Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Postaj  Boce-Team on 02.06.13 0:17


Ljeta Gospodnjeg 2013.
Ove godine proslavljamo 90. obljetnicu naše župe i 20 godina našeg Župnog sijela. Obadvije obljetnice su međusobno povezane. Stoga Vam nudimo internetski pristup knjizi Mjesni odbor Boće koja svjedoči o našim prvim Sijelima i još više o velikoj ljubavi naših župljana razasutih po cijelom svijetu prema našoj župi.

Zahvaljujemo Bogu za njezin opstanak, braniteljima za njezinu obranu, svima za njihovu pomoć. Neka Bog blagoslovi našu župu i sve njene župljane kod kuće i svijetu.
Ad multos annos!

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
MOB - Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. -II dio - nastavak......

Ispratili smo krvavu 1992 i u njoj proslavili krvavi Božić ´92. Što nam nosi 1993? Možda opet krv i smrt, ubijanje i razaranje, plač i suze ...? Ljudi bi rado željeli znati budućnost unaprijed. Ona ipak ostaje Božja tajna. Bilo bi užasno kada bi smo za neke strahote i užase znali unaprijed. Zato idemo u 1993 s pouzdanjem u Božji blagoslov: što Bog da i sreća junačka.

MoB-e ulazi u 1993 s puno nade i optimizma. S ponosom možemo pogledati na više nego li uspješno djelovanje MoB-e u 1992, u godini njegova rođenja. No ponos i hvalu treba ostaviti za neka bolja vremena. Ipak u svjetlu postignutog biva nam jasnija slika naše prave moći, isto tako naših nedostataka i propusta. Postali smo neka veličina a nismo se riješili vlastite bijede. Stekli smo ugled a nismo popravili naše nedostatke. Ljudi nas cijene po tome koliko smo učinili, a ne po tome koliko smo mogli učiniti. Puno smo učinili a svjesni smo da možemo i puno više. Ne smijemo se prepustiti slatkoj taštini, letu nebeskim visinama na stečenoj slavi i ugledu, nego moramo prionuti na još veći posao, da bi smo održali visinu leta, da bi smo dokazali da nismo bljesnuli samo u jednom trenutku. Osjećali smo pravu visinu, značenje i važnost postignutog. Znali smo da će biti užasno teško to ponoviti. Osjećali smo da će se uskoro pojaviti nove poteškoće: iscrpljenost, prezasićenost, bezvoljnost. No, zar je našim braniteljima lakše u rovovima, svejedno da li je kiša, snijeg, sunce ili led? Osjećali smo da će najjači udarci na akciju i MoB-e prvo navaliti iz vlastitih redova. Znali smo da će smišljene poluistine ili polulaži sistematski nagrizati naše povjerenje, da će se sumnje sve više uvlačiti u naše redove.


Osjećali smo da nas ništa neće toliko ugroziti kao vlastito nejedinstvo. Zato nam je bilo jasno, na što treba obratiti posebnu pozornost.

02. 01. ´93 - Nova godina počela je sa sjednicom predstavnika našeg MoB-e, Mjesnog odbora Zovik i nekih članova iz Zagreba s čelnicima iz obadviju župa na terenu. Sastanak je održan kod Ive u Boću. Ponovo je Centar u Zagrebu, njegova reorganizacija, bila glavna tema rasprave i zaključaka. Centar nikako da se uspješno reorganizira i da počne punom parom raditi. Iako je on u nekom funkcioniranju, centar i nadalje pobuđuje žučne rasprave. S te sjednice je prvi puta u pisanoj formi izražena podrška Niki Blažević, našem povjereniku, kao i svim našim Odborima u inozemstvu. Zaključke sjednice potpisuje Blaško Lovrić.

06. 01.1993 - Uspjelo nam je upravo na blagdan Bogojavljenja

(Vodokršta), na boćansku feštu, naći naš novi prostor, novo mjesto našeg okupljanja. Prostor odgovara potpuno našim zahtjevima i željama. Malo je povučen od ulice, ima svoj posebni dvorišni ulaz, omogućuje nam da budemo potpuno sami i da u miru nesmetano možemo održavati naše sastanke, raspravljati o našim problemima i zajednički donositi naše odluke. Kada ljudi osjete da ih se pita, da oni suodlučuju, onda svaku većinsku odluku MoB-e shvaćaju kao svoju vlastitu. Za ovaj prostor morat ćemo plaćati iznajmninu.

To ćemo pokušati nadoknaditi kroz prodaju pića, za koje su zaduženi
Grga Grgić Marka i Čedomir Lukić Ante, kojeg je ubrzo zbog opterećenosti posla zamijenio Niko Čerkezović Mije. Uz pomoć još nekih, Grga i Niko uspješno vode brigu o piću u našem novom centru do današnjega dana. Od kase za piće mogli smo do sada plaćati našu iznajmninu. Kad već govorimo o novom centru MoB-e treba odmah napomenuti da smo u proljeće instalirali satelitsku antenu, tako da smo mogli pratiti Hrvatsku televiziju. U centru smo organizirali neka naša natjecanja, kao prsten, stolni tenis, šah, bingo. U posebnim zgodama kasnijih godina pokušali smo pripraviti koje pečeno prase, kao pokušaj da nas se okupi što više.

Na ovom prvom sastanku odlučeno je da se 23. 01. 1993 organizira naše godišnje Župsko sijelo. Predigra sijelu bit će turniri u nogometu, prstenu i drugim disciplinama.

17. 01.1993. - Počelo je s turnirom u malom nogometu. Prijavilo se osam ekipa iz različitih zaselaka samo naše župe, kako smo se zajednički dogovorili. Uspjelo nam je dobiti prekrasnu dvoranu u Jura Soyfergasse.

Učestvovali su: Kondori, Brdo, Točak, Redak, Boderište I, Boderište II, Dubravice i ekipa 108. brigade, koji su bili naši gosti. Atmosfera je bila predivna. Dvorana skoro dupkom puna.

Gromoglasno navijanje. Fair i sportska borba. Ambijent za pamćenje. U velikoj neizvjesnosti prvo mjesto uzeše Kondori ispred Boderišta I. Nakon turnira bili smo svi umorni ali izuzetno zadovoljni. Za naše goste napravili smo malu večeru u župi sv. Pavla, gdje smo održali onu konstituirajuću sjednicu našeg MoB-e. Večeru su pripravili Manda i Josip Ikić.

Turnir je bio prava stvar i ponovo veliki uspjeh za MoB-e. Organiziran je u pravo vrijeme, kada su neki bili poljuljani u svome povjerenju premu Odboru i kada su bili posustali kako duševno, tako i materijalno. Turnir je otvarao jednu novu stranicu u prebogatoj knjizi naših aktivnosti. On će postati naša tradicija. Za njega se ljudi spremaju, s nestrpljenjem ga iščekuju i s užitkom o njemu pričaju. Zadovoljni ljudi uspjeh je i garancija MoB-e. Turnir je ponovno pokazao snagu Odbora i zajedništva. Odbor je sve koristio kako bi održao ljude na okupu i u zajedništvu. U tom smislu sportska natjecanja bila su najbolje sredstvo, najbolja prilika za naše meĎusobno zbliţavanje, povjerenje i prijateljstvo.

Svaka sportska disciplina pobudila je veliko zanimanje. U šahu su sudjelovali: Jozo Grgić, Josip Ikić, Srećko Ivić, Mićo Ikić, Slavko Jozić, Ivo Jozić, Božo Grgić i Željko Ikić. Pobijedio je Josip Ikić.

Stolni tenis je bila Nikina disciplina. Niti njegova poodmakla dob kao sportaša nije ga spriječila da se prošeta turnirom do prvog mjesta. Učestvovali su: Josip Blažević, Božo Grgić, Niko Čerkezović, Josip Ikić, Blaž Grgić, Željko Ikić, Grga Grgić i Niko Ikić.

Melem za našu bosansko-hrvatsku dušu bio je turnir u našoj tradicionalnoj, drevnoj zimskoj igri prstena. Ova igra nije vezana uz dob, ona otvara vrata kako mlađima, tako i starijima. Ekipe s terena naše župe su se same izabrale i same sebe krstile. Njihova imena bili su uzrokom izuzetno lijepe atmosfere, šale, zdrave zafrkancije, dobacivanja i smijeha. Sve to u jednom dobronamjernom tonu, bez psovki, svađa ili povišenih tonova. Učestvovali su: PILJIN KOŽUŠAK (Ilija i Piljo Blazević, te Stjepan i Boro Lukić), 4M (Marin Filipović, Marin Ilić, Miljenko Ilić i Mijo Ilić), nadalje bio je tu REDAK - MILO ZLATO (Petar Ivić, Božo Ivić, Stjepan - Mrki Filipović i Niko Grgić),, pa onda dragi si moj, LIBERTAS (Josip Ikić, Marjan Ikić, Mićo Ikić, Ilija Pejić - majstor), Također je učestvovao POVRATAK (Mijo Radošević, Niko Radošević, Marko Ivić i Srećko Ivić), pa onda POBJEDNIK (Baja Pejić, Anto Pejić, Jozo Pejić i Alojzija Ikić). Na kraju treba spomenuti i ŠUŠNJARE (Marin Klarić, Niko Ikić, Tunjica Klarić i Filip Ikić), te OTPISANE (Marko Grgić, Božo Grgić, Slavko Jozić i Grga Grgić). Turnir osvaja LIBERTAS ispred REDTKA MILO ZLATO i OTPISANIH.

23. 01. ´93 - Naša druga tombola. No sada s već bogatim iskustvom. Turniri su bili uvertira a tombola kruna ovog razdoblja našeg života u dijaspori.

