Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Izidor Poljak

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 06.12.10 9:29


90. godišnjica smrti Izidora Poljaka
21. kolovoza obilježava se 90-ta godišnjica od smrti Izidora Poljaka, prvog župnika župe Boće. U sklopu obilježavanja te godišnjice u četvrtak 21.08.2014.g., u 17,00 sati kod spomenika Izidoru Poljaku u dvorištu crkve u Boću će biti održano opijelo i Sveta misa. Nakon Svete Mise u Hrvatskom domu u Boću će se održati svečana akademija posvećena našem prvom župniku i poznatom Hrvatskom pjesniku Izidoru Poljaku.

Kad je nešto prvo to nije mala stvar jer sigurno ostavi kakav takav trag, a da je tome tako naš prvi župnik Izidor Poljak svjedoči. Dođe on za prvog župnika u novoosnovanu župu Boće gdje je sve bilo friško i Izidor bijaše mlad, ali nije njega bilo strah. Uhvatio se u koštac on odmah rado crkvu da sagradi za svoje malo stado. Odlučiti se graditi crkvu tada trebalo je dobro podmetnuti leđa od sveg srca rad. Župnik se nije štedio već je s narodom sve poslove dijelio. Mlađahan i poletan bijaše Izidor sav, al bolest ne poštedi njega tad. U bolnicu njega tad otpremiše, nitko nije ni slutio da povratka za njega u župu Boće nema više. Nažalost tako se i dogodilo, jedan mladi život Bogu je dušu predao. Svi su bili žalosni jer su svoga župnika svim srcem voljeli. Nasta pomutnja među narodom tada što se župnik Izidor u Brčkom morade pokopati. Odluka je takva pala na negodovanje cijelog njegovog stada. Do današnjeg dana ništa se nije promijenilo, njegovo tijelo i dalje u Brčkom počiva. Valjda će uskoro doći dan kad će se njegove kosti na dostojanstven način u Boću smjestiti. (J.LJ)


Zadnja promjena: Boce-Team; 20.08.14 17:50; ukupno mijenjano 8 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 06.12.10 9:31


O IZIDORU POLJAKU

Izidor Poljak
U SVETOJ NOĆI

U svetoj noći noći svakoj ko pred vijeke davne
Bog pušta prijesto svoj
I silazi s nebesa na lik čeda svog
Uz anđeoski poj.

Pa pređe zemljom cijelom s kraja na kraj svijeta
I u svak uđe stan:
U puste izbe bijedih, a i u dvor carski
Sav zlat i prekrasan.

I gdjegod vjerne nađe, svakom cjelov dade
Ko zvijezde čist i svet,
U noćitako badnjoj kao dijete lijepo
Krist prođe čitav svijet.

A kome cjelov tisne, duša mu se trese
Od tajnog milja sva
I srcem drhtne nešto velebno i slatko,
Od sreće lice sja.

U svetoj noći s mog se lica suza truni
Ko dragi alem čist,
Što ljudstvo ne zna cijelo, čim cjelov rodi,
Što podaje ga Krist.

«Krist nam se rodio – dođite, poklonimo se!»

--------------------------------
--------------------------------


Zvanje moje

Kad jednom vr'jeme dođe,
da k dragome pođem Bogu,
i kad dahnem zadnji puta
na samrtnom teškom logu,
čela moga neće resit
v'jenac lišća lovorova,
nit će povjest za moj spomen
trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću košto minu
milijuni ljudstva mnogi
veljem sv'jetu odaljeni
i prezreni i ubogi,
u osami što su teški
ovaj zemski vijek vili,
pa kad umru povjest ne zna,
da su ikad ovdje bili.

U seocu Bog zna kojem
proživjet ću svoje dane:
poslat će me zvanje moje
međ boge sirotane,
na tom sv'jetu što nemaju
prijatelja nikog svoga,
tek na nebu utočište
sviju b'jednih - dobrog Boga.

I u ime dobrog Boga
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim
u njegovu teškom jadu,
da mirisni balzam lijem
u njegove gorke boli:
tješeći ga, zboreći mu,
da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome
dizat ću mu suzne oči,
pa će žića teškom stazom
moj bijednik lakše poći.
Zborit ću mu, kako ovdje
život traje kratko doba,
i da pravi tek počinje
s onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću bit,
u biserju neću sjati
ko sretnici ovog sv'jeta,
pa mu blaga neću dati.
Dušu ću mu dati svoju
i krv vrelu srca svoga
i utjehu, što je pruža
vjera sveta Krista Boga.

Vjero sveta! Ti jedina
u toj našoj suznoj doli
utjeha si milijuna
i u tuzi i u boli.
Gdjegod Tvoje sunce sine,
i kud Tvoja zraka pane,
sušiš suze, vedriš lica,
ublažuješ gorke rane.

U narodu našem jadnom,
gdje je bol i tuga sama,
gdje se živi, gorko živi
ponajviše u suzama,
mnogim, gdje se znojem stvara
ona suha kora ljeba -
pronosit ću vjeru svetu,
ljudskoj boli melem s neba.

Pa će tako hrlit vr'jeme,
i proći će moji dani,
u zemlju ću hladnu leći,
gdje i moji sirotani.
A na grob mi neće stavit
mramornoga spomenika,
tek križ drven, jednostavan -
ko i život svećenika.




Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, rođen je 7. svibnja 1883. godine u Bednji gdje provodi djetinjstvo i završava pučku školu. Po završetku pučke škole, zahvaljujući mladom bednjanskom kapelanu Ivanu Kopreku koji će ga materijalno i duhovno pomagati cijelog školovanja, odlazi u Varaždin gdje od 1895. godine pohađa varaždinsku gimnaziju. Uvidjevši njegove sposobnosti potvrđene odličnim uspjesima Koprek ga šalje u Zagreb gdje je Izidor opet medu najboljim gimnazijalcima.

1903. godine Izidor Poljak polaže ispit zrelosti na Zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji kao eksternist, a pitomac Nadbiskupskog liceja u Zagrebu. Nakon svršetka gimnazije odlučio se Poljak za studij bogoslovlja u Zagrebu koji oduševljeno započinje, no zanesen prosvjetiteljskim idejama, pun borbe za slobodu, pravdu i rodoljublje napušta bogosloviju i studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nakon nekog vremena, nakon umnog i osjećajnog sazrijevanja, vrača se u bogosloviju spreman na potpunu žrtvu života. Konačno nalazi svoj životni put i cilj. Kako se u ono vrijeme nitko nije mogao vratiti na istu bogosloviju, Izidor izabire Sarajevo. U to vrijeme sve više sazrijeva te piše i objavljuje svoje pjesme u Vrhbosni i Prosvjeti.

Studij bogoslovlja došao je kraju i Izidor Poljak je 1907. godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kako je njegov prijatelj i mecena, Ivan Koprek, postao župnik na Višnjici i kako je Izidor često odsjedao kod njega, svoju je mladu misu služio 1907. godine upravo na Višnjici.

Svećenička služba
Dolaze prva imenovanja i službe. Izidor postaje kapelan i vjeroučitelj u Sarajevu. U to vrijeme, 1909. godine, izdaje prvu zbirku pjesama pod naslovom "Pjesme". Godine 1914. godine imenovan je vojnim svećenikom i ratno stanje najprije provodi na fronti, a kasnije ostaje, sve do prevrata, duhovnik u vojnoj bolnici u Sarajevu. 1919. godine ostavlja vojnu službu i preuzima dužnost katehete na državnoj parandiji u Derventi, da bi 1921. godine, zbog bolesti, preuzeo novosnovanu župu u Bijelom Brdu nedaleko od Dervente.

