Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Pranje rublja nekada

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Pranje rublja nekada

Postaj  Boce-Team on 27.12.13 2:47

Pranje rublja

Malo mladih, sad bih znalo
kako je se rublje pralo,
odjeća je tada prana,
i sušena po tri dana!

Deterdžent, drag i mio,
pepeo, je njima bio!
Al’ idemo krenut sada,
od početka ovog rada!

Kad nakupi se odjeće,
u parjenicu, tad se meće.
Onda zna po petnaest sati,
sva odjeća tu ostati.

Parjenicu, Bogu hvala,
svaka kuća, je imala.
A tada se one rade,
od vrbove vel’ke klade!

Može i drugo drvo neko,
samo mora biti meko.
Još se mora dobro znati,
to iznutra izoblati!

Pa kada se rublje pere,
da se nešto ne podere.
Parjenicu svatko radi,
kol’ko ima se čeljadi.

Gdje se više robe meće,
tad se uzme drvo veće.
Tu se lijepo rublje prvo,
reda u to šuplje drvo!

Kad se roba sva postere,
u parjenicu da se pere.
Tad se uzme lukšije,
pa po robi se prosije
vrelom vodom se zalije.

Prekriju se sad te stvari,
da unutra to se pari.
To do jutra sve se pusti,
prljavštinu da otpusti.
Drugi dan se ovo radi,
najprije se rublje vadi.
Pa se onda stavi prvo,
il’ na kamen il’ na drvo.

Ali mora biti čisto,
a i to se gleda isto.
Da je gore glatko, ravno,
tako se je pralo davno.

Tad se mora sve to skupa,
sa prakljačom da izlupa.
Kad se dobro to izmlati,
u korito tad se vrati.

Pa se opet tu ispere,
i ponovo na kamen stere.
Pa prakljačom opet mlati,
u korito zatim vrati.

Ritual je bio cijeli,
dok se rublje ne izbijeli.
To je bilo do nedavno,
a još prije toga davno.

Žene su na rijeci prale,
čak su nekad zimi znale.
Led probijat i tu prati,
pričala mi moja mati.

Da je čula od starije,
kako je se prije.
Dogovore tad se žene,
kad na rijeku da se krene.

I tamo se rublje mlati,
zna potrajat i par sati.
U tom poslu, muci, radu
I zapjevat one znadu.

A treći dan braćo mila,
kada roba se sušila,
tad taraba gdje je bila
sva se robom popunila.

Po sokaku rublje miri,
I miris se luga širi.
A kad bude sve to suho,
odvaja se misno ruho.

Pa se negdje stisne, ravna,
to je bila pegla davna.
I u ormar tad se meće,
pa na novi pos’o kreće

Stihovi: Mijo Vidaković


http://www.posavina.org/kultura/posavina-u-stihu.html?start=10

Naši mladi jedva mogu zamisliti kako se nekada odvijao proces pranja rublja. To je bio u nizu drugih, ženski posao, nimalo lak ni brz. Ne može se uopće, uspoređivati s današnjim pranjem i čišćenjem rublja. A ako nije već mogla biti «svenosna» odjeća zavidne čistoće, to je misna morala izgledati besprijekorno.


Parjenica
ParjenicaParjenica se pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu, dakle prljava roba se na neki način, parila noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.

Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha. Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.


Pratljača
Pratljača je inače drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Pratljača je trebala biti vrlo lagana i napravljena tako da se lako drži u ruci.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i pratljaču. Najprije su pratljačom dobro tukle svaki komad prevrćući ga. Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače pratljačom tukle.

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice. Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje ispeglala.

Preko zime se ispiralo kod kuće, a preko ljeta na rijeci ili potoku koja sela su imala rijeke, one su u prošlosti bile „čiste tekućice", a nekad se zbog nedostatka vode morao razbijati i led da bi se opralo sve, kada su se ruke smrzavale. ali moralo se....


    Sada je: 10.12.16 5:10.