jednoglasna odluka MoB-e bila, da se ni u kojem slučaju ne uzima pečenje, nego samo nešto jednostavno za prežvakati. Odlučili smo se za hrenovke. Muzika nije nikome ni napamet padala, jer nekom slavljeničkom duhu nije bilo mjesta. Ni u kojem slučaju Odbor se nije ţelio razbacivati, nego skupljati ljude i pomoć, održavati raspoloženje i proširivati akciju. Zato je sve bilo bez muzike, pečenja i pjesme.


Kod ovakvih zgoda pruža se posebna prilika ljudima zahvaliti za sve učinjeno. Isticati ono pozitivno ima više uspjeha, nego li kritizirati negativno. Iako se Odbor na svakoj sjednici ljudima zahvaljivao na njihovim darovima i angažmanu kod ove tombole smo se posebno zahvalili za sve njihove žrtve i napore, za povjerenje i suradnju, za naše zajedništvo.

Program je počeo s misom i molitvom za našu domovinu i naše branitelje. U raznovrsnom programu poslije našlo se ponešto za svakoga. Raspoloženje je stalno raslo. Obitelji su mogle doći s djecom, tako da je za njih bio pravi mali raj, jer su se mogli slobodno istrčati i izgalamiti. Bilo je s djecom preko 200 osoba. Za djecu je bio pripravljen posebni mali program, kao npr. trka u vrećama, mađioničar, kviz, nekoliko grupnih igara itd. Znali smo ako budemo uspjeli oduševiti djecu imat ćemo zadovoljne roditelje. To je bio onaj pravi cilj. Ništa dakle nije bilo prepušteno slučaju. Na sve se mislilo i sve se koristilo što je moralno i čovjeka dostojno da što bolje uspije naša akcija. Vrhunac programa bila je svakako naša tombola za koju su pripravljene vrijedne nagrade.

Brojevi za tombolu su pušteni u prodaju, ali nisu planuli kao što će to biti slučaj svaki puta kasnije. Preko Ive Peršinovića posjetila nas je novinarka Kuriera, nešto poput bečkog "večernjaka". željela je razgovor sa mnom, koji je trajao oko pola sata.2 Za vrijeme razgovora brojevi tombole još nisu bili prodani. Zato su članovi Odbora donijeli odluku na licu mjesta da se ostatak brojeva dadne po nižim cijenama (10 umjesto 25 šilinga).

Nakon ovako rasprodanih brojeva pristupilo se izvlačenju nagrada. Kad su ljudi doživjeli napetost jedne tombole a dobitnici vrijednih nagrada i njenu korist, govorili su da je to super. Među prvim nagradama našlo se: nekoliko vaza, kompleta posteljine, ručnih radova, vinjak, pivo u burencetu, servisi za sokove, čajeve, toaletni komplet, servis za bijelo vino, kristalna tacna, zidni sat, slika majke božje, foto aparat, foto kamera, radio i televizor. Glavnu nagradu Siemensov televizor u boji s daljinskim upravljačem dobila je tada mala Tatjana Lukić, najstarija kćerka Nine i Ivice Lukić, s brojem 252. Ona je pri kupovini broja rekla tati i mami da hoće televizor i eto dobila ga je u igri prve naše tombole. Kod tombole 11. 07. 1992 je potvrđen dosadašnji Odbor.

Tombola je bila veliki uspjeh. Ona je otvorila vrata jednoj novoj tradicionalnoj godišnjoj priredbi, koja će postati sinonim MoB-e. Ona je bila prva velika manifestacija našeg zajedništva i sloge naših Boćana pred drugima ovdje u Beču. Pored novčane dobiti ona je bila puni pogodak u svakom smislu. Tom prilikom su sami članovi MoB-e kupili svojim vlastitim sredstvima jedan vrijedan zlatni džepni sat, kojeg su mi poklonili kao znak njihove zahvalnosti a ja bih dodao i njihovog oduševljenja postignutim rezultatima. Sat su mi predali da više ne kasnim na sastanke a fen za pametnu kosu, koja me napustila. Bio sam zaista dirnut, pozitivno iznenađen, jednostavno zatečen, ali i sretan, ne toliko zbog vrijednog poklona koliko zbog osjećaja, da sam ih povukao, da su zagrizli i pošli u pravom pravcu i nastojanju oko zajedničke pomoći. Bio je to očiti primjer da zajedništvo može brda valjati, a sam pojedinac ne može ništa, što sam naglasio u svojoj zahvali. No zajedništvo traži da se uvijek nađe nekih pojedinaca, koji će dobrovoljno, malo više nego li ostali potegnuti i povući za zajedničke interese.



2 Razgovor i reportaža objavljeni su 31.07.1992 pod naslovom "Kroaten für Kroaten: Bruder im Krieg" na str.br.4, sa slikom imena naše liste klubova 15, 10, 5.

25. 07. 1992 - Gošća našeg sastanka bila je dr. Madelain Petrović, predsjednica austrijske stranke zelenih. Ona se puno zalagala za izbjeglice i njihova prava. Isticala je da se agresor ne smije ni politički ni materijalno potpomagati.

26. 07. 1992 - Susret cijele brčanske dijaspore s gosp. Mijom Anićem. Sastanak je bio na rubu izgreda. Zato sam ga demonstrativno napustio i odmah stavio na papir svoje dojmove.

b) - Novi pokušaji zajedničke općinske akcije

Vruće ljeto '92 donijelo nam je dvije vruće, užarene teme. gosp. Anić nam je prezentirao nekoliko odluka sa sjednice općinskoga vijeća od 18. 07. 1992. Glavna je riječ o osnivanju Centra hrvatske zajednice općine Brčko u Zagrebu, sa sjedištem na velesajmu. Do sada se pojavljivalo nekoliko "klubova", koji su posredovali u distribuciji humanitarne pomoći. Svako je radio na svoj način i manje više za svoje područje. Trebalo ih je objediniti i uspostaviti kontrolu nad njima. U biti vrlo pozitivan potez i prava odluka.

Odluci je malo falilo uvida u pravo činjenično stanje u dijaspori. Ražanj je pripravljen a zec još luta u nepoznatoj šumi. Lako je bilo otvoriti ţiro račune, što se uradilo kod Privredne banke Zagreb u Slavonskom Brodu a onda 01. 08. 1992 u Zagrebu. Pri tome je lakovjerno misliti da će ljudi tako lakomisleno uplaćivati novac. Bili bi smo sretni da to ide tako jednostavno. Nas je pogodilo novo osnivanje Centra zbog toga što nas nitko nije upitao za naša iskustva i za naše prijedloge. Sigurno je da se i dole i u Zagrebu čulo za naše sjajne uspjehe. Nekakva podjela na zonu A i zonu B osjećala se u dijaspori puno više nego li na terenu. Naši su ljudi imali osjećaj, da će biti više iskorišteni oni koji su bolje organizirani a oni manje organizirani se sakrivaju. Kao Damoklov mač lebdio je u zraku strah da će se više grijati oni koji su bliže vatri, to znači da će od naše pomoći imati više koristi oni iz zone A, jer su skoro sva mjesta u Centru bila popunjena s te strane. U inozemstvu je zona

A ostala za vrijeme cijeloga rata manje organizirana, što ni kojem slučaju ne znači da nisu ništa učinili. Nažalost nije im uspjelo izgraditi onakvu instituciju kakav je naš MoB-e. Zato smo zahtijevali važne preduvjete, da bi se moglo raditi zajednički na općinskom nivou. Dakle zajedništvo općine nikada nismo odbacivali. Ono je nama zbog geografskog položaja više trebalo nego li zoni A, ali smo tražili mehanizme zajedništva. Naše zahtjeve u svezi sa zajedničkim centrom u Zagrebu pogledajte u dokumentu pod naslovom: "Naša razmišljanja nakon susreta s gosp.Anićem" u cijelosti:

1)- Susret s gosp. Mijom Anićem 26. 07. 1992 u Beču pretvorili su neki pojedinci u javno suđenje, ali ne spontano, nego unaprijed brižno pripremljeno i izrežirano. Jedni su se samovoljno proglasili javnim tužiteljima, njega su postavili na usijanu optuženičku klupu, a sve nas pozvali kao porotnike. Pitamo se tko su ti "javni tužitelji", koji je taj nevidljivi ali prisutni veliki sudac koji ih je ovlastio priređivati javni tribunal. Možda će reći da su ţeljeli da se stvari "raščiste". Mi nismo protiv čovjeka dostojnog "raščišćavanja", zato ne sumnjamo u njihove dobre namjere i ciljeve, ali smo odlučno protiv njihovih metoda javnog suđenja. U onakvoj naelektriziranoj, napetoj i "krvoločnoj" atmosferi, ništa se ne moţe "raščistiti". Neki su ga željeli vidjeti na lomači ili na javnim vješalima, kao izdajnika i lopova, bez pravih argumenata i dokaza, što predstavlja unaprijed sročenu osudu. Mi smo protiv takvih načina i metoda, sada i za sve vijeke vjekova.