Ponovo smo se sastali u drugom kotaru, tri dana nakon Clintonova ustoličenja. Dok je za onu prvu tombolu u sv. Leopoldu bilo dovoljno mjesta za drugu je taj isti prostor postao suviše malen. Sve je bilo nabijeno, teško se prolazilo, a od dima se skoro nije ništa vidjelo. Atmosferu to nije smetalo, dapače ono ju je podgrijavalo.

Program je počeo recitacijama Jelice Klarić, Silvane Ikić, Gabriele Čerkezović, Tatjane Lukić i drugih. Između recitacija naglašavali smo pravi smisao našeg okupljanja. Ne radimo sve ovo radi zabave ili provoda ili slično, nego tombola ima samo onda svoj smisao kad je usmjerena na našu župu, na naše branitelje. Ne skupljamo se da bi potrošili skupljeno, nego se i u ovoj formi skupljamo da bi smo skupili još više. Ovu misao trebalo je često ponavljati, jer je ona stajala kao okvir svim našim akcijama. Ponovo je vrhunac programa bila naša tombola. Nagrade su bile silne. Pored sredstava koje je Odbor odobrio i uložio, aktivirali smo ljude da sami doprinesu za zajedničku tombolu. Neki ljudi uspjeli su dobiti neke nagrade koje su pribavili od svojih firmi (npr. Alvorada).

Filipovim zalaganjem prikupili smo nešto nagrada i od stranih firmi, banki, osiguranja itd. Jedan dio nagrada darovala nam je župa sv. Leopolda, a drugi samostan iz Kaiserstraße preko naših sestara prije svih s. Elfriede, pa onda Verene, Gottfriede i Matilde. Puno lijepih lutki darovale su nam sestre iz Fasangasse. Svima srdačna hvala. Pripomogli su dobrom raspoloženju, velikoj napetosti i općem uspjehu. Između vrijednih nagrada izdvajamo: Mašinu za pranje rublja, usisivač, kamera i vino, auto radio, fen i drugih 47 nagrada. Veća vrijednost tombole omogućuje veću dobit i veću napetost. U zaista napetom izvlačenju nagrada bilo je istovremeno puno želja i iščekivanja, radosti i razočaranja, jer je mnogima falio samo jedan broj do punog pogotka. Veš mašinu, koju je Odbor pripravio, dobio je u fair izvlačenju Mišo Matijašević iz Dubravica.

Na tomboli su podijeljeni pehari za prva mjesta na odigranim turnirima. Sve ovo ostat će nezaboravno. Sve je bilo u superlativima. Ako ne vjerujete meni, pitajte očevice. Tombola je već prerasla granice i prostor naše župe i našeg MoB-e. Preko 32 tisuće ATS bile su čista dobit od tombole.



Zadnja promjena: Boce-Team; 02.06.13 0:27; ukupno mijenjano 1 put.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Postaj  Boce-Team on 02.06.13 0:20

31. 01. ´93 - Deklaracija radnika u inozemstvu brčanske općine. "Svjesni sudbonosnog trenutka kada se kroji političko uređenje Bosne i Hercegovine, i kada se povlače teritorijalne granice pojedinih provincija, mi hrvatski radnici u inozemstvu s područja općine Brčko, zahtijevamo slijedeće:

1)- Od svih političkih čimbenika tražimo poštivanje temeljnih ljudskih prava, kako za sve narode, tako i za svakog pojedinca: pravo na život u slobodi, pravo na demokratsku slobodu mišljenja, izražavanja i političkog djelovanja, pravo na čovjeka dostojan posao i pravednu nadoknadu, pravo na kulturni, religiozni i nacionalni identitet, pravo na rodnu grudu i domovinu, pravo na mir.

2)- Mi smo za jedinstvenu državnu zajednicu BiH, u kojoj će sva tri konstitutivna naroda imati paritetna prava i dužnosti. U traženju forme jedinstvene državnosti BiH tražimo da se poštuju principi povjesne istine i etničkih struktura prije rata i da svim manjinama u provincijama budu zagarantirana ista prava nacionalne, kulturne i religijske samobitnosti.

3)- Očekujemo od svih političkih i vojnih struktura hrv. zajednice Herceg-Bosna paritetnu zastupljenost svih hrv. provincija kako u strukturama vlasti, tako i u procesima odlučivanja. Istodobno dajemo podršku hrv. delegaciji u zastupanju hrv. interesa u BiH.

4)- Preko 27.000 Hrvata s općine Brčko i naših 26 sela (57% teritorije), odlučno traže da cijela Bosanska Posavina (s oko 150.000 Hrvata i preko 50 hrv. kat. župa) i sva hrv. sela brčanske općine: Boće, Boderište, Bos. Bijela, Dubrave, D. Dubravice, D. Laništa, D. Rahić, D. Skakava, D. Zovik, D. Vukšić, Gorice, Gredice, G. Laništa, G. Vuksić, G. Zovik, Jagodnjak, Krepšić, Marković Polje, Prijedor, Podarevac, Poljaci, Seonjaci, Ulice, Ulović, Vitanović i Štrepci na temelju njihovog geopolitičkog, povjesnog, kulturnog i crkvenog karaktera kompletno uđu u sastav hrv. provincije Bos. Posavina. Ne dozvoljavamo nikome trgovanje s našim rodnim krajem, niti s cijelom Posavinom. U provodđenju ovog zahtjeva spremni smo na sve žrtve.

5)- Oko 50% Hrvata iz Bosne je prognano. Tražimo omogućenje njihovog povratka na sva njihova rodna ognjišta, ne samo u brčansku općinu i hrv. provincije. Isto tražimo i za druge narode.

6)- Mi smo za traženje rješenja svih političkih problema međuljudskim dijalogom i pregovaranjem, u duhu pravde i miroljubivosti, a ne prolijevanja krvi. Zahvaljujemo svima na podršci, a naše branitelje pozdravljamo."

Ovaj dokument moglo bi se nazvati pravim političkim aktom. Upravo toga se MoB-e svjesno čuvao. Želio je politiku prepustiti političarima a sam se posvetiti humanitarnim akcijama. No MoB-e je brzo došao do spoznaje da se politika može dvojako mjeriti. Ono prvo, usko shvaćanje politike značilo bi političku borbu za vlast. Takvu politiku ovaj Odbor nije nikada imao pred očima niti ju je ikada vodio. Međutim postoji i ono šire poimanje politike u kojem je polika toliko široka koliko i život. U jednom takvom smislu ne može se puno toga naći što bi bilo apolitično. Tako domaćica slijedi svoju politiku kada kupuje jaja na pijaci isto kao i svaki seljak pri kupovini volova, ili papa pri imenovanju biskupa. Po ovom poimanju politika je zapravo život a život zapravo politika. Naš život je na našim prostorima sada ugrožen. Zato je najnormalnija pojava da MoB-e prihvaća svaku mogućnost, pa i političku, koja mu se pruža u borbi za svoju opstojnost na našim područjima. Naše zahtjeve formulirali smo na povjesnim činjenicama u paritetnoj relaciji. Ništa ne tražimo samo za sebe, što nismo spremni drugima omogućiti. Ova naša deklaracija poprimila je širi karakter. Ona je plod našeg MoB-e a prihvaćena je od svih Hrvata s brčanskog područja kako u Austriji tako i u Njemačkoj, Švicarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. U svim zgodama skupljani su numerirani potpisi na zato predviđenim formularima.

Krajem siječnja je mag. Andrea Ikić prevela deklaraciju na engleski, koju smo onda faksirali mnogim ministarstvima vanjskih poslova (Njemačke, Austrije, USA, UNO-a; veleposlanstvima, međunarodnim organizacijama, medijskim radakcijama (radio, novine). Pokušali smo osobno uručiti ovu deklaraciju presjedniku dr. Tuđmanu, ali nam to nije uspjelo.

S našom molbom obratili smo se predsjednikovom kabinetu: "Mi hrvatski radnici u inozemstvu s područja općine Brčko napravili smo jednu deklaraciju u svezi sa sudbonosnim krojenjem politčkih, pravnih i administrativnih granica naše općine, koju je potpisalo više od tisuću ljudi. Uz deklaraciju načinili smo i zemljovidnu kartu naše općine s demografskim naznakama. Mi bi smo željeli naznačene karte i spomenutu deklaraciju osobno predati Predsjedniku Republike Hrvatske gosp. dr. Franji Tuđmanu i zamoliti za njegovu pomoć i podršku pri ostvarenju naših ciljeva.

Jer su političke okolnosti u svezi s našom općinom više nego li kritične molimo za jedan hitan termin kod presjednika RH u trajanju od 30 minuta. U našoj delegaciji bi bili:- Gosp. Mijo Anić, presjednik HDZ-a općine Brčko, Fra Petar Anđelović, provincijal bosanskih franjevac, dr. Niko Ikić, svećenik, općinski koordinator za inozemstvo, mag. Filip Ikić, ekonomist, predsjednik Odbora najugroženijih župa, gosp. Niko Blažević, predstavnik Centra općine Brčko u Zagrebu gosp. Vitomir Zečević, student teologije i urednik našeg lista. Unaprijed zahvalni srdačno Vas pozdravlja u ime delegacije dr. Niko Ikić"

Nismo u stanju procijeniti politički uspjeh ili neuspjeh ove deklaracije. Na psihološkom planu ona ni u kojem slučaju nije bila promašaj. Preko tisuću potpisa dokazuje njezinu snagu i za te ljude one je bila novi tračak nade i vjere da ćemo ostati svoji na svome.

