Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Kako kad umre draga osoba?

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Kako kad umre draga osoba?

Postaj  Boce-Team on 20.10.13 0:44

Život i smrt pripadaju zajedno. Lako je govoriti o smrti, kad se radi o drugome. Pred vlastitom smrću, međutim, hvata nas tjeskoba, makar smo kršćani. Zato svako razmišljanje o vlastitoj smrti uvijek odbijamo. Možda ćemo upravo po smrti drage osobe postati svjesni: i ja ću jednom umrijeti. Život i smrt pripadaju zajedno. To iskustvo otvara u nama mnoga pitanja.

KRŠĆANSKO ŽALOVANJE - SADRŽAJ: Riječ potpore, Ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade, Svetopisamski ulomci o smrti i uskrsnuću, Molimo za pokojnike, Znakovi kršćanske nade, Prijedlozi tekstova na osmrtnicama i sl., Crkveni sprovod, Kako se nositi s tugom?

RIJEČ POTPORE: Umrla vam je draga osoba. Možda je smrt došla nenadano pa još uvijek ne možete doći k sebi. Ili se neumoljivi kraj postupnim gubitkom životnih funkcija naslućivao već mjesecima...

Rana koju je prouzročio taj gubitak, otvorena je. Još si ne možete predočiti, kako ćete nastaviti život bez pokojnika. Ovaj čas se, doduše, morate za toliko toga pobrinuti, no, s obzirom na gubitak, sve vam se pričinja nevažnim i sporednim.

Rodbina i prijatelji dolaze vam izraziti sućut. Mnoge njihove riječi, koje sada slušate, a koje ste u sličnim prilikama i sami drugima govorili, sada vas više zbunjuju nego tješe. Sada biste željeli nekoga koji će blago, nenametljivo i diskretno stati uz vas, biti vam od pomoći.

Riječi koje slijede žele vam biti pomoć i potpora. Dao Bog, da vam, po snazi vjere, donesu utjehu.



Zadnja promjena: Boce-Team; 20.10.13 1:20; ukupno mijenjano 10 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Kako kad umre draga osoba?

Postaj  Boce-Team on 20.10.13 0:44

Život i smrt pripadaju zajedno
Lako je govoriti o smrti, kad se radi o drugome.

Pred vlastitom smrću, međutim, hvata nas tjeskoba, makar smo kršćani. Zato svako razmišljanje o vlastitoj smrti uvijek odbijamo.
Možda ćemo upravo po smrti drage osobe postati svjesni: i ja ću jednom umrijeti. Život i smrt pripadaju zajedno. To iskustvo otvara u nama mnoga pitanja.

Kakva će biti moja smrt? Hoću li dugo trpjeti? Hoću li umrijeti sam, napušten ili će netko biti uza me? Kad ću ispraviti svoje nepravde prema bližnjima? Dršćem dok o tome razmišljam. -

Probuditi mi je i drugačije misli: Kršćanin sam. Posjedujem nadu da će Bog biti uza me, da me ni u tom času neće napustiti. Vjernik sam i vjerujem da me on ljubi.

Takve misli treba unosit u svoj život. Ne razmišljati samo o smrti. Nastojat mi je, dakle, svjesnije i savjesnije živjeti - kao vjernik koji ima Božje obećanje, da će nakon ovozemaljskog života sretno živjeti s Bogom.

Svjesnije živjeti ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga. Nije važno imati sve što poželim, već promišljati što mi je zaista potrebno i učiti se odricanju. Na prvom mjestu mi trebaju biti ljudi, bližnji, njihove potrebe, nevolje i radosti. što mi više bude stalo do bližnjih, što više budem njima pomagao, s njima surađivao, njihovu nevolju s njima dijelio, to ću sebe smatrati manje važnim. Kad se čovjek nauči zalagati za druge, punije živi, lakše oprašta... Povrh svega toga u mnogim prilikama je od velike pomoći osobna molitva.