2)- S obzirom na onaj idejni dio sastanka, koji je došao do izražaja u govorima i naredbi izjavljujemo slijedeće:

a)- jako nam je žao da nam se predbacuje razbijanje općinskog zajedništva. Tu optužbu odbacujemo odlučno pri punoj svijesti i odgovornosti. Ako je ikada bilo općinsko zajedništvo, onda smo ga mi podržavali i potpomagali, svjesni da naše zajedništvo ovdje može samo opstojati na temelju pravednog zajedništva dole. Naglašavamo "pravednog" jer u protivnom ne želimo potpomagati prividno zajedništvo, od kojega će neki imati više koristi nego li drugi (i Srbi su bili za "zajedništvo davanja" ali ne i pravedne raspodjele).

b)- Nažalost dobili smo dojam, da ne postoji dobra koordinacija između kriznih štabova. Kako inače objasniti činjenicu, da se ništa ne zna o našoj dosadašnjoj pomoći, koju nije nitko ni spomenuo. Mi smo ovdje izgradili strukture pravednog zajedništva, utemeljene na povjerenju i dobrom raspoloženju u našim Mjesnim i župskim, te u Središnjem odboru. Iz argumentacije "ako ne pomognete..." proizilazi, da do sada nismo ništa pomagali. Ne tražimo nikakvu hvalu za žrtvovano vrijeme i zdravlje, auto i gorivo, živce i novce, ali ne možemo podnijeti neosnovani prigovor, da smo mi razbili jedinstvo. Naprotiv mi imamo osjećaj, da smo jedinstvo duha i akcije postavili na prave temelje, jer je izveštaj specijalne delegacije iz županje krajem svibnja govorio, da dole nema nikakvog jedinstva, a ono dotadašnje općinsko se raspalo. Na tim srušenim temeljima povjerenja morali smo graditi naše novo zajedništvo. Uspjelo nam je oživjeti akciju, preporoditi duh i postići rezultate, koji su za divljenje, a ne za napade i optužbe.

c)- Ova nova koncepcija jedinstva preko zastupništva kriznog štaba u Zagrebu, teoretski je moguća, ali u praksi teško ostvariva. Zašto? Zato što se zajedništvo temelji na pravno reguliranim normama i na zajedničkim interesima. Mi imamo zajedničku nevolju, zajedničkog neprijatelja, ali nemamo izgrađene norme zajedništva. Jedinstva nema dok ga ne bude dole, dok se dole ne uspostave pravedne strukture, dok u kriznom štabu općine i kriznim štabovima svih zona ne budu zastupljeni svi podjednako; nema zajedništva kad odlučuju grlatiji i bezobrazniji, ili oni s jačim vezama i snažnijim laktovima, a ne potrebe i zajednički interesi; nema jedinstva dok se ne uspostavi pravedno zastupljeno tijelo, koje će biti odgovorno za pravednu raspodjelu; nema zajedništva dok se ne opterete svi podjednako a sve se pravedno dijeli. Kad je ta podjela postala problem na nivou Zone B, možemo si zamisliti kako će tek biti na rangu općine. Bojimo se da se ne ponovi princip "tko je bliže vatri, taj se više grije", a bez obzira tko drva ili gorivo financira.

d)- Oni koji daju imaju pravo znati zašto daju i to moći kontrolirati. Sve zapadne demokratske institucije, državne i crkvene, zasnovane su na principu kontrole. Tko radi čisto i savjesno, ne boji se nikakve kontrole, on ju zapravo želi, jer kontrola otklanja svaku sumnju i nepovjerenje.

e)- Mi smo toliko puta naglašavali, da naše strukture (Mjesni odbori) i prikupljanja na nivou mjesta, ne znače nikakav separatizam, niti bilo kakav super regionalni patriotizam, niti zasebnu obranu, niti podjelu komande! Oni znače samo bolje preduvjete za bolju i uspješniju akciju. Uostalom naši rezultati u zadnja dva i pol mjeseca potvrđuju taj pravac ispravnim više nego li bilo kakvi drugi argumenti. Naši rezultati, ne samo oni financijski koje potvržuju velike cifre, nego i oni psihološko - pedagoški, u smislu našeg zbližavanja, daju nam zapravo.

f)- Izdati neku naredbu ne znači samo staviti potpis i udariti žig. Do toga momenta treba dobro promisliti, i odvagnuti sve argumente za i protiv, da li je pravedno za sve, da li su svi proporcionalo zastupljeni u krugovima koji odlučuju, da li su pronađeni pravi načini i metode do cilja, da li se mislilo na važne psihološke korake, koji će ljude motivirati a ne njihovo povjerenje dotući. Neka nam bude dopušteno jasno i glasno izreći mišljenje da se stvarno zaboravilo misliti na sve to. Zato nam se čini, da ova koncepcija centralistički ustrojenog jedinstva ima u sebi velikih rupa, koje će brzo razoriti naše povjerenje i razbiti našu akciju.

Nama su to pak vaţne karike i temelji našeg zajedništva, jer ono je bitno povezano sa ljudima i događajima dole. Zato ove događaje smatramo prvim ozbiljnim udarcima na naše zajedništvo. Ništa ga neće moći uzdrmati kao nejedinstvo, nepravilnosti i nepravednosti odozdo.

Zato predlažemo, da do daljnjega, a to znači dok se ne ostvare potrebni preduvjeti pravednog zajedništva (jednako opterećenje - jednaka raspodjela - proporcionalna zastupljenost u svim krugovima i mogućnost kontrole) radimo samo i isključivo po našim zacrtanim i provjerenim metodama, koje su nam donijele velike uspjehe, a našima dole veliku pomoć. U ime župa Boće i Zovik naši Mjesni odbori"

Na istoj sjednici općinskog vijeća od 18. 07. 1992 odlučeno je da se uplaćuje 10% od dohodka (čl. 1 odluke br. 103). člankom broj devet odluke br. 104 imenuje se gosp. Mijo Marić presjednikom centra u Zagrebu a gosp. Petar Tadić njegovim zamjenikom. Odluke očito nisu bile dobro formulirane jer im je trebalo izvorno tumačenje koje je došlo 25. 09. 1992. U njemu se precizira da 10% vrijedi od 01. 05. 1992, kada je početak rata na brčanskom području.

Ove nove odluke uzdrmale su naše ljude. Unijele su veliku nervozu i posebnu nesigurnost. To je bio prvi udarac na egzistenciju našeg MoB-e. Očito je nekome smetala naša dobra organiziranost. Neorganiziranost zone A u dijaspori unosila je kod nas opravdani strah i nevjericu u bilo kakvo papirnato zajedništvo.

Nastojali smo od 14. do 16. kolovoza 1992 malo konkretizirati novi centar. U Zagrebu sam tih dana u više navrata razgovarao s gosp. M. Anićem, M. Marićem, M. Tadićem i N. Blaževićem. Rezultat tih razgovora jesu konkretne smjernice za strukturu i principe općinske akcije Brčko. Smjernice govore o tri nerazdvojne karike u lancu zajedničke akcije. To su: tijelo raspodjele na terenu, centar prikupljanja u Zagrebu i jedinstveno organizirana dijaspora na principima jednake opterećenosti, paritetno zastupljenog centra i pravedne raspodjele dole. Smjernice su trebale poslužiti kao temelj i pomoć u organiziranju onog dijela općinske dijaspore koji još nije bio dobro organiziran. „Smejrnice za strukture i principe općinske akcije Brčko" glase u cijelosti:

"Cilj općinske akcije je pomoć općini, njezinim braniteljima i njezinim strukturama, kako to određuje odluka br. 103/92 od 18. 07. 1992 pod člankom 3.

Tri elementa čine nerazdjeljivo jedinstvo akcije. To su: 1) - općinsko tijelo raspodjele u domovini, 2) - centralno općinsko zastupništvo u domovini, 3) - svi naši ljudi u inozemstvu

(dijaspora). Sva tri elementa su nerazdvojne karike u jednom te istom lancu zajedničke akcije. Da bi akcija imala uspjeha moraju sva tijela savjesno i besprijekorno funkcionirati.

Iza ovih triju navedenih tijela u akciji stoji općinski Krizni štab, koji ih kao strukture imenuje i daje im pravni legitimitet.

Kod sprovođenja akcije posebno se pazi na povjerenje i dobro raspoloženje. U tom smislu tri principa naglašavamo:

a)- jednaka opterećenost svih vani zaposlenih (minimum 10% od mjesečnog dohotka uz pokazanu potvrdu dohotka, ili paušalno bez potvrde minimum 200 DM, svi veći darovi dobro su došli, svi darovatelji dobivaju ovjerene i od izabranih zastupnika potpisane potvrde),

b)- centralno zastupništvo u Zagrebu djeluje nepristrano i jedinstveno,

c)- tijelo raspodjele djeluje pravedno po principima broja branitelja i civila. Ovo je možda najosjetljivija točka akcije, na koju treba posebno paziti i strogo je kontrolirati.

Zastupništvo u Zagrebu brine o izdavanju jednog općinskog

BILTENA, s imenima svih zaposlenih u dijaspori, s njihovim mjesečnim davanjima i sortirane po selima općine. Iz biltena se vidi tko je i koliko dao.

INOZEMSTVO - se organizira po saveznim državama, njihovim saveznim pokrajinama (republikama), te pokrajinskim gradovima.

U tom smislu dosadašnje organizirane strukture se uklapaju u zajedničku akciju, a tamo gdje nema struktura treba ih osnovati po slijedećim principima:

a)- osnovna jedinica akcije jest selo ukoliko ih u jednom gradu ili u bližoj okolici ima preko 50 zaposlenih. Ako ih nema toliko onda se svi organiziraju na nivou općine.

b)- svaka jedinica baze (selo, regija) dužna je napraviti SPISAK svih, ne samo zaposlenih, nego i turista, penzionera i onih koji imaju strano državljanstvo a potječu iz naših krajeva, za svoje odgovorno područje. Načinjeni spisak po kome se radi u bazi predaje se dalje zastupništvu savezne pokrajine, cijele države, ambasadoru za dijasporu, te centralnom zastupništvu u Zagrebu.

c)- po načinjenom spisku bazične jedinice tajnim glasanjem biraju svoje zastupnike u općinsko tijelo jedne države. Ako bazična jedinica ima do 50 zaposlenih onda bira jednog zastupnika, ako ih ima do 100, onda dva, do 150 onda tri, do 200 onda četiri.

