Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

Iske

Share

Boce-Team
Admin

Broj postova : 1400
Points : 2993
Reputation : 4
Join date : 15.05.2008
Age : 51

Iske

Postaj  Boce-Team on 20.03.16 23:13


Preuzeto sa: http://www.otisak.ba/brcko/
BRČAK MIRKO ZEČEVIĆ TADIĆ, TEŠKO RANJEN TOKOM RATA, POPEO SE NA KILIMANJARO, A PROMOVIŠE I SUŽIVOT, Nedjelja, 20 Mart 2016

U siromašnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, izgovora i žalopojki ima na pretek. Kada bi se mogli izvoziti, mala zemlja u srcu Balkana bi vjerovatno bila među najimućnijim na svijetu. A ni susjedne zemlje ne zaostaju mnogo.

Htjeli bismo svašta uraditi u životu, ali nam je prevruće. Ili možda prehladno. Sutra ćemo, jer nam danas kiša pada. Ko će se kroz snijeg probijati... A taj mitski naredni ponedjeljak kad krećemo na fitnes, časove stranih jezika, dijetu... iz nekog razloga nikad ne dolazi.

Ipak, postoje oni koji poteškoće u životu vide samo kao trenutnu prepreku, koju treba preskočiti ili zaobići, a ne kao razlog za povratak natrag.

Mirko Zečević Tadić je sa nepunih 18 godina bio prisiljen uzeti pušku u ruke tokom rata u Bosni i Hercegovini. Sa nepunih 21 godinu je u sukobu teško ranjen, kada je ostao bez desne noge ispod koljena. I dok bi mnogi na njegovom mjestu krivili sve i svakoga za svoju nesreću, on je odlučio krenuti naprijed.

Dugi niz godina danas 42-godišnji Brčak radi na promociji suživota, ne samo i BiH, već i u Srbiji i Hrvatskoj. Sa veteranima koji su učestvovali u krvavim sukobima na svim stranama pokušava naći način kako nastaviti dalje, kako živjeti zajedno. "Kako da budemo ljudi", kazuje.

Osim što pokušava zacijeliti rane u društvu, gaji i veliku ljubav prema planinama. Proteza na desnoj nozi ga nije spriječila da osvaja vrhove u Slovačkoj, Turskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini...

Put na Kilimanjaro

Nedavno se vratio iz Afrike, gdje se sa ekspedicijom iz BiH, Srbije i Makedonije popeo na krov Afrike, na Kilimanjaro, čuvenu planinu visoku 5.895 metara.

Naporni put ka vrhu i natrag je trajao šest dana, ali ga to nije spriječilo da sa prijateljima Zvonkom Josićem i Franjom Tufekčićem učestvuje u humanitarnoj misiji u Tanzaniji.

Na planine ide da pobjegne od grada i da nađe mir.

"Život u gradovima, pa i u selima, postao je izuzetno brz. Svi negdje žure, stalno negdje trče, nikad nemaju vremena. Zato volim otići na planinu. Gore vlada posebni mir, a u tom prostranstvu čovjek shvati koliko je malen i koliko ne vrijedi gubiti živce na neke nevažne stvari. Gore punim baterije."

Na planine obično ide sa prijateljima, također ratnim veteranima.

Kako kaže, član je Planinarskog društva Granaš sedam godina, ali se posebno aktivirao u proteklih četiri godine, tokom kojih je "osvojio" brojne vrhove iznad 2.200-2.500 metara, a "ide gdje god može, samo da nema previše snijega". Zbog proteze ne smije riskirati planinarenje po dubokom snijegu.

Sama proteza mu ne smeta u usponima. "Bude ponekad nekih malih bolova i žuljeva, ali ništa što neće proći. Naviknem se." Kako kaže, više "nastrada" lijeva noga, na koju se mora više oslanjati i koja trpi veći dio tereta planinarske opreme koju nosi na leđima.

Uspon na Kilimanjaro je poseban doživljaj, a šestodnevni put je "prošao brzo, jer je ekipa bila super".