31. 01. ´93 - Na sjednici je deklaracija usvojena i dana na potpisivanje. Pored deklaracije dogovaralo se o reorganizaciji Centra u Zagrebu i o zajedničkoj formi akcije u inozemstvu. Načinili smo iznova naše prijedloge za reorganizaciju Centra u Zagrebu, koje donosimo u cijelosti:


"1- Svi predstavnici Mjesnih odbora svjesni su potrebe hitne i temeljne reorganizacije Centra u Zagrebu, kao najvažnije spone između branitelja na terenu i radnika u inozemstvu.

2- Zbog općinskog zajedništva kako na terenu tako i u inozemstvu smatramo da bi paritetna osnova morala biti temeljna linija novog ustrojstva. Radi opsega posla, višestrukog područja djelovanja i sistema rada u Centru predlaţemo paritetno načelo 2+2+2.

3- Po dva svoja predstavnika imenuje svaki bataljun a zajedničkog predstojnika Centra i njegovog zamjenika imenuju na određeno vrijeme u suglasnosti zajednički sve tri bojne.

4- Kandidati za imenovanje u Centar se biraju po kriterijima: sposobnost za postavljene obaveze Centra, organizacijsko iskustvo, snaţan karakter i ugled kod ljudi, povjerenje komande i vojske dole te radnika u inozemstvu, konstruktivnost i sl.

5- Radnici u inozemstvu predlaţu po 5 kandidata za svaku bojnu, od kojih će Komanda bojni dva izabrati i potvrditi. Imenovani članovi Centra svih bojni imaju legitimitet vojne i civilne vlasti općine, a zajedničko rješenje se šalje u Zagreb i Mjesnim odborima vani.

6- Svaki član Centra odgovoran je za jedno područje (npr. nabavka MTS, sanitet, prehrana + odjeća + obuća, skladište, administracija i financije). Svaki bi voditelj pojedine sekcije našao za svoje područje pomoćnike na dobrovoljnoj bazi, čija imena bi se objavila.

7- Za imenovane članove Centra treba osigurati životnu nadoknadu

(npr. mjesečno 100 DM, jedan obrok dnevno i po nalogu putni trošak).

8- Centar treba što prije osigurati stalni prostor za skladištenje robe i materijala, koje će biti pod strogom kontrolom. Za imenovane vozače treba osigurati prostor i uzdrţavanje za prebivanje u Zagrebu i na putu.

9- Centar treba izraditi detaljan plan i sistem rada Centra, koji se dostavlja Komandi dole i Mjesnim odborima vani.

1O-Kontrola Centra se vrši jednom mjesečno naizmjenično tri kontrolora iz triju batuljuna i tri koordinatora iz inozemstva (A, D, CH), koji će biti izabrani te od bataljuna i komande potrvrđeni kao kontrolori u ime radnika vani."

Pored prijedloga o Centru u Zagrebu na istoj sjednici su donešeni prijedlozi o zajedničkoj formi akcije vani, koje također predstavljamo u potpunosti:

1)- Svi naši radnici voljni su pomagati naše branitelje u obrani.

2)- Ovako izabrani, ustrojeni, potvrĎeni i kontrolirani Centar u

Zagrebu (vidi prvi dio) spremni smo svi podržavati i samo preko
Centra raditi.

3)- Centar će organizirati što prije nakon ustrojstva sastanak s izabranim predstavnicima Mjesnih odbora.

4)- Zajednička forma akcije bi se utvrdila na sastanku Komande naših bataljuna, imenovanih članova Centra i izabranih predstavnika Mjesnih odbora radnika u inozemstvu. Zajednička forma akcije je potrebna radi usklađivanja i poboljšanja naših doprinosa.

5)- Predloţene su forme: 10% od mjesečnog dohotka
- pretočeno u konkretne mjes. priloge: Žene 500 muškarci 1.000 S.
- treći prijedlog generalno: Žene 800 a muškarci 1.200 S.

6)- Ova akcija odnosi se generalno na vrijeme od prvog devetog 92. Davanja prije se ne pretvaraju u 10% priloge a staru akciju (15, 10, 5) legalizirati.
7)- Svaka tri mjeseca se obilaze oni, koji nisu ispunili obaveze
Cool- Predstavnici Mjesnih odbora u Beču i okolici se sastaju jednom mjesečno a po potrebi i češće. Mjesni odbori održavaju svoje sastanke tjedno ili dvotjedno."

Kratko sažeto u prijedlozima se zahtijeva paritetna osnova ustrojstva Centra u
Zagrebu (predloženi princip 2+2+2: dvije zone po dva predstavnika, te dva u ime inozemstva, koje bi dijaspora predlagala). Naglašeno je da treba načiniti spisak svih djelatnika i ljudi u dijaspori iz dotičnog mjesta, što je MoB-e već odavno imao. Spisak ljudi trebali su načiniti i odgovorni odozdo.

04. 02. ´93 - Čelnici naših 26 sela na brčanskom terenu donose odluku o jedinstvenom i nedjeljivom prostoru hrvatske općine Brčko.

07. 02. ´93 - Mlada misa vlč. Ive Ikić u Beču. Naravno da bi se više radovali ovako lijepom dogaĎaju, kao što je Mlada misa, da smo ju mogli proslaviti u našoj crkvi, s našim narodom, s našim braniteljima, na našim ognjištima. Zato sam mladomisniku predlagao da sačeka s proslavom svoje Mlade mise, što nije bilo prihvaćeno.1

22. 02. ´93 - UNO osniva sudski tribunal u Den Haagu za ratne zločince na području bivše Jugoslavije. Prvi takav slučaj poslije nacista.

U veljači se dogovorilo da se počne s oficijelnim posjetama po stanovima, kako bi se direktno u razgovoru s ljudima ustanovilo tko je stvarno za akciju a tko ne.

08. 03. ´93 - Velika ofenziva na Boderište. Očevici pričaju da je bio pakao. Od silnih detonacija tresla se zemlja. Od silnih eksplozija lebdio je nad Boderištem od jutra do mraka crni gusti dim. Ofenziva nam je odnijela: Ivu Brkić, Jozu Frančešević, Iliju Brkić, Marijana Blaţević, Blaža Brkić, Antu Brkić (svi iz Boderišta), te Peju Krnjić (G. Zovik) i Ivu Mićanović (Gredice).

1 Usput ljudi se ~ude {to u kronici jedne župe nisu spomenute Mlade mise. Na{a župa ih je imala četiri: Fra Petar Anđelović 1964, Dr. Niko Ikić 21. 08. 1977., vlč. Ivo Ikić 07. 02. 1993., te vlč. Mirko Ikić 18. 08. 1996.

13.-14. 03. do 29-30. 05. ´93 - Organiziran je po prvi puta kurs njemačkog jezika u našem centru Canisius. Prijavilo se njih 27. Upisnina je bila po 500 ATS od čega su kupljeni udžbenici, plaćeno fotokopiranje, bilježnice i kasete. Grupa je bila podijeljena na osnovni i napredni kurs. Satovi su održavani subotom i nedjeljom (formular prijavnice u našem arhivu).

15. 03. ´93 - Amaterski filmski zapisi kamere Mije Filipović pobudili su kod ljudi veliki interes.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Postaj  Boce-Team on 02.06.13 0:22



ORGANIZIRANI POSJET DOMOVINI
09.-15. 04. ´93 - Predstavnici naših Odbora posjetili su Boće. Iz ljubavi prema našoj domovini, te iz skrbi za naše civile, koji su ostali na našim rodnim ognjištima, odlučila se jedna delegacija predstavnika MoB-e Austrije, Njemačke i Švicarske posjetiti naš rodni kraj za Uskrs ´93.

U ime MoB-e za Njemačku bili su prisutni: Petar Anđelović, predsjednik, Ivo Ikić, zvani Takač, dopresjednik i Marko Anđelović, član Odbora. Iz Švicarske gosp. Petar Anđelović - zvani Peja a iz Austrije moja malenkost. U ime Zovika bio je prisutan Ivo Iljić. S tri različite strane došli smo na Veliki petak ujutro
09.03.1993.g., u Zagreb, da bi nastavili zajednički put u Bosnu.

13.04.1993. - Naš boravak u domovini iskoristili smo za sve moguće susrete i dogovore s odgovornima na terenu. Tako je na jednom sastanku razmatrano kako da se po mogućnosti u akciju uključe svi naši ljudi bez obzira gdje su. U dokumentu koji su potpisali svi čelnici svih naših sela (Štrepci, Gornji i Donji Zovik, Boderište, Dubravice i Boće) pod nazivom radnicima u inozemstvu stoji između ostaloga:

"... Za vrijeme rata organizirali su se naši ljudi u inozemstvu u svojim Mjesnim odborima. Osjetili smo više od vaše dragocjene pomoći vašu skrb i povezanost s braniteljima. Hvala svima koji su nas savjesno pomagali, pogotovu svim voditeljima, koji su ponijeli najveći dio tereta na svojim plećima. Nažalost pismena izvješća i evidencije, koje do nas dolaze, pokazuju da se nisu svi najsavjesnije uključili u akciju pomoći... Pomoć se odvija na principu zajedništva. Niti selo može braniti samo svoje selo, niti će selo pomagati samo svoje selo" (dokument u našoj arhivi).

15. 04. ´93 - Nažalost kraj rata se ne nazire. Naprotiv počeli su u srednjoj Bosni, Rami i mostarskoj regiji oružani sukobi između Muslimana i Hrvata. Novonastalu pogoršanu situaciju osjetili su i predstavnici MoB-e pri povratku iz domovine toga četvrtka. Put preko Zenice i Viteza blokiran. Put preko Kreševa i Tarčina blokiran. Put preko Busovače za Vitez blokiran. Kud god kreneš sve je blokirano. Naša grupa, koja se povećala, nalazi se u Kiseljaku. Na temelju policijskih informacija preko moga prijatelja iz Kiseljaka nije nam preostalo ništa novo nego potražiti prenoćište.