Izabrani zastupnici tvore jednu centralnu skupštinu naše općine za dotičnu državu. Svi izabrani zastupnici skupštine tajnim glasovanjem biraju Izvršno tijelo skupštine od 11 članova, koji dalje biraju svoga predsjednika i dva dopresjednika (u Austriji i Njemačkoj, a u Švicarskoj samo jednog dopresjednika).

d)- izabrani predsjednici i dopresjednici (3+5) i od Kriznog štaba i općine imenovani Ambasador za dijasporu rukovode cijelom akcijom i kontrolom.

Za svako naše mjesto i u svakoj zemlji, naravno tamo gdje ih je iz tog mjesta najviše, voditi centralnu evidenciju mjesta za cijelu zemlju."

Naš odbor je dugo raspravljao o ovim smjernicama. Na kraju je donesena odluka da pokušamo s devetim mjesecom raditi po dogovorenim smjernicama, kako bi vidjeli hoće li to i kako će to funkcionirati. Ukoliko se uključe sva sela s jednakim intenzitetom, ukoliko u Zagrebu bude približno paritetno zastupljeni centar, te ukoliko bude pomoć pravedno distribuirana na samom terenu, naš će MoB-e ostati u ovakvoj formi zajedničke akcije.

Jedan ogranak našeg odbora, onaj u Raasdorfu, sa svojim predstavnicima gosp. Mićom Ikić i gosp. Marinom Lukić bili su protiv bilo kakve zajedničke akcije, jer su se bojali da od te pomoći naši ljudi neće imati nikakve koristi. Oni nisu pristali na naše zaključke o pokusnom zajedničkom djelovanju, čak ni sa Zovičanima. Slijedili su ekskluzivni princip - naša dijaspora samo za naše ljude. Ipak zajednički interesi, zajednička obrana, snaga zajedništva su jači principi od izolacijske linije, što oni nisu htjeli razumjeti. Nesporazum je bio toliki da su oni počeli samostalno djelovati. 80.000 ATS dali su jednom branitelju, što nikada nije došlo do ostalih branitelja. Ipak nakon toga su tražili da im MoB-e prizna i evidentira uplaćena sredstva, što je i učinjeno s posebnom naznakom. Našim prvim nesuglasicama u MoB-e bio je dakle kamen spoticanja centar u Zagrebu. On nažalost nikad nije postao institucija povjerenja. Makar se centru moraju priznati velike zasluge za učinjeno, on je bio i ostao rak - rana u lancu karika humanitarnog organiziranja.

28. 07. 1992 - sastanak u Beču s Nikom Blažević i Matom Zečević.

c) - nepravilnosti na terenu

Druga vruća tema toga užarenog ratnog ljeta 1992 bile su informacije i dezinformacije, poluistine i polulaži, koje su oblikovane u dijaspori unosile veliku pomutnju. One su poput podzemnih voda prokrčivale put do i onako nestabilnih ljudi u dijaspori. Neke od njih su imale svoje polazište dole na terenu, tako da su skriveno prelazile sve kontrolne punktove i sve granice.

Širile su se kao kuga, za oko nevidljivo ali za našu akciju strahovito razarajuće. Sve su one prenaglašavale ono što dole nije bilo u redu uz premalo razumijevanja za stvarnu ratnu situaciju. Njihova glavna prednost ležala je s jedne strane u tome, što su takve poluistine i polulaži nalazile svoje pobornike u inozemstvu, koji su ih objeručke prihvaćali ne pitajući se za njihovu istinitost. Takvim pobornicima u dijaspori ovakve neprovjerene poluvijesti s terena davale su mogućnost da im se puno toga nadoda i tako ih se strahovito preuveličavalo a neke i izmišljalo. Zato nije bila rijetkost da se od miša odozdo u dijaspori pričalo o slonu. U njima su neki tražili samoopravdanje za vlastito nedavanje. S druge strane opasnost ovakvih neprovjerenih informacija i dezinformacija ležala je u tome, što je MoB-e bio nemoćan u borbi protiv njih. Protok pravih informacija u ratnom vremenu je otežan, protok dezinformacija je olakšan. Borba protiv ovakvih metoda poluistina i polulaži bila je bezizglednija od borbe Davida protiv Golijata. Ta borba je više ličila na borbu mušice i slona. I ako je ovaj zadnji jači ipak je protiv nasrtaja jedne muhe nemoćan, jer ona skače sad ovdje sad ondje, te ugriza na sve strane. Treća stvar vezana za ove poluistine s terena ležala je u tome, što su one izazivale lančanu reakciju. Slikovito bi se to moglo izraziti s uspravno poredanim dominama, gdje je potrebno samo onu zadnju malo gurnuti, da ona pri padanju obara sve ostale. Lančana reakcija u negativnom pravcu bila je opasna poput neke zarazne bolesti, koja jednostavno obara snagu, kosi i briše sve pred sobom. Za lančanu reakciju u pozitivnom smislu bilo je potrebno puno truda i rada, odricanja i naprezanja, moljenja i uvjeravanja, dobrog povjerenja i raspoloženja... A za lančanu reakciju u negativnom smislu dovoljna je kadkad mala nepromišljenost, pa čak i sitnica. Ako krov neke kuće samo na jednom mjestu prokišnjava, ugrožena je cijela kuća. Jedna daljna činjenica povezana sa širenjem ovakvih neprovjerenih informacija leţi u tome da sve dezinformacije rađaju sumnje, a sumnje su rak - rana povjerenja na kojem smo gradili cijeli sustav naše akcije u formi našeg MoB-e.

Kako je odbor reagirao? Prvotni naš cilj je ležao u produbljivanju i učvršćivanju međusobnog povjerenja, u stvaranju dubljeg i djelotvornijeg zajedništva, u nastojanju oko što boljeg raspoloženja. Sve te elemente smatrali smo temeljnim stupovima na kojima je počivao MoB-e. U tom smislu smo bili prisiljeni poduzimati sve protiv širenja takvih priča koje ruše naše povjerenje. Protiv otvorenih laţi lako se boriti, njih se može lako razotkriti. Protiv polulaži ili protiv poluistina se teško boriti, pogotovo u ratnom stanju gdje je sve moguće, a gdje je provjera jedva moguća. U ovu kategoriju spadaju one sitnice i nepravilnosti kojih je zaista bilo na terenu, koje su u dijaspori prerasle u katastrofe. Sunce je daleko, istina još dalje, kaže jedna poslovica. Doći do istine u ratnim okolnostima je nemoguće, a samo s jasno dokazanom istinom se moţe boriti protiv pobornika neistine.

Zato je MoB-e pokušao oštro reagirati na svaku nepravilnost odozdo, pa makar to bile i sitnice. Oštra reakcija MoB-e u dijaspori imala je za cilj borbu za akciju i na taj način borbu za domovinu. Oštro podizanje našeg glasa protiv bilo koje nepravilnosti, kao rasipanja, pronevjera, privatne koristi, nepravedne raspodjele, provala, krađa, paljenja kuća... imalo je prvenstveni cilj očuvati povjerenje u odbor a nikakvo komandiranje dijaspore na terenu. Odbor si nikada nije uzimao komandirajuću ulogu, nego je uvijek s čelnicima na terenu želio prisnu i povjerljivu suradnju u korist cjelokupne obrane. Vođeni ovakvim mislima zajedničkog dobra i uspjeha, zabrinuti za temelje povjerenja prema odboru, reagirali smo oštro polovicom kolovoza na glasine koje su se širile dijasporom već od druge polovice sedmog mjeseca. Pismo smo nakon dugog razmišljanja i mogućeg provjeravanja na temelju izjava više pojedinaca i na temelju pisama odozdo, sastavili te zajedno na sastanku pred više od osamdeset ljudi čitali i jednoglasnom odlukom svih prisutnih poslali u Boće, svjesni njegove oštrine i svjesni da će ono pogoditi neke naše branitelje. Sadrţaj toga pisma u potpunosti donosimo:

"U ratnom stanju otežan je protok robe, osoba i informacija. Usprkos toga do nas su došle neke informacije. Nažalost nisu sve dobre i lijepe, ima i onih koje nas brinu, zbunjuju, začuđuju i razočaravaju. Više je ovih koje izazivaju nepovjerenje i koje gase dobro raspoloženje akcije za domovinu. Ne možemo ostati skrštenih ruku, jer nam je domovina na srcu i jer smo dužni jasno i glasno osuditi sve ono što nije u redu. To činimo u ime svih zaposlenih mještana u inozemstvu, čije povjerenje u cijelosti uživamo i zastupamo.

Kao prvo napominjemo da su informacije došle do nas različitim kanalima od više osoba, koje su bile dole, od više ljudi koji su nas posjetili, te preko više pisama od više osoba koje su stalno dole. Na žalost mnoge te informacije od različitih osoba se poklapaju, iz čega slijedi da su isključena neka osobna, privatna razračunavanja, nego se očito radi o nekim objektivno dokazanim nepravilnostima, koje negativno utiču na jedinstvo obrane dole i na jedinstvo akcije vani.

Od objektivnih nepravilnosti izdvajamo:

- Neopravdano rasipanje zajedničkih dobara, kao što su npr. gorivo i slično. Kao dokaze navodimo nepotrebno vozikanje prijatelja, dnevno dovođenje kuharice s terenskim vozilom, koje puno više troši nego li poklonjeni kadetić, dok se istovremeno ne može dovesti župnika jednom tjedno na nedjeljnu misu - radi svih. Događala su se različita opijanja pri čemu se nepotrebno puca te se narod neopravdano uznemirava.

- Nikakvi i ničiji privatni interesi ne smiju se stavljati ispred zajedničkih. Sve koji u protivnom rade treba kazniti, bez obzira na rodbinske ili prijateljske veze. Isti način postupanja vrijedi za sve, bez ikakvih povlastica za svoje "prijatelje, braću, rodbinu i slično".