Život je padanje i ustajanje, umiranje i uskrisavanje. Strah od smrti bit će manji, prihvatim li svoj život kao zadaću, kao osobno svjedočanstvo.

Ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade
Susret sa smrću ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Rastanak od dragog čovjeka, gubitak rođaka ili prijatelja, budi mnoga pitanja, koja u svakodnevici često guramo u stranu. Smrt unosi potresenost i potiče pitanja: Život je prolazan, ima svoje granice. što je ta granica? Je li to prekid, konačna propast, uništenje, ili je to prolaz, prijelaz, promjena, novi početak? što biva s pokojnikom?

Kakav odgovor na izazov smrti daje kršćanska vjera? Sveto pismo Staroga zavjeta je suzdržano u svojim izričajima o smrti. Ostavlja ga u njegovoj nedokučivosti i nepojmljivosti, a oslanja se samo na vjeru u velikog i silnog Boga Stvoritelja. Iz ove vjere sve više raste sigurnost: Bog nam ostaje vjeran i nakon smrti.

Sveto pismo Novoga zavjeta stavlja u središte veliku nadu, novo iskustvo i novu sliku: čovjekovo uskrsnuće tijelom i dušom. Najdublji temelj ove nade je Isus Krist. On je prošao čovjekov put sve do u smrt. A Bog, Stvoritelj i Gospodar života, uskrsnuo ga je od mrtvih. Isusovo uskrsnuće ne znači povratak u prijašnji život, ni neko ponovno rođenje, nego preobrazbu u novi život, u kojem će čovjek biti od Boga vječno prihvaćen i ljubljen.

Budući da Isus živi, i mi ćemo živjeti. Zato ispovijedamo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Zato Sveto pismo Novog zavjeta govori o nebeskoj gozbi, o radosti boravka kod Gospodina (2 Kor, 5,8 ), o gledanju Boga licem u lice, o životu u njegovoj punini. Sve su to slike prepune nade i pouzdanja. Mnogima se ova nada već ispunila. Ni o kojem čovjeku nije Crkva do sada rekla da je zauvijek propao.

Kršćanska vjera ne skriva smrt; niti umanjuje njezino značenje. Smrt uvijek znači bol, potresenost, rastanak, odlazak. Ipak, s vjerom u uskrsnulog Gospodina "mi ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade" (1 Sol 4,13).

Molimo za pokojnike
U mnogo se prilika Bogu obraćamo molitvom. Za sebe i za druge, sami i s drugima. Moliti moramo i kad se suočimo sa smrću, premda pred njom ostajemo bez riječi, zanijemimo. No, kao vjernici posjedujemo kršćansku nadu: vjerujemo u uskrsnuće mrtvih. Molimo zato i za svoje pokojnike.

U Novom zavjetu govori Isus slikovito: "U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema zar bih vam rekao:´Idem pripraviti vam mjesto?´ Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja" (Iv 14, 2). Trebamo moliti da to mjesto udijeli i našim pokojnicima. Cilj je života doći k Bogu. Postiči vječno životno zajedništvo s njim. To je punina života.

Za naše pokojnike možemo moliti na različite načine. U mnogim je krajevima običaj da rodbina, sumještani i prijatelji pohode pokojnika u njegovom domu ili u mrtvačnici i zajedno mole krunicu ili neke druge molitve. Gdje to nije običaj, možemo moliti u krugu obitelji. Ili sami. U našoj tuzi i boli molitva će nas iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti za dan ukopa.

Posebno vrijedna molitva za pokojnika je sveta misa zadušnica. Neka bude u zajedništvu s rodbinom i župnom zajednicom u kojoj pokojnik živio. Još je potpunije kad se kod svete mise pričestimo, a prethodno, ako je potrebno, ispovijedimo. I inače, u svakoj misi svećenik u ime sabrane zajednice moli za pokojne: "Spomeni se i naše braće, koja usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica" (2. euharistijska molitva).