Uz prijateljevo zalaganje uspjelo nam je naći smještaj. Naš suputnik Ivo Zečević iz D. Zovika stvarao nam je paniku ali duh zajedništva u cijeloj grupi nije bio poljuljan. Pored sukoba malo nas brine i to što nam se Ivo Anđelović nije pridružio. Ostao je na punktu u Đurdževiku da još nešto sredi. No davno nas je trebao stići. Nema ga ni ovog jutra. Zabrinuti smo što je s njim. Na temelju informacija od petka ujutro i savjeta moga prijatelja Pere Stanića potražili smo izlaz iz blokirane situacije preko Fojnice. Tamo sam se trebao obratiti Stjepanu Tuki. Situacija u Fojnici je blizu ključanja ali još nije eksplodirala. On nas uputi uz muslimansku suglasnost preko Ravne gore, a to je planina u sklopu Vranice. On nam sigura da možemo doći do vrha, jer Muslimani gore imaju punkt koji opskrbljuju, pa je put sigurno pročišćen. Osjetio sam da on stavlja akcent na eventualnu neprohodnost puta a ne na oružane sukobe Muslimana i Hrvata zbog kojih je sve blokirano. S Božjom pomoći krenuli smo u neizvjesno. Šumski put se vijugajući stalno penjao iz doline prema vrhu. Udaljili smo se od svih naseljenih mjesta. Prepušteni smo sami sebi i neizvjesnosti. Išao sam kao voditelj na čelu kolone od četiri auta. S mojom svećeničkom iskaznicom, koja je otvarala rampu svakog punkta, s kojom sam prelazio granice bez putovnice pa i svi ostali u mome autu, prošao sam prvi muslimanski punkt bez problema. No iza mene su počeli pretraživati naša ostala vozila.

Naravno da smo ih pričekali. Kad u dogledno vrijeme ne stigoše, vratio sam se kojih stotinjak metara da vidim što je. Puška jednog vojnika na gotovs i u šutnji pretresanje auta, bili su za mene znak ozbiljnosti. Oprezno i povučeno objasnio sam pregledavajućem vojniku, da putujemo uz suglasnost muslimanskih i hrvatskih čelnika iz Fojnice. Na to mi on reče odrešito da zna za to, ali sigurno je sigurno. Kad su svi bili pretrešeni nastavili smo put dalje uzbrdo. Iako je druga polovica travnja snijega ima sve više. Čak se moglo vidjeti da je bilo i nedavno paloga, radi kojega su razgrtači morali na posao. Već izdaleka smo spazili dim na vrh brda. Bio je to znak žive duše. Pomalo smo napredovali i stepenasto se uspinjali po lošem šumskom putu. Bili smo istovremeno i sretni i zabrinuti. Kad smo došli gore bilo je jasno da nas je njihova veza najavila, kako onaj punkt na sredini brda, tako i centrala iz Fojnice. Gore je atmosfera bila bezbrižnija. Uspjelo nam je uspostaviti "prijateljske" kontakte.

Zato se pobrinula prije svega domaća šljiva. Kad smo osjetili da s njima nemamo problema, čekao nas je drugi, kojeg je Stjepan u Fojnici naslućivao. Naime vrh Ravne gore je blizu 2.000 m. Do njega smo s fojničke strane mogli doći zbog vojske, koja je gore imala položaj, pa se zbog nje pročišćavalo. S druge strane, od Sebešića, nije prošao nitko od jesenas. Jer je put praktično poput šireg jarka, usječen u brdo i stijene, zapadan je snijegom, koji se usprkos južne strane nije otapljao. Pomislili smo da je toliko snijega samo ovdje na vrhu, pa smo smatrali da ga je dolje manje. Odlučimo pokušati krenuti. Moţda ćemo uspjeti. Zimske gume i lanci su tu. Do sada smo ih badava vozali. Sad je prava prilika da pokažu što mogu. Pokušat ćemo jer je u nama silna želja spustiti se što prije na drugu stranu. Pošli smo. Vjerujte mi nije nam upjelo pomaknuti auta ni petnaestak metara, i to uz svesrdno guranje svih naših putnika i muslimanske vojske. Zimske gume, lanci ... sve smo mogli objesiti mačku o rep. Usjekline puta su dublje od jednog metra, što je snijeg još jesenas napunio, koji je već malo omekšao, tako da nas nije mogao držati, nego je auto jednostavno propadao u snijeg, nalegne i možeš se slikati. Da se na ovaj način ne može dalje bilo je više nego li očito. I našem paničaru Ivi bilo je ko sunce jasno da moramo pokušati nešto drugo. Što?

Ovdje nema blizu žive duše, izuzevši ovu grupu muslimanskih vojnika. Tko će nam pomoći? Što ćemo sada? Prvo smo izvadili našu putnu provijantu, pa smo nešto zamezili. Morali smo dakako i nazdraviti da se malo zagrijemo i razbistrimo. Vojnici su nam u jelu i piću srdačno pomagali kao i u guranju auta. Njihov zapovjednik pokazao je veliko razumijevanje za našu situaciju. Sam je osjetio da igram neku ulogu voditelja ove grupe. Pozvao me na stranu i predložio novi plan. On će vezom pozvati traktor, koji će s razgrtačem snijeg razgrnuti, pod uvjetom da damo njemu i traktoristi po dvadeset maraka po osobi. Njemu pak moram dati novac tako da drugi njegovi kolege to ne vide, jer znate kako je. Pristao sam na njegov strateški plan bez pitanja drugih. I stvarno dok smo mi malo nazdravili, malo popričali kraj pucketajuće vatre eto ti traktora odozdo s razgrtačem ispred sebe. Obradovao nas je. Jer smo zapali na samoj visoravni Ravne gore mogao nas je lako zaobići. Odmah je počeo svoj posao. No na našu veliku nesreću ni njemu nije uspjelo razgrnuti više od dvadesetak metara. Mučio se, pokušavao, trudio se, pa na koncu i marke su u pitanju, ali bez uspjeha. Jednostavno je nejak za ovaj nataloženi snijeg. Zapovjenik me pozvao ponovo na stranu. Kaže mi da ovom nešto damo, da nije džabe došo, znate kako je, a on će po dogovorenim uvjetima pozvati drugi, jači, šumski i drvosječki traktor s prednjom i zadnjom vučom. Nemaš kud, moraš pristati i dalje se nadati. Vrijeme odmiče, temperatura se na brdu spušta, no nama je sve vruće. Neizvjesnost i napetost također rastu.

Na drugi zeleni traktor morali smo dulje čekati. Bio je negdje na zadatku, pa dok su ga našli trebalo je vremena. Nama nije bilo dosadno. Još uvijek smo imali što pojesti i popiti. Za priču se našlo svakakvih tema. Zašto se, dogati, ne žene vaši svećenici? Pa ja ne bi mogao bez žene, nema tije para ... glasno razmišlja jedan vojnik, koji je malo dublje zavirio u flašicu. Bilo je šale, smijeha, ali i žalopojki zbog ovog nesretnog rata. Evo Smaje, uzviknuo je jedan vojnik. Naši pogledi okrenuli su se istovremeno dole prema vijugavom putu. I stvarno, nije bila šala, zeleni traktor, veći i jači od prvog, bio je tu. Jer smo se ono bili pomakli za još dvadesetak metara, auta su bili nageli svoje njuške nizbrdo, njemu je bilo teže proći pred nas na čelo kolone. Vještom i spretnom vozaču, kakav je naš Smajo, nije to bio nikakav problem. Malo naprijed, malo nazad, nageo se, mislio sam da će se prevrnuti, al prošao je. Bit će nešto, pomislio sam u srcu. Nada se podgrijava, lica se vedre a dan se naginjao svome kraju. Traktor će naprijed, mi za njim, dolje do bliže naselja. Krenulo je, al ne bez muke. I ovaj traktor morao se katkada više puta zalijetati da bi razgrnuo velike namete snijega. Korak po korak, metar po metar, spuštali smo se na drugu stranu, za nas sigurniju stranu. Traktor je išao pred nama oko 2,5 do 3 kilometra. Bilo je dolje još snijega za razgrtanje, pa smo ga molili da ide još pola kilometra, al on ne smije dalje, kaže dolje su Hrvati pa se boji. Brzo smo mu isplatili, jer sam novac već prikupio. Ugrabio sam pravu priliku dati polovicu i zapovjedniku, da drugi ne vide, kaže ima troje djece, znate kako je. Zbogom, hvala, sretno. Pošli su u Sebešić sami. Ulazimo u selo. Ubrzo se skupilo puno znatiţeljnika, koji su nam rekli da od jesenas nije otuda nitko prošao.

Prvo pitanje nekog HVO zapovjednika u Sebešiću "velečasni, koliko ih je gore?" odavalo je jednako, kao i ona rečenica onog traktoriste Smaje "tamo su Hrvati, ja ne smijem dolje" veliki strah od druge strane. Nažalost njihovi predosjećaji i strahovi nisu bili bezrazloţni, kako će se kasnije pokazati.