Tu, u zdravoj prirodi kod svoga naroda, punim žarom i žrtvom započinje župnički rad pišući svoje najzrelije pjesme. Tek što se smirio i privikao na svoju novu službu opet je premješten 1923. godine na novoosnovanu župu u Boće pokraj Brčkog. Trebalo je graditi novu crkvu. S istim žarom, kao i prije, Izidor se prihvaća posla. Tu prima u ruke prve primjerke svoje nove zbirke pjesama "Sa Bijelog Brda".

Gradeći crkvu Izidor dobija upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčkom uskoro umire 21. kolovoza 1924. godine. Pokopan je na groblju u Brčkom, a uskoro mu je tijelo preneseno u kapelicu na groblju. U kapelici je nadgrobni spomenik sa stihovima koji su bili misao vodilja njegova života. Iz mnoštva Poljakovih pjesama u višnjičkoj školi slijedeću su pjesmu odabrali da bude vodilja svim učenicima i učiteljima.

Pjesma Izidora Poljaka, vodilja učenicima i učiteljima

Neću da moji dani
Proteknu mračni
U tihu lijuč se rijeku vječnosti

Kuda koracam
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti


http://visnjica-zagorje.hr/?kat=izidor_poljak


Izidor Poljak se rodio u selu Vesi u Bednji u Hrvatskom zagorju godine 1883., a umro u Brčkom 1924. Učilištovao je najprije bogosloviju, a zatim i pravo u Zagrebu, nu ipak odlučuje završiti visoko učilište od bogoslovije u Sarajevu i postati svećenik. U Prvom svjetskom ratu je bio vojni kapelan, a težina ratnih godina i početaka njegova svećeničtva polako je oblikovala i pjesnika Poljaka. Objavljivao je pjesme u časopisima ,,Vrhbosna'' i ,,Prosvjeta'' ter izdao dvie pjesničke sbirke. Stvarao je u vrieme velikih hrvatskih pjesnika Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša. Jedan od glavnih predmeta Poljakovih pjesama jest domovina, točnije želja za obnovom samostalne hrvatske države. Snažno su prisutni i kristoslovni prikazi u Poljakovom pjesničtvu. Stručnjaci smatraju Poljaka pjesnikom impresionistom (dojmopiscem) koji je zorno prikazivao unutarnja stanja čovjekova duha i želju za dobrim odnosom između svih ljudi. Umro je u Brčkom godine 1924.

Pjesma: ,,Planite bijeli ognjevi duše!''

,,Neću da moji dani proteku

Mračni u tihu lijuć se rijeku

Vječnosti.

Putove moje pjesan nek prati

Orla, što plamenim suncem se brati.

Kuda koracam

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.



Planite, bijeli ognjevi duše.

Užgi se, srce, sijevaj.

Vjetrovi mržnje vijore zemljom,

Hristovu pjesmu pjevaj.

Pokriti ledom pupovi ruža

O toplom suncu sniju,

Neka ih tvoje ognjene zrake

Plamenom svojim zgriju.



Hladnom i golom pustarom zemlje

Množija gladnih vrvi,

Ekstazom bukni,

pripravno mrijeti,

Svoje im podaj krvi,

Stani nad zemljom, gdje milijuni

Sapeti gvožđem trunu.

Zvijezdama daždi, s neba im trgni

Sunčanu sjajnu krunu!



Planite, bijeli ognjevi duše,

K nebu se, srce, popni i gori.

Plamteć izgori!''

(1916.)

----------------------------------

Ja glasnik ću bit Božji

Ja glasnik ću bit Božji i ko cjelov mira
tom zemljom ja ću poć
i ljudstvo dizat k nebu, nebeskih bacat zraka
u tamnu, zemsku noć.

I zborit ću o Pravdi, Dobroti i Ljepoti,
o vječnoj ljubavi,
da svima jedan Bog je, što sve nas dobar stvori,
i da smo braća svi.

Pa kada k meni dođe, makar tkogod bio,
i otrcan i gol
i s mnogo rana teških, ja trpjeti ću s njime:
bol svač'ja moja bol.

I otrt ću mu suzu i vedriti mu lice
i rani melem bit
i dat ću sve mu svoje, a neću l' sveg tog moći,
bar s njim ću suze lit.

Pa stanu l' na me braća vikat: Crucifige!
ko na zlotvora kog,
ja slušat ću mirno, gdje me sude - neka!
Sam tako umr'je Bog.

Il prohtije li zloba da kamenjem se baca,
ko Stjepan ja ću stat,
zvat pravde Božje neću, za svoju ću braću
tek molbe Nebu slat.


-------------------------

Izidor Poljak - Molitva
Ne molim te, Hriste, crven grimiz časti
Niti raskoš blaga, niti snagu vlasti.

Samo to Te molim, samo to Te molim,
Da ti služit smijem, da te žarko volim.

I da dan moji prema tebi lete
Zaljubljeni kano čiste himne svete.

Da se za čast Tvoju i borim i stradam,
A jedinoj plati da se Tebi nadam.

Pa da kao vitez iz davnih vremena
Umrem za te srca stoput probodena.

Dodatak: Crtica o znanosti i religiji: Ljudski um ne proizvodi istinu nego je tražeći prima. Tako niti znanstvenici ne stvaraju svijet; oni o njemu uče i nastoje ga oponašati. Čuo sam našeg Papu kako je nedavno rekao kako nas znanost "navodi da dopustimo postojanje svemogućeg Uma koji je drugačiji u odnosu na ljudski um, a koji podržava svijet. To je točka susreta između prirodnih znanosti i religije. Znanost je mjesto dijaloga, susreta čovjeka i prirode, te, potencijalno čak i između čovjeka i njegova Stvoritelja".


Zadnja promjena: Boce-Team; 20.08.14 17:36; ukupno mijenjano 3 put/a.

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 06.12.10 9:43



Nebeski grad - Kralju hrvatskom

Roberto Gudelj, Izidor Poljak, Krešimir Klemenčić

Naslovna pjesma ovog albuma Kralju hrvatskom skladana je na tekst Izidora Poljaka, pjesnika i svećenika iz Bednje, iz Hrvatskog zagorja.




------------------------------
------------------------------




PJESME (1909.)
(Izbor)

Noćna pjesma
Stranac na zemlji
Strast
Žegja za ljepotom
Mrtva sunca
Čušimski valovi
Odisej na otoku Kalipsinu
Borba
S mladošću na rastanku
Eli
Čemu ići dalje?
Došo si -

SA BIJELOG BRDA (1924.)
(Izbor)

Credo
Protiv tisuća
Moja ptica
Prometej
U osvit
Genij
Nad bezdanom
Planite, b’jeli ognjevi duše!
Za Istinom
Lanci
Mati
Pod zvijezdama
Januar
Tiho idu
Noć bez Njega
Susret
U palači Gospodnjoj
Vječno bježanje
Ja se bojim
Vjerujem
Postcommunio
Hosana!
Napoj me b’jelom ljubavi!
Oganj cjelova Božjih
U bijelom pluvijalu
Djevici Snježnoj
Molitva
Pjesnik Gospodnji
U ekstazi

POSTUMA

PJESME (1964.)
(Izbor)

Eva
U svetoj noći
Meteor
Tmurno i tmasto je nebo
Boli
Na sjever



Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 06.12.10 9:50

U pitomom krajoliku hrvatskog Zagorja, u selu Ves, u župi Bednja, 7. svibnja 1883. ugledao je svjetlo dana vrhbosanski svećenik i daroviti hrvatski pjesnik Izidor Poljak. Tek što je navršio petu godinu života došao je u njegovu rodnu župu mladi svećenik Ivan Kropek koji će ubrzo zapaziti darovitost i plemenitost Izidorova srca što će kasnije potvrditi i svjedodžbe pučke škole. Kapelan Kropek je s vremenom sve više oduševljavao mladoga Izidora za vjeru i kulturu te je nastojao pomoći ga u njegovom vjerničkom i školskom rastu kako duhovno tako i materijalno.

