Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Sarajevo - Propovijed profesora Nike Ikića u Sabornoj crkvi

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Sarajevo - Propovijed profesora Nike Ikića u Sabornoj crkvi

Postaj  Boce-Team on 26.01.14 23:08


Sarajevo, 26. siječanj 2014. Propovijed profesora Ikića u Sabornoj crkvi tijekom molitve za jedinstvo kršćana
Posljednjeg dana Molitvene osmine, 25. siječnja u večernjim satima u Sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sarajevu održana je Večernja služba odnosno molitva za jedinstvo kršćana. Službu su služili: protojerej-stavrofor Ranko Bilinac, protojerej-stavrofor Čedo Đureinović i jerej Mladen Drobnjak zajedno s đakonom Mitrom Tanasićem. Prigodnu propovijed izrekao je mons. dr. Niko Ikić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Propovijed donosimo u cijelosti:

Sukladno intenciji Molitvene osmine sve vas zajedno pozdravljam riječima: Sestre i braćo u Kristu!

Ovogodišnja 105. Molitvena osmina kao moto ima Pavlovo pitanje upućeno zajednici u Korintu: „Zar je Krist razdijeljen?“ Ovim pitanjem Pavao daje pozitivan impuls u borbi oko razdora i razmirica, budući da Krist nije razdijeljen, o čemu smo razmišljali na početku Molitvene osmine.

Današnja biblijska čitanja na završetku Osmine međusobno su povezana. Izaija prorok (Iz 61,1-4) kao pisac opisuje svoj poziv i teologizira o svome poslanju. Bitni preduvjeti poziva su ispunjenje Duhom i Jahvino pomazanje. U tom smislu on se osjeća poslanim i opunomoćenim naviještati poruku Božje utjehe, obnavljati drevne institucionalne razvaline Izraela i tako donositi radost ubogom narodu, tako liječiti srca slomljena, tako ljudima nuditi ulje radosti umjesto ruha žalosti.

Prema evanđelisti Luki (4,14-21) Isus upravo u Izaijinim riječima prepoznaje svoj poziv i poslanje od Oca Nebeskoga. Čini se kao da ratificira Izaijin postupak i istodobno verificira svoje poslanje riječima: „Danas se ispunilo ovo Pismo“ (Lk 4,21).

Drugo današnje čitanje iz Pavlove poslanice Ef 2, 11-22. govori o spasiteljskom Božjem naumu koji je ostvaren u nama, koji je ujedinio Židove i pogane, obrezane i neobrezane u istom spasenju, što se svima kroz vjekove činilo nemogućim. Prema Pavlu temelj novog jedinstva je Krist. U njemu kako obrezani tako i neobrezani dođoše blizu jedni drugima a onda se zajedno približuju Ocu Nebeskom. Krist je u svome tijelu razorio razdvojnicu, tj. onu pregradu u jeruzalemskom Hramu koja je dijelila predvorje Židova od prostora namijenjenog poganima i tako od dva čovjeka sazdao jednoga novoga čovjeka, koji je pralik novog čovječanstva i novog Izraela. Dva spašena čovjeka u jednom pashalnom misteriju i u jednome Duhu zajedno imaju pristup Ocu, ističe Pavao, čiji blagdan obraćenja katolici danas slave.

Sestre i braćo u Kristu, Pavlova poruka je jasna: poslanje Isusovo ne dijeli, nego ujedinjava različite i približava udaljene. Pavao to još dublje i slikovitije svjedoči divnim slikama u malo riječi. Više riječi i slika odnose se na jednu jedincatu Crkvu, jer je nemoguće svu puninu otajstva Crkve strpati u jedan pojam ili jednu sliku. Kao i Krist tako i Crkva uključuje mnoštvo i raznolikost u jednom otajstvu i jednom poslanju. Ona je tajnovito jedinstvo u različitosti, poput tajne triju božanskih osoba u jednoj božanskoj naravi. Dopustite mi večeras istaknuti tri poznate Pavlove slike o Crkvi i nad njima malo razmišljati u okviru Molitvene osmine za jedinstvo Crkve.

Prva slika govori o Crkvi kao gradu Božjem koji okuplja različite stanovnike i građane. U tom gradu nitko nije tuđinac, ni pridošlica. Svi su međusobno sugrađani i suukućani Božji. U takvom Božjem gradu ima mjesta za sve rase i klase, za Grke i Latine, za Srbe i Hrvate. U takvom Božjem gradu svi imaju pristup milosti i ljubavi, jer su svi kršteni sugrađani svetih i otkupljenih. Svima je to dar. Poruka ovakve Pavlove slike Crkve u sklopu Molitvene osmine je jasna: Različitosti u Božjem gradu u Crkvi, nisu ni danas prepreka crkvenom jedinstvu i zajedništvu, nisu prokletstvo, nego blagoslov. Što više različitosti su ures grada i njegovo bogatstvo, ako su njegovi građani ukorijenjeni u Kristu kao jedinom temelju grada.