Put od Sebešića vodio nas je prema magistralnom putu Novi Travnik - Uskoplje (Gornji Vakuf). Bili smo se opustili misleći da smo pregrmjeli ono najgore. Kad u Uskoplju naiđo smo na veliku masu ljudi, koji su se tako komješali, da se lako dalo naslutiti da nešto nije u redu. Što je sad? Stali smo. Pitam jedno uniformirano lice, za kojeg nisam siguran da nije policajac, kud se ide za Prozor? On mi reče, "velečasni, samo malo se vratite nazad, pa desno i onda ravno za Prozor. Kad izađete iz Vakufa naići ćete na jedan jako dugi pravac, ko strijela. Tu vozite što je moguće brže, jer iz onih okolnih kuća s lijeve i desne strane znaju pucati na vozila!" Brzo sam mu se zahvalio. Pritrčao sam svakom vozaču naše kolone da im prenesem što mi je policajac rekao, da na ko strijela ravnom pravcu vozimo što je moguće brže. Svi su se uozbiljili i rekli ockej (okey)! Vratio sam se do našeg auta, brzo sam sjeo i kolona je pošla prema Prozoru.

Nije prošlo dugo, nakon što smo izašli iz Uskoplja, ukaza se zaista nekoliko kilometara dugi pravac. "Petre, noga na gas, uz Božju pomoć, naprijed", govorim našem odgovornom za Njemačku. Tako i bi. Lada podiže svoj okrbani nos, motor poveća svoje okretaje, prozori svoje treskanje a naša srca svoje titraje. Tek što smo nabili na 120 km, praktično na samom početku pravca, gdje se od ceste na lijevu i desnu stranu sasvim blago podižu brdeljci, Petar je odmako nogu s gasa. Lada je prestala onako snažno roktati a brzina se naglo smanjivala. "Bog s tobom Petre, što je?" On odgovara svojim dubokim ali uznemirenim glasom: "Ivo Iljić mi nešto blica, prvo je zastao pa onda počeo blicati ko lud. Nešto nije u redu. Što ćemo sad?" Okrenuo sam se. Vidio sam Ivu, koji se sa svojim crvenim kadetom približavao ladi. Pokušao sam mimikom i rukama pitati što je? Imao sam osjećaj da je on pitanje razumio kako tako, al ja njegov odgovor ni naopako. Kad je vidio da imamo neke smetnje na vezi počeo mi je nešto rukom pokazivati. Ja razumjeh da vozimo dalje, ali ne onako brzo. Shvatio sam da je nekakav defekt. Zašto baš ovdje, gdje se ne može stati? Sve što sam i kako sam razumio prenosim Petru. On prilagodjava vožnju da nas Ivo može pratiti. Pravac nepregledan, moglo bi se voziti koliko ti duša želi. Nakon Ravne gore, zapadanja i razgrtanja, zaželili smo se kilometara na tahometru. Ovdje bi bila prava zgoda za to, al upravo kvar na ovoj dionici. Nije nama mrska ni spora vožnja, nek se samo giba, al ovdje je životno opasno. Nakon nekoliko minuta straha počeli smo se penjati uzbrdo. Kad smo na cesti vidjeli hrvatska obilježja raspoloženje se mijenjalo. Još malo smo usporeno vozili, za svaku sigurnost a onda smo stali da vidimo što je s kadetom? Dođoh do Ive a on samo reče "remen otkazao, izgleda da se drži samo još na malom končiću". No puknuti remen nije umanjio našu radost i novi osjećaj sigurnosti, jer smo najteže prebrodili. Dragom Bogu bili smo zahvalni. No što je s Ive Anđelovća?

Pred nama je još dugi planinski put ali smo bili uvjereni da je iza nas neizvjesnost i opasnost. Nakon trosatnog popravljanja auta u Prozoru nastavili smo zajednički put preko Vran planine. Već su bili sitni sati. I gore snijeg i poledica. Kolona se vuče polako. Upravo sam bio za volanom na čelu kolone. Bio je neki pravac. Duga svjetla nisu ništa koristila. Na tom dijelu puta bilo je magle. Birao sam bolji put da ne izbijem oči svakoj rupi. Kadkada sam morao studirati kako proći a da se ne nasjedne i da se ne zapadne. Drugi su spavali ili zatvorenih očiju drijemali. Već izdaljega vidio sam nešto naprijed na cesti. Bilo je neosvijetljeno. Magle je bilo sve manje na toj dionici.

Upalio sam duga i teško raspoznao auto u daljini. Pomislio sam da je pokvaren te kraj puta ostavljen. Gegajući se došli smo na razdaljinu gdje se vidjelo sigurno da je auto, ali da li je kraj puta ili na putu, ostalo je otvoreno pitanje. Još se borim sam sa sobom, sa svojim mislima oko auta predamnom, s lošim putem i s ladom. Nikome ništa ne govorim. Kad sam došao bliže bilo je očito da je auto na sred puta i da kraj njega nema prolaza. Što je sad? Neka zasjeda? Sve je moguće! Temperatura raste. Vozimo na visoravni od preko 2.000 metara. Nema nigdje nikakvog naselja. Prilike su dušu dale za zasjede, pljačke, otimačine, teroriste. Usprkos poledice vani postalo mi je vruće. Stao sam. Zovem svoje suputnike. Što ćemo sad? Oni ne znaju o čemu se radi. Blicam nekoliko puta, nema fajde. Oprezno bacam pogled na stranu ne bi li osjetio ili vidio kakvu promjenu ili kakve spodobe. Moji u autu shvaćaju situaciju. Blicnem još jednom, kad najedanput se pokaza muška glava u autu. Napetost raste. Puls također. Neki čovjek se uspravi na sjedalu auta ispred nas. Je li sam? upita netko. "Pogledaj da li ima koga sa strane naše kolone?" rekao sam Petru.

Što hoće? Pitanje, koje mi prolazi kroz glavu munjevitom brzinom. Čovjek otvara vrata, eno ga izlazi vani, hoće li zaleći, ne čak ide prema nama. Vidim da je vojnik. Čiji? Što radi u ovo doba na sred ceste? Približava nam se. Oružje ne vidim, odmah nam je lakše.

Sam je. Otvaram prozor a on nas zamoli pospanim glasom da ga poguramo, jer tu čeka već tri sata, zapao je i nitko nije naišao pa je i zaspao. Kamen sa srca je spao. Još jedna neizvjesna situacija i još jedan sretan svršetak, usprkos stravičnih okolnosti.

O našem putu je napravljena video kaseta. "Dragi prijatelju, riječi su preslabe da izraze i opišu sve ono što smo dole doživjeli, da prenesu kako su naši branitelji i civili i kakvo je uopće stanje u ovom ratnom proljeću. Naše oduševljenje i radost, da smo uopće doprli u rodni kraj, veće je nego svi strahovi, muke ili patnje. Jedna video kamera, koja nas je pratila cijelo vrijeme, ovjekovječila je jedan mali dio od onoga što smo osjećali, doživjeli i vidjeli. Ona će vam to prezentirati kako bi ste i svi vi bili sudionici našega putovanja.

U Boću smo snimili sve kuće. U Boderištu smo načinili prve snimke poslije strašne ofenzive 08.03.1993. Nažalost u Dubravice nismo mogli doprijeti.

Dragi prijatelju, lijepo je vidjeti svoju kuću, rodbinu i prijatelje. Da smo to mogli doživjeti, da i vi to sada možete pogledati na video kaseti, velika je zasluga naših branitelja, koji su do sada obranili a nadamo se da će i u buduće obraniti naš kraj do konačne i potpune slobode. Mi ih nećemo i nesmijemo zaboraviti u pomaganju ostvarivanja zajedničkog cilja a to je obrana zajedničke nam domovine. Prenosimo vam srdačne pozdrave naših branitelja i svih ljudi odozdo. Hvala vam na dosadašnjem pomaganju i ţelim vam ugodno gledanje".

Ovo su bile uvodne riječi na kaseti "Boće - travanj ´93", koja je pobudila nezampanćeni interes. Kada je kaseta montirana za javnost, jer ipak nije bilo sve za javnost zbog preventive, ljudi su se nabili u naš centar. Bilo ih je oko 200 tako da su bili skoro jedni na drugima. Interes za naše ljude i branitelje, za svoju djecu i najmilije, za naše selo i privatnu kuću mogao se čitati na licu djece i staraca, muških i ženskih. Ipak kaseta nije bila sama sebi ciljem. Mene nije nitko platio da mu u slobodno vrijeme idem po onakvim putevima i okolnostima (prisjetite se blata i zapadanja između Kreševa i Tarčina, šumskih puteva preko planina, pet sati čekanja na trajekt za Pag, 12 sati čekanja u Milankovićima itd.) snimati njegovu kuću i to sve po redu, zašto su mi trebala puna dva naporna dana. Radi tuđih privatnih interesa pa čak niti radi mojih osobnih nisam išao, nego sam osjećao da će to pobuditi interes dijaspore, da će kaseta sve privući, a to je onda prava prilika da se prikaže smisao naše akcije riječju, slikom i primjerom.

Kod gledanja kasete u Beču iskorištena je prilika da sprovedemo naše izbore, da se zaista ponovno izaberu ljudi koji su voljni raditi i koji uživaju povjerenje najšire baze, koja se tada skupila. Izbori su trebali kao i uvijek dati novi impuls i snagu našoj akciji. Izabrani su pored Nike: Filip za presjednika, Tunjica i Ago za dopresjednike, Božo rizničar a kao članovi Piljo, Božo Ivić, Mijo Radoševic, Mićo Ikić, dvije gospođice Marija Grgić Joze i Mara Seka Matina.