Nakon pučke škole šalje ga kapelan Ivan god. 1895. u gimnaziju u Varadždin, gdje će Izidor ubrzo svojom nadarenošću nadvisiti sve učenike u razredu, pa je, za nagradu, radi svoje marljivosti već nakon prvog polugodišta bio oslobođen plaćanja obavezne školarine. Izvanredni talenti mladog Poljaka potakli su svećenika Kropeka da ga pošalje u gimnaziju u Zagreb. U jednom popisu učenika Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa za školsku godinu 1901./1902. nabrojene su Izidorove karakteristike: blage ćudi, pobožan, ponizan, uglađen, uzornog vladanja, marljiv u učenju i odlična uspjeha. Ispit zrelosti položio je god. 1903. na Zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji kao pitomac Nadbiskupskog liceja u Zagrebu.

Pod utjecajem svoga prijatelja i dobročinitelja Kropeka, Poljak odlazi na studij bogoslovlja u Zagreb, ali će ubrzo, zanesen idejama slobode, pravde i rodoljublja, napustiti bogosloviju i započeti studij na Pravnom fakultetu. Prijatelj Kropek ga ne zaboravlja, nego i nadalje potpomaže duhovno i materijalno. Poljak će u to doba početi objavljivati svoje prve stihovi koji su vjerni odraz njegovih nutarnjih trzaja i iskrenog traženja duhovnih vrijednosti. Nakon nekoga vremena nutarnjih borbi, Izidor je došao do uvjerenja da bez odricanja, žrtve i duhovne zauzetosti za svoj narod neće biti sretan. Poslije nekoliko mjeseci duševnih borbi i nutarnjeg sazrijevanja vraća se u bogosloviju spreman krenuti putem žrtve.

Budući da se u to doba nitko nije mogao vratiti u istu bogosloviju, Izidor izabire sarajevsku . bogosloviju gdje ga je raširenih ruku primio nadbiskup Josip Stadler, čovjek očinskog srca i apostolskog duha.

Poljak se pored teološkog studija bavi i literarnim radom. Svoje pjesme objavljuje u «Vrhbosni» i «Prosvjeti». One si iskreni titraj njegove duše i odraz njegovih borbi za ideale. Za svećenika je zaređen u Sarajevu na Petrovo 1907. a svoju Mladu misu slavio je u srpnju 1907. kod prijatelja Kropeka u župi Višnjici, nedaleko od Bednje, gdje je bio na službi.

Poljak je potom bio imenovan kapelanom i vjeroučiteljem u Sarajevu, a god. 1914. vojnim duhovnikom. Pet godina kasnije preuzima katehetsku službu na državnoj preparandiji u Derventi. Zbog bolesti odlazi god. 1921. na novoosnovanu župu Bijelo Brdo kod Dervente gdje je u župnom vrtu spjevao svoje najljepše pjesme. Nakon dvije godine poslaše ga na novu župu Boće kod Brčkog gdje je za vrijeme gradnje župske crkve dobio upalu pluća. Prevezen je u bolnicu u Brčko, odakle je 21. kolovoza 1924. otišao u susret vječnom Ocu. Sahranjen je na groblju u Brčkom, a tijelu mu je kasnije preneseno u grobljansku kapelicu.



Na nadgrobni spomenik uklesane su riječi iz njegove pjesme Planite bj'eli ognjevi duše koje su bile misao vodilja njegova kratkog svećeničkog i pjesničkog života:



Neću da moji dani proteku Mračni u tuhu lijuć se rjeku

Vječnosti. Kuda koracam,

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.



Poljak je za svoga kratkog pjesničkog života izdao dvije zbirke pjesama. Prva zbirka «Pjesme“, tiskana je u Sarajevu 1909. god. Pjesnik ju je posvetio pomoćnom vrhbosanskom biskupu Ivanu Šarić koji je i sam bio pjesnik. Druga zbirka pjesama Sa Bijelog Brdao izašla je u Zagrebu god. 1924., a posvećena je župniku Ivanu Kropeku.

Povodom 40-te obljetnice Poljakove smrti Jakov Čabraja tiskao je njegove Pjesme, a za stotu obljetnici pjesnikova rođenja god. 1983. o. Josip Rožmarić priredio je Poljakove sabrane Pjesme, za koje je biskup Đuro Kokša napisao opširan uvod.

Poljakov stari znanac, književnik Petar Grgec rekao mu je u jednom zgodom da su mu pjesme s prizvukom bola, pesimizma i tjeskobe. Zašto ne bi dao potpunu sliku o sebi i iznio vedrije doživljaje svoje duše...? Na to mu je Poljak odgovorio: «Istina, osnovni ton mojih mnogih pjesama je tmuran i trzav... Ali da sam ja nezadovoljnik? Ne to nisam. Poznajem svoj temperamenat, pa znam, da ne bih nigdje našao toliko sreće, mira i zadovoljstva kao u svećeničkom staležu... Slabi smo i ništa ne možemo bez Božje milosti, a opet sve možemo u Bogu. To je osnovna teza mojih pjesama!... Neka melankolija je meni prirođena, a pojačana je vremenima u kojima živimo. Put katolika po ovoj zemlji jest put križa, a naročito to vrijedi za život svećenika. Patnja je samo jedna strana života... Ako Bog da, ja ću u budućnosti u svojem radu istaknuti još obilnije i drugu stranu duhovnog života: sreću i mir u službi Božjoj!... Najpreči su mi poslovi mojega zvanja... U prvom redu dušobrižnički rad, a onda istom literatura...»

----------------------------
----------------------------

Borba

Maljem me po čelu
Udarila zbilja,
Stojeć mi na vratu
Sotonski se smije.
Pa mi prsa steže,
Prašinom me valja,
Guši me ko nekad
Laokona zmija.

B'jesno viče: Gmiži,
Strvinom se hrani,
Budi ko i drugi,
Nasiti se praha.
A ja sin sam sunca,
A ja brat sam zv'jezda,
Gutat zemlje ne ću
Do svog zadnjeg daha.

Pa iz praha gledam,
Kako nebom plavim
Poput ata plamnih
Žarka sunca jezde.
I ja zurim tamo,
K vama ruke pružam,
Žarka sunca moja,
Svete moje zv'jezde!