Za pokojnika molimo i na groblju, kod ukapa, predvođeni svećenikom. Molitvom ga predajemo u Božje ruke:

"Gospodine Isuse Kriste!
Ti si tri dana počivao u grobu
i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju.
Otada ova počivališta ljudskih tijela
bûde i nadu u uskrsnuće.
Podaj milostivo da tvoj sluga (službenica)
u ovom grobu počiva snom mira
do onoga dana kada ga ti,
koji si Uskrsnuće i Život,
uskrisiš i obasjaš
te u sjaju tvoga lica
u nebu ugleda svjetlost vječnu.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen."


Molitva je prilika i za nas, da nadvladamo našu izgubljenost i smetenost pred smrću. Utješno je, da kroz molitvu ispovjedimo svoju nadu koja nadilazi smrt. Žalosno je, da kod sprovoda samo svećenik moli. Zajednički izgovoreni Očenaš izraz je naše nade za pokojnika.

Molitva za pokojnika ne prestaje na dan ukopa. često ćemo posjećivati njegov grob i pri tom moliti. Lijep je običaj moliti za pokojnike kad god smo na svetoj misi. Napose, dakako, na godišnjicu pokojnikove smrti, na njegov rođendan i imendan. I u našim svagdanjim molitvama ne zaboravimo pokojnike: naše najbliže, a i one kojih se nitko ne sjeti i za koje nitko ne moli. Možemo to učiniti običnim, svojim riječima. Jednostavno - u svom srcu razgovarajmo sa svojim pokojnicima.


Znakovi kršćanske nade
U žalovanju za pokojnicima naša se kršćanska vjera i nada očituje mnogim znakovima. Takvi su znakovi osmrtnica, zahvalnica, vijenac, cvijeće, svijeće... pa sve do postavljanja nadgrobnog spomenika i skrbnog uređivanja groba.

Osmrtnice.
-Već obavijest o smrti postaje znak naše vjere u uskrsnuće. To se vidi kad na osmrtnici koju objavljujemo u novinama, uz podatke o mjestu i vremenu ukopa i sliku pokojnika, stavimo križ ili neki drugi kršćanski znak te dodamo i odgovarajući tekst iz Svetog pisma ili liturgije, na primjer: "Počivao u miru Božjem!" ili "Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!", ili "Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime" (Rim 6,8 ), "Domovina je naša na nebesima" (Fil 3,20), "Blago mrtvima koji umiru u Gospodinu: počinut će od svojih trudova: ta slijedit će ih njihova djela!" (Otk 14,12) i slično.

Posebne osmrtnice.
- Lijep je običaj da rodbini, prijateljima i poznanicima šaljemo posebne osmrtnice. One sadrže brižljivo odabrane kršćanske simbole i tekstove koji istodobno svjedoče o našoj tuzi i kršćanskoj nadi. Tekstove je najbolje birati iz Svetoga pisma.

Evo nekoliko primjera simbola i tekstova:
Klasje pšenice: "... sije se u slabosti, uskršava i snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno" (1 Kor 15, 42-44).

Križ:
"Domovina naša je na nebesima, odakle Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista: snagom kojom je kadar sebi sve podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo o suobličiti ga tijelu svome slavnome" (Fil 3, 20-21).

Ili: "Budi vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac života" (Otk 2,10).

Preporuka.
- Na osmrtnici treba uz mjesto, dan i sat ukopa navesti i vrijeme kad će za pokojnika biti sveta misa (zadušnica). U naše vrijeme na mnogim osmrtnicama možemo vidjeti poziv i molba da rodbina i prijatelji pokojnika umjesto vijenaca i cvijeća daju prilog u plemenite svrhe: na primjer za Crveni križ, Caritas ili neku drugu humanitarnu ustanovu. To je vrlo preporučljivo i dobro.

Spomen-sličica.
- U nekim je krajevima običaj da se poslije ukopa na groblju ili kod mise zadušnice ili kada zahvaljujemo rodbini, prijateljima, dijele spomen-sličice na kojima je otisnuta pokojnikova fotografija, nekoliko podataka o njemu te poziv kojim se pokojnika preporučuje u molitve. I tu se može dodati odgovarajući citat iz Svetoga pisma ili druga smislena i meditativna rečenica.