Za vrijeme gledanja kasete nije nikome bilo tijesno, ni vruće iako se nije moglo okrenuti. Kadkada se mogla čuti muha a kadkada povici: evo ovoga, vidi onoga, eno naše kuće itd. Tako je bilo i u Ulmu, gdje je kaseta prikazivana oko stotini naših ljudi. Po svim ovim reakcijama kao i po prodanim kasetama u korist zajedničke pomoći, kaseta je više od očekivanog ispunila svoj cilj. Uloženi trud se sto po sto isplatio. Pogledajte tu kasetu još koji puta. Ona je povijest u slici i tonu.

I kaseta i svi dokumenti, apeli, molbe i upozorenja imali su za cilj rasplamsati akciju i odrţati njezin intezitet. Ljudi su sve više bili umorni od svega. Kad je nama tako, kako je tek našim braniteljima?

Kako su oni umorni, koliko im je dosadio rat i rov, bijeda i neimaština, zaboravljenost i osamljenost?

Putovanje kući za Uskrs ´93 bilo je puno neizvjesnosti i nepredvidivosti, strašnih i opasnih situacija, obrata i prevrata. Zaista nije bilo dosadno. Zato je ono moje najdraže i najljepše putovanje u rodni kraj za vrijeme cijeloga rata.


Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Postaj  Boce-Team on 02.06.13 0:25

MJESNI ODBOR BOĆE ZA VRIJEME BLOKADE

Oružane sukobe Muslimana i Hrvata u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine dočekao je dobar dio svjetskih moćnika kao argument u svoju korist. U svojoj neodlučnosti da na vrijeme ugase ratni poţar na terenu bivše Jugoslavije, u nedostatku političke volje da razluče žrtvu i počinitelja, ovim sukobima opravdavali su svoja stajališta. Sada su mogli napokon izjednačavati sve, te tako sve podjednako kriviti za nastali kaos.

Naznačeni sukobi nisu bez utjecaja na međunacionalne i međuvjerske odnose na našem terenu. Stalna opasnost od lančanog širenja visjela je u zraku poput ţigice iznad eksploziva. Bogu hvala na našem terenu žigica nije zapaljena iako je varnica bilo. Bure nije eksplodiralo, jer su obruči sve izdržali.

Sukobi Muslimana i Hrvata vodili su do kataklizme i katastrofe ne samo za one regije u kojima su izbili, nego za i sve ostale. Tako i našu. Najveći problem postala je blokada a ona se pobrinula za sve druge nevolje. Punih sedam mjeseci nije uspjela proći ni šibica. Došlo je vrijeme zlatnih rezervi, tko ih je imao. Došlo je vrijeme astronomskih cijena. Došlo je vrijeme strašnih nestašica. Za sve ljude dole nastupilo je vrijeme krize, vrijeme gole borbe za život.

Totalna blokada povećavala je probleme MoB-e. S jedne strane bili smo još više zabrinuti za naše branitelje i ljude na terenu, s druge strane blokada je bila težak udarac za našu akciju. "Što ćemo davati, kad se i onako ne može ništa poslati?" argumentirali su oni, koji su se željeli pravdati. Mi smo pak stalno živjeli u nadi da će nesretna blokada jednom prestati, te da bi smo za prvu malu šansu morali biti odmah potpuno spremni. Ako bi tek tad počeli skupljati našu pomoć, kad se blokada ukine, bilo bi suviše kasno.

Nismo mogli ostati neaktivni u toj situaciji, poput mačke koja samo mirno čeka kraj mišje rupe. Kopkali smo savjesti i prikupljali pomoć gdje god je to bilo moguće. Usporedo smo pokušavali uspostaviti međunarodne kontakte. Tako Petar iz Njemačke, Filip, Andrea i Niko iz Beča uspostavili smo vezu s gosp. Isumi u Međugorju (30. 06. 1993), s UNHCR gosp. Zigenbine (19. 07. 1993), s Care international preko gosp. Richard Trink 13. 12. 1993) odgovornim za Care Austrije. Filip i Andrea išli su na dogovore u Zagreb sa UNHCR-om. Nije bilo velike fajde. Ipak su silni pokušaji urodili malim plodovima. Jedan transport preko međunarodne humanitarne organizacije "Care international" dospio je i u naše Boće. Transport je izazvao veliko oduševljenje i bio je tračak nade u bolju budućnost.

Osim humanitarne i informativne blokade ovog ljeta pogodile su nas još neke tužne vijest, kao npr. pogibija Dražena Petrovića u prometnoj nesreći između Münchena i Nünberga 07. 06. 1993.

29. 07. ´93 - na sastanku u Genevi dogovoreno je da će Bosna i
Hercegovina biti unija republika. Kako će to izgledati nitko živ ne zna?

09. 08. ´93 - datirano je jedno pismo s terena, koje izražava zbunjenost i gorčinu razvojem događaja. U njemu između ostaloga stoji: "Imamo dojam da naša borba i spremnost nije dovoljno cijenjena, te da naši politički predstavnici, kojih je veoma mnogo u republici Hrvatskoj i na slobodnom prostoru Bosanske Posavine nemaju dovoljno utjecaja na dogovore i da se mnoga toga "krčmi" bez njihovog i našeg znanja, te da se i oni sami nedovoljno angaţiraju za dobrobit naroda kojeg predstavljaju. To nas više zabrinjava nego neprijateljski tenkovi i haubice". Na kraju pisma stoji: "Mi smo uradili najviše što smo mogli pa imamo pravo tražiti da se ne igraju s našim glavama i našim domovima..." Zaista momci imaju pravo. Njihovo pismo ticalo se ne samo političkih predstavnika našeg naroda u Hrvatskoj i Bos. Posavini, nego i cijele dijaspore.

14. 08. ´93 - Iz Zagreba dolazi izvješće o ranjenicima zajedno sa spiskom poginulih do 16. 05. 1993.

15. 09. ´93 - Uputili smo molbu bečkoj nadbiskupiji da nam dozvoli besplatno odigravanje nogometnog turnira 6. 1. 1994.

03.-04. 10. ´93 - pucalo se i u Moskvi. U parlamentu su se zabarikadirali opozicijske vođe Rutckoj i Hasbulatov sa svojim ljudima. Neredi su bili tako veliki da se tenkovima udaralo po zgradi parlamenta.


13. 10. ´93 - Niko Dubravkić rodom iz D. Zovika, živi i radi oko Stuttgarta, uputio je pismo Đakovačkom caritasu, konkretno sarajevskoj podružnici, vlč. Filipu Brajinović, u kome Odboru pripisuje nečiste namjere (dokument u našoj arhivi).

Naša akcija stalno slabi. Svi su se događali stopili u jedan jedeni ali snažni udarac na moral naših ljudi. Sumnja se sve više počela širiti, sve je manji broj ustrajnih, koji redovito daju i dolaze na sastanke.

Za nešto više od godinu dana našeg postojanja počeli smo se srozavati, smanjivati a ne više rasti. Kola su pošla nizbrdo.

Rujan 1993 - svim našim ljudima je upućeno pismo "Tebi prijatelju u tuđini za ispit tvoje savjesti" koje nas je trebalo osvijestiti i ohrabriti. Pismo glasi u cijelosti:

"Sveto pismo nam svjedoči da je i među prvim kršćanima dolazilo do nesporazuma i različitih mišljenja, do svađa i nesloge, do egoizma i sebičnosti. Zato apostol naroda sv. Pavao u svojoj poslanici moli Filipljane (prvu zajednicu koju je osnovao na europskom tlu u Egejskoj Makedoniji i koju je posebno volio):

"Budite složni, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju korist, nego i na korist drugih" ( usporedi poslanicu Filipljanima glava 2, redci 2-4).

Sigurno su do Pavla doprle vijesti i o nedostojnon vladanju nekih, te o nekakvom nejedinstvu što ih je slabilo u borbi za vjeru, pa ih moli

"Samo se vladajte dostojno Kristove Radosne vijesti ... te (uvijek) mognem ustvrditi, da stojite čvrsto u jednome duhu, da se ujedinjeni jednodušno borite za vjeru Radosne vijesti, i da se ni učemu ne strašite protivnika: to je za njih očit znak propasti a za vas spasenja" (usp. Fil 1, 27-29).

Sadržaj misli Filipljana trebalo bi biti "Sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli" (usp. Fil 4, Cool.

Očito je u zajednici bilo lažnih proroka i krivih učitelja, koji su Pavla i druge ljagali, te naokolo širili laţne dezinforamacije (danas bi se reklo), pa ih stoga Pavao strogo upozorava: "Čuvajte se pasa, čuvajte se petljanaca, čuvajte se krivoobrezanih" (vidi Fil 3,2). Tako ih dakle doslovno naziva apostol Pavao i malo dalje izričito, bez uvijanja i straha kaţe: "Njihov je svršetak propast; njihov je Bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti!" (usp. Fil 3, 19).

Pavao o sebi samome kaže: "Mogu oskudijevati, mogu i obilovati, navikao sam na sve ... ali je bilo lijepo od vas što ste sudjelovali u mojoj nevolji" (usp. Fil 4, 12-14), jer su ga materijalno pomagali!

Dragi prijatelju!