Izidor Poljak

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 31.07.11 2:21

Josip Ćurić
U SLUŽBI RIJEČI
Povodom stote obljetnice rođenja (1983.) i
šezdesete obljetnice smrti (1984.) Izidora Poljaka"'
U svojoj pjesničkoj »oporuci« iz 1922. godine zabilježio je vrhbosanski
svećenik Izidor Poljak značajne stihove:
I nek se ne spominje
Ime moje
Sa pjesnicima!
(Pjesnik Gospodnji)
Da li je ta izjava provrela iz puke pjesnikove skromnosti? Ili je kroz
nju progovorio čovjek koji nije želio da ikad bude stavljen uz bok jednom
Kranjčeviću, jednom Policu Kamovu, jednom Krleži? Ovi su, naime, još
• I z i d o r P o l j a k rodio se 7. svibnja 1883. godine u Bednji, u Hrvatskom Zagorju.
Bogoslovne nauke počeo je u Zagrebu i, nakon prekida, nastavio ih u Sarajevu,
gdje ga je 1907. godine nadbiskup Stadler zaredio za svećenika. Sve do Prvoga svjetskog
rata djelovao je kao kapelan i kateheta u Sarajevu. U ratnim godinama postao
je vojni dušobrižnik te je neko vrijeme proveo i na bojištu. Godine 1919. poslan je
od nadbiskupa Šarića kao župnik u Derventu, a zatim u Bijelo Brdo. Na kraju, bila
mu je povjerena briga oko osnivanja nove župe u Boću kraj Brčkog. Napornim i
savjesnim radom uspio je toliko da je u ljetu 1924. mogao položiti kamen-temeljac za
buduću župnu crkvu. Pri tom poslu opasno se prehladio i zadobio tešku upalu pluća.
Prevezen je bio u Brčko, gdje je u bolnici umro 21. kolovoza 1924. godine.
Prigodom smrti, opširnije se osvrnuše na Poljakov pjesnički rad Mate Ujević i
Ljubomir Maraković. Inače, još za života, najviše mu je pozornosti posvećivao njegov
48
za Poljakova života znali u svom pjesnikovanju ponekad salonski, ponekad
balkanski, nu ponajčešće buržujski izvrgavati ruglu sve što se kod
nas od davnine smatralo S v e t i m . . . Nije pak posve isključeno da se navedeni
oporučni stih tiče i nekih religioznih pjesnika, koji su neuviđavnim
postupcima uvelike skučili Poljakov književni rad, a donekle možda pospješili
i njegovu preranu smrt?! U svakom slučaju, napomena iz pjesnikove
»oporuke« iskazala se kao kobno proročanstvo: Poljakovo ime mlađim
je naraštajima uglavnom nepoznato. Doskora će se navršiti šezdeset godina
od njegova preminuća u Brčkom; kroz sve to vrijeme ostao je prekriven
šutnjom i zaboravom, sličan »ševi, pjesniku bezimenom« . . .
Inače, antologije i enciklopedije novijeg datuma navode mnoštvo
stihotvoraca koji pod svaku cijenu žele da im se »ime spominje sa pjesnicima
«. U tu svrhu, namjerice krše osnovna načela slovnice i pravopisa zabacujući
često svaki ljudski obzir, ukus i stid. Nu očito je da je pjesničku
riječ kod ovakvih »avangardista« doživljava svojevrstan pobačaj: oduzimlju
joj život još prije samog donošenja na s v i j e t . . . Nasuprot ovima,
dosta je malen broj današnjih pjesnika koji zdušno i čovječno sriču svoje
stihove. Svaka misao, dapače svaka riječ kod njih je izbrušena i dotjerana,
uistinu »na svom mjestu«. Ipak, ni te nas pjesme ne mogu pravo zadovoljiti.
Osjećamo naime da su riječi ovih pjesnika doslovce »njihove«: kruže
oko svoga tvorca kao planeti oko sunca. Što god nam ti ljudi reknu, uvijek
na kraju oglašavaju same sebe. Unatoč skladu i finoći izražaja, rađa
se iz njihovih stihova »otmjena dosada«: riječi su im skučene i ograničene,
kako je skučen i ograničen sam njihov začetnik — pjesnik... Tek tu i
tamo, u veoma rijetkim zgodama, otkrit ćemo pjesmu koja nije sputana
ni siromaštinom izraza ni uskoćom pjesnikove duševnosti. S udivljenjem
ćemo razabrati da u takvoj pjesmi riječi nisu namjenski rabljene ni, pogotovu,
nasilno zlorabljene. Doživjet ćemo to kod nekolicine uistinu zrelih
pjesnika. Daleko od toga, da bi se više ili manje samodopadno služili riječju,
oni nesebično služe Riječi. Ti su ljudi nasmrt zaljubljeni u Poruku —
koja im odzvanja dušom, koja »žeže i pali« njihovu nutrinu. Svjesni svoje
lomnosti i sićušnosti, ovi pjesnici ne oglašavaju sebe; sav svoj talent, cijelo
svoje biće ulažu oni u službu te Riječi koja ih beskrajno nadilazi — i umiru,
da bi Riječ ž i v j e l a . . . Tko bez predrasude uzme u ruke stihove Izidora
Poljaka, uvjerit će se da je ovaj zaboravljeni sin Hrvatskoga Zagorja bio
upravo takav »sluga Riječi«. Kao čovjek i sin svoga naroda, kao pjesnik
i svećenik Višnjega, nije se osvrtao na sebe ni tražio bilo kakav vlastiti
osobni znanac i prijatelj Petar Grgeč. Godine 1935. otisnut je u zagrebačkom »Životu«
napis o svjetovnom nazoru Izidora Poljaka (potpisnik »Abe« ustvari je Antun Bauer
SI), dok je 1981. godine Zdenko Gavran izradio o Poljaku svoj diplomski rad iz
hrvatske književnosti na Zagrebačkom sveučilištu. Dvanaestorica katoličkih svećenika,
porijeklom iz Poljakova zavičaja, omogućili su da se 7. i 8. svibnja 1983. u Bednji
svečano proslavi stota obljetnica pjesnikova rođenja. Za tu zgodu priredio je Tosip
Rožmarić SI cjelovito izdanje Poljakovih spisa. Ovaj jubilej bio je povodom da se
u splitskoj reviji »Crkva u svijetu« javio Mate Meštrović oduljim kritičkim osvrtom
na Poljakovo pjesništvo.
49
probitak: odrekao se svega da bi istina, dobrota i ljepota Riječi nepomućeno
sjale kroz njegov život i njegove stihove. Bio je zaista pjesnik u službi
Riječi.
Božanska Riječ
Za svoga kratkog života objavio je Izidor Poljak samo dvije zbirke
stihova: »Pjesme« (1909) i »Sa Bijelog Brda« (1924). U prvoj zbirci zrcali
se donekle pjesnikovo mladenaštvo, a u drugoj zrela dob. Međutim, glavnina
se Poljakova pjevanja ne sastoji u opisivanju vlastite životne kobi. Njegove
dvije knjige, ustvari, pune su Boga. Za prvu od njih običavaju reći
— da je u njoj Bog »tražen«, dok bi u drugoj bio »nađen«. Dakako, duša
koja Boga »nađe« nije još ni izdaleka na kraju svojih »traženja«. S jedne
naime strane, suočena s Bogom željela bi da izmakne jarkom Svjetlu,
pred kojim i Anđeli skrivaju lice: tako eto za Bogom teži da od Njega i
bježi, odnosno — tako Ga nalazi da se od Njega i gubi. U tom pogledu
i Poljak je bolno iskusio što znači »vječno bježanje« pred Bogom. S druge
opet strane, »našavši« Boga počinje duša osjećati sve silniji glad i žeđu za
Onim koji, kroz objavljivanje, sve zornije očituje stvoru svoju Neshvatljivost
i Neizrecivost. Otud je razumljivo što Poljak, kad mu se otkrio »Sveti
