Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Don Ilija Matanović - propovijed na Dan sjećanja

Share
avatar
Boce-Team
Admin

Broj postova : 1407
Points : 3014
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 52

Don Ilija Matanović - propovijed na Dan sjećanja

Postaj  Boce-Team on 10.03.16 19:00


Don Ilija Matanović - propovijed na Dan sjećanja
na žrtve domovinskog rata Boderište 1993 - 2016

Na Dan Sjećanja na žrtve neprijateljskog napada na hrvatsko selo Boderište, dana 08.03.2016.  godine služena je Sveta Misa za poginule Branitelje, a misu Zadušnicu predvodio je don Ilija Matanović župnik župe Boće u vrijeme domovinskog rata.

Impozantna je bila Propovijed   koju je tom prigodom izrekao:    “Prije 22 godine branitelji ovog hrvatskog kraja smogli su snage svojim tijelima stati ispred daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Gotovo golih ruku najbolji sinovi rekli su odlučno ne neprijateljskoj odluci da srpski koridor Beograd-Banja Luka proširi tamo gdje je bio najuži te da dopru do strateške kote sela Boderišta s koje se dalje moglo kontrolirati cijeli prostor ovoga dijela Posavine, ali i cijeli prostor podmajevičkog kraja pa i dalje.

Ni toga 8.3.1993., a ni prilikom kasnijih napada obrana Boderišta i cijelog ovog dijela Bosanske Posavine nije bila laka i nije prolazila bez ogromnih žrtava i prolivene braniteljske krvi. Ti mladi ljudi nisu štedjeli svoje živote, kao ni dijelove svojih tijela. Nisu pristajali na kompromis. Donijeli su odluku, doslovno, ostati do zadnje kapi krvi i braniti svoje obitelji, svoje domove, svoja dvorišta i svoju zemlju.

Danas, 23. godine poslije, mi preživjeli; oni koji smo tu na ovom prostoru, oni koji su u dalekom svijetu, kao i mlade generacije koje u vrijeme krvavih ratnih događanja nisu bile ni rođene, svi mi možemo i moramo donijeti odluku i odati počast žrtvi ovih zaista velikih ljudi, žrtvi hrvatskih Branitelja ovoga kraja. Zato  danas 8.3.2016. svi koji smo mogli i htjeli došli smo u Boderište.
Osim zbog žrtve naših pokojnih branitelja, moramo pokazati i da smo uz naše preživjele branitelje koje se ovih dana pokušava proglasiti zločincima. Protiv njih se pokreću istražne radnje, poziva ih se i saslušava u svojstvu osumnjičenika za ratne zločine. Zato pokažimo volju i zajedništvo .

Mi danas molimo za one koji su pretrpjeli gubitak života, sa željom da im Milosrdni Gospodin bude milostiv i nagradi ih vječnom nagradom svoje blizine, a njihove ožalošćene utješi u vjerničkoj nadi uskrsnuća.“Kao vjernici kršćani molimo i za nasilnike, koji su im oduzeli život, kao što je Isus molio za svoje ubojice: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“,što se za Isusove suvremenike može reći, a za ove današnje: znali su što čine, što ne oslobađa zakonitu državnu vlast da primjeni pravedan zakon. No, njihova žrtva nas obvezuje da, kao vjernici, upozorimo da Isus opet pati u svakom pojedinom čovjeku koji nepravedno trpi, u svakom gladnom, žednom, utamničenom, protjeranom, ubijenom, svakom golom, bosom, bolesnom, nepismenom. Isusa se vrijeđa u svakom dobrovoljcu, veteranu kome se oduzimaju zaslužena prava, ali i kada pojedinci prisvajaju prava koja im ne pripadaju i varaju društvo“.

Danas u raznim dijelovima svijeta nanose se teška fizička nasilja, u kojem trpe brojni ljudi među kojima je najviše kršćana. Mi smo kao kršćani pozvani dizati svoj glas protiv svih nepravdi, moliti Božju dobrotu da zaustavi svaku zločinačku ruku, da prekine nasilje, patnju, progone, da prosvjedujemo protiv suodgovorne šutnje, možda i pristanka zapadnih sila, koje su mogle spriječiti i zaustaviti fizičko iskorjenjivanje kršćanstva.

Počimajući ovo naše razmišljanje sjećamo se nepravde koju na poseban način na svojoj koži osjetiše svi oni koji su bili na Boderištu i inim Boderištima diljem naše Domovine u ona već, davna vremena, skoro pa srebreni jubilej-25 godina! U glavi mi se odvijaju filmovi napada i napada na taj naš sveti hrvatski prostor, na ozbiljnost situacije koju su svi, svatko na svoj način proživljavali.

Je li pravedno da te iz tvoga netko tjera tenkom, bombom, puškom? Što je to pravda i nepravda danas bih htio naglas s vama misliti.

„Nepravdu podnositi“ - duhovno je djelo milosrđa, šesto u sedmerostrukom nizu.

Pravda je: svakomu dati njegovo što mu pripada po naravi i po zakonu.

