Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

DON NIKO – Majčinom rukom okovan

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

DON NIKO – Majčinom rukom okovan

Postaj  Boce-Team on 30.09.13 2:55

Zima stisnula Babino Polje. Bliži se Božić. Susnježica. Selom korača žena umotana u zimsku odjeću. Iako je već sumrak još uvijek joj se dah ocrtava u ledenom zraku. Selo se stislo u sebe i skriva se od zime. Nigdje nikoga. Samo se trake dima izvijaju ponad zabijeljelih krovova.

Evo je već pred župnom kućom, blago udara po vratima. Otvori joj nasmiješeni don Niko i uvede je u toplu dnevnu sobu. Petrolejka titra sa zida ponad stola i stvara igru svjetla i sjena po slabo osvijetljenoj prostoriji. Žena je došla radi sina, boji se za nj. Pognuta šuti i pije čaj. Don Niko je samilosno gleda, zna što je muči, već je više puta dolazila. Dugo šute. Čuje se zveket limenih oluka po kojima padaju kaplje otopljena snijega.

“Marija”, reče blago don Niko, “ispričat ću ti jednu priču.” Žena živo pogleda k njemu.

“Bijaše u nekom selu”, započe on gledajući blago u nju, “žena, baš poput tebe, brižna majka, koja se tjeskobno brinula za svoje dijete. Sin joj u pubertetu pa kasno izlazi, laže i radi što treba i što ne treba. Nikako da ga urazumi. Činila pokore, zavjete, hodočašća, ali kao da je Bog ne sluša pa joj sin sve više izmiče iz ruku. Čitala je u Bibliji ono ‘kucajte i otvorit će vam se’ pa moli dan-noć, kuca, dosađuje, kao udovica iz Isusove priče…

Jedan dan, tako, kleči sama u dnevnom boravku, moli za sina. Vani zima. Predveče, a mir i tišina baš kao večeras. Kad najednom, udar vjetra rastvori prozore i raznese zavjese, a s hladnim vjetrom nadođe mrmor nekakav iz dubine, kao kad nailazi potres pa sve prožme jezom. Bljesnu svjetlost, a pred njom se stvori neko biće. Lik mu ognjem satkan. Oči mu plam, a za njim se rastvara plavet. Žena premrla od straha.

‘Ne boj se ženo. Ja sam anđeo Gospodnji, nosim ti poruku Pradavnoga.’

Glas anđelov kao blaga orljava, sva kuća treperi – zvecka posuđe u kredencima. Napunila se kuća omamljivog mirisa.

‘Ženo, pita te Svevladar, tko je stvorio sina za kojeg se moliš?’



Žena se ne usudi dignuti oči, a glas je izdao pa ne može ni slova prozboriti.

‘On’, reče žena jedva jedvice, sklupčana na podu.

I još: ‘Zar nisam rekao da se ne brinete, da ni jedan list ne padne, a da ga moja ruka na zemlju ne položi; u mojoj ruci i najneznatnije zrnce pijeska stoji. Ako bih izmaknuo svoju ruku, sve bi se u ništavilo survalo. I tvoj sin na mojim je rukama.’

Na spomen sina žena podiže glavu i gleda u svjetlost. Anđeo nastavi brončanim glasom prenositi riječi Pradavnoga:

‘Lancima svojih tjeskoba i briga vezuješ ga na tvoje ruke. Zar će tamo biti sigurniji nego u mojim rukama? Pusti ga k meni. Neće pasti u mrak, ako ga pustiš, već u moje krilo. Zato neka tvoja molitva bude: Vraćam ga tebi Višnji jer ti si ga stvorio. Oslobodi mi srce sebičnosti i daj mi snage da ga mogu predati u tvoje ruke.’

Ženi se činilo da je dijete, dok se drži njezinih ruku, koliko-toliko sigurno. Ohrabrila se malo, pa onako s poda, gleda u ono biće sve u ognju. Na licu joj odsjaj nebeske svjetlosti koja ne pali oči. ‘Ali kako to, zar da se ne brinem za svoje dijete, pa zar mu nisam majka?’ ne da se ona.

‘Ženo, upravo molitva predanja djeteta Svemogućem, i zahvala za njega, najveća je briga koju možeš učiniti. Takvom ljubavlju najviše ćeš mu pomoći jer ljubav je dijete slobode, a sebičnost vodi u smrt.’

Žena potvrdno kimnu glavom. Ova nebeska pojava prože je svu nekim mirom.

‘Neka ti učiteljem bude Abraham’, nastavi anđeo, ‘koji je imao hrabrosti zaroniti u tu gorku, ali oslobađajuću bol i položiti dijete na Božje ispružene ruke. Konop kojim ga je vezao, konop je Božje ljubavi. Zamahom noža, nad vlastitim sinom, sasjekao je zadnji ostatak navezanosti. Tek tada, po sinu, kojeg je vratio Bogu, postao je ‘ocem mnogih naroda’. Mir Božji s tobom.’

Još jednom bljesnu svjetlost i anđeo otiđe od nje. Žena ostade u mraku, u kući ispunjenoj mirisom nalik tamjanu. Nad svime mir i tišina, a ona kao blažena kleči”, završi don Niko priču.

Opet nasta šutnja. Samo se čuje kako iz peći pucketa vatra.

“Hvala vam”, reče žena nakon dugog razmišljanja.

Don Niko kimne glavom da prihvaća i blagoslovi ženu kojoj sada u očima svijetli neka nova nada. Dok izlaze u mrak, na cestu, ona se zahvalno smiješi. “Polako samo Marija, da ne padneš!” viče za njom kad je malo odmakla. Isprati je pogledom i učini prema njoj znak križa. Prije nego će ući pogleda u nebo i vidje zvijezde. “Bože moj, još par dana i već Božić”, promrmlja sam za sebe, a na licu mu se ukaže osmijeh.


    Sada je: 03.12.16 2:35.