i Tajni«, ne veli da bi umom obujmio Svevišnjeg — nego samo srcem
uviđa:
J a sam u rukama Ljubavi žarke
Malena l o p t a . . .
Opojen svjetlom,
Gorim i mrijem.
Goreć, na trubu srebrenu trubim:
Gospode, ljubim! Gospode, ljubim!
(U ekstazi)
To je onaj Bog koji iz dubina Vječnosti izriče sam sebe, rađajući u
svom krilu Božansku Prariječ. On je dakle, izvorno, Bog — Pjesnik. Svi
mi, pozemljari, povodimo se za Njim i manjkavo Ga nasljedujemo kad u
životu skladamo svoj govor i kujemo svoje stihove. Premda neki od nas
slobodnim činom volje Boga priznaju, a drugi Ga zabacuju, ipak svi
bez razlike — snagom naravi — u svakoj misli i riječi težimo za Božanskim
Idealom: htjeli bismo iskazati jednu jedincatu Riječ, u kojoj je sva
milina Neba i Želja bregova vječnih... U tom smislu, naše ljudsko govorenje
i pjevanje od iskona je kristocentrično! Nismo, doduše, sposobni da
se svojini silama uspnemo na Božansku Razinu i s Bogom izjednačimo:
prepušteni sami sebi, Božansku ćemo Riječ tek blijedo naznačiti svojim
nesuvislim tepanjem. Ipak, i ti naši nesavršeni pokušaji ozareni su veličinom
Neizmjernog — i naš je govor, u osnovi, velebna svetinja.
50
Koliko znamo, nijedan hrvatski pjesnik nije tu vjersku zasadu tako
duboko proživio niti je svoje stihove prožeo tako izrazitom kristocentrikom
— kao što Poljak. Njegov »Credo« počinje s četiri »kozmocentrična«
retka, u kojima pjesnik navodi Stvoriteljeve tragove u prirodi: simetriju lipina
lista i dijamantni sjaj crvene bube, olujne orgulje vjetra i ognjeno
more zvijezda. Nakon tog proslova, sve što u Vjerovanju slijedi, sveo je
Poljak isključivo na Krista, »svog Boga«\ I u danima tjeskobe, kad mu
dušu zaskoče »pustoš života i dosada jadna i prokleta sumnja«, Utjelovljena
Božja Riječ bit će Poljaku kristalinska os svega živovanja, stradanja
i umiranja. Svi njegovi dani prema Kristu lete »zaljubljeni kano čiste himne
svete«, nošeni jedincatim vapajem:
Samo to Te molim, samo to Te molim:
Da Ti služit smijem, da Te žarko v o l i m . . .
Da se za čast Tvoju i borim i stradam,
A jedinoj plaći da se Tebi nadam.
Pa da kao vitez iz davnih vremena
Umrem za Te srca stoput probodena.
(Molitva)
U ovim je stihovima sadržan jedan cjelovit životni program; no, prije
svega, oni su autentičan iskaz života. Nema u njima ideološkog deklamiranja
ni demagoških poza; premda je svećenik, Poljak u njima niti ne
propovijeda. Nije mu nakana da bilo koga pouči, predobije, obrati: on
samo ispovijeda svoju Ljubav, »svog Boga«. Božanska Riječ na žutom,
starom Raspelu jest njegova »Jedina Mis'o« koje se »otresti ne može«,
koju kroz život Jedinu »vidi i čuje«, kojom »omamljen luduje«:
Tebi sam darov'o mladost, zamamne, raskošne snove,
Bijelih se odrekoh ruža, proljetnog jorgovana,
Na križ sam pribio srce, Gospode, samo rad Tebe —
Kriste, hosana, hosana!
(Hosana)
Poljakovu kristocentriku na svoj način ističe i činjenica, da je samo
jednu pjesmu dospio u cijelosti posvetiti »Djevici Snježnoj«. Možda će se
komu pričiniti da je taj njegov doprinos marijanskoj lirici odviše malen
i skroman. Nisu li Nazor i Domjanić ispjevali Gospi više pjesama nego
što Joj Poljak poklanja redaka?! Međutim, za pravednu prosudbu nije
dovoljno računski zbrajati stihove... Činjenica je da Poljakova pjesma
Mariji odiše takvom životnom neposrednošću i da se u njoj umjetnost i
pobožnost vežu u takvo intimno jedinstvo — te joj ni u Domjanića ni u
Nazora a ni drugdje ne možemo lako naći premca. Osim toga, za Poljaka
Gospa nije »objekt« nad kojim se idealno mogu kovati stihovi s više
ili manje aluzija na zemaljsku majku i na zemaljsku domovinu; u njegovim
očima, Ona je Majka Utjelovljene Riječi i, kao takva, Posrednica do
Sina — s kojim pjesniku »sve stoji i pada«, bez kojeg bi zemlja bila »krva-
51
va pusta bez s r c a « . . . U Krista je sama Gospa bila uložila sav svoj život.
Njezin najbolji štovatelj bit će onaj, koji prigrli istu kristocentriku, spreman
da se svega drugog odrekne:
Bez prijatelja mogu i bez starog oca,
Bez domovine živjet, ali ne bez Tebe —
Bože, Bože moj!
(Noć bez Njega)
Ljudska Riječ
Kao ljudi, ne možemo se mjeriti s Bogom. Kao ljudi, nismo sposobni
da se snađemo pred Božjom Riječju — kakva je u sebi. Potrebno je da Ona
»siđe«, da se utjelovi u ljudskom ozračju i ljudskom govoru te nam tako
bude dostupna. Na taj način uspinje se ljudska riječ nad svoju naravnu
manjkavost i nesavršenost: pozvana je, eto, da bude »sakrament« — zvučan
i zamjetljiv znak Nedostižne Božje Riječi... Već je antikna Helada
isticala da bi čovjek morao kroz dijalog s okolinom osluškivati Božanski
Logos. U tom smislu Heraklit je zahtijevao da se riječima ne služimo kao
igračkama za neodgovornu zabavu, rastresanje i bijeg od samih sebe. Riječi
su nam dane kao pomagalo kojim ćemo roniti u svoj Praiskon (Arche)
da po Njemu dođemo u punoj mjeri k sebi, do vrhunca Čovječnosti. P j es
n i c i bi morali biti pioniri tog našeg postupnog sricanja Božanstva i
istovremenog rasta u Čovječnosti: kroz njihove nadahnute stihove trebalo
bi da i manje okretan smrtnik nasluti i osluhne Božansku Prariječ u kojoj,
kao ljudi, živimo i jesmo.
Nažalost, ima vremena kad i »sol obljutavi«: ima vremena kad i pjesnici
zlorabe riječ da bi srca odvraćali — kako od Boga, tako i od Čovjeka.
Pišući o idejama Silvija S. Kranjčevića, spominje Poljak poimence
dva stihotvorca iz XIX. stoljeća koji su porazno utjecali na pjesničku
riječ kod Hrvata. Prvi je od njih Heinrich Heine; taj Marxov pjesnik-
-ljubimac umio je neobično vješto izvrgnuti ruglu najnevinije ljudske i
kršćanske svetinje. Još dalje je pošao u svojim poetskim blasfemijama Jean
Richepin kojemu je bezbožni Pariz otvorio vrata Francuske Akademije.
Slijedeći ove inozemne uzore, pojaviše se na početku XX. stoljeća i kod
Hrvata pjesnici-psovači: ujedinivši uvoznu zlobu s domaćom surovošću,
nadmetali su se u vulgarnosti izraza s onim društvenim talogom od kojega
je sàm Marx zazirao, zovući ga » »Lumpenproletariat«... U ono doba,
nitko još nije slutio kakve će razmjere poprimiti »umjetnost« psovanja
nakon pedesetak godina — kad nam kletve postanu najbiraniji glumački
rekvizit na pozornicama i ekranima, kad nadobudna mladež počne po