Sućut, sažalnica.
- Ražalošćenima svoju sućut izražavamo riječima. Neposredno ili telefonom. U knjižarama se mogu naći tiskane sažalnice sa već otisnutim simbolom i svetopisamskom rečenicom. Na takvoj karti ćemo ucviljenima dopisati i nekoliko osobnih utješnih i ohrabrujućih riječi.

Zahvala.
- Duboko kršćanka gesta je zahvaliti svakome koji je našeg pokojnika ispratio i za nj molio, napose kod mise zadušnice. Tu zahvalnost možemo izreći svima na kraju ukupnog obreda ili oglasom u novinama, ili osobno, riječima, ili posebnom kartom, koju šaljemo poštom.

To može biti, na primjer, ovako:
U ovim danima tuge, Vaša nam je sućut i Vaša nazočnost bila velika potpora i utjeha. Svima, a napose onima koji su s nama bili na ukopu i zadušnici, iskreno zahvaljujemo. Našeg dragog pokojnika i nadalje zadržite u svojim sjećanjima i molitvama.

Ili:
U teškoj boli koja nas je zadesila po Vašoj smo nazočnosti doživjeli i veliku blizinu i potporu koju ste posvjedočili svojom riječju, cvijećem, vijencima, sudjelovanjem na svetoj misi i ispraćajem do zadnjeg počivališta. Za sve to Vam od srca zahvaljujemo! (potpis u ime rodbine).

Cvijeće, vijenci i natpisi na trakama vijenaca.
- Cvijeće i vijenci od davnina su znakovi života. Oni su i znakovi naše odanosti i ljubavi spram pokojnika. U natpisima na trakama vijenaca treba doći do izražaja naša kršćanska vjera u vječni život s Bogom. Riječi kao što su "Posljednji pozdrav od...." prečesto se upotrebljavaju pa su ostale bez značenja i nisu najbolji odabir.

Evo nekoliko prijedloga za natpise na trakama:
"S vjerom u vječni život...."; "Gospodine, daruj mu (joj) vječni život!; "Povezani i preko groba"; "Krist neka bude naša utjeha!" i slično. Uz izreku možemo dodati ime ili rodbinsku vezu onoga koji daruje vijenac.

Crnina (žalobna odjeća).
- U našim je okolnostima crna odjeća znak žalovanja te se na sprovod ide u doličnoj crnoj odjeći.

Ukop u zemlju ili kremiranje.
- Isus je bio sahranjen u grob. Po tom su se primjeru kršćani sahranjivali u zemlju. To je ujedno bio podsjećaj na Isusovu slikovitu riječ o sijanju sjemena ("Ako pšenično zrno pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod" (Iv 12,24). Stoga su se groblja, napose u pučkom izričaju nazivala "Božja njiva". Katolicima je donedavno (do 1964.) bilo dopušteno sahranjivati se samo u zemlju. I danas se Crkva drži prvenstveno toga običaja. No katolicima je dopušteno odabrati i kremiranje.

Ako se pokojnik kremira ukopni liturgijski obred može biti na dva načina. Ili se obavi prije samoga kremiranja ili nakon kremiranja, kod sahranjivanja urne.

Karmine - zajednička gozba u počast pokojnika.
- U mnogim je krajevima običaj da se rodbina, prijatelji i poznanici nakon ukopa skupe na zajedničku gozbu. To je redovito bivalo u kući pokojnikove rodbine, a danas, zbog praktičnosti, sve češće u doličnom ugostiteljskom objektu. Ovo zajedničko blagovanje je lijep i znakovit običaj. Tu se u razgovoru izmijene uspomene na pokojnika i takvi su smireni i prijateljski razgovori posebna okrepa i utjeha napose ražalošćenima. I tu pristaje kratka molitva.