Sigurno si osjetio da su ove Pavlove molbe, opomene i upozorenja usko povezane s našim vremenom, iako ih je pisao prije skoro 2.000 godina. One se tiču i nas u našoj nevolji, jer i među nama ima nesporazuma i različitih mišljenja, svađa i klevata, sebičnosti i egoizma, nesloge i nejedinstva ... i to sve sada, kada bi nam toga najmanje trebalo. Zato se pitaj, je si li ti onaj, koji gradiš slogu ili širiš razdor? Imaš li srca i ljubavi za Domovinu, njezine branitelje i sve ljude? Je si li iste misli s njima ili samo gledaš na svoju korist? Jesi li ih savjesno pomagao ili si u sebičnosti i okorjelosti svoga srca ustrajao? Možda egoistično skupljaš blago raspadljivo, koje će moljci izjesti ili zub vremena progutati? a ljubav prema Domovini i njezinim ljudima je sveta i vječna stvar! Hoće li naši branitelji moći za Tebe ustvrditi, da si se jednodušno borio za vjeru i ognjište tvojih otaca? Što je sadržaj tvojih misli i riječi? Možda sumnja ili kleveta, neistina ili poluistina, možda ono što nije dično, pravedno, čestito, kreposno i hvale vrijedno? Spadaš li među one lažne proroke po inozemstvu ili krive učitelje u tvome kraju, koje Pavao naziva "psima" i petljancima, čiji je Bog njihov trbuh, auto, kuća ili štedna? Možda Ti je lađa puna, pa zar ne vidiš da zbog tereta tone? Je li zakazao Tvoj toliko visoki ponos, da se skrivaš iza onih koji ne daju ali razaraju, koji traže razloge i opravdanja, da bi se oprali a zaboravljaju da se tako još više prljaju? Zar tražiš svoj ponos u Tvojoj sramoti? Naši branitelji nisu naučili obilovati, nego samo oskudijevati. Oni će možda preţivjeti i bez Tvoga šilinga, franke ili marke. Ali kako ćeš im Ti moći ravno pogledati u oči, kad se izvlačiš ispuniti i onaj minimun, koji se od Tebe očekuje? Bilo bi lijepo da sudjelujemo svi u našoj i njihovoj, zajedničkoj domovinskoj nevolji. Ako Te ove misli u srce taknuše, ako te savjest za nešto prekorava, ako si osjetio nemir u svojoj duši, onda je ovo pismo ispunilo svoj cilj. Ako imaš želju biti na strani naših branitelja i otačkih ognjišta, onda znaj da još nije kasno, da se uključiš u domovinsku akciju.

U toku ovih 16 mjeseci rata i rada oko akcije bilo je propusta na sve strane, bilo je nepravilnosti kako na terenu, tako i u Zagrebu, a isto tako i u inozemstvu. Nismo savršeni ali imamo dobru volju. Najveća pogreška bi bila kad ne bismo ništa radili. One s bilo kakvim privatnim, sebičnim, egoističnim interesima, koji zajedničko na bilo koji način u privatne svrhe i ciljeve koriste, koji više misle na sebe i svoje, nego li na naše branitelje, te ţelimo odstraniti i isključiti iz svih stadija naše akcije. Pomozi nam u tome, ali argumentirano i nepristrano!

Hvala svima koji ustrajaste u jednodušnoj borbi za našu Domovinu, prije svega našim braniteljima i cjelukupnom zapovjedništvu, onima u Zagrebu, ali i svima u inozemstvu, koji ne štede ni zradvlja ni vremena, ni goriva ni telefona, ni novaca ni živaca, kojima nije teško ni rano ustati, ni kasno ostati, koji se na svakom koraku trude pomoći našim braniteljima. Posebna i vječna hvala i slava svim našim pokojnim braniteljima, koji položiše svoje živote na oltar Domovine. Najljepši spomenik ćemo im podići, ako obranimo Domovinu i ostvarimo slobodu za koju su oni pali, ako se borimo za njihove ciljeve! Oni Te u savjesti preklinju i mole! Njihova prolivena krv i mladi životi su i Tvoja sveta obaveza. U Beču, rujan 1993 Koordinator inozemstva općine Brčko."

Kraj listopada 1993 - diskusije o unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine ne prestaju. Svatko povlači svoje granice pred očima svijeta. Brčko se svojata od svih strana. Odbor je napravio jedno izvješće o činjenicnom stanju na brčanskoj općini krajem listopada 1993 uz dodatni pregled nekih župa susjednih dekanata pod naslovom "Brčanska općina u sklopu Bosanske Posavine". Pismo glasi:


"Bosanska Posavina je kao regija jedna od najhomogenijih cjelina Bosne i Hercegovine u geopolitičkom, povjesnom, gospodarstvenom, kulturnom i crkvenom smislu. Ona obuhvaća općine: Bos. Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Bos. Šamac, Gradačac, Orašje i Brčko.


Popis stanovništva 1991 svjedoči da je u Posavini živjelo prije rata

142.383 ili 56% Hrvata; 47.260 ili 18% Muslimana; 41.025 ili 16% Srba; te 23.465 ili 9% ostalih naroda.

Katastarski podaci navedenih općina govore da je više od 70% zemljišta bilo u vlasništvu Hrvata; oko 13% u rukama Muslimana, te oko 17% u posjedu Srba.

Stari katolički samostani kao npr. Tolisa iz 13. vijeka; Skakava iz 14. vijeka (brčanski dekanat); Plehan iz 17. vijeka, prije poznat pod imenom Velika); te stare župe kao npr. Modriča koja se spominje u 15 vijeku; nekoliko se župa navodi izričito 1623 kao npr. Derventa, župa Brka (današnje Brčko) i Gornja Dubica pod imenom Radunjevac; župa Žeravac iz 17. vijeka (pod imenom Vinska); župa Zovik 1737 i druge, povjesno svjedoče o hrvatskim katoličkim tragovima Bosanske Posavine prije bilo kojeg drugog naroda koji danas žive na tom području. Hrvatski narod živi u Posavini više od 10 vijekova, a želio bi i svojim budućim pokoljenjima ostaviti u baštinu Bosansku Posavinu kao pradjedovsko ognjište, ne niječući pravo na život i drugim narodima u Bos. Posavini.

Stoga nam ovi pokazatelji (najnoviji etnički, vaţeći katastarski, stari kulturno-povjesni, te gospodarstveno geopolitički) daju pravo da kao narod tražimo i zahtijevamo od svih političkih čimbenika, kako na međunarodnom tako i na domaćen planu, da Bosanska Posavina ostane nedjeljiva, homogena cjelina, u svojim gore navedenim granicama, kao hrvatska provincija.

To je naš prvi i najsvetiji cilj. Međutim predložena politička rješenja i zemljovidi na kartama gospode Owena i Stoltenberga, koji Posavinu cjepkaju na tri dijela, pretvaraju neopravdano naš cilj u čistu iluziju, a naše narodno pravo u mjehuriće od sapunice, prema onoj staroj latinskoj izreci: de nobis, sine nobis.

Mi smo čvrsto uvjereni, da će istina o Bosanskoj Posavini pobijediti i dočekati nove zemljovide, koji će ju ograničiti kao jednu, jedincatu cjelinu u sklopu hrvatske provincije.

Perdložene karte iz Geneve posebno pogađaju općinu Brčko, koja je rubni dio Bosavske Posavine na njenoj istočnoj strani. Zato želimo dati činjenično stanje naše općine s jednog crkvenog stajališta.

Do izbijanja rata na području brčanskog dekanata živjelo je 31.920 katolika (odnosno 28.495 na općinskom teritoriju, budući da se dekanatske granice ne poklapaju strogo s općinskim, te tako župa Špionica dekantski pripada nama a općinski ne). To je činjenično (ne procentualno) najveći broj Hrvata među svim posavskim općinama).

Dekanat obuhvaća deset župa od kojih su pet pod srpskom okupacijom. A to su: Bijeljina s oko 810 katolika, ne zna se šta je s crkve; BRČKO i Gredice s 2.468 katolika, crkva oštećena; GORICE s 1950 kat., crkva oštećena; KREPŠIĆ i Drenava s 913 kat., crkva oštećena; ULICE s filijalama u Laništima (crkva oštećena), Ulović (kapela stoji), te selima Donji Rahić, Jasenovac, Donji i Gornji Vukšić, Bašče, ukupno 5.530 ţupljana, župska crkva oštećena.

Drugih pet župa se još drži. A to su: BOĆE s Boderištem i Donje Dubravice, s 2.950 katolika, župska crkva i groblje oštećeni, kapelica u Boderištu razorena kao i dobar dio privatnih kuća, Donje Dubravice porušene, župnik vlč. Josip Kalčik je na terenu; nadalje župa ZOVIK, sa selima Štrepci, Gornji i Donji Zovik, s 3.860 katolika, župna crkva malo oštećena, seoski dom teže, ambulanta direktno pogođena, župnik fra Tihomir Sadrić (trenutno bolestan) i njegov kapelan su dole. Još se drži župa POLJACI sa selima Jagodnjak, Donja Skakava, Podbare, s 2.212 ţupljana, crkva oštećena, župnik vlč. dekan Pero Anić, sa župnikom iz okupiranih Gorica vlč. Mijom Perićem je na župi. Također je župa DUBRAVE sa selima Bijela, Seonjaci, Gornja Skakava (temelji samostana iz 14. stoljeća), Podarevac, Hrgovi (kapela oštećena) i drugim, s 7.962 katolika, samostan oštećen, župnik fra.Franjo Filipović - Cicko je na župi. Župa ŠPIONICA s 3.425 katolika je slobodna a župnik je na terenu.

Nedaleko od župe Zovik na brežuljcima Majevice smješteno je nekoliko župa Tuzlanskog dekanata, kao npr. župa BREŠKE s 4.980 katolika; župa DRIJENČA s 1.984 župljanina; od ovih na zapadnu stranu smještena je župa Donja DRAGUNJA s 2.995 katolika.

Brčanski dekanat se s njegove jugozapadne strane naslanja na župe Doborskog (modričkog) dekanata, kao npr. župa TURIĆ (okupiran) s Liporašćem (slobodno), s 1.690 duša; župa GRADAČAC s 1.990 ţupljana. Od Turića na sjevero-zapadnoj strani protežu se župe: Gornja TRAMOŠNICA s 2.250 katolika i Donja TRAMOŠNICA s 2.732 duša. Većina župa ovog dekanata je okupirana."