zidovima javnih zgrada ispisivati formalne psovke, kad sportska borilišta
stanu odjekivati skandiranim porno-navijanjem, da bljutavost i bestid-
52
nost svagdanjega žargona kod starih i mladih, kod muških i ženskih napose
ne ističemo.
Izidoru Poljaku nije palo u dio da ovu govornu »inflaciju« i jezičnu
»ekologiju* kod H r v a t a doživi u svoj njezinoj žestini. Međutim, i ono što
je za svoga vijeka iskusio, ranjavalo ga je do dna duše. Vidimo to iz stihova
u kojima sebe proglašava strancem usred vlastitoga naroda. Kao da je pogođen
sudbinom i Odiseja i Prometeja, htio bi pobjeći »u krajeve iza velikoga
mora« da ondje zaboravi samu »prošlost i jezik«. N a taj bi način
postigao »da ne vidi što gledati mora«. S dosta tjeskobe misli na svoj svećenički
poziv: morat će orati »tvrdu, prokletu zemlju«, silazeći »u taj bezdan
ponor, u taj pak'o živi«. Koliko god volio svoje sunarodnjake, ipak
priznaje pred Bogom:
Povaljeni leže. Hrapava im grla,
Mrku pjesmu poju, crno vino piju.
Grle se ko braća, grizu kao vuci,
Svijetlo Nebo psuju pa se Tebi smiju.
(Nad bezdanom)
Crnu sudbu svoju skrivili su sami
Ostavivši Oca. Oni Nebo tuže
Radi muka svojih — i u srdžbi bijesnoj
Svemožnoga psuju, proklinju i ruže.
(Ignis ardens)
Budući da iz dubine srca naviru riječi na usta, Poljak je razabirao
da se kroz ovu demonizaciju govora očituje daleko dublja, unutarnja tragedija:
jedno novo »kameno doba« nastupa u čovječanstvu, sa svojom
»kulturom bez srca«. Simbol te nove ere jest »ledeni revolver« — kao
realna varijanta onog upitnika, što ga u ledu ispisuje Kranjčevićev »Zadnji
Adam«. Osobno, Poljak neće podleći ovoj plimi besmisla i beznađa; ali
će zato u dijagnozi i prognozi našeg vremena biti skrajnje realističan.
Mi, sazdani s praha i ludosti,
Pili smo vino o h o l o s t i . . .
I igrat se htjedosmo bogova!
Iz Tvojijeh ruku, Gospode,
Uzde smo svijeta i s t r g l i . . .
Al' ruke su naše preslabe
I hrlimo kuda nećemo.
(Pili smo vino oholosti)
Suočen s ovim apokaliptičnim vidicima, Poljak nije zdvojio ni gubio
nadu. Nadvladavši strah i tjeskobu, stvorio je životnu odluku: »Ja glasnik
bit ću Božji!« Odvažio se dakle da pliva protiv struje. »Borba« je to
u kojoj mu treba »snaga Samsona«; ali ne da bi razarao i rušio, ne da bi
zatirao i ubijao, nego da bi sebe zajedno s okolinom dizao na višu razinu
53
Čovječnosti. Smatrao je da braći-ljudima neće pomoći bude li, izjednačen
s njima, tonuo u masovnost vrtloga strasti. Spas može svijetu doći samo
po dušama koje se odvaže da budu iznimke usred svog okoliša:
Maljem me po čelu udarila z b i l j a . . .
Bijesno viče: »Gmiži! Strvinom se hrani!
Budi ko i drugi — nasiti se praha!«
A ja sin sam Sunca, a ja brat sam Zvijezda,
Gutat zemlje neću do svog zadnjeg daha!
(Borba)
Nekima se činilo da kroz ove i njima slične stihove progovara Poljakov
»individualizam«. Ukoliko pod tim misle da se »Pjesnik Gospodnji
«, pun zdravog ponosa, »na putu Gospodnjem« odlučio za samoću bez
koje u povijesti nije bilo nijednoga velikana, nijednoga sveca, rado ćemo
pristati uz navedenu oznaku. No s tim je Poljak kategorički ustao protiv
onog drskog individualizma — koji se nietzscheovski zatvara u sterilnu
osamu, gubeći vjeru i u Boga i u Čovjeka. Poljakova protimba masi nije
ubitačna, nije sebična. Ona je apostolska i otkupiteljska — pa i u slučaju,
kad to izrično ne ističe:
Dok mi Sunce sjaji sa nebesa plavih,
Ja se ne dam vama;
Svoj ću biti čovjek — spreman da se uvijek
Borim s tisućama.
(Protiv tisuća)
Borba je to naime, koju pjesnik prije svega vodi u vlastitoj nutrini.
Unaokolo njega mogu pri tom vladati mrak i hladnoća, koja zaleduje
svaku poru tijela; u njegovoj duši sve će biti drukčije. I usred sablasnog,
tmurnog »januara« on će u dnu bića proživljavati cvjetno proljeće:
(Dok) se kupam u svom ognjenome zlatu,
' Poput bijele trešnje u zelenu travnju
Moje misli cvatu.
(Zima)
Ova se raspjevana nutrina morala kod Poljaka odraziti i na vanjštini.
Iz njegovih će misli planuti »bijeli ognjevi duše« te svojim žarom prožeti
sam pjesnikov izvanjski govor. Šteta je što nemamo sačuvanih njegovih
propovijedi ni katehetskih predavanja. U prozi nam je ostavio samo studiju:
»Ideje Silvija S. Kranjčevića« (Vrhbosna 1909), gdje misaono obračunava
s preminulim pjesnikom-buntovnikom. Tragove tog obračuna susrećemo
i u nizu pjesama. »Iz ostavštine moga prijatelja« — koje oblikom
podsjećaju na Kranjčevićev stil, ali mu se sadržajem odlučno suprotstavljaju:
Na grobu prijatelja, U hramu umjetnosti, Kulturi pred revolverom i
d r . . . Kao što u proznoj studiji, tako i u pjesmama ovog niza Poljak go-
54
vori argumentativno, apologetski, prelazeći ponegdje u formalnu didaktiku
(Narodu svome). Ipak, ni u tim »sistemskim« stihovima njegova riječ
nije puka proza, kojoj bi se pridružio neželjeni »Predigerton«. I u tim
zgodama, iz Poljakovih stihova prosijava unutarnji žar koji otkriva srce
ne samo revnog apostola, nego i poletnog vidioca-pjesnika. Doduše, nije
mu pošlo za rukom da u tim mladenačkim pokušajima glatko ujedini logiku
i liriku. Ali bi, držimo, smio kao ispriku za ove pjesme navesti ono, što
je o sebi napisao slavni Boileau — naime da i u manje uspjelim stihovima
uvijek ljudima nešto rekne:
»Et mon vers, bien ou mal, dit toujours quelque chose. «
Gornja se primjedba odnosi na desetak Poljakovih pjesama u ciklusu:
»Iz ostavštine moga prijatelja«. Preostalom njegovu pjesničkom opusu ne
mogu se upraviti slične zamjerke. Ne znači to da bi mu baš svi preostali
stihovi bili u svakom pogledu savršenni; no uvjereni smo da Poljak svojim
pjesničkim nadahnućem te snagom i ljepotom svojih izričaja zauzima
prvo mjesto među novijim religioznim pjesnicima na hrvatskom tlu. Dapače,
malo je kod nas i profanih pjesnika za kojima bi Poljakova pjesnička
riječ zaostajala. Svojevremeno je Mate Ujević u »Luči« pribilježio, da
Poljak često rabi usporedbe koje su »klišejske«: orao, slavuj, ševa, jastreb,
gavran, lav, zmaj, oganj, sunce, zvijezda, div, genij i si. Premda ovo kritičarsko
nabrajanje nije ni izdaleka iscrpno, ipak svjedoči kako je lepeza
Poljakovih »klišeja« u sebi bujna i šarolika. Činjenica je da Poljaku navedeni
izrazi služe kao simboli, kojima nastoji zorno dočarati svoje misaone