Održavanje grobova.
- Bilo da se radi o ukopu u zemlju bilo o kremiranju, zemaljski čovjekovi ostaci sahranjuju se na groblju. Danas groblja nisu u crkvenom vlasništvu, nego njima upravlja odgovarajuća mjesna ustanova. Posvuda se nastoji da groblja budu uredna, nalik na mirne parkove u koje ne zalaze samo oni koji nisu došli posjetiti grobove svojih pokojnika, nego i oni koji tu nalaze mir i smirenje. Tim više je naša kršćanska dužnost posebno paziti na izgled i urednost grobova naših pokojnika. U pažljivom uređivanju grobova, u ukrašavanju cvijećem i svijećama, očituje se naša povezanost s pokojnima, koja nadilazi smrt. To su znakovi ljubavi i naše osobne nade u prekogrobni život s Bogom.

Blagoslovljena voda.
- U mnogim je krajevima uobičajeno da se na groblje ponese bočica blagoslovljene vode. Tom vodom poškropimo grob. Taj je čin podsjećanje na krštenje, jer "koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni" (Rim 12,3). To jača i našu vjeru da će naši pokojnici i mi s njima vječno živjeti s Kristom. "Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo živjeti zajedno s njime" (Rim 6,8 ).

Spomenik i križ.
- Grobovi pokojnika trebaju biti znakovi naše vjere u uskrsnuće. Grobni spomenik to može biti na više načina: uklesanim simbolima, slikovnim rješenjima, odabirom teksta i slova. Iz priloženih primjera možemo odabrati natpis na spomeniku svojih dragih. Najčešći znak na grobljima je križ i ako je on na spomeniku, drugi simboli ponajčešće i nisu potrebni. Uz pokojnikovo ime, zanimanje, godinu rođenja i smrti i druge podatke, na grobnoj ploči mogu se dobro uklopiti i drugi kršćanski simboli, na primjer uskrsna svijeća, Kristov monogram, figura Kristove glave, anđela i dr. Premda se rjeđe susreću, kršćanski su simboli i ribe, vlati ili klasovi pšenice, trs s grožđem i sl.

Prijedlozi tekstova
(na osmrtnicama, sažalnicama, spomen-sličicama, zahvalnicama i grobnim spomenicima)

Riječi iz Svetoga pisma:
- U tvoje ruke predajem duh svoj: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni (Ps 31,6).
- Blago ožalošćenima: oni će se utješiti (Mt 5,4).
- Nije on Bog mrtvih nego živih (Mt 22,32).
- Tko vjeruje u Sina, ima vječni život (Iv 3,36).
- Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni (Iv 6,47).
- Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10, 10).
- Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će (Iv 11,25).
- Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12, 24).
što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječe ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1Kor 2,9).
- Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti (2Kor 4,14).
- Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak" (Fil 1,21).

Vjerodostojna je riječ:
- Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2Tim 2,11).
- Budi vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac života (Otk 2,10).
- Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu (Otk 14,13).
- I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu (Otk 21.4).

Primjeri za oblikovanje teksta na osmrtnici
U vjeri i nadi našla je, nakon duge bolesti, vječnu domovinu u miru Božjemu...
... pripravljen uzornim kršćanskim životom, ovaj svijet zamijenio je boljim...
U velikoj tuzi i dubokoj zahvalnosti oprostit ćemo se s našim dragim...
S vjerom u uskrsnuće s Kristom i okrijepljen svetim sakramentima umro je...
... Bog, Gospodar života i smrti, uzeo je iznenada u svoje kraljevstvo našu...
... našao je mir u Bogu.
Potreseni smo smrću našega ... koji je tako iznenadno istrgnut iz naše obitelji. Bog, Gospodar života i smrti, dao nam u našoj dubokoj žalosti utjehu i nadu...