01. 11. ´93 - Na Svisvete a povodom Dušnog dana, dana mrtvih, branitelji se prisjećaju trideset i sedam "pogaženih cjetova". Iz govora izdvajamo:

"Ovo su teška vremena kada običan čovjek gubi najvrednije, svoj život; kada nam naše domove ruše; kada pomalo zaboravljamo drage likove djeteta koje raste ili majke koja stari, a sve češće naši stari umiru daleko od rodne grude.". Ispod imena "pogaženih cvjetova" stoji: "Dok mi i naši potomci budemo živjeli na ovim prostorima i oni će živjeti" (dokument u arhivi). Dobili smo ponovno dirljive riječi, ali je sve manje ljudi koji ih hoće čuti.

20. 11. ´93 - sstanak svih Odbora naše župe na kojem je odlučeno da se iduće godine obiljezi 70- godišnjica naše župe 22. 1. 1994.

Prikazana je kaseta "Boćani u Beču". Pokušali smo ovjekovječiti život i rad naših ljudi u Beču, pa smo ih posjećivali kako na radnom mjestu, tako i u njihovim stanovima. Kaseta nije bila posebno zapažena.

13. 12. ´93 - Kad je u pitanju crtanje granica lako se događa da se precrta čovjek u njegovim osnovnim pravima na ţivot, identitet, domovinu itd. Budućnost našega kraja i cijele nam Bosanske Posavine je više nego li upitna. Naša je želja da Bosanska Posavina ostane kao cjelovita i nedjeljiva sredina u sastavu hrvatskog kantona. Ovako glasi tekst jedne peticije pod naslovom "Cjelovitost i nedjeljivost Bosanske Posavine", koju smo slali na razne adrese. U prvom dijelu su navedeni podaci kao i u dokumentu "Brčanska općina u sklopu Bosanske Posavine".

Cilj peticije je bio ukazati na povjesne, etičke, katastarske, geopolitičke, gospo-darstvene, kulturne i religiozne oznake naše Posavine, u kojoj Hrvati katolici dominiraju nadmoćnom većinom. Da Posavina ostane hrvatska i katolička je "naš prvi i najsvetiji cilj te naše pravo kao apsolutno većinskog naroda Bosanske Posavine. Međutim predložena politička rješenja i zemljovidi na kartama gospode Owena i Stoltenberga to prešućuju. Ipak smo čvrsto uvjereni, da će istina o Bosanskoj Posavini pobijediti i dočekati nove zemljovide, koji će ju ograničiti kao jednu, jedincatu cjelinu i hrvatsku provinciju.

Drugi naš cilj je povezan s pitanjem uspostave humanitarnog koridora od Županje i Orašja do ostalih hrv. općina Bos. Posavine i do Hrvata u tuzlanskom kraju, do kojih već osam mjeseci nije ništa moglo doći zbog blokade u srednjoj Bosni. To bi bio brži, sigurniji, efikasniji put do onih kojima je naša pomoć od ţivotne važnosti.

Zato molimo da se mobiliziraju sve političke i humanitarne snage, kako na hrvatskom, tako i na međunarodnom planu, oko otvaranja ovog humanitarnog koridora da bi se izbjegla katastrofa širih razmjera te kako ne bi bilo sve ostalo uzaludno i prekasno. Uz srdačne pozdrave i molitve za bolje sutra Crkve i Domovine."

16. 12. ´92 - Jedna delegacije Bosanske Posavine, među kojima i moja malenkost, posjetila je presjednika republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana.

Prije nego što smo bili kod presjednika primio nas je njegov savjetnik dr. Ivić Pašalić. Stavljajući na prvo mjesto interese cjelokupnog hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine oni su izrazili u ime naroda s kojim u dijaspori žive i za kojeg rade svoju brigu za rodnu im Bos. Posavinu. Smatrajući da je Bos. Posavina jedna od najhomogenijih cjelina Bosne i Hercegovine u geopolitičkom, povjesnom, kulturnom, crkvenom i gospodarstvenom smislu, a s druge strane imajući u vidu sve one planove i zemljovide, koji Bos. Posavinu nemilosrdno razdiru na više dijelova, delegacija je zahtijevala da se učine svi dodatni napori, kako bi Bos. Posavina ostala i dalje jedna homogena cjelina kao hrvatska provincija jer su u njoj stoljećima ţivjeli Hrvati kao većinsko pučanstvo.

Zabrinuti za sudbinu pučanstva koje je još uvijek u Posavini a do kojeg ne doloze konvoji humanitarne pomoći već punih 8 mjeseci delegacija je zahtijevala da se ulože svi napori, kako bi se oformio humanitarni koridor sa županjsko-oraške strane, jer bi on bio brži, sigurniji, efikasniji za općine Bos. Posavine, pa i šire gdje još uvijek ima priličan broj Hrvata. Predsjednik Tuđman je pokazao odlučnu spremnost i dalje se zalagati kako bi se do kraja ostvarili životni ciljevi Bos. Posavine. Delegacija mu je na kraju predala popratno pismo vrhbosanskog nadbiskupa Msgr. Puljića kao i deklaraciju radnika brčanske općine s više od tisuću potpisa, te se srdačno zahvalila na prijemu kao i za sve dosadašnje napore i nastojanja u svezi s Bos. Posavinom te zaželjela čestit Božić i mirom blagoslovljenu Novu 1994.

18. 12. ´93 - MoB-e je odlučio nakon dugih razmišljanja i rasprava da se naše buduće tombole odvijaju pod naslovom "ŽUPSKO SIJELO".

Kao sastavne točke našega programa bit će pored ostalih točaka naša tradicionalna tombola, za koju je Filip ponovo zamolio različite firme za njihove poklone, te naši turniri i po prvi puta javno biranje kuma i kume sijela.

Tako je ona odluka od 20. 11. 1992 poprimila svoje tradicionalno značenje. 70-obljetnica župe bila je prava prilika da se nešto učini oko podizanja morala kod naših župljana. Preko noći, kada se često nije moglo spavati, rojile su se misli i rađale ideje. Jedna takva bila je i ideja sijela s takvim okvirom. Za početak nove ideje nudi se izuzetno dobra prilika 70-obljetnica naše župe i naše crkve koja je naša ljepotica sela. Jedan prekrasni snimak naše crkve od Uskrsa ´93 imao je kapitalno značenje. Od njega smo dali napraviti prikladne naljepnice uz tekst: "70 - obljetnica župe Boće, 1923 - 1993".

Usput smo napravili također naše grbove a uskoro iza toga i naše nove zahvalnice sa župskom crkvom. Bio je to pravi pogodak u pravo vrijeme. Te naljepnice grbova i crkve omogućili su nam mnogobrojne božićne poklone sa svijećama, tanjurićima itd. Sama slika crkve umnažana je preko tri stotine puta u različitim veličinama, pa čak i velikim posterima. Uz 70. obljetnicu je MoB-e napravio po prvi puta naš katolički kalendar sa slikom naše crkve i s grbom našeg Odbora. Sve ovo uvelo nas je u posebno raspoloženje u grozničavu pripravu za prvo župsko sijelo. Još jedna tajna ideja kao dar za našeg prvog kuma župskog sijela, je u realizaciji. Bila je zamišljena kao mala, prikladna, jednostavna stvar.

No ljudi koji su je prihvatili usavršili su je do maksimuma te prionuli poslu u tajnosti ali uz veliko zadovoljstvo. Bili su to Josip Ikić i njegov brat Ivo Ikić uz svesrdno pomaganje Čedomira Lukić i Zvonke Knežević iz Donjeg Vukšića. O čemu je riječ znat ćete kasnije. Osobno sam iz dana u dan bio oduševljeniji tajnom operacijom i nije mogao proći dan a da ne vidim što je novo napravljeno na našoj tajni.

U to vrijeme i naša mladeţ priprema intenzivno kazališni igrokaz. Ponovo se puno toga novog zbiva među nama. Počinjemo se buditi i ponovno redove zbijati.

Za Božić ´93 upućeno je slijedeće pismo našim braniteljima i civilima:

"Svaka zvijezda daje malo svjetla, a svaka noć ima puno zvijezda. S pomoću svjetla zvijezda moţemo slijediti određeni pravac, čak i u tamnoj noći, te tako onima koji nikako ne vide postati orjentir i put.

Svjetlo betlehemske zvijezde vodi nas sigurno, usprkos padova, do susreta s Isusom. Svjetlo naše bosanske zvijezde zamračeno je tamnim oblacima ratnog vihora, ali nas ono ipak vodi prema suncu slobode i žuđenom miru.
Pored naših branitelja i Ti želiš kročiti do slobode i mira. Zato se od Tebe očekuje da budeš aktivan u obrani jedine nam Domovine, te tako postaneš ono svjetlo za kojim će oni poći, koji su se udaljili od naše akcije. Budi dakle svjetlo i zvijezda, budi put i putnik do slobodne nam Posavine.

Svim braniteljima i svim našim ljudima u domovini, kao i svim radnicima i izbjeglicama u inozemstvu, posebno svim aktivistima naše akcije, želim čestit Boţić i mirom blagoslovljenu Novu 1994.


Vaš korodinator Niko Ikić".

Godinu gospodnju 1993 završavamo usprkos silnih udaraca s vraćenim zajedništvon i oduševljenjem. Tako smo ju i započeli.






Sponsored content

Re: MOB-e (Mjesni odbor Boće) 1992.-1997. (II dio)

Postaj  Sponsored content Today at 16:33


    Sada je: 05.12.16 16:33.