- U obrani domovine treba ujediniti sve političke i stranačke struje. Ali je simptomatično da su na svim važnijim položajima bivši komunisti i njima poslušni seoski špijuni, bez obzira kako su se pokrstili, koji proturuju staru komunističku "miroljubivu ideologiju". Nismo za ideološka razračunavanja s takvima u ovo ratno vrijeme, ali se nadamo da će doći mirnija i sretnija vremena, kada će takvi pred licem naroda polagati račune za komunističku karijeru. Ako njima ne treba ni crkva, ni svećenik (osim tajno po mraku), neka znaju da sada ne mogu svima ostalima u selu uskraćivati svećenika, navodno da nema goriva. Bez obzira da li su župnikovi razlozi boravka u Zoviku opravdani (bilo bi nam draže da je dole), mi molimo u ime svih dole prisutnih, koji ţele imati nedjeljnu misu, te u ime svih vani zaposlenih i prognanih, da se ubuduće ne dogodi bez opravdanih ratnih razloga da ljudi ostanu bez mise. Ne prihvaćamo nikakve izreke "nama svećenik ne treba, kome treba neka ga dovozi i hrani". Momci razmislite, gorivo koje trošite i sredstva kojima se služite nisu vaša ćaćevina ili privatna stvar. Ne zaboravite da ćete i vi odgovarati pred licem naroda, kako ste se ponašali prema tom narodu. Ako ste na funkcijama, na koje su neki došli po prijateljskim vezama, ne smijete se ponašati kao da ste uhvatili Boga za bradu.

- Neke lijevo orjentirane snage okrivljuju HDZ kao uzročnika rata a ističu propalu kom. partiju kao čuvaricu mira. Iznad svih stranačkih interesa moramo se ujediniti u zajedničkoj nevolji. Zašto i kako dolazi onda do izljeva privatne samovolje i sile, do grubih nepravilnosti i obijanja kuća, do silne zavisti, pa čak i do fizičkih tuča. Kako ćemo ovdje oduševljavati ljude da se vrate, kad ih čeka takva atmosfera i kad se tajnim kanalima prijateljskih veza daju sposobnima propusnice za odlazak vani.

- Zajednička dobra od konzerve do cigarete nisu ničije privatno vlasništvo, bez obzira kako se on zvao i koju funkciju obnašao. U zapadnom modernom svijetu se sve gradi na povjerenju i kontroli.

Tko se boji kontrole nije čist, jer je kontrola fundement povjerenja. Zato zahtijevamo stroge kontrole nad zajedničkim dobrima, ali ne kontrole iz istih klanskih krugova, kako se na bi dopustilo prijateljsko prikrivanje.

Kako će reagirati na ovo pismo nadležni dole? Možda će naše kuće biti "slučajno" provaljane ili minirane? No za ljubav istine i pravde, te iz ljubavi prema domovini i njezinoj efikasnoj obrani, iako za nju djelujemo iz pozadine, koja nije nevažna, mi pri punoj svijesti i odgovornosti sve gore spomenute nepravilnosti osuđujemo bez obzira na ime, položaj, zadatak ili funkciju. Molimo odgovorne da o naznačenim problemima i pitanjima povedu računa, da se prema svima postupa jednako pravedno (ni po babu ni po stričevima), da se osigura pravedan suživot.

Sigurno nije sve tako crno kako bi se moglo zaključiti iz ovoga pisma. Nažalost loše vijesti se brže šire, nego li dobre. Ipak smo duboko uvjereni da ima puno dobrih vijesti. Uz srdačne pozdrave u ime svih Mjesni odbor Boćana u Beču".


Reakcije odozdo bile su dvostruke. Jedni su pokazivali ljutnju i bijes prema odboru i prema dijaspori. Ti isti su pomislili da je odbor protiv njih. Osjetili su premalo razumijevanja s naše strane za ratnu situaciju. Osjetili su prestroge osude nekih nepravilnih sitnica. Pogotovo ih je pogodio kraj našeg pisma gdje smo naznačili da smo pismo poslali na različite instance. No u stvarnosti to ipak nismo učinili. MoB-e bi bio i previše naivan kada bi ovakvo pismo uistinu poslao svim naznačenim institucijama ili osobama, jer to bi značilo da mi naše prljavo rublje peremo pred drugima. "Post scriptum" na kraju pisma imao je više preventivni karakter, nego li iznositi naše probleme pred tuđe kvorume. Druga reakcija odozdo, kako civila tako i nekih branitelja, odobravali su stavove pisma, jer je u istinu bilo nekih nepravilnosti koje su bile za osuditi. Tako su reagirali i naši ljudi iz Njemačke sa sastanka u Gaggenau i Esslingenu. Tako su reagirali i mjerodavni s terena, kada su donosili neke odluke o "nekim pojavama narušavanja javnog reda i ugrožavanja materijalne vrijednosti naših mještana."

U tom dokumentu kojeg je potpisao Blaško Lovrić strogo se osuđuje: "uništavanje privatne imovine onih koji su prije rata ili u toku rata i borbenih dejstava napustili vojne postrojbe (dezerteri), pustimo neka to u budućem periodu kažnjavaju zakoni države. Slučaj oštećenja kuće u Boću, te kafića u Zoviku, smatramo kriminalnom radnjom," stoji u tom dokumentu koji je pohranjen u našem arhivu.

Našoj pismenoj reakciji na nepravilnosti na terenu daje zapravo jedno pismo iz domovine. Ono je pisano oko pola godine iza našega pisma. Jer govori o nekim nepravilnostima mi ga idejno a ne kronološki predstavljamo ovdje, iako se u pola godine što šta promijenilo. Ono je nažalost anonimno, ali ne znači da u njemu nema istine, niti znači da je u njemu sve istinito. Pismo sam ipak ozbiljno shvatio i desetak dana nakon njegovog primitka osobno sam pošao na teren sam se uvjeriti u neke stvari u pismu navedene.

Izvatci iz pisma glase :

"Poštovani! Zamoljen sam da napišem neka svoja zapažanja ali na žalost "negativnog karaktera" ali molim za strogu diskreciju....

Pod kišom granata i metaka stariji ljudi se određuju da idu kopati rovove po Boderištima i Vranovači, a to je trebalo učiniti u nazad 7 - 8 mjeseci, ako se ne ide , prijeti se zatvorom, policijom i svim sankcijama. Što god se pošalje iz vana od vas ili bilo od kuda do nas rijetko što dolazi. Primjer: poznato nam je da je stizala velika količina cigareta ali pripadnici civilne zaštite su dobili samo po jednu šteku za ovih svih 10 ratnih mjeseci, ukupno 51 šteku. Osobno sam vidio raspakiranje paketa u vojnoj kuhinji na Božić - a od Boćana nitko nije dobio ništa. Također sam zapazio da se posle večere priređuje večera za neke parazite i to mljeveno , prženo meso, a vojnici imaju najlošiju hranu i svi su nezadovoljni, ali imperatorima nitko ne smije ni prosloviti. Diktatura je gora nego za vrijeme komunističke vladavine. Sa običnim ljudima osobito starijim nema nikakvog kontakta niti razgovora - svi smo zapostavljeni poniženi i omalovaženi... Mnogi će se u ovom ratu obogatiti, bolje nego u miru. U pojedinim kućama se dvori razna roba opljačkana... Naši vozači konvoja posljednji put su dovezli umjetno đubrivo i krompir umjesto paketa koji su ostali u raznim skladištima Hrvatske ili Hercegovine - a kad polaze odavde mnogima ni pismo neće ponijeti, i meni su odbili da ponesu pismo do Zagreba. Selo nema ni jednog vozila za svoje potrebe niti se ikakva usluga moţe dobiti niti mi išta moramo znati o situaciji oko nas. Svi smo razočarani, ogorčeni i zabrinuti. Doktori za pare daju nesposobnice zdravim ljudima i propusnice vojacima - naravno da svoje živote sačuvaju u Zagrebu, Austriji i drugdje. Prosto rečeno, kriminal, korupcija i nepravda hara kao kuga. Svi smo nemoćni da se sve to popravi. Svi smo skoro pesimisti - ništa dobro se ne nazire koliko će nas ostati u životu to jedini Bog sam zna, a otići svi iz sela i to je sramotno i kukavički. Čuo sam da je nekima omrzla čokolada - a većina je nije vidjela 10 mjeseci. Ovo je možda i suvišno pisati - ali neka se zna.

Drva se odvoze iz dvorišta za vojne potrebe i ako ima šuma da bi se to moglo pribaviti. Prijeti se da će još kuća biti zapaljeno - sve su to đavolsko-pakleni planovi i tome se ne staje na kraj. I Vi ste nemoćni da bilo što poduzmete, ako bi samo mogli bilo na koji način da se pošalje čovjek s strane koji bi bio vješt i sposoban da preuzme komandu nad vojnim formacijama - ako i to već nije prekasno. Mi svaki dan možemo očekivati okupaciju neprijatelja - oružje i municija je glavni nedostatak, ali komandosa se i to puno ne tiče oni će se zasigurno spasiti, a za sve nas je sudbina neizvjesna. Pojedini ljudi su na dežurstvu ili straži svaku četvrtu noć - a kad se za njih traži džepna lampa ili cigarete - tada kažu neka sebi kupi što je potrebno, a kako da kupi ako nema novca. Nikakvog izgleda nema da ćemo bilo što od sjetve učiniti, naravno kad bi bili u slobodi koji dan. Za oranje i bilo koji drugi rad goriva nema, a svi komandosi i njihovi bliski suradnici imaju goriva i vozila u izobilju. Cijelo ovo pismo je dramatičnog sadržaja, pa sumnjam da bi bilo i prigovora, pa bi Vas zamolio da mi u najkraćim crtama odgovorite i date ocjenu svemu što sam napisao, a oprostite i na gramatičnim pogreškama i nevještom pisanju. Možda ovo sve neće biti umjesno ali ništa dobro se ne može reći to nije dobro. Popis žitelja u Boću obavljen 7. i 8. siječnja ove godine a stanje je ovako. Ukupno 494 žitelja, mještana je 275, izbjeglica 219, a naseljenih kuća 65.