Prijedlozi molitvenih tekstova na spomen-sličici
- Oče naš
- Zdravo Marijo
- Slava Ocu
- Pokoj vječni daruj mu (joj), Gospodine!
- Gospodine, Bože naš, ti si nam od svih najbliži, tebe zazivamo.
- Gospodine, daj nam snagu tvoje ljubavi, koja je jača od smrti.
- Bog nas blagoslovio i sačuvao!
- Gospodine, smrću svoga Sina Isusa Krista nadvladao si smrt i darovao nam novu budućnost.
- Bože, uzdamo se u tvoju riječ i molimo: podari našem dragom pokojniku udioništvo u novom stvorenju, a nama podari utjehu i čvrstu vjeru. Amen.


Crkveni sprovod
Vrijedan je običaj da se u vremenu od smrti do ukopa, oko pokojnika, u mrtvačnici ili grobljanskoj kapeli, uz rodbinu saberu i susjedi, prijatelji i poznanici. Dolaze "poškropiti pokojnika" blagoslovljenom vodom koja je postavljena u blizini lijesa, izraziti sućut ražalošćenima te se za pokojnika pojedinačno ili zajednički pomoliti. Ukopnim obredom, koji predvodi đakon ili svećenik, Crkva iskazuje pokojniku bratsku ljubav. Pri tom podsjeća nazočne na Gospodinovu smrt i uskrsnuće i ražalošćenima pruža kršćansku utjehu.

Ukopni obred u pravilu ima dvije postaje:
1. u mrtvačnici ili u grobljanskoj kapeli;
2. kod groba.


U mrtvačnici (ili u grobljanskoj kapeli).
- Svećenik poškropi lijes blagoslovljenom vodom. Slijede pripadajuće molitve, ulomci Svetoga pisma i psalmi. Svi sudjeluju svojom ozbiljnom pozornošću, napose zajedničkom molitvom Očenaša. Na putu do groba povorka ide u dostojanstvenoj tišini, razmišljanju i sudjelovanju u molitvi.

Kod groba.
- Prije nego što će se tijelo spustiti u zemlju svećenik, nakon pripadne molitve, blagoslovljenom vodom škropi (posvećuje) mjesto na kojem će pokojnik počivati. Slijede zazivi vjerničke molitve i zajednički Očenaš.

Prema mjesnom običaju svećenik baci grumen zemlje na lijes uz riječi "Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti." Zatim dotakne lijes procesionalnim križem ili rukom načini znak križa nad grobom govoreći: "Križ Gospodinov čuvao te za život vječni. Amen.".
(Bacanje grude zemlje znak je prolaznosti života, a označavanje križem izraz nade u spasenje po Kristovom križu.) Dodaje se obično zajednički Očenaš za sve žive i pokojne. -

Na svršetku obreda može se, prema mjesnom običaju, zapjevati i odgovarajuća pjesma.

Misa zadušnica.
- Sveta misa za pokojne (zadušnica, rekvijem) može biti već prije ukopa, poslije ukopa ili neki drugi dan, prema dogovoru sa svećenikom. Sveta mise je redovito u župnoj crkvi. Može biti i u kapeli na groblju, ako kapela ima potrebne uvjete za misno bogoslužje i ako je to uobičajeno. Ni u kojem slučaju nije pravilno da se euharistija (misa) slavi u mrtvačnici.

Priliči da uz ožalošćene na zadušnici budu i susjedi, prijatelji i poznanici.

Misa je spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Ona je za vjernika čin hvale za Božje otkupljenje i izraz nade u vječni život. U njoj slavimo Kristovu žrtvu i prinosimo svoje molitve za pokojne. Napose po svetoj misi kršćani se osjećaju povezanima sa svojim živima i pokojnima.

Kod mise smo pozvani sudjelovati: slušamo Božju riječ, slavimo Boga molitvom i povezujemo se s Bogom i međusobno po sakramentu svete pričesti. Da bismo se mogli pričestiti, redovito je potrebno prethodno se ispovjediti.


Administrativne obveze za ukop
Smrt osobe treba odmah prijaviti ustanovi koja se skrbi za ukope i upravlja grobljem. Treba ponijeti pokojnikove dokumente: osobnu kartu, putovnicu i sl. te dogovoriti mjesto i vrijeme ukopa.