A nepravda je nekomu ne dati što mu pripada. Pravedan si ako si uvijek i u svemu pravedan, a nepravedan si ako si samo u jednome nepravedan! Pravednost ulazi u četiri stožerne krjeposti, zajedno s jakošću, razboritošću i umjerenošću. A nepravda ruši odnose među ljudima, izaziva svađe, sudove i ratove! Nepravda je ovo: nekomu umjesto kruha dati kamen, umjesto ribe dati mu zmiju (Mt 7,9-10)umjesto slobode lažno obećanje, a sv. Luka dodaje i treći primjer: zar će otac djetetu umjesto jajeta dati štipavca? (11,12). Isus bira ove slike jer su uzajamno slične: komad kruha sliči komadu kamena, duguljasta riba sliči vitkoj zmiji, jaje sliči okruglu štipavcu. Dijete treba kruha i ribe, a ono pružilo ruke i traži kamen ili zmiju, jer ne zna. Otac je tu da mu dadne što mu treba, a ne ono što dijete ište. Otac je pravedan. A dijete je - dijete. Ili s obzirom na nas malo odraslije: Ti očekuješ da te netko potapša po ramenima: "Svaka čast, samo naprijed, čestitam!" A on te zvekne pljuskom s obje strane da ti još zuji u ušima! Bilo rukom, bilo tojagom, a najviše poganom jezičinom.

Isus nas u "Govoru na govori" poučava: Ako te tko pljusne po desnom obrazu, okreni mu i lijevi (Mt 5,39). A, ipak, kada je Isus one noći odveden velikogom svećenika Ani da vodi proces po zakonu, da najprije presluša i ispita svjedoke koji su slušali njegove govore i pouke, jedan ga od stražara pljusnu pred svima: Zar se tako odgovara velikomu svećeniku? A jest mu bilo stalo do tog starca-ispitivača! Isus mu na to nije okrenuo i drugi obraz, nego ga je pozvao da razmisli je li to pravo ili krivo:
Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo; ako li pravo, zašto mi biješ? (Iv 18,23). Isus mu nije uzvratio pljuskom, nego logikom, doziva ga k pameti, k pravdi. Malo kasnije, kada su ga rimski vojnici u Pilatovoj vojarni izrugivali i pljuskali, niti ih je pozivao na logiku, niti im je okretao drugoga obraza, a pogotovo im nije uzvraćao udarcima, nego su po njemu lupali gdje su god stigli. A on šutio, trpio, podnosio. Božanski strpljivo.

Pouka: Ti ćeš sve poduzeti da se pravda izvede na čistac, ali ne zaboravi da ovaj nepravedni, "preljubnički i opaki" naraštaj ne živi samo od pravde nego i od nepravde, politike, što je klasični primjer Dejtonski mirovni sporazum.

Upravo je tako Isus doživio ne jednu pljusku nego mnoštvo njih. I onda mu je nadošao onaj duševni ironični upit: „Proreci nam, Kriste, tko te udario?“ (Mt 26,68). A ovo je sve bilo nakon bičevanja pod kojim se grčevito savijao uz onaj stup privezan. Ipak su u ovom pljuskanju fizičke muke manje boljele od onih duševnih: od ismijavanja, ruganja, ponižavanja, ironiziranja. Kako bi mu Isus mogao vrlo lako prorokovati, ne tko ga je udario, nego što će tomu biti za 5 godina, za 25 godina, za vječnost. A on šuti. Nepravdu podnosi. Uvrjedu trpi. I spreman sve oprostiti milosrdno i zauvijek.

Zar nije tako i danas: kada gledaš one anonimne komentare na internetu, gdje svatko svojim trnom ubode Crkvu u srce, svećenika u dušu, Boga u pravdu. Ili kada čitav razred uzme onoga malog ministranta, i ruga mu se na sav glas nazivajući ga „oltarom“ i „zvonom“ i „bočicom“! A mali šuti i opet sutradan dođe ministrirati. Velik mali!

„Uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo“ (1 Pt 3,17). Bolje je nepravdu podnositi nego je drugomu nanositi.

Ispitajmo svoju savjest u svjetlu ovoga Petrova aksioma: Podnosimo li nepravdu strpljivo ili je drugima nanosimo nasrtljivo? Vjerujemo li da je naša ispravno formirana savjest pred Bogom i pred ljudima naš pravedan sudac ili mislimo da je najbolji dokaz naše „pravednosti“ naša pljuska, naša lukava i samozadovoljna osveta, naša podvala ili kleveta?

I još nešto: Bog je veći od našega srca i savjesti! To Pavao apostol ponizno kaže: Savjest mi ništa ne predbacuje, ali to ne znači da sam opravdan. Bog je moj sudac! (1 Kor 4,4).
-“Kako znam za sebe uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno sa onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštivanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti sve se zna.

Sve više svijeta se umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono ”iz duše”. Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo ‘živote moj’. Ali sada znam…

A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i obiđu me koliko mogu, pruže koliko hoće. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.

Zapamti, sine moj, Bog daje a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi a sutra ko zna? i da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!”

A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati, voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u neminovnu propast i mržnju. Jer tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet najobičniji protivnik, rival, kojega treba što prije ukloniti s puta. Gospodin je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih u ljubavi i razumijevanju.

Jedni s drugima ne komuniciramo. Dovoljno je proći svijetom. Svatko ima u ušima slušalice, svatko je na mobitelu, na one oko sebe se i ne obaziru. Svatko nekamo žuri, svakome se žuri. I jasno, ne zapažam li bližnjega, ne mogu ga ni voljeti. Zapažamo li ljude pored sebe? Zapitajmo se.

Unatoč svih udaraca, poniženja, bolova, ipak, Bog zna za nas i daje nam životnu zadaću koju možemo, ako hoćemo odraditi. Naši pokojni branitelji je odradiše na dostojan način. Što je nama činiti?
Odgovor je logičan!
Amen.

    Sada je: 21.11.17 21:24.