Druga slika o Crkvi koju nam Pavao skicira je kuća Božja, hram Božji. Pavao takvu kuću zida na temeljima apostola i proroka a zna se, zaglavni je kamen sam Isus Krist. Apostoli su trajni temelj Crkve od Krista izabran i u Crkvu ugrađen. Na drugoj strani Pavao odmah uz njih snažno ističe proroke, koji predstavljaju sve one koji nastavljaju apostolsko djelo izgrađivanja kuće Božje. Oni su svjedoci koji vjerno prenose apostolski nauk, te u novim vremenima i okolnostima svjedoče istu vjeru u istog Krista koga su apostoli naviještali. Svjedoci ugrađuju sebe kao živo kamenje. Crkva je uvijek trebala apostolski temelj, ali i proročke svjedoke u svakom vremenu. Koju poruku izvući iz ove slike za ovogodišnju Molitvenu osminu? Različite službe u Crkvi, hijerarhijske i laičke, moraju se i danas svojski založiti za izgradnju jedne kuće Božje i jedinstva u njoj. Kuća je jedna, jer je jedan temelj i jer je samo jedan zaglavni kamen. Samo što je građeno na toj stijeni – ostaje a bez Krista nema ni trajnosti ni budućnosti, jer je Krist alfa i omega, početak i svršetak Crkve koja je kuća i hram Božji.

Treća slika riše Crkvu kao obitelj, jer su vjernici ukućani Božji. Koji stanuju s Bogom čine jednu Božju obitelj. Članovi Crkve, kuće Božje, grada Božjeg su živi ljudi, živo kamenje. Oni su krštenjem suukopani u smrt Kristovu s nadom da će s njime i suuskrsnuti na život vječni. Oni sve svoje bitne nade vežu uz Krista a on ih međusobno veže vezom krsnog rodstva i kršćanskog bratstva. Krist svoje krštenike razumije kao svoju braću i sestre, pa je normalno da se i oni međusobno doživljavaju kao krsna braća i sestre. Imamo li pravo krštenu braću i sestre i dalje smatrati i vrednovati, tretirati i doživljavati kao strance, kao druge koji ne pripadaju nama, ako pripadaju Kristu, ako su ukućani Božji?
Ako je sva građevina u Kristu povezana i ako u njemu raste, kako kaže Pavao, onda se ta povezanost odnosi na sve koji se kao živo kamenje ugrađuju u grad Božji, u kuću Božju, u obitelj Božju. Biti ucijepljen u Krista znači biti baštinikom Kristova misterija a rasti u građevini znači stalno se obnavljati u Kristu po njegovu Duhu. Svatko ugrađuje sebe kakav jest i ostaje kakav jest. Apostoli su garancija kontinuiteta i stabilnosti Crkve a proročki svjedoci su garant reformi i stalne obnove Crkve. Svaka obnova polazi od vlastite osobe, od vlastite tradicije, počinje prvim korakom i usmjeruje se prvo prema Kristu. Jasan je zaključak: oni koji se približavaju Kristu međusobno postaju bliži.

Stoga nam je uvijek potrebno posvješćivati da je jedinstvo Crkve njezina bit i bitni znak; da je put ka punom i savršenom jedinstvu težak put, ali bogat milošću; da na tom putu ima prepreka i poteškoća, starih rana i nejasnoća, ali također ima vjere i zajedništva; da taj put u vjeri i ljubavi uvijek vodi Kristu i drugome. Neobično mi je važno istaknuti da se na tom putu moramo osloboditi straha od drugoga i straha od ekumenizma, jer strah širi nepovjerenje i produbljuje jaz. Na tom zajedničkom putu treba nam više radosti a manje ravnodušja, više zanosa i oduševljenja a manje beznađa i ne-interesa, više ljubavi u istini i istine u ljubavi.

Sestre i braćo u Kristu, moramo još više posvijestiti da tim zajedničkim putom učvršćujemo svijest pripadnosti jednoj Crkvi usprkos tolikih razlika; da smo našim krštenjem učlanjeni u našu Crkvu, ali i u jednu Kristovu Crkvu; da naše Crkve u bitnome ispovijedaju jednu vjeru, slave iste sakramente, slijede isti navještaj istih apostola; da su naše Crkve svjesne da je vez jedinstva slabašan i nesavršen, ali je važno istaknuti da nije nikada potpuno ukinut i prekinut. Neka to posvjedoči primjer manastira Visoki Dečani, kojeg sagradiše između 1327-1335. kralj Štefan Uroš III. i car Dušan. Za nas ovdje i sada je važno naglasiti da je glavni arhitekt bio kotorski katolički svećenik „fra Vito, mali brat, protomajstor iz Kotora, kraljevskog grada“, kako stoji napisano na kamenom nadvratniku južnog portala. Važno je istaknuti da je fra Vito cijelo vrijeme gradnje bio zajedno s pravoslavnim monasima u njihovu samostanu, s njima zajedno živio u istoj kući, s njima molio i celebrirao po svom obredu. Različitost obreda nije značila vjersku ili crkvenu podijeljenost i nije unosila strah od drugoga. Ako je takva ekumenska suradnja bila moguća u prvoj polovici 14. st. zar nije moguća i danas na početku 21. st? Vi svjedočite da je to moguće. Zato za postojeće jedinstvo zajedno zahvaljujemo, za još savršenije zajedno molimo, da mognemo jednoga dana slaviti jednu euharistiju u jednoj kući Božjoj. Tom se danu radujemo i za njega molimo. Tako neka bude – Amen!

http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=41821


    Sada je: 10.12.16 5:10.