vidike; lako mu se stoga moglo desiti da u više navrata upotrijebi
isti simbol, što će određena vrsta čitatelja smatrati izotonijom. U ovom
pogledu, mnogo je sretnije ruke bio Dobriša Cesarić kad je prolazio svijetom
bez strogo zacrtanog nazora na stvarnost: naprosto je nizao — jednu
za drugom — svoje »impresije« o mjesečini, oblaku i sutonu, o lutkama,
brezama i bumbarima, sve do magličaste vizije slapa i testamenta mrtvog
pjesnika. Prebirući tako pojedinačne ulomke stvarnosti, Cesarić nije dolazio
u napast da se »klišejski» ponavlja . . . Poljakov je položaj bio posve
suprotan: stajao je naime sav s cjelovitom svojom životnom porukom pozadi
svake svoje pjesme. U toj snazi bila mu je ujedno i »slabost«: morao
je, govoreći vazda istu misao, posegnuti više puta za istim simbolom.
Povijest je dosad zapamtila samo jednog Bossueta, o kojem rekoše: »Uvijek
govori isto, a nikad se ne ponavlja!« Koliko je t a primjedba o Bossuetu
istinita, teško je reći; ali je izvan sumnje da Poljak, u svom kratkom životu
i usred skučenih mogućnosti stvaranja, nije bio ni mogao biti B o s s u e t . . .
Neće biti na odmet, budemo li se načas zaustavili pri Poljakovu najomiljenijem
simbolu — o r l u . Novijem naraštaju kod nas dobro je poznat
Cesarićev »Orao u volijeri«, kojim je pjesnik potresno orisao svoju
životnu kob:
»To nije stijena sure, slobodne planine, nego nagomilani kamen u kavezu.
Ovo je svijet u kome se leprša, a ovaj dan — to nije pravi dan.
55
On sjedi nepomično, sa suvišnim krilima, i samo spava, s p a v a . . .
Kadikad otvori oči i gleda oblake kako putuju u beskraj.
Kadikad — začuvši zov visine — raširi krila, ali ih odmah skupi:
zna da će prvim zamahom udariti o žice kojima su mu ukrali život.«
Nema dvojbe da je sudbina s Poljakom postupala tvrde negoli s Cesarićem.
Ipak, Poljak se ne tuži ni na kakvu krletku; ne žalosti se zbog
podmetnutog nadomjestka surih planina; pogotovu, ne smatra da bi mu
život od bilo koga mogao biti ukraden! Daleko od sumorne prozaičnosti,
on sklada svoj veličanstveni himan:
. . . Orle moj, orle,
Kraljevska ptico golemih krila,
Što se visoko nada mnom viješ!
Mati je tebi kolijevku vila
Ljudske kud jedva dopiru oči,
Na brdu snježnom, silnom vrhuncu,
Zvjezdanom tebe pojila rosom,
Kliktat te nauči suncu.
. . . Kralj si bez pratnje
Gordom na visu, gdjeno se čuje
Šuštanje zviježđa štono se voze
Brže od brze oluje.
(Moja ptica)
Ovako gledan i opjevan, Poljakov orao nije nipošto »klišej« — nego
autentičan iskaz i srca i života. Dakako, na ljudski život spada i ono najživotnije
što ga konačno opečaćuje — smrt. Poljak ne zatvara oči ni pred
tom istinom: i njegov će orao »usnuti zauvijek«. Ali, ni tada neće pasti
u nizinu, »u kal«:
Kada ti snaga klone, a krilo
Nehote k zemlji padati stane,
Napregneš snagu, umorna glava
Najvišu na lit snježnu pane . . .
. . . Ničija noga
Buniti neće bijeloga sna ti
Snježnom na podnožju Boga.
(Moja ptica)
Treba ovu Poljakovu divot-pjesmu u cijelosti čitati i cjelovito se u
nju uživjeti. Doduše, analitički će duhovi otkriti da u njoj, osim »orla«,
ima i drugih pjesnikovih »klišeja«: dvaput se spominje »rosa«, triput »snijeg
«, čak četiri puta »zvijezde« . . . Nu svatko se može uvjeriti da ova ponavljanja
nimalo ne skvrne Poljakovu umjetninu niti vrijeđaju zdrav ukus.
56
Tajna je Poljakova uspjeha u onoj nesebičnosti, u onoj prozirnosti, koja
obilježava njegovu ljudsku riječ: govor mu je posve čist i slobodan od
navezanosti na samog sebe te na čitatelja izravno prenosi »oganj cjelova
Božjih«. Zato kod njega nisu naročito važni pojedinačni izričaji: njegova
riječ, makar se i ponavljala, uvijek ostaje »sakrament« u službi Riječi koja
neponovljivo odzvanja kroza svu Vječnost. Otprilike onako, kao što smrtnički
naši dani — dok teku jedan za drugim u monotonoj struji svagdašnjice
— objavljuju nadvremensku stalnost Božanskoga Beskraja:
Tiho idu, tiho idu
Zore veličanstvene
I u plavoj dalji im se
Gube stope srebrne.
Tiho idu svijetli dani,
Bijeli dani sunčani;
Popiju ih uvijek žedni
Vječitosti bezdani.
(Tiho idu)
Domovinska Riječ
Velik se preokret odigrao u Poljakovu životu kad je, prvih godina
XX. stoljeća, definitivno odlučio da će postati svećenikom. Prošavši kroz
ozbiljnu krizu zvanja, jednim je odlučnim potezom prigrlio svoj životni
poziv. Nije mu bilo dozvoljeno da započeti, ali prekinuti studij blagoslovlja
nastavi u Zagrebu; krenuo je stoga u Sarajevo da se ondje spremi na
svećeništvo. Tako je dospio u krug veoma darovitih vršnjaka koji ni po
čemu nisu zaostajali za svojim kolegama na hrvatskom Sjeveru. Zasluga
za ovo pripala je prvom vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru. Svojom
čovječnošću i učenošću, svojom revnošću i svetošću, također svojim
stradanjem i rodoljubljem — taj je crkveni velikan blagotvorno utjecao
na sve koji su s njim dolazili u dodir. Što je Stadler značio Poljaku, vidimo
iz činjenice da je njemu, jedinom od svih suvremenika, ispjevao tri
pjesme — koliko ih je ispjevao i vlastitoj majci. Zajedno sa svojim nadbiskupom
i Poljak je držao da ne može ljubiti Boga, da ne može voljeti
Neba, tko ne osjeća iskrenu ljubav prema narodu i zavičaju iz kojega
potječe. Isto tako, poput Stadlera, bio je uvjeren da Hrvati nakon gorkih
povijesnih iskustava moraju uvidjeti — kako se uz Boga smiju oslanjati
jedino na sebe, ne očekujući pomoć niotkud sa strane. Dalje od ovoga
osnovnog vidika Poljak nije polazio, napose pak nije se uplitao ni u kakvu
strančarsku politiku. Ipak su mu protivnici, kao i Stadleru, već za života
pridijevali etiketu »pravaštva«. On sam tumačio je to pred Bogom ovako:
57
Ti, što srce moje stvori iz atoma
Plodnih naših njiva i mirisnih gora,
Zakon srcu dade — da ljubiti mora
Do svog zadnjeg daha grudu rodnog doma.
Ja te ljubim, dome! P a neka se smije
Naraštaj, što živi bez slave i časti
Ko vučica gladan i lakom na slasti —
Ništa, osim sebe, ljubit kadar nije.
(Pjesma domu)
Značajno je da u Poljakovoj pjesničkoj ostavštini ima razmjerno
mnogo rodoljubnih stihova: svaka četvrta njegova pjesma, barem u nekoj
mjeri, obilježena je domovinskom crtom. Desetak ih je u kojima izrično,
tematski pjeva o domovini; dvadeset ostalih kroz prizmu religioznosti odn.