Bila je nedjelja kada nismo imali i sv. Misu a razlog je nedostatak goriva da se svećenik doveze iz Zovika. Svećenik je zamolio našu vojnu komandu da se fotokopira nekoliko desetaka krsnih listova.

Koliko mi je poznato ni to mu nije učinjeno... U mnogim kućama je jedan član ili dva pa je nastanak noći stravičan i opasan ali Božja providnost će učiniti svoje - pa ili ostati ili nestati.

Teškom mukom smo nabavili git za polupane prozore na crkvi - a nedostatak je opet gorivo - da se ode u G. Rahić po git a staro staklo smo sami sabrali. Vojska je također slabo odjevena, nedostaje i obuća a cigarete su u posljednje vrijeme i vojski glavni nedostatak - dvije kutije nedjeljno - i zato gube moral, kad gledaju kako pojedinci puše cigarete visoke kvalitete i visoke cijene. Ovom izvješću bi se moglo dodati još puno negativnih riječi ali to nije moguće sve opisati, ako je ovo uopće išta važno što je napisano... raţ ne mogu priznati za istinu - nepravdu za ispravno itd...

Naše žiteljstvo ne oskudijeva za prehranu - ali neki artikli nedostaju, a bez njih se može živjeti. Samo bi željeli ljudskije ponašanje pojedinaca u vrhu - to nas najviše boli i dovodi do razočaranja. Ovdje - i ako preživimo u buduće neće biti moguće živjeti. Vi činite sve za nas - ali se to sve izgubi u magli.

Čovjek iz Njemačke poslao je 360 kg. deterdženta za rublje - ali se i to pronevjerilo i gubi mu se svaki trag. Dva Boćanina iz... poslali su 6000 DM i to nije obznanjeno i niz takvih primjera iz raznih krajeva. Kriminal je na najvišoj ljestvici i nitko ţiv mu ne staje na kraj. Opet molim da oprostite ako je nešto iz ovoga ne umjereno a uvjereni budite da je sve istinito - bez trunke klevete i mržnje prema nekomu - kao i to da se sačuva u tajnosti a posljedice sam naveo na početku.

I pri završetku iskreno vas u Kristu pozdravljam i Zbogom."


Ipak na terenu nije bilo sve tako crno kako bi netko mogao pomisliti. Da je bilo stvarnih problema i nepravilnosti danas ne poriče nitko. Određena napetost između civila i vojske bila je očita.

MoB-e je morao istaknuti prvenstvo obrane a istovremeno razumjeti civile. MoB-e se nije nikada pozabavio pitanjem tko je napisao ovo anonimno pismo? To ga je manje zanimalo. Zato pismu nije pridavana prevelika važnost, ali ga je Odbor ipak jako ozbiljno shvatio.

Tako su naše ljetne dane 1992 u dijaspori pratile dvije vruće teme: Centar u Zagrebu i nepravilnosti na terenu. Ove dvije užarene teme bile su u neku ruku neka vrsta "nogdauna" (knock down) za MoB-e. Za kratko smo izgubili dah, no ne i bitku, te je borba za domovinu nastavljena. Našu borbu smo shvaćali kao važnu ulogu pozadine, iako smo bili stotinama kilometara udaljeni od prve crte bojišnice.



Zadnja promjena: Boce-Team; 21.05.13 1:35; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 1:19


JESEN 1992 U DIJASPORI



Snažne ljetne potrese, nokdaune i neugodne udarce MoB-e je, malo uzdrman, ipak dobro preživio. U to vrijeme broj ljudi na sastancima se stalno povećavao. U prosjeku ih dolazi blizu stotinu a kada su neki posebni susreti s našim gostima onda ih bude nazočno i nekoliko stotina.

Krajem osmog - početkom devetog mjeseca poslano je u Boće 15 paketića u ime MoB-e onim osobama, koje su same i koje nema tko potpomagati. Paketi nisu bili veliki ali su bili velika pomoć imenovanima. No više od pomoći oni su trebali biti veliki znak naše brige za njih, da smo s njima povezani, da nisu sami u tom nesretnom ratu. Te osobe su tade dobile po: 1/2 kg. kave, 1/2 kg. soli, 1 čokoladu, 1 sapun, 800 gr. praška za pranje, 2 konzerve, 1 kutija čaja. Naši mali paketići pobudili su veliku radost kod tih osoba. Drugi puta smo tim istim osobama poslali po 100 DM uz ovu cedulju: "U ime MoB-e za Austriju srdačno vas pozdravljamo, želeći svako dobro, zdravlje i Boţji blagoslov u ratnom vremenu. Kao znak da vas nismo zaboravili šaljemo vam mali znak naše paţnje (100 DM) u nadi da će vam koristiti. Držite se do kraja. Zbogom.
Za Mjesni odbor Boće vaš Niko Ikić" (cedulja u našem arhivu).

Tim istim osobama i malo širem krugu podijeljeno je još jednom prilikom moga posjeta domovini po 200 ili po 100 DM.3

30. 08. 1992 - Jedan od važnijih sastanaka u Raasdorfu na kojem je izabran Središnji odbor Raasdorfa za naše dvije župe. To su bili Boro i Marin Lukić, Božo Nikić, Marjan (Manja) Josić, Božo Brkić. Nažalost od ovog Odbora nije bilo velike koristi.

05. 09. 1992 - Naši gosti su bili Čedomir Lukić i Ilija Blažević. Oni su iscrpno informirali o stanju na terenu. Ponovo je bilo riječi oko dezinformacija. Bilo je predlagano da se pošalje jedna delegacija koja bi podrobnije ispitala pravo činjenično stanje. Prijedlog nije nikada realiziran. Mislim da je veliki problem nekih ljudi u dijaspori što su si umislili da oni daju svoje priloge da im se čuva kuća i imanje na terenu. Radi toga nisu ostali na terenu naši branitelji. Zato nisu plaćeni, niti zaduženi. Oni dole brane pravo na naše ognjište, za naše zajedničke životne interese a ničiju kuću pojedinačno, jer oni nisu plaćene pazikuće.

Naši gosti, Čedomir i Ilija, zahvalili su se za svu pomoć koja se dole itekako osjetila. Nju doživljavaju ne samo kao materijalnu pomoć, nego i kao moralnu podršku i izraz našeg sveukupnog zajedništva. Govorili su o nekim propustima na terenu, koji su uzburkali i uznemirili duhove u inozemstvu, ali kojih je sve manje i manje, stoji u zapisniku od 05. 09. 1992.

12. 09. 1992 - Zajednički sastanak obiju zona s gostima iz Zagreba: Mijom Marić, Nikom Blažević i Matom Zečević. Skupilo se oko 300 stotine ljudi po procjeni naših gostiju. Na dnevnom redu nije se mogao zaobići Centar u Zagrebu. Ljudi su bili nezadovoljni nedemokratskim načinom imenovanja odozgo, kompliciranošću koncepcije i nesigurnom kontrolom. Na sjednici je pročitano rješenje br. 154/92 od 11. 09. 1992 na osnovu kojeg je dr. Niko Ikić imenovan glavnim koordinatorom humanitarne pomoći hrvatskog življa općine Brčko u dijaspori (rješenje se čuva u arhivi). Gosp. Pejić (majstor) i Peršinović reagirali su protiv toga imenovanja. [b]


3 Ne poznavajući sve osobe tada su neki dobili novac, iako su im sinovi u Beču, koji nisu sura|ivali sa MoB-e.


[b]3. 09. 1992 - Isti gosti su bili na sastanku u Raasdorfu. Iako je sastanak na brzinu sazvan u dvorani Mayer - lokala okupilo se oko pedesetak ljudi. U konstruktivnoj atmosferi razjašnjena su sva pitanja. Izabran je Općinski odbor, u kojeg su ušli s naše strane: Marin Lukić (Boće), Božo Brkić (Boderište), Božo Nikić (Zovik) i Mika Pejić (Štrepci). No niti od ovog izbora nije bilo puno fajde.

15. 09. 1992 - u 12 sati, u svojoj 25. godini života poginuo je Nedjeljko Ikić. Vijest o pogibiji do nas dolazi tek 18.09.1992, upravo na jednom izvanrednom sastanku u Pam-Pamu. Tu je Nedijev tata, brat, rođaci. Treba mu to saopćiti. Al kako Bože? Zar je to moguće?

Po glavi su mi se vrzmala svakakva pitanja, kao da sam zaboravio na krvavi rat u kojem je sve moguće. Nedi, kako smo ga od milja zvali, bio je jedan od onih tridesetak s naše strane, koji su ostavili dijasporu, posao i stan, neki ženu i djecu, a Nedi nesuđenu zaručnicu, koju neće nikada voditi pred oltar. Njegovom ocu smo nekako našli načina reći tužnu vijest. A kako to učiniti njegovoj bolesnoj mami? Ovaj križ rata je nametnut na naša pleća, a sada ga moramo nositi do kraja. Otišao sam zajedno s njegovima do njihovog stana, kojeg je upravo pok. Nedi pronašao, kupio i sredio. Naš iznenadni dolazak, suviše kasno za uobičajeno vrijeme posjete, pobuđivao je sam po sebi sumnju. Naša lica davali su naslutiti neku tragediju. Neva Janja nije dugo trebala da upita sva dršćući: "da se nije šta dogodilo mome Nediju?". Nije bilo drugog izlaza. Naša taktika polaganog spremanja pala je u vodu. Trebalo je otkriti tužnu vijest. Bol i jauk bez suza prolomili su se njihovim stanom. Puna kuća čeljadi, puna kuća suza. Od jecanja odjekivala je cijela kuća. Sad "provali" jedna sestra, sad druga, sad jedan brat, sad drugi. Pokušaji našeg tješenja nisu donijeli nikakvog ploda. Zar je moguće umiriti majku, koja dade na oltar domovine svoga prvorođenca? Očekivala je i potajno se nadala skorim svatovima a ne sprovodu svoga Nedija.