S potvrdom pogrebne ustanove treba zatim poći u župni ured i sa župnikom ili njegovim zamjenikom utvrditi pojedinosti o crkvenom ukopu. Župnik pokojnika upisuje u župnu matičnu knjigu umrlih.

Kako se nositi s tugom?
Sprovod je prošao. Život se mora nastaviti. Ponajprije treba obaviti obveze u vezi s ukopom: mnogima zahvaliti, riješiti zakonske formalnosti po civilnim uredima, izvršiti oporuku i slično. Koristit će nam ta zauzetost: da nas ne svlada i ne zarobi tuga koja će od vremena do vremena ipak izbijati iz naše nutrine. Na dulje vrijeme nećemo moći potisnuti ni svu tugu ni stresove koji su se u nama nataložili u vezi sa smrću osobe s kojom smo bili najuže povezani.

Ako su, primjerice, muž i žena godinama živjeli u istinskoj ljubavi, gubitak jednoga izazivat će u onome koji ostaje nerijetko duboku krizu: "Ja to ne mogu podnijeti. Moj je život ostao bez smisla..." Netko će u svojoj boli i Bogu prigovoriti: "Kako mi je to mogao učiniti?". I povjerenje u Boga staviti u pitanje. Uzrok takvom očaju može biti samosažaljenje i sebičnost? Naprotiv, pravi je znak ljubavi spram pokojnika od srca mu željeti blaženi i vječni život kod Boga, preporučujući ga neizmjernom Božjem milosrđu. - Koji tako gledaju na stvarnost, steći se i doživjeti svoga pokojnika puno intimnije i neposrednije.

Smrt, nadalje, može biti i uzrok mnogih samopredbacivanja, napose ako je došla nenadano: "Tolike sam nesporazume i svađe mogao izbjeći! Zašto sam joj posvećivao tako malo vremena? Da sam bio barem tolerantniji, obzirniji, spremniji na pomoć, strpljiviji! Toliko sam je puta uvrijedio, a nikad se ispričao."

Sada čovjek mnogo toga vidi u drugačijem svjetlu. "Toliko smo si toga imali priliku reći. Sada je kasno." I to i još mnogo toga opterećuje savjest. Želja da ono što je prošlo popravimo, peče. Ima ljudi koji zbog toga sami sebe kažnjavaju; ne prihvaćaju nikakvu utjehu, niti onu koju im pružaju dobronamjerni ljudi, niti koju im nudi vjera. Smatraju da su prema pokojniku dužni ostati neutješeni. Takvo stajalište, dakako, niti je zadovoljština niti rješenje!

Ako smo našem pokojniku za vrijeme ovoga života nanijeli kakvu nepravdu, ako smo mu na primjer uskratili oproštenje, ako se nismo pomirili - prvi je korak do zadovoljštine, da bez izgovora stanemo iza onoga što je zaista bilo. A zatim, da upravo na onom području na kojem smo bili zakazali, odsad svoj život mijenjamo u pozitivnom pravcu. S obzirom na spomenuti primjer to konkretno znači od sada nastojati biti otvoreniji i pomirljiviji prema bližnjima s kojima živimo. Konačno, svoju krivicu trebamo i Bogu priznati i od njega tražiti oproštenje. Napose u sakramentu pomirenja (ispovijedi). Malo pomalo steći ćemo utješnu sigurnost, da sam Bog u nama usavršuje što smo bili propustili i iscjeljuje što smo mi ranjavali.

Kršćanska vjera kaže, da pokojnik i poslije svog smrtnog časa ima priliku u Božjem svjetlu spoznati svoje krivice, naknadno dozreti i postati sposoban za veću ljubav. To je ono što u katekizmu zovemo čistilište. Sjetiti se toga osobito je važno, ako smo od pokojnika u vrijeme zemaljskog života doživljavali nepravde. Njegova promjena na bolje i nama će pomoći da se sve više oslobađamo svoje ogorčenosti, neprijateljstva i mržnje. Tad ćemo i mi moći moliti: "Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli! Počivao u miru!" U našem će životu poteći novo vrelo, život će nam dobit novi sadržaj: oslobodit ćemo se ojađenosti i ogorčenosti.