socijalnosti također dotiče rodoljubnu tematiku. Ovom svojom značajkom
Poljak uvelike odskače od niza naših novijih pjesnika koji, zaokupljeni
vlastitom nedorečenošću, ne stižu da domovini posvete makar jednak redak
. . . Začudno je stoga što Mate Ujević u »Luči« udara na Poljakovo
rodoljublje: predbacuje mu da kratkovidno veliča »rodnu grudu», zanemarujući
žive ljude na njoj (!?), zbog čega bi mu domovinske pjesme tekle
»klišejski« po uzoru »starih stekliša« (sic!) . . . Koliko znamo, Poljak nije
nikad stekliški proklamirao pravaštvo; u tom pogledu, Tin Ujević je bio
mnogo vatreniji od njega. Sva je Poljakova »krivnja« bila po svoj prilici
u tom, što se krepko suprotstavio Kranjčevićevu buntovništvu, kao i naprednjaštvu
Kranjčevićevih sumišljenika. Poljak se u duši nije mogao pomiriti
s tim, da bude raskinut »savez« između Raspetog i »barjaka Tomislava
«. Ovim, dakako, nije ni najmanje želio promicati bilo kakav klerikalizam,
nego je na slikovit način izražavao osvjedočenje — da će nam
svjetliju sutrašnjicu osigurati samo oni ljudi, koji se budu znali velikodušno
odreći samih sebe. U njegovim očima najpogubniji grobari domovine
bili bi nesavjesni politikanti. Zato i piše:
Mi smo živi! K sebi pozivamo žive!
Ostavljamo mrtve, što nam zemlju kuže
Otrovnijem dahom! Iznad glava već im
Lešinari kruže.
(U osvit)
Treba ove stihove uzeti u pravom svjetlu. Razlika između »živih« i
»mrtvih« kod Poljaka nije ideološka ni politička, nije dapače ni religiozna,
nego moralna. Kao čovjek koji je zauzeo odlučan i nesebičan stav u
životu, Poljak nije paktirao ni s kakvim kompromisom, ni s kakvim farizejstvom,
ni s kakvim buržujizmom. Sučelice sebi gledao je brojne tipove,
koji su parolaški ustajali protiv koječega — u prvom redu protiv Boga i
Evanđelja, da bi u stilu francuskih revolucionara što brže dospjeli do bur-
58
žujskih položaja. Ovo ga je ispunjalo tugom. Znao je stoga, poput Pavla
Stoosa, sjetno bugariti — no i u srcu krvariti »pred kipom domovine«.. Ali
to neće biti posljednja Poljakova riječ. Podsjećajući na Matošev »Epitaf
bez trofeja«, on će doći domovini na grob da bi se, u vjeri i nadi, unaprijed
radovao njezinu oslobođenju od lanaca smrti:
J a je vidim. Ona podigla se slavna,
Ovjenčana suncem ko u ljeta davna . . .
Uskrsnuće slave usne milijona —
Neka zvone zvona!
(U osvit)
Moralni značaj Poljakova rodoljublja živo se razabire iz njegova
zaključnog stava prema »grobarima domovine«. Osudio je njihovo poltronstvo
i buržujizam, ali njih samih ne osuđuje. Kod Poljaka ne susrećemo
ono, što se desilo Milanu Paveliću — kad je pred Božić 1898. godine pokušao
da molitvom obgrli sve ljude, prijatelje i protivnike. Premda je
»upeo snagu cijelu«, ipak Pavelić iskreno veli:
. . . Srce moje hladnulo je:
Za dušmane roda svoga
Nisam mog'o molit Boga!
Nema sumnje da i ovakvu iskrenost srca moramo cijeniti. Nu Poljak
nije bio takav »stekliš«. Njegovo Raspelo širi ruke i nadesno i nalijevo,
ne isključujući baš nikoga! Ako i jest časkom poželio da mu protivnike
sustigne sudbina Sodome i Gomore, kroz molitvu svi će oni ubrzo zaci u
mistični krug pjesnikove ljubavi:
Sine — reče Gospod — na Srce mi dođi,
Otkud svemir crpe svjetlost i toplinu!
Ljubavi se napij! N e psuj i ne prezri —
Pa ih na svom krilu nosi u visinu!
(Nad bezdanom)
Iz ovoga mističnog iskustva provreo je Poljakov m a n i f e s t , kako
bismo mogli obilježiti najpoletniju njegovu pjesmu: Planite, bijeli ognjevi
dušel Tu se doista nalazi sve — što je iz Božje Riječi, kroz ljudski i domovinski
etos, ispunjalo Poljakovo srce i romonilo s njegovih usana, odnosno
teklo ispod njegova pera. I skraćen prikaz ove pjesme daje nam da naslutimo
čudesnu ljepotu i veličinu ove raspjevane duše:
Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se rijeku
Vječnosti!
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem se brati!
59
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne s v j e t l o s t i . . .
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu!
Zvijezdama daždi! S neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite, bijeli ognjevi duše!
K nebu se, srce, popni i gori —
Plamteć izgori!
(Planite, bijeli ognjevi duše)
* * *
Irski kjiževnik William Butler Yeats primio je u našim stranama čast,
koja nije pala u dio Izidoru Poljaku: enciklopedija Leksikografskog zavoda,
u svom šestom svesku (Zagreb 1969), posvetila mu je dosta opširan
napis, donijevši i njegovu sliku, dok o Poljaku mramorkom šuti. Zanimljivo
je da Yeats u svojoj teoriji književnosti razlikuje »relativne« pjesnike
od »apsolutnih«. Oni prvi znali bi skladnim riječima iznijeti na vidjelo
utiske i dojmove vlastitoga srca, kakvi baš i jesu . . . Za razliku od njih,
»apsolutni« bi pjesnici proživljavali u sebi još jedan »Viši Ja«, svojevrstan
»Nad-Ja«, ako ne i »Protu-Ja«, suprotan svakidašnjem smrtničkom
iskustvu: On bi kroz njihove stihove dolazio do izražaja. Prema Yeatsu,
ovakvi »apsolutni« pjesnici strahovito su rijetki; ali samo oni sriču Poruku
koja zaslužuje da bude saslušana.
Čini se da naši književni teoretičari i kritičari zapinju isključivo pri
»relativnim« pjesnicima, gledajući u njima vrhunac poetskog dostignuća.
Ne treba se onda čuditi, što u njihovim antologijama i enciklopedijama
nema mjesta za Izidora Poljaka. Doduše, veliko je pitanje — da li bi sàm
Yeats ovoga svog suvremenika svrstao među »apsolutne« pjesnike, kakvi
su bili Nietzsche, Claudel i Rilke . . . Ne zalazeći potanje u takva pitanja,
usporedbe i razvrstavanja, jedno smatramo sigurnim: skrajnje je vrijeme
da Poljakova pjensička p o r u k a , u koju je ovaj genijalni sin hrvatskoga
naroda uložio cijelo svoje biće i sav svoj život, prolomi zavjeru šutnje
oko sebe i konačno dopre do nas. Barem do onih među nama, koji imaju
uši da čuju i dušu da dozive Istinu, Dobrotu i Ljepotu.


http://hrcak.srce.hr/file/83008

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 14.07.12 10:20

[center]

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Re: Izidor Poljak

Postaj  Boce-Team on 20.08.14 17:51

Very Happy 

Sponsored content

Re: Izidor Poljak

Postaj  Sponsored content Today at 2:36


    Sada je: 03.12.16 2:36.