Na krov Afrike se popeo "za svoju dušu", ali je odlazak na Crni kontinent iskoristio da katoličkoj misiji u gradu Mosha uruči novac koji su prikupili stanovnici brčanskih župa Zovik i Ulice, ali i učenici škola koji su od džeparca odvajali novac za djecu u Tanzaniji.

Pomoć djeci

Katoličku misiju u tom dijelu Tanzanije vodi don Velimir Tomić, Vukovarac koji u afričkoj zemlji duže od 25 godina pomaže djeci sa posebnim potrebama i djeci koje su roditelji odbacili. Škola je dom za gotovo 30 djece, mahom siročadi, bez obzira na vjersku pripadnost.

Šestodnevno pješačenje uz i niz Kilimanjaro nisu spriječili Mirka da sa prijateljima pomogne u izgradnji škole u kampu. "Misija se brine za djecu sa posebnim potrebama, djecu koja su ostala bez nogu ili ruku, za djecu koju su roditelji i društvo odbacili. Albino djecu. Neke su čak i porodice pokušale ubiti. Najmanje što smo mogli učiniti jeste da pomognemo u gradnji škole, da se imaju gdje obrazovati". Koliko mu je poznato, ta škola će biti prvi objekt u tom dijelu zemlje, a možda i šire, koji će biti prekriven crijepom.

S obzirom da vlasti Tanzanije ne čini gotovo ništa za tu djecu, Mirko Zečević Tadić sa prijateljima već planira odlazak u misiju, kako bi pomogli da gradnjom nužnih objekata i crkve. "Još dogovaramo kako bismo to mogli izvesti, jer bi tamo proveli barem 20-ak dana. A to je malo teško uklopiti sa poslovima i obiteljima."

Osim pružanja pomoći na drugom kontinentu, pokušava popraviti i društvo bliže domu.

"Radim punih osam godina sa veteranima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske na procesu da bolje shvatimo ko smo, šta smo. Svjesni smo da smo dosta slični, da je većina natjerana da uzmemo pušku u ruke, da smo prevareni zbog tuđih ciljeva. Ali moramo ići naprijed. Da organiziramo suživot."

Obilazili su brojna područja u regiji, odavali počast poginulim civilima. Kaže da mu je drago što im ljudi na tim mjestima pruže dobrodošlicu. "Pozdravljaju ljudi tu ideju za koju se zalažemo."

Kretanje naprijed

Veterani koji su se prije 20 godina gledali preko nišana danas relativno brzo uspostave međusobno povjerenje. "Ne možemo se složiti oko mnogih stvari, ali smo svjesni da nismo toliko krivi zbog svega što se desilo. Jesu neki pojedinci radili užasne stvari i to osuđujemo, nema skrivenih misli. Slažemo se da trebamo naći način kako ići naprijed".

Iako je bio gotovo dječak kada je morao uzeti pušku, a samo tri godine stariji kad je u ratu ostao bez noge, kaže da nikad nikog nije ni mrzio za to što mu se desilo.

"Za vrijeme rata mi je bilo krivo što su me natjerali da uzmem pušku u ruke i da pokušam ubiti nekoga, jer neko želi da mi naškodi. Bio sam previše mlada osoba koja je morala raditi krvave stvari."

Govori da je poslije rata uvidio da se mora okrenuti boljim stvarima, "jer bi me sustigao PTSP [posttraumatski stresni poremećaj], kao i mnoge koji su ratovali".

"Ljudi moraju shvatiti da nije bitno kako se ko zove, da li je Hrvat, Srbin ili Bošnjak... Kada nekog sretnete, treba upoznati osobu, kakav je, a ne ko je. Ne smijemo praviti predrasude prema drugima. Moramo živjeti jedni s drugima."

Ako jednog dana uvidi da to više nije moguće u Bosni i Hercegovini, planira otići daleko. "Možda čak i za stalno u Tanzaniju. Tamo niko ne pita ko je ko".


Piše: Mario Pejović - Al Jazeera Balkans


    Sada je: 10.12.16 5:11.