No nitko nije bio u stanju vratiti ga u život. Ponajmanje majčine suze. Bilo bi joj makar malo lakše da je barem mogla stati kraj odra svoga prvorođenca. Ali i to joj je uskraćeno. Što joj je ostalo jesu suze, uzdisaji, pitanja bez odgovora. Pratio sam tu istu majku, kada je prvi puta išla kući nakon Nedijeve pogibije. Ponovo je plakala skoro cijelim putem, a od Zovika do Boća počela nabrajati okrenuta prema groblju, gdje je pokopan njezin i naš Nedi. Izašavši na stanici ne mari za stvarima, nego kreće u polusvjesnom stanju prema groblju, prema svojem prvorođencu.

"Zašto baš on?" Na to pitanje pokušava odgovoriti njegov rođak mag. Marko Ikić u "Glasu župa Zovik i Boće", br. 5. na strani 18-19. Marko piše o Nediju:

"Bol u srcu, suze u očima donijela nam je nam ţalosna vijest o pogibiji našeg sina, brata, rođaka, prijatelja i branitelja. Osjećaj gorčine, bespomoćnosti, pitanje: "Zašto baš on, mora biti taj?". Zašto je poginuo naš Nedi? Je li morao poginuti? To su činjenice koje nam ostaju neosvijetljene ali ne ublažuju bol, ako se na njih ne gleda očima vjere. Za materijalnu stvarnost naš je Nedi mrtav. Od njega nam je ostao samo grob i grobni križ s njegovim imenom i pokoja tinjajuća svijeća na njegovu grobu, koja u ontološkoj stvarnosti simbolizira Nedija i njegov kratki životni vijek. Mladić plemenitog srca, čovjek za druge, uvijek spreman na žrtvu, osjećajan, progresivan, bujne mašte, pun ideala, dobar sa svima. Profinjenog karaktera iza kojeg stoji životna potvrda njegove nutarnje produbljenosti. Prihvatiti okrutnu činjenicu, da ga zaista više nema, je teško. Kod toga opet proizilazi pitanje "zašto baš on?" Pitanja ostaju ipak bez odgovora.



Za prvom žrtvom našega kraja pokojnim Josipom (Jozom) Filipović iz Boderišta krenuli su još mnogi a među njima prvi iz Boća pok. Nedi. Nažalost vijest o njegovoj pogibiji nije bila dezinformacija. Usprkos toga neki su se u dijaspori ponašali kao da su glave naših branitelja jeftinije od glavice kupusa na zelenoj pijaci. Počelo je za dijasporu vrijeme zadušnica, koje su nosile sa sobom znak pitanja u glasu savjesti. Ali taj glas savjesti neki ne raspoznaše a neki mu ne odgovoriše. Pokojni Joţa, Nedi, Ivan ... i svi ostali, jesu naša zrna, koja su otišla u zemlju, da bi urodila plodovima slobode. Zaista mrtvi postavljaju najbolja pitanja. Oni zaslužuju naše štovanje i sjećanje. Kad njih štujemo, onda štujemo život, jer samo onaj živi, koji je spreman umrijeti, kaže Antun Gustav Matoš.

Lista naših mučenika iz ţupa Boće i Zovik:

Josip I.Filipović + 8.5.92
Mijo I.Filipović + 9.7.92

Ivo N.Zečević + 13.8.92
Mato S.Mikanović + 9.9.92

Nedjeljko A.Ikić + 15.9.92
Mijo M.Anđelović + 7.10.92

Tadija A.Tadić + 10.10.92

Franjo Šarčević +30.10.92
Roka T.Matijašević 1992
Ilija Šarčević +15.12.92
Juro Grgić + 31.1.93
Ivo St.Brkić + 8.3.93
Jozo Frančešević + 8.3.93
Marijan N.Blazević +8.3.93
Blaz S.Brkić + 8.3.93

Ilija I.Brkić + 8.3.93
Pejo A.Krnjić + 8.3.93
Anto Brkić + 8.3.93

Ivo I.Mićanović + 8.3.93
Danijel J.Dilberović + 20.3.93

Mirko L. Ikić + 24.3.93
Mato A.Radošević + 28.3.93
Niko S.Tunjić + 6.4.93

Ivo Ilije Ilić + 3.6.93
Anto F.Nikolić + 3.6.93

Niko R.Mikanović + 3.6.93
Ivan B. Klarić + 3.6.93

Mirko M.Anušić + 18.6.93
Marin I.Marić + 21.7.93

Pejo T.Šarčević + 21.7.93
Marko M.Tunjić + 22.7.93

Mirko Zečević + 22.7.93
Franjo F.Zečević + 2.8.93

Joko G.Grgić-Bonić + 2.8.93
Stjepan Zečević +1993

Luka J.Grgić + 14.04.94
Ago M.Marčetić + 1994

Ivan Marčetić + 20.04.95
Peša Garić + 20.04.95

Pero Lukić + 21.04.95

Slavko Mikanović + 22.04.95



Jesen je došla a mira još nema. Ponovno nismo u mogućnosti posjetiti i očistiti grobove naših najdražih pokojnika, ali smo u mogućnosti za njih moliti. Na to Te pozivaju svi pali branitelji, Tvoji pokojni i Mjesni Odbori.4 Naravno ne samo na Dan mrtvih.

22. 09. 1992 - Bivša Jugoslavija isključena je iz UNO-a. U Pam-Pamu smo imali sastanak sa Zvonkom Tadijanović, zvanim Sjeki. Ostavio je najbolji dojam, odlučan i odrješit.

30. 09. 1992 - upućen je dijaspori apel, koji su ljudi svakog sela s terena poslali dijaspori, da se sva sredstva iz dotičnih sela dijaspore uplaćuju preko Centra u Zagrebu. Ovo je još jedan u nizu pokušaja koorinatora da se organizira cijela općina u dijaspori. Kao i mnogi drugi ostao je i ovaj pokušaj glas vapijućeg u pustinji.

02. 10. 1992 - Upućena je iz dijaspore jedna pismena molba na čelnike u Zoviku. Riječ je o našem zajedničkom glasilu "Glas župa Zovik - Boće". Ovaj problem ima svoju predpovijest. Gosp. Vitomiru Zečeviću je uspjelo pokrenuti list "Glas Zovika" još 1991.

Odlukom od 3. lipnja 1992, koju su potpisali svi relevantni predstavnici dviju ţupa, u točki 6a stoji: "Glasilo Glas Zovika' treba preinačiti u Glasnik župa Zovik - Boće".

Naša zajednička nastojanja u dijaspori išla su od početka u istom pravcu. željeli smo objediniti dvije župe u zajedničkim humanitarnim akcijama, kao što nas objedinjuje zajednička obrana. U tom smislu očekivao se i zajednički list obiju župa. Vitomir je u pismu kojeg sam dobio još 11.07.1992. tražio zajedničko financiranje lista. No pismo je pisano na papiru s otiskanim zaglavkom: "Hrvatski neovisni list župe Zovik i Boće, GLAS ZOVIKA, Brčko, Bosna".

Reakcija našeg MoB-e uslijedila je odmah. Mi nismo mogli prihvatiti da zajednički list dviju župa izlazi pod naslovom "Glas Zovika". Vitomiru je odmah odgovoreno: "Po prijemu Tvoga pisma nazvao sam članove našeg MoB-e. Zato u ime Odbora Boće smatramo da župa Boće nije proporcionalno




4 Svake godine smo imali za Dušni dan i Svi Svete zajedničku Misu zadušnicu za sve naše pokojne branitelje i ostale umrle osobe. Svaka je od njih bila poseban doga|aj nama na sjećanje a pokojnima na život vječni.



[b]zastupljena niti u naslovu lista, niti na njegovim grbovima, niti na žigovima, što se ljudima ne sviđa i zbog čega nismo spremni učestvovati u financiranju takvog lista... Ne možemo se oteti dojmu da se radi samo o zaboravu, više nam se čini da se radi o smišljenom programu. Ako bi list trebao biti zajednički, onda se zajedništvo ne smije svesti samo na zajedničko financiranje, nego i na zajedničke dogovore o naslovu, grbu i ţigu. Jasne riječi ne vode u zablude", stoji u odgovoru.

Prošlo je dodatnih dva i pol mjeseca a da se na tom planu nije ništa promijenilo. Bili smo prisiljeni napisati molbu čelnicima u Zoviku i potpisnicima poslanice od 18. 07. 1992. s našim jasno i nedvosmisleno formuliranim stavovima, da se zajedništvo ne može zasnivati samo na zajedničkom finaciranju nego i na zajedničkom naslovu, redakciji itd. Molba je naslovljena gospodi Marinu Zečević i Dragi Pranjić i glasi:

"Ljudske riječi imaju atomsku snagu. Lako "ispaljene" razaraju, ruše, guše, povređuju, "ubijaju" itd. Na drugoj strani mogu biti kao zrake sunca, koje griju, osvježavaju, vraćaju snagu i hrabrost. Riječima su se dizali ustanci i diktirali ratovi, no riječi su kao i mostovi, koji spajaju a ne razdvajaju.