Svetopisamski ulomci o smrti i uskrsnuću

Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tada vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati,
i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima
(Job, 19, 25-27)

Bog nije stvorio smrt,
niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da sve opstane
(Mudr 1, 13-14)

Gospodin je pastir moj:
ni u čemu ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću Domu prebivati
kroz dane mnoge
(Ps 23, 1-6)

Tebi se, Gospodine, utječem,
ne daj da se ikada postidim!
U pravdi me svojoj spasi i izbavi,
prikloni uho k meni i spasi me.
Budi mi hrid utočišta
i čvrsta utvrda spasenja,
jer ti si stijena i utvrda moja
(Ps 71, 1-3)
.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Gospodina
koji stvori nebo i zemlju.

Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izrćlov.

Gospodin je čuvar tvoj,
Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce naudiiti danju
ni mjesec noću.

čuvao te Gospodin od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka
(Ps 121).

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve to vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveč mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio
(Ps 139, 1-6).

K tebi, Gospodine, vapijem:
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje,
jer sam veoma nevoljan.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu
(Ps 142, 5, 7a, ).
.
što je čovjek, Gospodine, da ga poznaješ,
što li čedo ljudsko da ga se spominješ?
Poput daška je čovjek,
dani njegovi kao sjena nestaju.
Gospodine, nagni svoja nebesa i siđi.
Ruku pruži iz visina,
istrgni me i spasi
(Ps 144, 3-4, 5a, 7a).

A glede usksnuća mrtvih,
zar niste čitali što vam reče Bog;
Ja sam Bog Abrahamov,
Bog Izakov i Bog Jakovljev?
Nije on Bog mrtvih, nego živih
(Mt, 22,31-32)

"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
Vjerujte u Boga
i u mene vjerujte!
U kući Oca mojega ima mnogo stanova.
Da nema, zar bih vam rekao:
´Idem pripraviti vam mjesto´?
Kad odem i pripravim vam mjesto,
ponovno ću doći i uzeti vas k sebi,
da i vi budete gdje sam ja.
A kamo ja odlazim, znate put."
Reče mu Toma:
"Gospodine, ne znamo kamo odlaziš.
Kako onda možemo put znati"?
Odgovori mu Isus:
"Ja sam Put, Istina i Život.
Nitko ne dolazi Ocu osim po meni"
(Iv 14, 1-6)

Nitko od nas sebi ne živi,
nitko sebi ne umire.
Doista, ako živimo,
Gospodinu živimo,
i ako umiremo, Gospodinu umiremo.
Živimo li, dakle,
ili umiremo - Gospodinovi smo.
Ta Krist zato umrije i oživje
da Gospodar bude i mrtvima i živima
(Rim 14. 7-9)

Ako se naš izvanjski čovjek i raspada,
iznutrašnji se iz dana u dan obnavlja.
Ta ova malenkost naše časovite nevolje
donosi nam obilato,
sve obilatije, breme vječne slave,
jer nama nije do vidljivoga
nego do nevidljivoga;
ta vidljivo je privremeno,
a nevidljivo - vječno.
Znamo doista: ako se naš zemaljski dom,
šator taj, razruši,
imamo zdanje od Boga,
dom nerukotvoren, vječan, na nebesima
(2 Kor 4,16b 18: 5, 1-4)

Doista,
ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu,
onda će Bog i one koji usnuše u Isusu,
privesti zajedno s njime
(1 Sol 4,14)

I otrt će svaku suzu s očiju.
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka,
ni boli više neće biti
(Otk, 21, 4)




Objavljeno na stranicama đakovačko-srijemske biskupije.
Obrada - Boce-Team

    Sada je: 03.12.16 15:35.