Obradovale su nas sve riječi u zajedničkom "Glasu župa Zovik i Boće". Smatramo da su to one riječi, koje nas u nevolji još više spajaju i snaže, kako u inozemstvu, tako i u okrvavljenoj domovini. Tako je to lijepo predvidjela i zajednička poslanica župa Zovik i Boće od 3. lipnja 1992 s potpisima svih odgovornih ljudi s terena dviju župa. Poslanica nalaže pod točkom 6. stavak a)- "Glasilo "Glas Zovika" preinačiti u "Glas župa Zovik - Boće", stavak
b) - "Središnjica glasila odlučuje o grbu glasila i uredništvu ..."

Nažalost oni najodgovorniji koji su te riječi početkom lipnja potpisali krajem kolovoza su ih pogazili. Naime mimo svih dogovora i poslanica izlazi i dalje "Glas Zovika", koji nas je uznemirio i negativno iznenadio, ne svojim sadržajem nego svojim naslovom, koji nepobitno svjedoči, da neki potpisnici poslanice ne stoje iza svojih potpisa. Naime gosp. Marko (Marin) Zečević daje intervju kako za zajednički list, tako i za "Glas Zovika", a gosp. Drago Pranjić je jedan od urednika "Glas Zovika". Obadvojica su istaknuti potpisnici poslanice od 18. 7. 92.

U ime župe Boće i naših sela: Donjih Dubravica, Boderišta i Boća, kao i u ime našeg zajedništva kako na terenu, tako i u dijaspori, molimo sve odgovorne, da na ovakav način ne razbijaju naše zajedništvo. Ili će glasilo biti jedno zajedničko, pod zajedničkim naslovom, kako to predviđa poslanica, koju ste svjesno potpisali, ili će ţupa Boće izdavati svoj župski list. Zajedništvo se ne može zasnivati samo na zajedničkom financiranju, nego i na zajedničkom duhu i naslovu. Poslanica je vaša zamisao, vi ste ju potpisali. Mi imamo onda pravo očekivati i zahtijevati da je se i pridržavate.

Prvo vi, pa onda svi ostali".5

OSNIVANJE MJESNOG ODBORA BOĆE
ZA NJEMAČKU I ŠVICARSKU



Na sjednici u Rastattu 10. 10. 1992. konstituiran je MoB-e za Njemačku i Švicarsku. Nakon dulje faze razmišljanja odlučili smo se za taj korak. Trebalo je dokazati Zovičanima da nova forma Odbora u Njemačkoj nema za cilj uništiti zajedničku akciju Boćana i Zovičana, nego ju svatko sa svoje strane još pospješiti. Na principu jednog mjesta (sela) lakše je ljude motivirati, pogurati, pa ako treba i kontrolirati. Šira masa uvijek omogućuje skrivanje iza drugih. MoB-e za Njemačku će i dalje raditi u zajedništvu sa župom Zovik, ali će se sada lakše znati tko je koliko doprinio. Čisti računi omogućuju dugu ljubav.

U Rastattu se skupilo preko 80 Boćana iz svih krajeva razvučene Njemačke. Došli su oni iz Essena i oni iz Münchena, Siegena i Schamberga, Stuttgarta i Frankfurta, Esslingena i Ulma... itd.

Glavna točka dnevnog reda je bilo konstituiranje MoB-e i biranje prvih njegovih članova. Naglašeno je da se svaki problem rješava dogovorom, da se odluke donose većinom glasova, da se donesenih odluka svi pridržajemo itd. Članove Odbora trebaju karakterizirati ljudske i čelničke sposobnosti, da one trebaju biti osobe snažnog karaktera i dobrog ugleda kod ljudi, da budu osobe povjerenja i da znaju drugima ulijevati povjerenje. Budući predsjednik bi trebao dobro baratati njemačkim jezikom radi mnogobrojnih kontakata s njemačkim institucijama. Pristupilo se našem uobičajenom tajnom glasovanju. Povjerenje 80 prisutnih birača su zadobili: Petar Anđelović, Ivo Ikić zvani Takač, Ivo Blažević, Marko Anđelović, Andrija Lukić, Pero Blažević, Stjepan Blažević zvani Stjepo, Niko Plavotić i Franjo Blažević. [b]

5 Ovdje treba napomenuti da je mali list MoB-e za Njemačku izdavao gosp.Franjo Blaţević iz Moosbacha. Pod naslovom "Izvješće" izašlo je nekoliko brojeva.

[b]
Sve izabrane, osim Petra, mogao sam javno pitati prihvaćaju li ukazano povjerenje. Svi su pristali raditi na dobrobit našeg Boća i naše obrane. S Petrom sam razgovarao telefonski. On je plačućim glasom prihvatio ukazano povjerenje. Nije mogao doći jer je upravo tri dana prije sastanka stigla tužna vijest, da mu je poginuo brat Mićo zvani Mazalo.

Svi su svojim potpisom potvrdili svoju volju raditi na dobrobit našega sela i našega kraja. Sami su se dogovorili oko presjednika, dvojice dopresjednika i rizničara. Sve njemačke pokrajine bile su pokrivene s po dva predstavnika, koji će podnijeti teret organiziranja pomoći u tom kraju na svojim plećima. Na zajedničkim sastancima se to koordinira i unosi u zajedničku evidenciju. Za Švicarsku je bio zadužen nazočni Marin Klarić Marka i Pejo Anđelović Tome.

Sastankom u Rastattu bili smo više nego li zadovoljni. On je obećavao dobre rezultate. Oni su pak postigli iznad očekivanog.

17. 10. 1992 - Sjednica predstavnika dijaspore u Zagrebu. Ponovo je bilo riječi o ustroju dijaspore i spornog Centra u Zagrebu. Sve je prošlo bez konkretnih rezultata, jer nije bilo temeljito pripravljeno.

Kao koordinator nisam bio o tome obaviješten pa sam slučajno saznao za taj sastanak u Rastattu. Neki su u polupijanom stanju oštro napali Miju Anića. Načinjeno je opširno izvješće Centra i predano predstavnicima dijaspore. Pri povratku za Beč kasno u noći naletio sam pri sumornoj kiši na otpali auspuh jednog kamiona, koji mi je probio obadvije desne gume. Uz pomoć jednog dečka (vulkanizera) iz Kiseljaka, Ago Grgić, Marko Ivić čiča i ja dogurali smo do Beča u jutarnjim satima. Praktično iz auta sam morao ići na oltar.

31. 10. 1992 - Zadnja sjednica u Pam-Pamu iskorištena je za nove izbore, nakon što je Niko Dilberović referirao o svom putu kući. Izabrani su: Boţo Grgić, Niko Ikić, Filip Ikić, Tunjo Klarić, Josip Ikić, Ivo Plavotić, Filip Blaţević, Ago Grgić i Niko Dilberović, s tim da će Raasdorf naknadno imenovati svoje predstavnike.
To su bili Mićo Ikić i Mijo Radošević.

Dosadašnji voditelj se zahvalio na ukazanom povjerenju i vođenju MoB-e. On daje ostavku, jer je opterećen pored poslova oko MoB-e i obavezama kao svećenik, te kao asistent na teološtkom fakultetu u Beču i kao koordinator općine Brčko. Iako su se usput počele pronositi kojekakve priče, kao npr. da se zalaže za stolicu bosanskog ambasadora u Beču, on će jednako kao i do sada raditi za MoB-e.

03. 11. 1992 - Iznenadni sastanak kod Ive Plavotić. Bilo je žustrih diskusija oko nepravilnosti dole, njihovih interpretacija i protaganista. Zbog različitih interpretacija trebalo je neke stvari rasčistiti između Joze Grgic i gostiju odozdo Ive Anđelović, Mate Jarić i Pepe Goričkić. Niko i Filip su pozvali Jozu da javno posvjedoči ono što je njima govorio već dulje vremena, o čemu su ovi vodili zapisnik o kojem je Jozo bio upoznat. Mora nam svima biti jasno da se volovi vežu za rogove a ljudi za riječi.

Po Ivi smo poslali braniteljima po 1.000 ATS uz ovo popratno pismo:

"Dragi naši branitelji! Sigurno se sjećate školskih dana i igre između dvije vatre, kada smo jedni druge gađali gumenom loptom. Vremena su se promijenila, nema više školskih obaveza i igranja, ali vatra je ostala i raširila se. U ovo ratno vrijeme ne gađaju nas gumenim loptama, nego tenkovskim i topovskim granatama, avionskim bombama i tisućama smrtonosnih zrna. Znamo da su vaše prilike teške i poteškoće velike, ali isto tako znamo da je vaša ljubav prema Domovini još veća.

Iako smo stotinama kilometara udaljeni od vas i domovine mi smo srcem i mislima s vama. Svaka ispaljena granat pogađa i naše srce, zabija se u našu dušu. Iako je nečujna za naše uši i nevidljiva za naše oči svaka nas granata uznemirava zbog vas dragi naši branitelji, jer ste vi stalno u životnoj opasnosti.

Svaki čovjek iz Boća i iz okolice Brčkog okrenut je mislima prema domovini bez obzira gdje se nalazi: na radnom mjestu ili kod kuće, na ulici ili pred oltarom. Mi vas u srcu nosimo. Mi strepimo za vama. Mi živimo i radimo za vas i domovinu. Mi smo isto između dvije vatre, one u domovini i one u tuđini. Znamo da se vaše vatre i naše muke ne mogu uspoređivati, al kad znate da smo s vama i uz vas, nadamo se da će vam biti barem malo lakše.

Upravo iz tih razloga, kao znak naše povezanosti s vama, kao znak naše ljubavi prema vama i domovini, šaljemo vam mali znak naše paţnje (za svakog branitelja po tisuću šilinga), ne u smislu da smo vam "platili" jer se vaš život dole i vaša hrabrost, ni u kojem slučaju ne mogu platiti.

Držite se.
Čuvajte sebe i domovinu.
Sve vas pozdravlja u ime svih Boćana u inozemstvu vaš MoB-e".



04. 11. 1992 - u 14,55 imao sam anonimni poziv. Netko je s očito promijenjenim glasom rekao ljutito kroz zube: "daj ostavku izdajniče", što sam odmah registrirao u kalendar. Nije me to niti pogodilo, niti prestrašilo. Za ovo dugo vremena nije nitko znao osim Filipa.

08. 11. 1992 - Izbori od 31. 10. 1992 su finalizirani. Članovi MoB-e su se na sastanku prije ostalih dogovorili da presjednik MoB-e bude mag. Filip Ikić, dopresjednici Ivo Plavotić i Augustin Grgić, te rizničar Božo Grgić, koji je cijelo vrijeme rata ostao na toj dužnosti. Očito ju je opravdao povjerenjem.

Na sastanku je prihvaćeno sufinanciranje zajedničkog lista6 i kasete s rodoljubnim pjesmama, na kojoj ima i pjesma o Boću, Boderištu i Dubravicama. Ago je predložio a prisutni prihvatili kupovinu jednog Land-Rovera, s prednjom i zadnjom vučom, kojega bi poslali dole nakon što ga on sredi. Na sastanku su bili prisutni i predstavnici Goričkića.

15. 11. 1992 - Problem stalnog mjesta našeg sastajanja, gdje će nam biti ugodno i povoljno, gdje nećemo smetati druge niti od drugih biti smetani, ţelimo riješiti praktično od početka našeg djelovanja. U tu svrhu je jedna komisija Odbora pregledala prostorije u Rothenmühlengasse u 12. bečkom kotaru. Taj prostor je u službi "Koordinacijskog štaba za pomoć Hrvatima". Njihovi predstavnici bi nam ustupili prostorije u određeno vrijeme samo pod uvjetom da budemo neki zavičajni klub u okviru njihovog društva. To bi značilo da mi nismo više slobodni potpomagati naš kraj niti sami odlučivati o našim sredstvima. Pod takvim okolnostima zahvalili smo se na ideji.

Na ovom sastanku je odlučeno da će se za Božić ´92 kititi jelka posebnim milodarima za naše branitelje i da će se tom zgodom prije Božića poslati ljudima jedno cirkularno informativno pismo.

Ovih zadnjih nekoliko susreta bilo je nedjeljom. Broj prisutnih je počeo opadati. Makar tomu nije samo razlog termin, mi se ipak pokušavamo vratiti na petak navečer. [b]

6 Pod tim zajedničkim imenom "Glas župa Zovik i Boće" izašao je samo broj 5/1995
[b]


28. 11. 1992. Mještanima u dijaspori je predstavljeno cirkularno pismo pod nazivom


"Obavijest - da li znate?"
da se u Bosni ratuje i krv prolijeva
da imamo nažalost poginulih (+Nedi Ikić, +Mićo Anđelović)
da je iz Bosne oko 2,5 milijuna prognanih sa svojih ognjišta
da je već nastala zima a svi branitelji nemaju zimsku opremu

Da li znate, da već od devetog mjeseca prošle godine pomažemo našu općinu
da smo ove godine osnovali Mjesni odbor za A, CH, D

da su Boćani u Beču do kraja kolovoza skupili preko 1.000.000 S
da je u toj akciji učestvovalo 153 Boćanina
da su tu imena osoba iz CH kao i 34 imena sa strane
da su davali zaposleni, turisti, penzioneri, učenici, izbjeglice
da je od rujna 92 u toku općinska akcija 10% od mjes. plaće
da je Boće za deveti i deseti mjesec dalo u Centar u Zg.134,070
da su u toj akciji učestvovala 53 imena iz Boća i 3 sa strane
da do sada po našoj evidenciji oko 35 osoba nije dalo ništa

Da li znate,
da je Mjesna konferencija odlučila napraviti javne plus liste
da će isto tako biti napravljene i minus liste
da je u toku posebna akcija za Boće "krvavi Boţić 92"
da je napravljeno boţ. drvce koje kitimo prilozima i imenima
da ćemo to skupa s boţ. paketima i listom darovatelja poslati

- da je to naša božićna čestitka i znak povezanosti s braniteljima


Vi znate gospodine -gdjo _________________ po vašoj savjesti u koju grupu spadate. Prema našoj evidenciji vi ste za našu akciju do 9. mjeseca dali -----. Prema našim slobodno preuzetim normama (15. 10. 5), koje je veći dio savjesno ispunio vi zaostajete za----

Molimo vas da se potpišete ako pristajete uz naše akcije. Nepotpisana pisma kao i nevraćena računamo da niste za akciju. Sva pisma dostavljamo u domovinu.

Ako li naša evidencija ne štima, pošaljite nam vaše potvrde.
Mi se sastajemo svakog petka u 18,30 u klubu Croatia, Achamergasse, gdje i vas srdačno pozivamo i očekujemo."


U ovom zaista oštrom, možda i preoštrom pismu su svakome predočena njegova davanja. Tu listu Filip vodi od početka u kompjuteru. Precizna obrada zagarantirana. Uspjelo mu je unijeti čak i sve brojeve uplatnica, s datumima uplata. U ovo adventsko vrijeme počeli smo se sastajati u klubu Croatia u Achamergasse u devetom kotaru kod Joze Ramljaka.

12. 12. 1992 - U ime Centra u Zagrebu dijaspori se obraća jednim pismom gosp. Mato Jurišić.

Evo jednog izvadtka iz njegovog pisma:

"Stali smo na branik rodnog kraja, lijepe nam naše Posavine i branit ćemo ju dok ima trunka života u nama - nećemo napustiti rodno mjesto ni po cijenu vlastite krvi. Dozvoljavamo sebi pravo da vas pitamo što ste učinili za dobro svojih boraca, za obranu svog zavičaja, svog rodnog doma? Zar vam životi naše pale braće ništa ne znače? Zar vas nikada ne obuzme nostalgija da vidite svoj rodni dom, svoju crkvu, svoju familiju, svoje susjede? Od vas očekujemo da pokažete svoje ljudsko dostojanstvo, da otvorite svoja srca, da nam omogućite da i ako trebamo umrijeti, umremo dostojanstveno. Ako nas niste do sada pomagali nemojte od nas očekivato doček raširenih ruku. I u tuđini tamo gdje radite ljudi će vam okretati ljeđa.

Ovo vam pismo šaljemo u želji da onima koji nas stalno pomažu, kažemo jedno veliko HVALA, a onima koji to ne čine da je krajnje vrijeme da se uključe, jer samo zajednički možemo opstati na prostorima na kojima živimo, obraniti se i dočekati bolje sutra."



Do Božića bilo je lijepo kititi jelku za naše branitelje. Na ogromnom pakpapiru bila je naslikana jelka puna krugova u različitim bojama, što je lijepo predstavljalo božićni nakit. Upravo u te krugove su ljudi sami upisivali svoje darove kao božićne poklone za naše branitelje. Među mnogim darovateljima bilo je i puno djece, koji su donosili svoje kasice kao dar za branitelje. Zar je "jadno naše rodoljublje"?


Od kićenja jelke skupilo se ekstra za naše branitelje 66.000 ATS. Mijo Radošević je vodio brigu oko nabavke potrebnih stvari, koje smo potrpali u kupljeni renault i poslali po Frani Blažević od Zagreba do Boća. Ipak to nije bilo podijeljeno samo našim braniteljima, usprkos dogovora sa Zovikom i ostalim Mjesnim odborima.

U adventskom vremenu smo imali molitvene susrete na kojima smo zajednički molili krunicu uz čitanje psalama, biblijskih tekstova i pjevanje pjesama. Josip Blažević i Slavko Jozić su se u tome posebno istakli kao kooperativni.

Za božićne blagdane upućeno je pismo "Braniteljima za Božić ´92". Tekstom toga pisma završavamo prvu godinu postojanja i djelovanja MoB-e.

"Božić našeg djetinjstva

Prijatelji i susreti, dobrodošlica na svakom pragu, radost sve i svuda, stisak ruku i pozdravni zagrljaji, blagdani posebne topline i nutarnje radosti, jaslice i pjesme, boţićno drvce i svijeće, petarde i pucnjava... Eto to je slika Božića našeg djetinjstva.

Božić '92

U hladnoj pustoši i zlokobnoj tišini stoje branitelji na braniku domovine. U srcu nose svoje selo i rodni kraj, domovinu i djedovinu. Ne osjećaju ni hladnoće ni straha, a srce im je puno nade u bolje i sigurnije sutra, u život slobode. I dok su u rovu sageti oni stoje uspravno braneći rodnu grudu, koja nam je uvijek lijepa a u božićne blagdane ponajljepša, kada se bude uspomena djetinjstva. Branitelji žele svakom dobronamjernom dobrodošlicu, osim dušmaninu našeg roda i poroda, vjere i nacije.

Čuvajući i braneći naša zajednička ognjišta branitelji su zauzeti toliko, da ne misle ni na posebne priprave, niti na božićno drvce.

Zato smo mi mislili na njih i za njih kitili svojim posebnim božićnim prilozima i imenima božićnu jelku za "krvavi Božić ´92", kao znak naše posebne povezanosti u ove blagdanske dane. Nadamo se da će vam koja piva i šoljica kave pričiniti barem malo božićne radosti. Uvijek smo s vama, srcem i duhom uz vas, znajte da se možete na nas osloniti. želimo vam sretne, uspješne i blagoslovljene božićne blagdane, kao i svijetlu slobodu u Novoj 1993. U ime svih Boćana u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj vaš

MoB-e."



Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Boce-Team on 21.05.13 1:25


Nastavlja se ..........





Sponsored content

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (I dio)

Postaj  Sponsored content Today at 5:10


    Sada je: 10.12.16 5:10.